- 1 -              III Kr 39/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 39/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. T. V. B. zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97 i 27/98 – ispravak - dalje: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 2021. broj K-6/2020. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. srpnja 2022. broj Kž-118/2022-10, u sjednici održanoj 17. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. T. V. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude Županijskog suda u Zagrebu i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske os. T. V. B. je zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ/97 na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme uhićenja od 29. do 30. siječnja 2020. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. siječnja 2020., pa nadalje.

 

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju odvjetniku I. K., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08) i povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je zahtjev osnovana te ukine citiranu presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ostvarena jer da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) kao i pretpostavka nedužnosti iz čl. 28. Ustava, dok je povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 počinjena jer mu je povrijeđeno pravo na obranu i jer su u žalbenom postupku povrijeđene odredbe kaznenog postupka koje su utjecale na presudu.

 

6.1. Međutim, u opširnom obrazloženju zahtjeva osuđenik u odnosu na sve istaknute povrede osuđenik u biti iznosi zajedničku argumentaciju koja se svodi na sljedeće. Obrazloženje presude suda drugog stupnja je arbitrarno jer ne sadrži odgovore na sve relevantne žalbene razloge, a samo se u cilju opravdavanja zaključaka suda prvog stupnja, na netočan način interpretiraju dokazi i tvrdnje obrane, pri čemu se propušta preispitati ocjenu dokaza i utvrđenja pravno relevantnih činjenica iz prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud samo ponavlja interpretaciju dokazne građe iz prvostupanjske presude i samo na uopćen način spominje žalbene razloge, koristeći formulaciju da je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja naveo iscrpne, jasne i provjerljive razloge koje kao drugostupanjski sud prihvaća i taj sud, te da navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje žalbama osuđenika. Potom se u zahtjevu iznose konkretne okolnosti zbog čega osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je pobijana presuda arbitrarna, odnosno koje to okolnosti su mu onemogućile učinkovitu obranu i povrijedile pretpostavku nedužnosti.

 

6.2. Osuđenik ističe da se drugostupanjski sud nije očitovao na njegove prigovore da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Tvrdi da je izreka prvostupanjske presude, u kojoj se navodi da je on zajedno s još jednom osobom nepoznata identiteta temeljem prethodnog dogovora počinio ubojstvo I. D. na način da su ga pričekali na mjestu događaja i u njega ispalili najmanje 22 komada streljiva, u proturječju s razlozima obrazloženja. To stoga jer se u obrazloženju ta druga osoba uopće ne spominje, već se samo osuđenika navodi kao počinitelja. Osim toga o toj bitnoj okolnosti presuda uopće ne sadrži razloge, čime je također ostvarena citirana postupovna povreda.

 

6.3. Nadalje, osuđenik u zahtjevu ističe da se drugostupanjski sud nije referirao niti na njegove prigovore o pogrešnoj interpretaciji dokaza suda prvog stupnja u vezi materijalnih tragova iz omota 7a jer se u pobijanoj presudi pogrešno navodi da je u tom omotu sadržan i opisan u fotoelaboratu kao trag krvi osuđenika izuzet iz unutrašnjosti haustora pod brojem 35, iako je nedvojbeno da se taj trag u zapisniku o očevidu i fotoelaboratu opisuje kao fragment zrna streljiva. Ovakvom pogrešnom interpretacijom dokaza ostvarena je od strane prvostupanjskog suda bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer su o toj odlučnoj činjenici izneseni nejasni razlozi koji su i proturječni sadržaju isprava pročitanih u dokaznom postupku, a rezultirala je i pogrešnim utvrđenjem suda prvog stupnja u vezi kretanja osuđenika kritične zgode, odnosno zaključcima o dinamici događaja, što je sve isticano u žalbi, ali se na to drugostupanjski sud nije očitovao.

 

6.4. Potom se u zahtjevu ističe da je prvostupanjski sud odbio gotovo sve njegove dokazne prijedloge, a ispitao je samo tri svjedoka, od kojih je ključnim cijenio iskaz svjedoka H. H. prihvaćajući ga kao vjerodostojnim. Međutim, iako se u žalbi osuđenika ukazivalo da je iskaz ovog svjedoka očito neistinit (u zahtjevu se na str. 7.-10. ponavljaju brojni žalbeni prigovori kojim se ukazuje na proturječnosti u iskazu ovog svjedoka i na suprotnosti tog dokaza s ostalim personalnim i materijalnim dokazima izvedenim u postupku), te se isticalo i da je prvostupanjski postupak proveden suprotno ustavnim i konvencijskim standardima čime je obrana onemogućena da izvođenjem svojih dokaza osporava vjerodostojnost dokaza optužbe, drugostupanjski sud se na sve to očituje samo na paušalan način (pri tome navodeći kao argumentaciju sadržaje iskaza svjedoka iz istrage koji na raspravi niti nisu bili pročitani), netočnom konstatacijom da je prvostupanjski sud ocjenu o vjerodostojnosti ovog dokaza donio na temelju minuciozne analize tog i ostalih dokaza.

 

6.5. Osuđenik u zahtjevu ističe i da se drugostupanjski sud nije očitovao na žalbene navode o spornoj dinamici događaja koja u prvostupanjskom postupku nije razjašnjena jer nije provedena djelomična rekonstrukcija događaja (na što je u čak šest navrata ukazivao vještak za balistiku V. N.), a odbijanjem tog i ostalih dokaznih prijedloga obrane isticanih tijekom rasprave, kao i neprihvaćanjem čitanja tri vještačenja od strane renomiranih sudskih vještaka prof. Š. A., prof. J. Š. i balističara V. M., čije je nalaze i mišljenja obrana dostavila u spis na okolnost pravilnog utvrđivanja stvarne dinamike događaja, došlo je do povrede prava na pravično suđenje osuđenika i zbog povrede ravnopravnosti stranaka u postupku tj. povrede jednakosti oružja. U istom se kontekstu, neodgovaranja drugostupanjskog suda na žalbene prigovore u vezi dinamike događaja, ističe i na propust suda drugog stupnja da se očituje na žalbene prigovore u vezi tragova 10 i 11 koji bi potvrđivali obranu osuđenika da je on ranjen kada je pokušao spriječiti pucanje.

 

6.6. Zaključno se u zahtjevu ističe da su mu u provedenom postupku, zato što je osuđujuća presuda rezultata unaprijed stečenog uvjerenja o krivnji osuđenika, uz unaprijed zauzimanja stajališta o neprihvaćanju niti jednog dokaza koji otklanja navode optužbe, te neodgovaranjem u drugom stupnju na žalbene navode, povrijeđena navedena ustavna i konvencijska prava.

 

7. Međutim, suprotno svim navedenim tvrdnjama osuđenika, u pobijanoj presudi osuđeniku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, nije mu povrijeđno pravo na obranu na raspravi, nije došlo do povrede pretpostavke nedužnosti, a drugostupanjski sud nije u žalbenom postupku počinio niti jednu postupovnu povredu koja bi mogla utjecati na presudu.

 

7.1. Prije svega, temeljni prigovor na koji osuđenik u zahtjevu ukazuje, o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne, odnosno neobrazložene drugostupanjske presude, promašen je jer se Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u opširnom obrazloženju presude (9 stranica) očitovao na sve bitne žalbene prigovore koje je osuđenik isticao u svojim žalbama podnesenim po braniteljima I. K. i I. B. (list 1424.-1434.) te po braniteljici J. S. (list 1444.-1459.). Naime, drugostupanjski se sud u obrazloženju, uz očitovanja na ostale brojne žalbene prigovore koji su se odnosili na povredu prava na pravično suđenje, utvrđenja prvostupanjskog suda o dinamici događaja, mehanizam nastanka ožiljka na ruci osuđenika, pitanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka H. H., odluke o odbijanju dokaznih prijedloga obrane, pitanje ubrojivosti osuđenika tempore criminis, odluke o neprihvaćanju novih dokaza priloženih uz žalbu, odluke o kazni, jasno očitovao i o pitanju sudjelovanja nepoznate osobe u izvršenju predmetnog kaznenog djela. Drugostupanjski sud je u tom pravcu osuđeniku odgovorio u obrazloženju i u odnosu na postupovne prigovore (toč. 7.1.-7.3.), iznoseći argumentaciju zašto ne nalazi osnovan prigovor o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, i kroz prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (toč. 8.2.) ukazujući da je prvostupanjski sud utvrdio da je osuđenik u kontekstu prethodnog dogovora s jednom nepoznatom osobom nedvojbeno bio neposredni počinitelj ubojstva. Prema tome, nije točno da osuđeniku drugostupanjski sud na ovo pitanje sudjelovanja nepoznate osobe nije odgovorio te da se radi o neobrazloženoj i arbitrarnoj odluci. To što osuđenik očito nije zadovoljan s takvim obrazloženjem suda drugog stupnja je irelevantno s postupovnog aspekta povrede prava na pravično suđenje.

 

7.2. Isto se odnosi i na ostale prigovore koje osuđenik u zahtjevu za izvanredno preispitivanje ističe kao argument da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje vezano za neobrazloženu drugostupanjsku odluku. Naime, drugostupanjski je sud u obrazloženju iznio razloge zašto ne prihvaća kao osnovane prigovore osuđenika u vezi ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka H. H. (toč. 8.1.), naveo je razloge u vezi dinamike događaja, kao razloge o mogućnosti osuđenika da unatoč zadobivene ozljede ruke puca u oštećenika. Obrazloženo je zašto je prihvaćen stav suda prvog stupnja o nepotrebnosti provođenja rekonstrukcije te je drugostupanjski sud iznio i razloge zašto smatra neosnovane prijedloge o potrebi provođenja novih vještačenja predloženih u žalbi (toč. 8.4.-8.5). Dakle, potpuno suprotno tvrdnjama iz zahtjeva, nema govora da se radi o neobrazloženoj i arbitrarnoj sudskoj odluci u smislu ustavnog i konvencijskog prava čiji je sadržaj ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja, dok su prigovori osuđenika kojima se polemizira s pravilnošću zaključaka sudova neodlučni i ne mogu biti predmetom odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku.

 

7.3. Drugostupanjski se sud u obrazloženju pobijane presude nije posebno bavio žalbenim prigovorom osuđenika u vezi pogrešne numeracije traga krvi osuđenika br. 35. u omotu broj 7a (evidentno i stoga što je prvostupanjski sud to detaljno i jasno obrazložio u toč. 18.3. obrazloženja svoje presude) cijeneći tu okolnost ionako irelevantnom jer nije sporno da ti tragovi krvi (koja nije oštećenikova) potječu jedino od osuđenika, a na što je ukazano u obrazloženju drugostupanjske odluke (toč. 8.3.).

 

7.4. Iz izloženog proizlazi da je drugostupanjski sud osuđeniku odgovorio na sve bitne žalbene prigovore (pitanje tragova br. 10 i 11 nisu prigovori u vezi odlučnih činjenica već se problematiziraju u kontekstu sporne dinamike događaja, o čemu se drugostupanjski sud detaljno očitovao) iznoseći opširne, jasne i argumentirane razloge te se stoga pobijana presuda nikako ne može smatrati arbitrarnom, niti proizvoljnom. Uostalom, osuđeniku se ukazuje da se pravo na obrazloženu sudsku odluku u smislu povrede prava na pravično suđenje „...ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja...“ (Odluke Ustavnog suda broj: U-III-3077/2018 od 19. svibnja 2020., broj U-III-2886/2018 od 11. rujna 2019. te odluke Europskog suda za ljudska prava García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96, § 26., presuda od 21. siječnja 1999.), dok se proizvoljnom presudom prema Ustavnom sudu Republike Hrvatske može smatrati ona odluka „... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error), drugim riječima, takva pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti...“, odluka broj U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na odluke ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.). Kako je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud odgovorio baš na sve bitne žalbene prigovore osuđenika, iznoseći razumne razloge koji su utemeljeni na izvedenim dokazima, osuđenikov zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.

 

8. Nadalje, osuđenik neosnovano, nastojeći argumentirati tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje zbog povrede jednakosti oružja (radi se o povredi čl. 29. st. 2. toč. 6. Ustava, odnosno čl. 6. st. 3. toč. d. Konvencije), tvrdi da mu je prvostupanjski sud odbio gotovo sve dokazne prijedloge zbog čega je onemogućen da izvođenjem svojih dokaza osporava vjerodostojnost dokaza optužbe te mu je stoga i povrijeđeno pravo na obranu. Naime, prvostupanjski je sud tijekom dokaznog postupka prihvatio čitav niz dokaznih prijedloga obrane vezano za pitanja osuđenikove ubrojivosti, čitana je dokumentacija koju je osuđenik dostavio u spis, odnosno koja je po njegovom prijedlogu pribavljana od odgovarajućih ustanova i institucija, svjedoci i vještaci koji su ispitivani na raspravi na vrlo detaljan su način ispitivani od strane branitelja osuđenika te su se u iskazima detaljno očitovali na njihove primjedbe. To što je sud prvog stupnja od svjedoka koji su bili ispitani tijekom istrage na raspravi odlučio ispitati tri svjedoka (A. R., H. H. i M. M.) koji su imali saznanja o odlučnim činjenicama, dok je u pogledu ostalih svjedoka predloženih od strane obrane (M. B., K. T., Ž. G., M. P., M. Z., S. K., N. D. M., D. P., M. K. i M. L.), ocijenio da su ti dokazni prijedlozi nevažni u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 jer o bitnim okolnostima nemaju saznanja i za to je iznio jasne razloge, a koju je ocjenu drugostupanjski sud prihvatio kao pravilnu ukazujući da ti svjedoci doista nisu predloženi na dokazivanje neke važne činjenice, ni na koji način ne ukazuje na povredu osuđenikovog prava na jednakost oružja. Kada sud tijekom dokaznog postupka primjenjujući načelo slobodne ocjene dokaza utvrdi da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri dokazane kroz do tada provedene dokaze, nije dužan provoditi i sve ostale dokaze koje stranke predlažu kada je utvrđeno da se u smislu odredbe čl. 421. ZKP/08 radi o nedopuštenim, nevažnim, neprikladnim ili odugovlačećim prijedlozima. Ustavni sud Republike Hrvatske je u već naprijed citiranoj odluci U-III-4951/2014 u pogledu prava na jednakost oružja između ostalog istaknuo „..[č]lanak 29. Ustava niti članak 6. Konvencije ne traže prihvaćanje svakog dokaznog prijedloga obrane, niti traže od redovnih sudova da daju detaljan odgovor na svaki prijedlog obrane (usporedi s Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], navedeno, § 165.)...“, te je naveo i da je „... potrebno ocijeniti kakav je utjecaj odbijanja dokaznog prijedloga obrane na pravičnost postupka u cjelini (usporedi s Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], navedeno, § 167.; Dvorski protiv Hrvatske [Vv], navedeno, § 82.; i Schatschaschwili protiv Njemačke, navedeno, § 101.). Pravičnost postupka ne može se temeljiti na ocjeni samo pojedinog aspekta postupka ili jednog izoliranog incidenta (usporedi s predmetom ESLJP-a Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog kraljevstva [Vv], br. 50541/08, 50571/08, 50573/08 i 40351/09, § 251., presuda od 13. rujna 2016.).“ Prema tome, kada se ovaj kazneni postupak sagleda u cjelini, imajući u vidu da je osuđenik bio u poziciji uz stručnu pomoć svojih branitelja ispitivati svjedoke i vještake, stavljati im primjedbe, predlagati dokaze, od kojih prijedloga su neki bili prihvaćeni, a za one koji su bili odbijeni su sudovi iznijeli detaljnu argumentaciju, i ova tvrdnja osuđenika o povredi prava na pravično suđenje se ukazuje neosnovanom.

 

9. Kako nisu osnovani navodi osuđenika o povredama prava na pravično suđenje iz naprijed izloženih razloga, to su neosnovani i daljnji navodi iz zahtjeva o povredi prava na obranu i povredi presumpcije nevinosti koje su iz sadržaja zahtjeva samo posljedično vezani za povrede prava na pravično suđenje i posebno se ne obrazlažu.

 

10. Nadalje, osuđenik osim tvrdnje da mu u pobijanoj presudi nije odgovoreno na žalbene razloge, čime se, osim u vezi povrede prava na pravično suđenje, implicite ukazuje i na povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 u vezi čl. 487. st. 1. ZKP/08. Međutim, sve ono što je osuđeniku odgovoreno u prethodnom dijelu obrazloženja u okviru pitanja povrede prava na obrazloženu sudsku odluku, odnosi se u biti i na ovaj postupovni prigovor, tako da je i u ovom dijelu zahtjev neosnovan.

 

11. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 17. svibnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.