- 1 -              Rev-369/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-369/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića član vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB ... iz S., J., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-842/2022-3 od 14. srpnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1792/19-33 od 1. travnja 2022., u sjednici održanoj 24. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-842/2022-3 od 14. srpnja 2022. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1792/19-33 od 1. travnja 2022. pod toč. I., IV. i VI. izreke, i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1792/19-33 od 1. travnja 2022. pod toč. I., IV. i VI. izreke, i predmet vraća sudu prvog stupnja u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvog stupnja utvrđeno je da su u ugovoru o kreditu od 24. travnja 2006., kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom, ništetne ugovorne odredbe u dijelu čl. 2. i čl. 7. kojima je ugovorena valutna klauzula (toč. I izreke). Točkom II. Izreke utvrđeno je da su u predmetnom ugovoru ništetne ugovorne odredbe u dijelu čl. 8. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Točkom III. izreke utvrđeno je da su u predmetnom ugovoru ništetne ugovorne odredbe čl. 10. u dijelu u kojem je ugovorena naplata jednokratne naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita. Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 341.349,98 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno u toč. IV izreke presude. Točkom V. izreke presude sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 37.460,36 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno u toj točci izreke presude. Točkom VI. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 66.576,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4287/2022-2 od 9. studenog 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku zbog pravnog pitanja:

 

„Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?“.

 

4. Po navedenom dopuštenju, protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev podredno ukine presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Na reviziju je odgovoreno.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Prvostupanjski sud se, a što prihvaća i drugostupanjski sud, utvrđujući ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pozvao samo na učinke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., s obzirom da je smatrao da je sud u parnici vezan uz takva utvrđenja, na koja se tužitelj i pozvao u tužbi, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP, prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

 

9. Sud u postupku nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja i zaposlenika banke na okolnost da je tužitelju bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i riziku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, dakle da se pojedinačno pregovaralo, smatrajući to suvišnim, iako je to predlagao tuženik, koji u reviziji prvenstveno upire na to smatrajući da mu je takvim postupanjem onemogućeno dokazivanje iako odredba čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP) daje trgovcu mogućnost obaranja presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP.

 

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kako to propisuje odredba čl. 81. st. 2 ZZP, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati (st. 4. istog članka).

 

11. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. izneseno je:

 

„U konkretnom slučaju, činjenica da osobni bankari postupaju prema uputama banke, te da su tuženici putem osobnih bankara pojedinačnim potrošačima nudili sklapanje ugovora i s valutnom klauzulom u švicarskim francima i u eurima, ili bez valutne klauzule, u kunama, ukoliko su ocijenili da su za to kreditno sposobni, nije među strankama sporna.

(...)

No, to sve nije odlučno za ocjenu jesu li su ugovorne odredbe ništetne jer su one, ako su ništetne, takve od kad su ugovorene i jer se u ovom postupku ocjenjuje jesu li razumljive prosječnom, a ne pojedinačnom potrošaču.

(...)

(...) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud utvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka.

Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“.

 

12. Prema tome, predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u pregovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu bili izvedeni dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

 

13. Dakle, u postupku kolektivne zaštite odlučivalo se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja tj. konkretni ugovorni odnos. Nasuprot tome, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud je dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

 

14. To znači da se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten o naravi glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da je upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije zaključenja konkretnog ugovora, sud ne može pozivati samo na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora već treba provesti kontradiktorni postupak i radi utvrđivanja tih činjenica treba izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu.

 

15. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) te odredbe, temeljila samo na pravnoj presumpciji, a da banci nije bilo omogućeno dokazivanje o protivnom. Time bi bilo povrijeđeno pravo banke na pošteno suđenje.

 

16. Naprijed navedeno shvaćanje je izneseno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., kao i broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., na koje se i pozvao tuženik.

 

17. S obzirom na navedeno, osnovan je prigovor tuženika da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je povrijeđena procesna ravnopravnost stranaka na štetu tuženika.

 

18. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1 ZPP.

 

19. Kako odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (čl. 164. st. 4. ZPP).

 

20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 24. svibnja 2023.

 

              Predsjednica vijeća:

              Renata Šantek, v.r.