Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1853/23-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. d.d. C., zastupanog po M. B., odvjetniku u P., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe F. C. S. d.o.o. Z., radi djelomičnog oglašavanja ništavim i djelomičnog poništenja dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1271/2022-10 od 24. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2023.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1271/2022-10 od 24. ožujka 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-340-02/21-05/68, urbroj: 530-08-1-2-1-22-9 od 21. listopada 2022. (točka I. izreke) te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za djelomično oglašavanje ništavim i djelomično poništenje dozvole Zajednice za međunarodni linijski prijevoz putnika na liniji C. – M., broj linije u upisniku HR-D-108, prijevoznika zainteresirane osobe.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Tužitelj ističe da je tijekom ovog spora tvrdio da je predmetna izmjena plana vožnje učinjena nezakonito jer je njome odobreno pristajanje na autobusnim kolodvorima tužitelja suprotno članku 63. stavku 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ 41/18., 98/19., 30/21. i 89/21.; dalje: ZPCP). Ističe da prvostupanjski sud nije u cijelosti odlučio o tužbenom zahtjevu te da u obrazloženju presude nije naveden ni jedan razlog u vezi merituma spora, u čemu se sastoji bitna povreda pravila sudskog postupka. Navodi da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje je utvrdio, kojim dokazima ih je utvrdio, zatim nije naveo koje odredbe materijalnog prava je primijenio te se nije izjasnio o svim prijedlozima i prigovorima stranaka. Stava je da sud neosnovano problematizira aktivnu legitimaciju tužitelja, kao i njegovo pravo na pravnu zaštitu i djelotvoran pravni lijek. Ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u sporu jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da zainteresirana osoba prije pribavljanja predmetne dozvole nije zatražila suglasnost Autobusnih kolodvora R. i C., što nije točno jer je zainteresirana osoba zatražila takvu suglasnost te ju nije dobila. Stava je da sud nije naveo niti jedan razlog zbog kojeg tvrdnje tužitelja o nemogućnosti prihvata autobusa iz razloga popunjenosti kapaciteta ne smatra objektivnom nemogućnošću izvršenja pa je, u tom dijelu, činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Smatra najbitnijim za rješavanje merituma ovog upravnog spora da se izmjena plana vožnje ne može odobriti ako prijevoznik ne ishodi suglasnost onih autobusnih kolodvora na koje se predmetna izmjena odnosi, a prvostupanjski sud nije na taj način primijenio citirane odredbe. Predlaže da Visoki upravni sud poništi prvostupanjsku presudu i sam riješi upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku snošenje troška upravnog spora.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su tužiteljevi navodi iz žalbe neosnovani te citira relevantne zakonske odredbe ZPCP-a na koje se tužitelj poziva, smatrajući da tužiteljevi navodi u tom smislu nisu utemeljeni. Navedeno iz razloga što u slučaju manjih izmjena uvjeta prijevoza, tijelo koje izdaje dozvolu samo obavješćuje o izmjeni ostale države članice. Ističe da tužitelj pogrešno tumači članak 63. stavak 4. ZPCP-a s obzirom na to da se radi o već izdanoj dozvoli na međunarodnoj liniji C. – M. te je, prilikom izdavanja dozvole, na snazi bio Zakon o prijevozu u cestovnom prometu iz 2013. prema kojem nije bila propisana odredba koja bi propisivala obvezu prijevoznika da pribavi suglasnost svih autobusnih kolodvora. Predlaže da ovaj Sud tužiteljevu žalbu odbije.
5. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da ostaje pri svojim navodima iz odgovora na tužbu te se pridružuje navodima tuženika iz odgovora na žalbu. Stava je da su navodi prvostupanjskog suda iz pobijana presude na zakonu zasnovani, posebice u dijelu u kojem je utvrđeno da tuženik zainteresiranoj osobi nije izdao novu dozvolu, već se radi o postojećoj dozvoli. Ističe da je u predmetnoj stvari riječ o dozvoli od 27. ožujka 2017. pa, iz tog razloga, zainteresirana osoba nije bila u obvezi pribavljati suglasnost kolodvora za prihvat i otpremu autobusa i putnika na navedenoj liniji. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitivanjem pobijanog prvostupanjskog rješenja sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
8. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik 27. ožujka 2022. izdao dozvolu za linijski prijevoz putnika autobusom u međunarodnom cestovnom prometu prijevozniku F. C. S. d.o.o. Z.. Osporavajući zakonitost navedene dozvole tužitelj je podnio zahtjev za djelomičnim oglašavanjem ništavim i djelomičnim poništenjem navedene dozvole, koji je tuženik odbio.
10. Odredbom članka 63. stavka 1. ZPCP-a propisano je da dozvolu Zajednice u Republici Hrvatskoj izdaje Ministarstvo, na zahtjev prijevoznika. Dozvola se izdaje sukladno odredbama Uredbe (EZ) br. 1073/2009, o čemu se odlučuje rješenjem. Protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za izdavanje dozvole Zajednice nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor (stavak 2.). Međunarodni linijski prijevoz putnika na području država članica prijevoznik može obavljati isključivo na temelju dozvole Zajednice i u skladu s tom dozvolom (stavak 3.). Prije izdavanja dozvole Zajednice prijevoznik je obvezan pribaviti suglasnost svih autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu o raspoloživosti slobodnih perona i o mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika na liniji, radi obavljanja prijevoza temeljem te dozvole (stavak 4.).
11. Sukladno odredi članka 65. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ 178/04., 48/05., 151/05., 111/06., 63/08., 124/09., 91/10., 112/10. i 82/13.) propisano je da međunarodni linijski prijevoz putnika obavlja se na temelju dozvole Zajednice za obavljanje prijevoza putnika, koja se izdaje prijevozniku, odnosno pravnoj ili fizičkoj osobi koja u okviru svoje djelatnosti organizira i upravlja prijevozima putnika (stavak 1.) Dozvola iz stavka 1. ovoga članka nije prenosiva (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. ovoga članka, nositelj dozvole uz suglasnost nadležnog tijela može povjeriti obavljanje prijevoza drugom prijevozniku, koji mora ispunjavati uvjete iz članka 64. ovoga Zakona. U tom slučaju u dozvoli mora biti naveden naziv prijevoznika kojem je povjereno obavljanje prijevoza (stavak 3.). U slučajevima udruživanja prijevoznika ili gospodarskih subjekata s namjerom obavljanja linijskog prijevoza, dozvola se izdaje onom prijevozniku koji je u okviru udruženja nositelj upravljanja prijevoza, a ostalim prijevoznicima izdaje se izvod te dozvole (stavak 4.). Obrazac dozvole Zajednice po obliku i sadržaju mora biti u skladu s uzorkom koji određuje Komisija (stavak 5.). Dozvola Zajednice za prijevoz izdaje se za razdoblje do pet godina (stavak 6.). Dozvola Zajednice sadrži sljedeće podatke: vrstu prijevoza; relaciju, prvenstveno s navodom mjesta odlaska i mjesta dolaska; vrijeme važenja; stajališta i vozni red (stavak 7.). Dozvolu Zajednice u Republici Hrvatskoj izdaje Ministarstvo na zahtjev prijevoznika. Dozvola se izdaje u suglasnosti s nadležnim tijelima država na čijem se teritoriju putnici uzimaju, odnosno ostavljaju (stavak 8.).
12. Imajući na umu tužbene navode, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je pravilno obrazložio da dozvola od 27. ožujka 2022. nije novo izdana dozvola, već ista predstavlja produljenje ranije izdane dozvole na istoj liniji, koja je izdana 27. ožujka 2017. Prvostupanjski sud je ocijenio da izvršenje rješenja kojim se produljuje dozvola zainteresiranoj osobi za obavljanje prijevoza na međunarodnoj liniji C. – M. nije protivno zakonu te je tuženik pravilno postupio kada je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 128. stavka 1. točke 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.).
13. Vezano i za ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj sud smatra da su isti neosnovani i nemaju utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.
14. Budući da je utvrđeno da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).
15. Odluka o trošku tužitelja je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).
Sanja Štefan, v.r.