Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2602/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Ante Galića, članova vijeća, uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu, Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja V. p. d. o. o., S., kojeg zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa Z. H. dipl. iur., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-3709/21-6 od 14. ožujka 2022., na sjednici održanoj 24. svibnja 2023.
I. Odbija se žalba i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-3709/21-6 od 14. ožujka 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtjevao poništavanje tuženikovog rješenja KLASA: UP/II-471-2/20-1/256, URBROJ: 513-4-21-17 od 29. listopada 2021. kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja KLASA: UP/I-471-2/18-1/17, URBROJ: 513-7-17-20-20 od 22. svibnja 2020. kojim je tužitelju utvrđeno smanjenje gubitka za 2015. godinu u iznosu 4.820.366,04 kune.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ponavlja tužbene navode te dodaje da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude propustio pravilno utvrditi dopustivost provođenja poreznog nadzora, iako je još u tužbi isticao prigovor nedopustivosti istog. Navodi da je tuženik u pogledu provođenja poreznog nadzora kao odlučnu činjenicu uzeo datum početka nadzora 14. prosinca 2017., što je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dopustivim. Tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno interpretira članak 117. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18. i 121/19., dalje: OPZ) prema kojem se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.
4. Tužitelj tvrdi da je sastavljanjem zapisnika o ponovnom poreznom nadzoru 16. siječnja 2020. proteklo više od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze budući da je zastara navedenog prava za 2015. godinu počela teći 1. siječnja 2017. pa da je nakon 1. siječnja 2020. provođenje nadzora postalo nedopustivo, slijedom čega je postupak trebalo obustaviti zbog proteka roka kojim je dopušteno njegovo provođenje.
5. Tužitelj tvrdi da pravo na provođenje nadzora i pravo na utvrđivanje porezne obveze predstavljaju dva različita porezna instituta koja se ne mogu podvoditi pod iste norme, bez obzira na to što između njih postoji međusobna povezanost. Tvrdi da je razdoblje u kojem je poreznom tijelu bilo dopušteno provoditi porezni nadzor isteklo 1. siječnja 2020. pa da je Zapisnik o ponovljenom nadzoru sačinjen nakon isteka tog roka, 16. siječnja 2020. Tužitelj ne osporava rok u kojem porezno tijelo ostvaruje svoje pravo na utvrđivanje njegove porezne obveze za 2015. godinu, s obzirom na to da zastarni rok za utvrđivanje porezne obveze ne predstavlja ujedno i rok za provođenje nadzora, nego da osporava zakonitost Zapisnika o ponovljenom nadzoru na kojem se temelji novo porezno rješenje koje je doneseno nakon proteka zastarnog roka u kojem je poreznom tijelu bilo dopušteno obavljati porezni nadzor.
6. Tužitelj navodi da bi se u protivnom gubio smisao članka 117. stavka 3. OPZ-a kojim su propisane iznimke u kojima je dopušteno pravo na provođenje nadzora unutar propisanog roka zastare. Navodi da se obavljanje poreznog nadzora odnosi na cjelokupni postupak utvrđivanja činjeničnog stanja te da se navedeni postupak kako je definiran člankom 115. OPZ-a morao obaviti unutar roka od tri godine, dakle od 1. siječnja 2017. do 1. siječnja 2020.
7. U odnosu na povećanje rashoda po osnovi negativnih tečajnih razlika, tužitelj smatra objašnjenje prvostupanjske presude proturječnim i nerazumljivim budući da nije nedvosmisleno utvrđeno radi li se o nevjerodostojno dokumentiranim troškovima u računovodstvenom smislu ili se radi o vjerodostojno dokumentiranim troškovima ali koji su porezno nepriznati u smislu utvrđivanja porezne osnovice i obveze poreza na dobit budući da takvi troškovi nisu u vezi s poduzetničkom djelatnošću tužitelja. Smatra irelevantnom okolnost što je zajmodavac M. M2. ujedno i jedini osnivač tužitelja odnosno vlasnik u kapitalu društva, jer se u predmetnom slučaju radilo o beskamatnom zajmu. Navodi da je prethodno proveden nadzor za 2009. godinu i da je na temelju istovjetne činjenične podloge izveden potpuno suprotan zaključak u predmetnom prethodnom nadzoru i to na štetu tužitelja.
8. U odnosu na propušteni propisani rok za ispravak porezne prijave smatra važnijim načelo vjerodostojnosti podataka iskazanih u prijavi nego formalističko zahtijevanje poštivanja roka za ispravak prijave sve nauštrb poreznog obveznika. Tužitelj predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, otkloniti nedostatke i presudom riješiti predmetnu stvar. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka.
9. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
10. Žalba je neosnovana.
11. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
12. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke. Po ocjeni ovog suda nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi svih izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
13. Iz spisa proizlazi, a što je i nesporno, da je kod tužitelja obavljen nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. o čemu je sastavljen Zapisnik od 14. veljače 2018. kojim su kod tužitelja utvrđene određene nepravilnosti.
14. Prvostupanjskim poreznim rješenjem od 16. travnja 2018. tužitelju je za nadzirano razdoblje utvrđeno smanjenje poreznog gubitka. Protiv tog rješenja je tužitelj izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem od 27. kolovoza 2019. uvažio, poništio prvostupanjsko rješenje od 16. travnja 2018. i predmet vratio na ponovni postupak.
15. U ponovnom postupku je obavljen ponovni nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom ponovnom postupku poreznog nadzora od 16. siječnja 2020., a prvostupanjsko porezno rješenje je doneseno 22. svibnja 2020. Tužitelj je ponovo izjavio žalbu u kojoj među ostalim ističe prigovor zastare obavljanja poreznog nadzora pozivajući se na odredbu članka 117. stavka 2. OPZ-a, a koja žalba je odbijena rješenjem od 29. listopada 2021. Protiv tog rješenja je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor ustrajući u prigovoru zastare obavljanja poreznog nadzora i zahtijevajući poništavanje poreznih rješenja.
16. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev, time da je u obrazloženju presude pogrešno utvrđivao je li od početka tijeka zastare do donošenja poreznih rješenja o utvrđivanju porezne obveze tužitelja protekao zastarni rok od šest godina propisan člankom 108. OPZ-a. Međutim, u predmetnom slučaju se ne radi o poreznoj zastari uređenoj člankom 108. OPZ-a, već o utvrđenju je li protekao rok u kojem je dopušteno obavljanje poreznog nadzora. Stoga je u žalbenom stadiju postupka i nadalje sporno je li u predmetnom slučaju protekao propisani rok za obavljanje poreznog nadzora kod tužitelja.
17. Dopustivost poreznog nadzora je uređena člankom 117. OPZ-a koji u stavku 2. propisuje da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Iznimke od stavka 2. su propisane stavkom 3. istog članka zakona, ali ne utječu na ovaj postupak.
18. Naime, u ovom predmetu je nesporno da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze po osnovi dobiti kod tužitelja počela teći 1. siječnja 2017. pa je, prema članku 117. stavku 2. OPZ-a, tada počeo teći i propisani rok za dopustivost obavljanja poreznog nadzora.
19. U vezi s primjenom odredbe članka 117. stavka 2. OPZ-a, ovaj sud je donio Zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice Financijsko radnopravnog odjela broj: Su-22/23-12 od 17. svibnja 2023. prema kojem propisani rok od tri godine za obavljanje poreznog nadzora ne sprječava porezno tijelo u postupanju u ponovnom postupku poreznog nadzora unutar zastarnog roka iz članka 108. stavka 1. OPZ-a.
20. S obzirom na to da se u predmetnom slučaju radi o ponovnom postupku poreznog nadzora, na koji se prema pravnom shvaćanju iz navedenog zaključka ne primjenjuje rok od tri godine propisan člankom 117. stavkom 2. OPZ-a, to tužitelj pogrešno smatra da je porezno tijelo obavljalo porezni nadzor kod tužitelja po proteku propisanog roka.
21. Nadzorom je utvrđeno da tužitelj nije urednom i vjerodostojnom dokumentacijom dokazao opravdanost uvećanja rashoda poslovanja za trošak tečajne razlike po zajmu plovila A….. te je tako postupio protivno odredbama o knjigovodstvenoj ispravi iz članaka 5. i 6. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ 109/07., 54/13.) i članka 56. stavaka 1., 2. i 3. i članka 59. odredba tada važećeg Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16.). S obzirom na navedeno, tužitelju je pravilno uvećana osnovica poreza na dobit, kako je pravilno ocijenio i iscrpno obrazložio prvostupanjski sud.
22. Što se tiče propuštenog propisanog roka za ispravak porezne prijave prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nije u propisanom roku iskoristio pravo na ispravak predmetnih poreznih prijava za prethodna razdoblja, već je izvršio ispravke u poreznom razdoblju za 2015. godinu u kojoj se ti događaji nisu dogodili, kojim postupkom je uvećao rashode u 2015. godini za rashode ranijih poreznih razdoblja koji ne pripadaju poreznom razdoblju 2015. godine.
23. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio Odluku tuženika zakonitom time da je svoju odluku sud razložno i opširno obrazložio, s kojim obrazloženjem je ovaj sud suglasan u cijelosti.
25. Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu (t. I. izreke).
26. Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe članka 79. ZUS-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu 24. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan, dipl. iur., v.r.