Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

Republika Hrvatska Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću u
pravnoj stvari tužiteljice V.Z. iz B., OIB…,
zastupana po pun. S.M., odvjetniku iz B., protiv tuženika S.
d.d., iz Z., OIB:…, zastupanog po pun. R.Ž.,
odvjetniku iz OU Ž. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u
nazočnosti tužitelja osobno uz njegova punomoćnika te pun. tuženika – odvjetničkog
vježbenika M.S. iz OU B.T., odvjetnika iz
O., a na ročištu za objavu presude 24. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

l. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:…, sklopljenog
dana 06.07.2007. godine između tužiteljice i pravnog prednika tuženika V.d.d., Podružnica O., koji je potvrđen kod javnog bilježnika B.A., pod
brojem OV-9649/07 dana 06.07.2007. godine, a koja u čl.1. glasi: „...u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“, u čl.2.1.
glasi:“…, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, u
čl.2.4. glasi: “Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama
Kreditora.“, u čl.4. glasi:“Kredit se ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj
protuvrijednosti.“, u čl.8. glasi:“…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB
tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“, u čl.11.3. glasi: „Potpisom ovog
Ugovora, Korisnik kredita potvrđuje da je u cijelosti upoznat s uvjetima kredita koji se
daje temeljem ovog Ugovora,…“, u čl.11.4. glasi: “Za sve sporove iz ovog Ugovora svi
potpisnici ovog Ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu…“, u
čl.11.5.st.10. glasi: “Ugovorne strane su upoznate sa pravima i obvezama te pravnim
posljedicama iz ovog Ugovora,…“.

ll. Nalaže se tuženiku N.h.b. d.d. (ranije S. d.d., OIB: …) , sa sjedištem u Z., OIB…, isplatiti tužiteljici V.Z. iz B., OIB:…,

- 2 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

novčanu tražbinu u iznosu od 674,38 EUR1 / 5.081,12 kn, na ime razlike više plaćene
kamate, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog
iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%, od 1.8.2008.godine do 31.07.2015.
godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od

1.8.2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.
pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3
postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve
to u roku od 15 dana i to na:

- iznos od 100,57 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2009. godine,
- iznos od 97,19 kn s danom dospijeća 02. veljače 2009. godine,
- iznos od 96,57 kn s danom dospijeća 02. ožujka 2009. godine,
- iznos od 91,39 kn s danom dospijeća 01. travnja 2009. godine,
- iznos od 96,44 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2009. godine,
- iznos od 87,77 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2009. godine,

- iznos od 88,41 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,

- iznos od 87,81 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,
- iznos od 87,70 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,

- iznos od 135,35 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,
- iznos od 137,28 kn s danom dospijeća 02. studeni 2009. godine,
- iznos od 128,60 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,
- iznos od 137,39 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2010. godine,
- iznos od 128,57 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,
- iznos od 130,67 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,
- iznos od 131,74 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,
- iznos od 137,71 kn s danom dospijeća 03. svibnja 2010. godine,
- iznos od 120,12 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,
- iznos od 134,54 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,
- iznos od 135,03 kn s danom dospijeća 02. kolovoza 2010. godine,
- iznos od 130,65 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,

- iznos od 129,50 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,
- iznos od 128,97 kn s danom dospijeća 02. studeni 2010. godine,
- iznos od 125,82 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,
- iznos od 141,15 kn s danom dospijeća 03. siječnja 2011. godine,
- iznos od 118,30 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,
- iznos od 124,73 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,
- iznos od 120,06 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,
- iznos od 122,27 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2011. godine,
- iznos od 119,08 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,
- iznos od 121,51 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,
- iznos od 126,54 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,
- iznos od 120,91 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,

- iznos od 113,89 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- 3 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

- iznos od 114,70 kn s danom dospijeća 02. studeni 2011. godine,
- iznos od 104,20 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,
- iznos od 109,88 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2012. godine,
- iznos od 101,47 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,
- iznos od 102,01 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,
- iznos od 101,39 kn s danom dospijeća 02. travnja 2012. godine,
- iznos od 95,50 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2012. godine,
- iznos od 89,86 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,
- iznos od 92,29 kn s danom dospijeća 02. srpnja 2012. godine,
- iznos od 83,40 kn s danom dospijeća 1. kolovoza 2012. godine,
- iznos od 52,19 kn s danom dospijeća 20. kolovoza 2012. godine.

lll. Nalaže se tuženiku N.h.b. d.d., sa sjedištem u Z.,
OIB …, isplatiti tužiteljici V.Z. iz B.
OIB:…, novčanu tražbinu u iznosu od 4.181,70 EUR2 / 31.507,03 kuna, na
ime tečajne razlike sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog
iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%, od 1.8.2008.godine do 31.07.2015.
godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od

1.8.2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.
pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3
postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve
to u roku od 15 dana i to na:

- iznos od 2,21 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2007. godine, - iznos od 16,51 kn s danom dospijeća 01. rujna 2007. godine,

- iznos od 9,33 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2007. godine, - iznos od 10,87 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2008. godine, - iznos od 36,32 kn s danom dospijeća 01. veljače 2008. godine, - iznos od 59,90 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2008. godine, - iznos od 81,09 kn s danom dospijeća 01. travnja 2008. godine, - iznos od 34,98 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2008. godine, - iznos od 19,57 kn s danom dospijeća 02. lipnja 2008. godine,

- iznos od 40,40 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2008. godine,

- iznos od 7,18 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2008. godine, - iznos od 12,09 kn s danom dospijeća 01. rujna 2008. godine,

- iznos od 34,50 kn s danom dospijeća 01. listopada 2008. godine,
- iznos od 166,86 kn s danom dospijeća 03. studeni 2008. godine,
- iznos od 71,28 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2008. godine,
- iznos od 127,83 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2009. godine,
- iznos od 146,28 kn s danom dospijeća 02. veljače 2009. godine,

- iznos od 154,50 kn s danom dospijeća 02. ožujka 2009. godine, - iznos od 141,64 kn s danom dospijeća 01. travnja 2009. godine, - iznos od 133,97 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2009. godine,

2 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- 4 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

- iznos od 114,34 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2009. godine,
- iznos od 88,82 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,
- iznos od 98,10 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,
- iznos od 116,68 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,
- iznos od 86,29 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,
- iznos od 73,94 kn s danom dospijeća 02. studeni 2009. godine,
- iznos od 106,57 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,
- iznos od 120,46 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2010. godine,
- iznos od 153,15 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,
- iznos od 144,78 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,
- iznos od 183,92 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,
- iznos od 167,59 kn s danom dospijeća 03. svibnja 2010. godine,
- iznos od 205,40 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,
- iznos od 304,84 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,
- iznos od 278,44 kn s danom dospijeća 02. kolovoza 2010. godine,
- iznos od 380,03 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,
- iznos od 329,90 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,
- iznos od 291,87 kn s danom dospijeća 02. studeni 2010. godine,
- iznos od 412,30 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,
- iznos od 469,48 kn s danom dospijeća 03. siječnja 2011. godine,
- iznos od 439,76 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,
- iznos od 441,04 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,
- iznos od 407,95 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,
- iznos od 417,40 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2011. godine,
- iznos od 548,96 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,
- iznos od 564,57 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,
- iznos od 701,64 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,
- iznos od 655,68 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,
- iznos od 582,33 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,
- iznos od 579,42 kn s danom dospijeća 02. studeni 2011. godine,
- iznos od 581,13 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,
- iznos od 604,64 kn s danom dospijeća 02. siječnja 2012. godine,
- iznos od 645,17 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,
- iznos od 645,60 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,
- iznos od 626,02 kn s danom dospijeća 02. travnja 2012. godine,
- iznos od 640,11 kn s danom dospijeća 02. svibnja 2012. godine,
- iznos od 657,80 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,
- iznos od 642,38 kn s danom dospijeća 02. srpnja 2012. godine,
- iznos od 652,39 kn s danom dospijeća 1. kolovoza 2012. godine,
- iznos od 15.038,83 kn s danom dospijeća 20. kolovoza 2012. godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu
od 1.466,56 EUR3 / 11.049,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
tekućom od donošenja prvostupanjske presude 24. svibnja 2023. do isplate, po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%
poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se obračunava

3 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- 5 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve to u roku od
15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 6. kolovoza 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2. U tužbi tvrdi da je tužiteljica je sa pravnim prednikom tuženika V. d.d.,
dana 06.07.2007. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj:…,
koji je potvrđen kod javnog bilježnika B.A. iz O. pod brojem OV-
9649/07, dana 06.07.2007. godine, a prema kojem je pravni prednik tuženika kao
kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu
od 24.026,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važeće
na dan isplate kredita.

3. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca,
odnosno 7 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja
CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (1.550,00 kn) povećavali naspram
početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 24.026,71 CHF u kunskoj
protuvrijednosti, tužiteljica je sukladno čl. 2. navedenog ugovora bila dužna tuženiku
platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, te koja se tijekom
postojanja obveze po ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a
na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Porastom kamatne stope i
tečaja CHF tijekom otplate anuiteta, početno ugovoreni iznos od oko 1.550,00 kn je
tijekom otplate kredita porastao do oko 2.200,00 kn mjesečno. Upravo zbog činjenice
da je rata otplate kredita porasla za gotovo 50%, tužiteljice je bila primorana radi
sprječavanja nastanka daljnje štete prijevremeno otplatiti kredit, što je i učinila dana

20.08.2012. godine. Prijevremeno otplatom kredita isti je otplaćen pravnom predniku
tuženika u cijelosti.

4. Tužiteljica nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog
suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3.,

4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Z.b.d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede
traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako
što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom
Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je
dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u
predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene
kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5
god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim

- 6 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.),
kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa
koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon
toga je dana 30.01.2020. godine Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela
zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO/05
kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-
6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6.
i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Z.b. d.d., u
razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći
u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom
pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

6. Tužiteljica navodi, s obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene
ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa
jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani
u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve
ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-

31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11),
dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl.

1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

7.Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,
58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i
89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi
iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem,
uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti
vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

8. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i
79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o
zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

- 7 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

9. S obzirom da je tužiteljica laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi
mogla precizno izračunati razliku kamate unutar svakog anuiteta između početno
ugovorene i stvarno otplaćene, to ona predlaže i provođenje knjigovodstveno-
financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužiteljici, nakon
čega će tužiteljica specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo
„ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na
predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela
ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka.

10. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u
spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de
facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja
tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet
plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno
ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s
brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci,
a razlika koju je platila je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te joj je upravo taj
iznos banka dužna vratiti zajedno sa zzk.

11. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano
je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno
izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužiteljica
predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i donese presudu, s tim da
je tužiteljica pisanim podneskom od 22.11.2022. (str. 95-99 spisa), sukladno nalazu
vještaka nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podnijela
specificiran, odnosno konačan tužbeni zahtjev, kao u tom podnesku i u izreci ove
presude.

12. U pisanom odgovoru na tužbu od 27. kolovoza 2021. (str. 30-42 spisa)
tuženik ističe prvenstveno ističe prigovor mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u
Osijeku, Stalne službe u Valpovu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti
suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 4. Ugovora o kreditu br. 209594 sklopljenog između
tužitelja i prednika tuženika 6.7.2007. (dalje kao „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“),
ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

13. Nadalje, tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno
ugovorenu nadležnost niti objašnjava iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred
stvarno i mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (Narodne
novine 53/1991 - 89/2014, dalje kao: „ZPP“), u članku 70. dozvoljava strankama
prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna
nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti,
tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom
predmetu.

14. Ispravnost tuženikovog stajališta potvrđena je i recentnom pravomoćnom
sudskom praksom. Naime, istom argumentacijom kao i tuženik služi se Županijski sud
u Karlovcu koji u Rješenju Gž-468/2019, od 2. svibnja 2019. godine odbija žalbu
tužitelja kao neosnovanu te navodi kako: činjenica pred kojim mjesno nadležnim
sudom će se voditi postupak ne predstavlja: „... činjenicu zbog koje bi tužitelj bio u

- 8 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

poziciji znatne neravnoteže u pravima i obvezama u odnosu na drugu stranu ovoga
postupka.“

15. Zaključno, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora pristao na mjesnu
nadležnost suda u Zagrebu pa je legitimno očekivanje i tuženika da se svi potencijalni
sporovi iz Ugovora o kreditu vode pred sudom mjesta koje je ugovorenu u ugovoru.
Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik
predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom
predmetu.

16. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

17. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Utvrđenja iz parnice P. nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je
predmet tužbe;

c. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice P. bila primjenjiva, niti tada nema
mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima
iz presude VTS-a;

d. Sve i kada bi presuda iz parnice P. bila primjenjiva, ugovorne odredbe
ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene
ništetnima u parnici P.;

e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do
neravnoteže među strankama;

f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti
i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača (članak 81. ZZP);

g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

18. Potraživanje tužitelja je u zastari

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.

Naime, tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 6.8.2021. pa
tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno
Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj
kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom.
(i) Naknada štete

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je
zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete
zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu
učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.

Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu
da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i
subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

(ii) Povrat mjesečnih anuiteta Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak
radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226.

- 9 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji
su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine
povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za
tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika
prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga
zastarijeva u duljem roku.

(iii) Stjecanje bez osnove

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez
osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je
stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi
VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova,
kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare
potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći
od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja

1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare
potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu
odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl.

361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor
o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio
bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja
ugovora o kreditu.

Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo,
zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč
tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

19. Utvrđenja iz parnice P. ne mogu se primijeniti na konkretan predmet
U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „P.“ jer je
u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno
primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti
dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „P.“ i na koji način primjenjiva u
pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih
ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu
zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u
pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog
ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri
načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici,
primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda
u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na
svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano
pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice P. i
presude VTS-a.

- 10 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

20. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa
visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je
prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su
štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim
osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice P. (CHF
valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz
presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi
nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je
izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog
znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj
struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u
svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na
kojima je zasnovana presuda VTS-a.

21. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3.
rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja
ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno
utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice
P. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da
je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač
obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u
svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite
apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.

22. Sve i kada bi presuda iz parnice P. bila primjenjiva, niti tada nema
mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima
iz presude VTS-a.

23. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu
broj: … na razdoblje od 84 mjeseci u iznosu od 24.026,71 CHF u kunskoj
protuvrijednosti.

24. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa
promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan
sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,20 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena
valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

25. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti
tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti
ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju
ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

26. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne
tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog
kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom
nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj

- 11 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice P., se ocjenjuje kroz
apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom
pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje
variraju od slučaja do slučaja.

Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na
vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice P.

27. Sve i kada bi presuda iz parnice P. bila primjenjiva, ugovorne odredbe
ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene
ništetnima u parnici P.

28. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih
anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti
odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da
ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope
ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed
nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu
da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj
niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu
sa odlukom tuženika ide u korist.

29. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja presude VTS-a i na
odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja
u parnici P. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti
kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke
bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To
znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici P. bila primjenjiva na ovaj spor
(a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti
kamatne stope jednostranom odlukom banke.

30. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost
ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive
ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila
na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.
Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora,
kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek
mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje
kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne
novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,
dalje kao „ZPK“).

Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila
čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj.
protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

31. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama
o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i
poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

- 12 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se
kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje
tužitelja).

32. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo
koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik
smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome,
osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe
članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

33. Za početak, po stavu tuženika, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti
pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo
koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje
je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost
ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

34. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s
kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora
o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni
Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.
Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo,
prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu
odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna
svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model
kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

35. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna,
uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno,
budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost
kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa
eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba
tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora.
S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i
jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće
utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim
paragrafima ovog odgovora.

36. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i
nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje
da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema
govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u
ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa.

- 13 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

37. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima.
Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za
odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba
obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.

Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje
i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih
stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.
U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu
regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima
u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i
domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast
u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad
gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te
pritiske na stabilnost financijskog sustava.

Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na
konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je
dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima.
Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je
njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene
zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja
kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i
očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.
Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio
jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti
potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik
mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane
odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

38. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje
izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao
da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke
donosio bez valjanog razloga.

Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na
doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o
kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u
kojem se predmetni ugovor ispunjava.

39. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog
prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira
recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine:
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim
načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz
članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje
bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne
sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti
činidbi.“

Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03:

- 14 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca

1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora
utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke.
Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o
obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite,
te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor
je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim
zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja
prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

40. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj
kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni
uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i
poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača (članak 81. ZZP)

41. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije
pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te
da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka

4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti
plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju
HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako
uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama
napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora.

Pri sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, tužitelj je bio dužan sam
se informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po
njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih
službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i
pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

42. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem
je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu
reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme
pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje
temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom
sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko
oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne
odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

43. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora
o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84.
ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije
dopuštena.

44. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni

- 15 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom
odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala
značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na
okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je
mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

45. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao
i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada
(!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini,
dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj
poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač. Daljnje kretanje
tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu
svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo
predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje
špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

46. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih
ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od
tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom
klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati
na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije
postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na
štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

47. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih
ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za
tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije
ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja -
potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

48. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne
može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno
ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i
ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne
klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje
tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može
predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti
do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr.
clausula rebus sic stantibus).

49. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

- 16 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

50. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih
ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od
tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu,
odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području
informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

51. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz
ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti
njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju
od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u
pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog
zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a
u protivnom se tužba mora odbiti.

52. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva

Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog
izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev
može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom
dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud
u okviru parničnog postupka.

Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev
na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih
obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti
fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj
htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora.
Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe ugovora
o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s
obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa
mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku
između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

53. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije
dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o
visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog
vještačenja.

54.Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da
odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove
parničnog postupka.

55. Tijekom dokaznog postupka sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz
saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnosti u vezi sklapanja predmetnog ugovora,
zatim je provedenog financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćenih
iznosa kredita temeljem promjenjive kamatne stope, kao i po osnovi valutne klauzule,
odnosno potrasta tečaja CHF, i to po sudskom vještaku F.L.B d.o.o., B.,
vještak L.B., dip.oec, izvršen uvid u ugovor o kreditu br. … na str. 7-12,s
ovjerom javnog bilježnika B.A. na st. 13, izvršen je uvid u plan otplate u
jednakim anuitetima na str. 13-14, prometnu karticu po kreditu na str. 16-23, uvid u

- 17 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

otplatnu tablicu po kreditu na str. 24-25 spisa, a na kraju dokaznog postupka pročitan
je nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo
(F. L.B d.o.o.) na str. 80-89 spisa, s tim da stranke nisu imale primjedbe
na pročitanu dokumentaciju.

56. U svom iskazu tužiteljica je navela je uslijed nedostatka gotovine, a kako su
ona i suprug namjeravali kupiti novi auto, odlučila podići kredit u banci na 7 godina, s
tim da su joj u Auto salonu Z. u O. gdje je kupila auto rekli da je najpovoljniji
kredit u švicarcima, i to u V., Podružnica O. Ugovor prije potpisa nije čitala,
a ponuđen joj je obrazac ugovora koji je ona samo potpisala te je ugovor ovjerila kod
javnog bilježnika. Naime, prilikom sklapanja ugovora zanimalo ju je samo rok otplate i
visina rate, ali kako je nakon 5 godina rata prekomjerno narasla, dok je kupljeni
automobil prodala, odlučila je kredit zatvoriti, odnosno preostale rate kredita platiti
odmah.

Na iskaz tužiteljice nije bilo primjedbi.

57.Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući
i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom
na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužiteljica uspjela dokazati ključne
okolnosti u ovoj parnici, a koja su sporne između stranaka, a to su okolnosti da je
tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope koja je, istina, ugovorena
kao promjenjiva, tijekom ugovornog razdoblja mijenjajući visinu kamatne stope te
vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupao nepošteno i time stekao
bez valjane pravne osnove iznose koje je knjigovodstvena vještakinja navela u svom
nalazu i mišljenju, kao i okolnost da je tužiteljica time, dakle, nepoštenim postupanjem
tuženika stekla pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je
zaključila s tuženikom te pravo tražiti isplatu preplaćenog dijela kredita po osnovi
tečajne razlike, kao i naknadu preplaćenih kamata.

58. Time je, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu kamatne stope
koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio
kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača – korisnice kredita, primjenjujući u
predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, jer je, a kako je i naprijed
navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno
ugovor po principu "uzmi ili ostavi", unio u ugovor obvezu plaćanja kamate na kredit
po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane
odluke banke o kojoj se promjeni ni prethodno, a niti prilikom zaključenja ugovora, nije
pojedinačno pregovaralo pa su dakle te odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time
i ništetne. Naime, tijekom dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme
zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke
nisu pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope
uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik
jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljicom kao
ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope. Iako tuženik tvrdi da je imao opravdane
razloge za promjenu kamatne stope te da je o promjenama stope putem pisane
obavijesti, odnosno tiskane brošure koja se mogla pročitati u poslovnicama tuženika,
obavještavao klijente koji su podizali kredite, to po ocjeni suda nije bilo dovoljno da bi
se moglo smatrati da je tuženik postupio sukladno odredbi direktive Vijeća EU broj
93/13 od 05.04.1993.g. (čl. 5.), koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se
potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao

- 18 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji je predmet ili svrha davanje
mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez
valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga s pravom ukazuje tužiteljica u tužbi, a
i kasnije tijekom postupka, da su odredbe na koje se poziva tuženik o razlozima
promjene kamatne stope za prosječnog potrošača kakav je i tužiteljica neprecizne,
nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno točne i razumljive
kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske
posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.

59. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužiteljicu
kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i
kamatne stope na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom
kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i
poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

60. Prema tome, a kako je naprijed navedeno, sud je utvrdio da se u vezi s
odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je
ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužiteljica
kao ugovarateljica, odnosno korisnik kredita, nije mogla utjecati, a temeljem iste
odredbe njoj je nametnuta obveza koju ona, kao običan laik, odnosno prosječan
potrošač, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao
cjelinu pa je stoga takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju je ona preuzela kao
potrošač, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između nje kao
korisnika kredita i tuženika kao banku – davatelja kredita.

61. Valja napomenuti da se, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti
potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se
da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba
bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja
na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog
ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe,
odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, ne utječe na
mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna
ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom
ugovoru trgovca.

62. Nadalje, i odredbom čl. 96.st.1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača (NN br.
96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj
ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao
trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ
o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4.
određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati, a kako je to naprijed

- 19 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

obrazloženo, jer nesporno utvrđena okolnost da je tužiteljicu pisano obavijestio o
razlozima promjene kamatne stope nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je
jednostrana promjena kamatne stope od strane tuženika bila volja obiju stranaka.

63. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog
propisa, sud je našao da je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost prvog dijela
tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi
predmetnog ugovora o kreditu, tako da je u nastavku dokaznog postupka valjalo, na
temelju utvrđene ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj
valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti glavnice i kamata uz CHF, odlučiti o osnovanosti
drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu, odnosno pojedinačne iznose
preplaćenih kamata i razlike u tečaju, radi čega je provedeno financijsko-
knjigovodstveno vještačenje.

64. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka F.L.B. d.o.o. B.–
stalna sudska vještakinja L.B. dip.oec, na koji stranke, odnosno na njen
izračun nisu imale primjedbi, jer je tuženik imao samo formalnih primjedbi, odnosno
prigovorio je osnovi po kojoj je izračun napravljen, dok nije imao računskih prigovora
na nalaz i mišljenje, sud je prihvaćajući navedeni nalaz vještakinje B. u cijelosti,
temeljeći na tom nalazu visinu dosuđenog iznosa tužbenog zahtjeva, a iz kojeg nalaza
proizlazi da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta u visini od 674,38 EUR / 5.081,12 kn
po osnovi preplaćenih kamata, odnosno 4.181,70 EUR / 31.507,03 kuna po osnovi
razlike u tečaju, s pojedinačnim iznosima kao u nalazu vještaka i konačno podnesenom
tužbenom zahtjevu, sud našao da je ukupan iznos koji je tuženik dužan isplatiti
tužiteljici na ime stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je kasnije otpala,

4.856,18 eur / 36.588,15 kn, a uz pojedinačne iznose prema mjesecima i godinama,
kao u nalazu vještakinje B., a koji su iznosi sukladni i konačno podnesenom
tužbenom zahtjevu.

65. Ovo stoga što je tim izračunom vještaka knjigovodstvene struke, koji nalaz
kao točan, stručan i objektivan prihvaća u cijelosti i ovaj sud, izvršen konačan obračun,
odnosno utvrđeni su točni iznosi po osnovi razlike kamate i plaćenih anuiteta u odnosu
na ugovorene anuitete, čime je potvrđena točnost i osnovanost konačno podnesenog
tužbenog zahtjeva.

66. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane
u nalazu vještaka, kao i u izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem
ugovornih odredbi koje je sud utvrdio ništetnima, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi
koja je postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111.
Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga je
tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužiteljici kao ovlašteniku prava na
povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u izreci presude.

67. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći
da je tužiteljica dokazala kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog
tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kojom taj
tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti, kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik
došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, to
je dužan tužiteljici kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi

- 20 -

Poslovni broj: 65 P-872/2021-17

čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje B. pa do konačne isplate.

68. Stoga je sud, nalazeći da je konačan tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, na
temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze po svom
uvjerenju, a primjenjujući naprijed navedene zakonske propise, prihvatio tužbeni
zahtjev, kako je naprijed navedeno i donio presudu kojom taj zahtjev prihvaća, kao u
izreci presude, a istovremeno sud je našao da nije osnovan tuženikov prigovor zastare
tužiteljičina potraživanja koji je očito iznesen potpuno paušalno, bez ikakve stvarne
osnove.

69. Budući da je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u cijelosti, a kako se tuženik
tijekom provedenog postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po
osnovi, tako i po visini, to tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog prouzročenog
parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio
nužan za pravilno vođenje ove parnice.

70.Tužiteljicin trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i
to za zastupanje na 3 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 1.lipnja

2022., 12. rujna 2022. i 20. travnja 2023.), sve od po 199,08 eura ili ukupno 796,32
eura, čemu valja dodati PDV od 199,08 eura te predujmljen trošak vještačenja u iznosu
od 331,81 eura, kao i plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 eura te dužne
pristojbe na presudu u iznosu od 92,90 eura, ili sveukupno na ime parničnog troška
iznos od 1.466,56 eura, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na
početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 35.000,00 kn / 4.645,30 eur i konačno
utvrđenu vrijednost od 4.856,18 eur / 36.588,15 kn.

71. Kod odlučivanja o troškovima postupka sud nije mogao priznati tužiteljici
trošak pristupa ročištu za objavu presude s obzirom da taj trošak nije nužan, jer je sud
punomoćnicima stranaka na zaključnom ročištu za glavnu raspravu od 21. travnja

2023. napomenuo da će stranci koja ne bude nazočna na ročištu za objavu, presuda
biti dostavljena putem e-oglasne ploče, a budući da je pun. tužiteljice odvjetnik, to on
zacijelo ima tehničke mogućnosti na taj način preuzeti presudu, tako da nije nužno da
osobno dolazi na ročište za objavu presude.

72. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 24. svibnja 2023.

                                                                                                                              S U D A C

                                                                                                                ZDRAVKO MAMIĆ, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku
od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 3 primjerka,
putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.