REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Rev 1151/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke
Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine
Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja
Rajka Brankovića iz Pule, Marulićeva 39, OIB 69086556745, i 2. tužiteljice Renate
Branković iz Pule, Marulićeva 39, OIB 99384745883, koje zastupa punomoćnik
Goran Babić, odvjetnik u Puli, Radićeva ulica 47, protiv tuženice RAIFFEISEN BANK
AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, koju zastupa punomoćnik
Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran
Gatara, Vera Dizdarević, Valentina Vižintin, Marko Komorski iz Rijeke, Jadranski trg
4/II, radi utvrđenja, zabrane i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja Rajka Brankovića
protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-
4729/2017-2 od 12. prosinca 2019., ispravljenog rješenjem toga suda broj Pž-
4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., kojim je djelomično potvrđeno, a djelomično
preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2431/2009 od 21.
travnja 2017., ispravljenog rješenjem toga suda poslovni broj P-2431/2009 od 19.
lipnja 2017., u sjednici održanoj 23. svibnja 2023.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja Rajka Brankovića, preinačuje se rješenje
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4729/2017-2 od 12.
prosinca 2019., u točki III. rješenja, ispravljeno rješenjem toga suda broj Pž-
4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., i rješava:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-2431/2009 od 21. travnja 2017., u točki V. Izreke,
ispravljeno rješenjem toga suda poslovni broj P-2431/2009 od 19. lipnja 2017.

II. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju Rajku Brankoviću na
ime troškova revizije iznos od 829,51 euro (6.250,00 kuna prema fiksnom tečaju
1:7,53450), dok se zahtjev tužitelja za naknadu troška revizije u daljnjem iznosu od
108,84 eura (810,00 kuna), odbija kao neosnovan.

- 2 - Rev 251/2018-2

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskim (ispravljenim) rješenjem u točki III. izreke utvrđeno je da je tužitelj Rajko Branković povukao tužbu u odnosu na zahtjeve za:

1.) utvrđenje da između njega i tuženika postoji pravni odnos iz Ugovora o
kreditu broj 07118020113 od 11. lipnja 2007. te Dodatka br. 1 od 11. lipnja 2007.
prema kojem je ugovorena redovna kamata od 1 mjesečni LIBOR za CHF plus
kamatna marža u visini od 3.000 postotna poena godišnje pa slijedom toga ne postoji
pravo tuženika da, protivno odredbi čl. 7. t. 3 Ugovora o kreditu i čl. 4. t. 4 Dodatka
br. 1, jednostrano poveća kamatnu maržu preko 3.000 postotna poena;
2.) isplatu iznosa od 149.419,50 kn;

3.) isplatu iznosa od 85.719,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. veljače 2015. do isplate;

4.) zabranu tuženiku da na temelju Izjave o promjeni kamatne stope i drugih
uvjeta zbog promijenjenih okolnosti od 13. ožujka 2009. vrši obračun mjesečne
kamate po Ugovoru o kreditu iznad ugovorene kamatne stope te da zbog neplaćanja
dospjele kamate preko navedenog iznosa otkaže Ugovor o kreditu i pokrene
postupak prisilne naplate kredita putem sredstava osiguranja.

1. 2. U točki V. izreke naložio je tuženiku naknaditi tom tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.598,50 kn.

2. Drugostupanjskim (ispravljenim) rješenjem u točki III. izreke prihvaćena je žalba
tuženice te je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda u točki V. izreke te je
naloženo tužitelju Rajku Brankoviću platiti tuženici troškove postupka u iznosu od

20.585,00 kn i trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,25 kn, u roku od osam
dana, dok su odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u
iznosu od 4.843,75 kn i zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od

9.727,50 kn, kao neosnovan.

3. Rješenjem ovoga suda broj: Revd 1076/2020-2 od 2. lipnja 2020., tužitelju je
dopušteno podnošenje revizije protiv točke III. rješenja Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4729/2017-2 od 12. prosinca 2019., ispravljenog
rješenjem istog suda poslovni broj Pž-4729/2017-5 od 22. siječnja 2020., u odnosu
na pravno pitanje:

''Ima li sklapanje sporazuma o konverziji kredita na temelju odredbi članaka

357.a do 357.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama
(''Narodne novine'' broj 102/15) značaj udovoljenja tužbenom zahtjevu, u smislu
odredbe članka 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13,
28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/19) u smislu
odredbe članka 158. st. 2. ZPP-a''?

3. Protiv točke III. rješenja suda drugog stupnja, kojim je u odnosu na troškove
postupka preinačeno prvostupanjsko rješenje, reviziju podnosi tužitelj Rajko
Branković, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne

- 3 - Rev 251/2018-2

novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 28/13 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se
drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinači uz obvezivanje tuženice da
tužitelju nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškova revizije.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. U ovom slučaju predmet revizijskog postupka je odluka o troškovima parničnog postupka.

7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj tužbom od 19. lipnja 2009., pokrenuo postupak protiv tuženice
radi povrata više plaćenih iznosa kredita, po Ugovoru o kunskom kreditu s valutnom
klauzulom u kunskoj protuvrijednosti od 164 000,00 CHF, (broj ugovora
07118020113) i Dodatku broj 1. tom ugovoru, sklopljenih 11. lipnja 2007, na rok od
10 godina.

- da je povrat više plaćenih iznosa obroka kredita zatražen zbog jednostranog
povećanja kamatne stope od strane tuženika, sa ugovorneih 1M LIBOR + 3%, na 1M
LIBOR + 8%, a tužbeni zahtjev postavljen je na (konačni) iznos od 149.419,50 kn.
- da je pored kondemnatornog zahtjeva na isplatu (149.419,50 kn), tužitelj
tijekom postupka postavio i deklaratorni zahtjev na utvrđenje spornog sadržaja
ugovora, kao i zahtjev na zabranu naplate instrumenta osiguranja kredita, (koji nisu
predmetom revizije).

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 23. lipnja 2015
utvrđeno da su tužitelji u utuženom razdoblju, na ime više obračunatih kamata
tužitelju ukupno platili iznos od 149.419,50 kn,

- da je drugotužiteljica na tužitelja Rajka Brankovića prenijela sva prava i obveze iz ovoga predmeta,

– da je tužitelj Rajko Branković nakon zaključenja glavne rasprave, temeljem
odredbi članaka 357.a do 357.i, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15, dalje: ZID ZPK),
potpisao Izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije i 3. prosinca 2015., s tuženicom
sklopio Dodatak 2. Ugovoru o kreditu br. 071180200113, po kojem mu je tuženica
utuženu tražbinu od 149.419,50 kn u cijelosti uračunala u obračun konverzije kredita i
to dijelom prijebojem s budućim obrocima kredita, a dijelom isplatom više plaćenih
iznosa, sve kako je navedeno u Dodatku 2 ugovora o kreditu, kojim je izvršena
konverzija kredita iz CHF u kredit u EUR te,

- da je tužitelj 12. veljače 2016. povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari.

8. Sud prvog stupnja donio je rješenje kojim je utvrdio da je u ovom predmetu tužitelj
povukao tužbu sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a, te je na temelju
odredbe članka 158. stavka 1. ZPP-a naložio tuženici isplatiti tužitelju troškove
postupka u navedenom iznosu, imajući na umu da se sklapanje Dodatka može
smatrati udovoljenjem tužbenom zahtjevu, pa da se zapravo radi o povlačenju tužbe
nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu.

- 4 - Rev 251/2018-2

9. Drugostupanjski je sud ocijenio da je konverzijom tuženica ispunila svoju zakonsku
obvezu i da se stoga ne može smatrati da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu
udovoljila tužbenom zahtjevu. Stoga je ocijenio da je primjenom odredbe članka 158.
st. 1. ZPP-a tužitelj u obvezi naknaditi trošak tuženici u dosuđenom iznosu.

10. I u revizijskoj fazi postupka, s obzirom na postavljeno pitanje, sporno je može li
se na konkretnu činjeničnu situaciju primijeniti odredba članka 158. stavka 1. i stavka

2. ZPP-a.

11. Sukladno odredbi članka 391. st. 1. ZPP-a, revizijski je sud ispitao pobijano
rješenje samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je
revizija dopuštena.

12. 1. Prema osnovnom pravilu o naknadi troškova postupka, propisanom u odredbi
članka 154. stavka 1. ZPP-a, troškovi parničnog postupka naknađaju se prema
uspjehu stranaka u postupku.

12. 2. Navedenom odredbom propisano je načelo causae kao osnove za nadoknadu
troškova postupka, a taj je kriterij je objektivno određen jer pravo na naknadu
troškova ovisi isključivo o ishodu parnice kao objektivnoj okolnosti, pa za naknadu
troškova po toj osnovi nije odlučno je li stranka koja je izgubila spor skrivila njezino
vođenje a time i nastanak troškova, odnosno dala povoda za parnicu, a time i za
nastanak troškova te parnice. To je u stvari objektivizirani izraz načela davanja
povoda za parnicu i time za prouzrokovanje troškova postupka. Ovaj se kriterij
zasniva na predmnjevi da je povod za parnicu dala stranka koja je izgubila parnicu, a
ako su u njoj stranke uspjele samo djelomično, da su povod dale razmjerno svome
uspjehu.

13. 1. Odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a propisan je izuzetak od navedenog
općeg pravila, a tom odredbom je propisano da tužitelj koji povuče tužbu dužan je
protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali ako je tužba povučena odmah
nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju
nadoknaditi tuženik.

13. 2. Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a (''Narodne Novine'' broj 70/19)
odredba članka 158. izmijenjena je tako da je iza stavka 1. te odredbe dodan novi
stavak 2. koji glasi :

''Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se
odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili
zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je
tužitelju naknaditi tuženik''.

13. 3. Izmjena navedene odredbe se navodi, neovisno o tome što se u ovom
postupku ona ne primjenjuje, jer je prvostupanjska odluka donesena prije 1. rujna

2019. (članak 117. stavak 3. ZID ZPP/19.), a ona je bitna za razumijevanje načela na
kojima počivaju pravila o naknadi troškova postupka). Navedena iznimka iz članka

- 5 - Rev 251/2018-2

158. stavka 1. i iz stavka 2. ZID ZPP/19, temelji se, također, na stajalištu da troškove
treba naknaditi protivnoj stranci ona stranka koja je dala povod za vođenje parnice,
povod koji je, u slučajevima na koje se odnosi ta iznimka, dao tuženik, zbog čega je i
bio tužen.

14. Sukladno navdedenom, troškovi postupka dosuđuju se u postupku prema općem
načelu causae, propisanom u članku 154. stavku 1. ZPP, ali i prema posebnom
načelu davanja povoda parnici. Stoga je tužitelj koji povuče tužbu u pravilu dužan
naknaditi troškove postupka tuženiku (članak 158. st. 1. ZPP), a iznimka od tog
pravila propisana je u slučaju kada tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je tuženik
udovoljio zahtjevu tužitelja, ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, u
kojem slučaju je troškove postupka tuženik dužan nakaditi tužitelju (članak 158.
stavak 2. ZPP-a.

15. S obzirom na izneseno, prema shvaćanju ovoga suda, u ovome slučaju potrebno
je prethodno odgovoriti je je li tuženica je dala povoda parnici, odnosno je li ona
tijekom trajanja postupka objektivno, a ne samo i isključivo u formalnom obliku
udovoljila tužbenom zahtjevu, te je li tužitelj povukao tužbu odmah nakon
objektivnom udovoljenju tužbenom zahtjev tužitelja.

16. Polazeći od utvrđenih činjenica da je:

- tuženica kamatnu stopu (kamatnu maržu) ugovorenu člankom 7. Ugovora o
kreditu broj 07118020113 od 11. lipnja 2007 – 1 M LIBOR za CHF plus kamatna
marža od 3.000 postotna poena godišnje, jednostranom izjavom od 13. ožujka 2009
povisila za 5%, tako da je od 1. travnja 2009. počela zaračunavati mjesečne obroke
po stopi 1 M LIBOR + 8%, na koji način je tužitelj umjesto dotadašnjeg iznosa
mjesečnog obroka kredita od 1.950,00 kn, bio prisiljen svaki mjesec plaćati iznos od

4.500,00 kn, što predstavlja povećanje od preko 125%.

- financijskim vještačenjima provedenim u postupku utvrđeno da tuženik nije
imao nikakve pravne osnove za povećanje kamatne stope (marže), te

- da je tužitelj banci nepripadno platio 149.419,50 kn,

nameće se jedini mogući zaključak da je tuženica dala povoda parnici jer je:

- jednostrano izmjenila bitni sastojak ugovora o kreditu-stopu kamatne marže,
protivno ugovoru o kreditu, i protivno odredbi članka 369. do 372. ZOO-a,
- neosnovano, bez opravdanih razloga povisila kamatnu maržu zbog čega je
tužitelj platio banci nepripadni iznos od 149.419,50 kn.

17. Takav zaključak nameće se i iz činjenice da je zbog takvog ponašanja tuženice
(banke), odnosno zbog načina ugovoranja i jednostranih izmjena ugovora o
kreditima, i zakonodavac je odlučio normativno intervenirati u područje kreditnih
odnosa, te je i donio Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju
(''Narodne novine'' broj 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim
institucijama (''Narodne novine'' broj 102/15), a i revizijski sud donio presudu Revt-
249/14-2 od 9. travnja 2015), kojom je utvrdio povrede prava korisnika kredita.,
odnosno ništetnim odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i dr.

- 6 - Rev 251/2018-2

18. Postupajući po odredbama navedenog zakona stranke su i sklopile Dodatak 2
ugovoru o kreditu od 3. prosinca 2015., te je tuženica tim Dodatkom ugovoru o
kreditu u stvari, tj. u objektivnom smislu, odnosno biti, (neovisno što ne i formalno)
stvarno udovoljila tužbenom zahtjevu tužitelja, jer je tiim sporazumom tuženica
tužiteljevu utuženu tražbinu u iznosu od 149.419,50 kn u cijelosti uračunala u
obračun konverzije kredita po čl. 357.a - 357.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona
o kreditnim institucijama, (financijskim vještačenjem je utvrđena osnovanost
tužbenog zahtjeva, kako u pogledu osnova tako i visine), a kondemnatorni zahtjev na
isplatu 149.419,50 kn je novčana tražbina na isplatu određene količine novčanih
jedinica, a upravo je taj sadržaj tužbenog zahtjeva tuženik sporazumom ispunio –
dijelom prijebojem, dijelom direktnim plaćanjem na račun tužitelja, a ispunjenje
tražbine prijebojem, po stavu sudske prakse (Revt 56/03 od 21.9.2005, IO 2/05-
278)., predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu u smislu odredba članka 158.
stavka 1. ZPP-a, odnosno da je povlačenje tužbe u ovom slučaju ujedno i posljedica
razloga koji se mogu pripisati tuženiku iz članka 158. stavak 2. ZID ZPP/19, jer je
tužitelj odmah po sklapanju Dodatka 2 Ugovoru o kreditu povukao tužbeni zahtjev na
isplatu iznosa od 149.419,50 kn.

19. Iz navedenih razloga, imajući u vidu sve okolnosti ovoga slučaja, može se
smatrati da je tužitelj tužbu povukao odmah po udovoljenju tužbenom zahtjevu u
smislu odredbe čl. 158. stavka 1. ZPP, odnosno članka 158. stavka 2. ZIDZPP/19.,
kada je tuženica na taj način: prijebojem i isplatom, u potpunosti udovoljila tužbenom
zahtjevu na isplatu, pa je tužitelj odmah nakon toga povukao kondemnatorni zahtjev
na isplatu, jer bi mu u protivnom tužbeni zahtjev bio odbijen. Pri tome činjenica što je
tužitelj ostao kod deklaratornog zahtjeva na utvrđenje nije odlučno, jer taj dio
zahtjeva nije predmetom revizije.

20. Pri iznošenju navedenog shvaćanja ovaj sud je imao u vidu i odluku ESLJP-a u
predmetu Žulić protiv Hrvatske (zahtjev broj 69108/17), međutim ocijenio je da ta
odluka nije primjenjiva na ovaj slučaj.

20. 1. Podnositelj zahtjeva iz navedenog predmeta podnio je tužbu protiv Privredne
banke Zagreb d.d. tražeći da se utvrdi djelomično ništetnom odredba Ugovora o
kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o
kreditiranju građana. Dodatno je potraživao povrat preplaćenih kamata po kreditu,
isplatu razlike glavnice i naknadu parničnih troškova. Županijski sud odlučio je da
svaka stranka snosi svoje troškove postupka,analogno primjenjujući odredbu članka

159. stavak 1. ZPP-a, koja propisuje da svaka stranka snosi svoje troškove ako je
parnica završena sudskom nagodbom. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je domaći
sud trebao primijeniti odredbu članka 158. stavka 1. Zakona i naložiti banci da mu
nadoknadi troškove postupka.

20. 2. U navedenoj odluci taj sud je ocijenio da kriteriji za primjenu članka 158.
stavak 1. ZPP-a nisu bili ispunjeni u podnositeljevom slučaju, jer banka potpisivanjem
Dodatka nije udovoljila tužbenom zahtjevu kako ga je formulirao podnositelj. ESLJP
je u toj odluci naglasio da u tom predmetu nije riječ o situaciji u kojoj su troškovi
postupka koje je morao snositi podnositelj zahtjeva konzumirali dosuđeni iznos (kao

- 7 - Rev 251/2018-2

npr. u ranijem predmetu Čolić protiv Hrvatske), nego je podnositelj zahtjeva morao
platiti troškove svog zastupanja, što u okolnostima tog konkretnog slučaja ne
predstavlja nerazumno ograničenje prava na pristup sudu ili njegovih imovinskih
prava.

20. 3. Stoga, prema zaključci ESLJP-a, iznesenom u toj odluci, bez obzira na različitu
praksu domaćih sudova po pitanju dosuđivanja troškova nastalih u parnicama zbog
kredita u švicarskim francima, podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu koja bi
zahtijevala preispitivanje povrede njegovih ljudskih prava.

21. Prema iznesenom, u navedenoj odluci ESLJP-a je ispitivao povredu ljudskih
prava podnositelja odlukom suda, donesenom u prilično sličnoj činjeničnoj i pravnoj
situaciji, kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka,
primjenom odredbe članka 159. stavka 1. ZPP-a, a koja se odnosi na situaciju kada
je parnica završena sudskom nagodbom, te je utvrdio da primjenom te zakonske
odredbe podnositelju nije povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, dok je u ovom slučaju
u citiranim okolnostima drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 158. st. 1. i 2.
ZPP-a, a ESLJP-a pri donošenju navedene odluke nije imao u vidu okolnosti koje su
utvrđenje u ovom slučaju, pa se shvaćanja iz te odluke ne mogu primjeniti na ovaj
slučaj.

22. Zaključno, prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je, postupajući u skladu s
odredbom članka 19.e ZID ZPK, i izrađujući izračun konverzije kredita kojeg je tužitelj
prihvatio te s tuženicom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je tuženica
tužitelju u cijelosti prihvatila u otplatu preplaćeni iznos, koji je potraživao podnesenom
tužbom, na određen način zapravo udovoljila tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži
utvrđenje i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj
potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158.
stavka 1. ali i stavka 2. ZPP-a.

23. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sklapanje sporazuma o konverziji kredita na temelju odredbi članaka 357.a do

357. i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (''Narodne
novine'' broj 102/15) u odnosu na odluku o troškovima postupka ima značaj i može
se izjednačiti s objektivnim udovoljenjem tužbenom zahtjevu, u smislu odredbe
članka 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,
dalje: ZPP), odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/19, valja primijeniti odredbu
članka 158. st. 2. ZPP-a, jer je povlačenje tužbe u ovakvom slučaju nesumnjivo
posljedica razloga koji se mogu pripisati tuženici.

24. Slijedom iznesenog, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na
temelju odredbe čl. 395. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a prihvatiti
reviziju tužitelja, preinačiti drugostupanjsko rješenje te odbiti žalbu tuženice i u
pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsko rješenje.

- 8 - Rev 251/2018-2

25. Odlučujući temeljem odredbe čl.166. st. 2. ZPP-a o zahtjevu tužitelja za naknadu
troškova revizije, revizijski je sud taj trošak obračunao prema vrijednosti predmeta
spora, i uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa) na čiju
primjenu upućuje odredba čl. 155. st.2. ZPP-a. Tako je tužitelju priznat trošak
sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak sastava
revizije u visini od 3.750,00 kuna (Tbr. 10. t. 6. st. 1. Tarife), dok trošak sudske
pristojbe u iznosu od 810,00 kuna, tužitelju nije priznat jer nije dokumentirano
postojanje i plaćanje toga troška.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća: Jasenka Žabčić

Broj zapisa: 9-30859-4665f

Kontrolni broj: 0bd47-56a28-ba957

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=JASENKA ŽABČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.