1

                            Poslovni broj 33 Gž-620/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 33 Gž-620/2023-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. P. M. iz R., OIB: …, zastupane po pun. mr. sc. S. B., odvjetnici iz P., protiv tuženice J. P.-M. iz R., OIB: …, zastupane po pun. T. S., odvjetniku iz P., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1573/2016-53 od 8. prosinca 2022. godine, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1573/2016-53 od 8. prosinca 2022. godine i sudi:

 

"Utvrđuje se da je tužena J. P. M. iz R., primila na dar od ostaviteljice pok. A. P. iz R., njezine nekretnine i to:

- 1/2 dijela k.č. 2520/8 upisane u zk.ul. 6138 k.o. R. temeljem Darovnog ugovora od 18. 03. 1981.g., te

- 1/2 dijela k.č. 2520/21 upisane u zk.ul. 7989 k.o. R. temeljem darovnog ugovora od 16. 12. 2004.g.

pa se tuženici vrijednost darovanih joj nekretnina uračunava u njezin nasljedni dio iza pok. P. A. u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju pod posl.br. O-322/12.

 

Nalaže se tuženici da nadoknadi tužiteljici prouzročeni joj parnični trošak u iznosu od 3.116,49 eur/23.481/25 kn u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

 

„I - Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužena J. P. M. iz R., primila na dar od ostaviteljice pok. A. P. iz R., njezine nekretnine i to:

- 1/2 dijela k.č. 2520/8 upisane u zk.ul. 6138 k.o. R. temeljem Darovnog ugovora od 18. 03. 1981.g., te

- 1/2 dijela k.č. 2520/21 upisane u zk.ul. 7989 k.o. R. temeljem darovnog ugovora od 16. 12. 2004.g.

pa se tuženici vrijednost darovanih joj nekretnina uračunava u njezin nasljedni dio iza pok. P. A. u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju pod posl.br. O-322/12.

Nalaže se tuženici da nadoknadi tužiteljici prouzročeni joj parnični trošak, u roku od 15 dana."

II - Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 19.375,00 kuna (devetnaesttisućatristosedamdesetpetkuna) / 2.571,50 eura (dvijetisućepetstosedamdesetjedaneuroipedesetcenta), u roku 15 dana, a odbija se tuženičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 625,00 kuna.“

 

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 25/13, 70/19, 80/22, – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a tužiteljici dosudi trošak žalbe.

 

3. Tuženica u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona, ali je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi, da se sunasljednici-tuženici u nasljedni dio uračunaju darovi koje joj je za života učinila pok. A. P., majka stranaka, iza koje je ostavinski postupak prekinut rješenjem suda posl. br. O-1545/15 od 10. listopada 2016. jer je sporna veličina nasljednog dijela odnosno uračunavanje dara u nasljedni dio.

 

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je kako slijedi:

- da su roditelji parničnih stranka pok. V. i pok. A. P. sklopili sa tuženicom darovni ugovor na zapisniku Općinskog sud au Rovinju posl.br.R1-89/81-1 dana 18. ožujka 1981. godine (list 5), kojim su ugovorom darovali tuženici u cijelosti svoje suvl. dijelove (svaki 1/2 dijela) nekretnine označene k.č. 2520/8 pašnjak sa 19 m2 upisano u zk.ul. 6138 k.o. R., na kojem je zemljištu izgrađena garaža,

- da su pok. A. P. i tuženica  podneskom od 13. kolovoza 2003. godine (list 12 spisa O-106/90) predlagali sudu donošenja dopunskog rješenja iza pok. V. P. za 1/2 dijela nekretnine označene k.č.2520/21 ko. R., da se ista rasporedi na tuženicu. Na zapisniku dana 16. prosinca 2004. godine u odnosu na navedenih 1/2 dijela predmetne nekretnine pok. A. P. se prihvatila nasljedstva temeljem zakona na toj imovini te svoj nasljedni dio ustupila kćerki, ovdje tuženici, tužiteljica se prihvatila nasljedstva temeljem zakona na istoj imovini te je svoj dio ustupila svojoj sestri, ovdje tuženici, a tuženica je izjavila da se prihvaća nasljedstva na istoj imovini temeljem zakona i ustupa. Stoga je Općinski sud u Rovinju donio dopunsko rješenje o nasljeđivanju pod posl.br.O-106/90-16 dana 16. prosinca 2004. godine i na naknadno pronađenoj ostavinskoj imovinu iza pok. V. P. i to ½ dijela k.č. 2520/21 k.o. R., proglasio tuženicu, u cijelosti. Navedeno je dopunsko rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno danom donošenja 16. prosinca 2004. godine, jer su se sve tri nasljednice odrekle prava na žalbu protiv toga rješenja. Istoga dana 16. prosinca 2004. godine, kada je doneseno navedeno dopunsko rješenje o nasljeđivanju iza pok. V. P., pok. A. P. i tuženica sklopile su ugovor o darovanju (list 4) kojim je A. P. darovala tuženici u cijelosti s suvl. dio 1/2 nekretnine k.č. 2520/21 k.o. R.,

- da su tužiteljica, tuženica, njezin suprug S. M. zvan D. i pok. A. P. dana 27. srpnja 2001. godine ovjerili svoje potpise kod javnog bilježnika R. Z. u R. pod brojem OV-3942/01 (list 166) na izjavi od srpnja 2001. godine, da su suglasni sa izrađenim tipom objekta od strane projektanta D. O., dipl. ing. arh. (list 167 i 168) i potvrdili su da su suvlasnički dijelovi ispravno prikazani. Riječ je od dopuni Tipa 775 odnosno planu etažiranja za zgr.č. 3494, 3494/8 i 3494/21 i dograđenu i nadograđenu građevinu. Prema navedenoj dopuni tipa posebni dijelovi građevine u naravi kuća u R. (ranije R.) označeni slovom E i žutom bojom (suteren, prizemlje i I. kat pov. 114,10 m2) pripadaju tuženici, sl. D i narančastom bojom (suteren, prizemlje, I. kat i potkrovlje pov. 304,90 m2) tuženici i njezinom suprugu S. svakom u 1/2 djela i sl. C i plavom bojom (prizemlje pov. 56 m2) pok. A. P. u 2/4 dijela, tuženici i i tužiteljici svakoj u 1/4 dijela,

- da je, nakon što je tuženici darovana k.č. 2520/8 k.o. R. 18. ožujka 1981. godine, tuženica na temelju tehničke dokumentacije B. P., dipl. ing. arh., samostalnog projektanta broja II-9/81 od ožujka 1981. godine (list 16-25), kao investitorica ishodila pravomoćnu građevinsku dozvolu bivše Općine R. broja: … od 14. travnja 1981. godine (list 14-15), kojom joj je dozvoljena dogradnja i nadogradnja stambene zgrade na k.č. 2520/8 k.o. R., na predjelu …, za koju je dozvolu ishodila sve potrebne suglasnosti, potvrde, vlasnički list i dr. Po završetku navedene dogradnje i nadogradnje tuženica je ishodila dozvolu za upotrebu izdanu rješenjem bivše Općine R.,

- da je rješenjem bivše Općine R. klase: …, ur.broja: … od 6. travnja 1988. godine (list 44-45) pok. ocu i majci stranaka V. i A. P. dodijeljeno  na korištenje svakom u 1/2 dijela neizgrađeno građevinsko

zemljište k.č. 2520/21 k.o. R. pov. 35 m2 koje prema Izmjenama i dopunama DUPa stambenog naselja „S. P.“ koje služi redovnoj upotrebi zgrade sagrađene na zgr.č. 3494 k.o. R., odnosno stanu označenom slovom „C“ tipa 775 u suvlasništvu roditelja stranaka. Za dodjeljivanje k.č. 2520/21 k.o. R. na korištenje, plaćeno je 21.000,00 dinara i za rentu 42.000,00 dinara te troškove pripreme zemljišta 65.844,00 dinara sve plaćeno dana 8. travnja 1988. godine (list 49) i prema ugovoru između Općine R. i roditelja stranaka,

- da je tuženica izvršila na tom zemljištu nadogradnju, a da su izvršene obje navedene dogradnje i nadogradnje stambenim kreditima i ušteđevinom potvrdila je i sama tuženica saslušana kao parnična stranka na zapisnicima dana 24. siječnja 2022. godine (list 472-480) i 18. ožujka 2022. godine list 482-486), a i tužiteljica na zapisniku dana 24. siječnja 2022. godine (list 466-472), koja je tužiteljica izjavila da nije protivila nadogradnji i dogradnji jer je to bio dogovor.

 

8. S obzirom na to, da se prema odredbi čl. 89. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03. dalje: ZN) svakom se zakonskom nasljedniku prilikom diobe na zahtjev uračunava u nasljedni dio vrijednost svega što je dobio na dar od ostavitelja na bilo koji način. Temeljem odredbe iz čl. 89. st. 3. ZN, vrijednost dara ne uračunava se ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar ne uračuna u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavitelja.

 

9. Za tužiteljicu je bilo nesporno, a za tuženicu sporno da li se vrijednost navedenih darova uračunava u nasljedni dio tuženice, jer se tužiteljica pozivala na odredbu čl. 89. st. 1. ZN-a, a tuženica na odredbu čl. 89. st. 3. ZN-a tvrdeći da se iz okolnosti može zaključiti da je volja pok. majke A. P. bila da se vrijednost tih darova ne računa u nasljedni dio tuženice.

 

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i izvedenih dokaza sud je utvrdio da je istoga dana 16. prosinca 2004. godine pok. A. P. ustupila svoj nasljedni dio 1/2 na k.č. 2520/21 k.o. R. tuženici i ugovorom o darovanju darovala preostali dio 1/2 iste nekretnine, sve kako bi ista pripala tuženici u cijelosti, jer je tuženica zajedno sa svojim pok. suprugom financirala drugu predmetnu dogradnju i nadogradnju. Također darovanje k.č. 2520/8 k.o. R. od strane pok. A. i V. P. tuženici 18. ožujka 1981. godine na kojoj je tuženica izvršila prvu dogradnju i nadogradnju, bilo je u cilju da prethodnog dogovora u obitelji, kako bi si tuženica riješila stambeno pitanje.

 

11. Postojanje navedenog prethodnog dogovora između roditelja i kćeri od srpnja 2001. godine, dokazuje i izjava tužiteljice, tuženice, njezinog supruga i majke stranaka da su suglasni sa izrađenim tipom zgrade i da su suvl. dijelovi ispravno prikazani. Prema navedenoj izjavi i dopuni tipa 775 svi posebni dijelovi ukupne površine 475,00 m2, osim prizemlja i površine 56,30 m2, pripali su tuženici i njezinom suprugu, a od navedenih 56,30 m2 svega 1/4 dijela je pripao tužiteljici, odnosno 14,08 m2.

 

12. Dakle, na temelju činjenica da je tuženica nakon darovanja i ustupa na tim nekretninama izvršila u dva navrata dogradnje i nadogradnje, sve financirala i da je u tome nitko, ni pok. majka A., ni pok. otac V. pa ni tužiteljica nisu sprječavali niti osporavali to vlasništvo i financiranje te stvaranje potpuno nove stvari od novih materijala, a osobito darovanje i ustupanje pok. A. P. u istome danu 16. prosinca 2004. godine, ukazuje, prema mišljenju prvostupanjskog suda, na to da volja pok. A. nije bila da se ti vrijednost tih darovanja uračunaju tuženici u njezin nasljedni dio.

 

13. Uz to napominje da pok. A. P., ali i tužiteljica nisu niti jednom riječju niti gestom u ostavini iza pok. V. spominjale niti tražile uračunavanje navedenih nekretnina u nasljedni dio tužene J. P.-M. kako na zapisniku s ostavinske rasprave od 19. rujna 1990. godine, tako ni na zapisniku od 16. prosinca 2004. godine. Prvo spominjanje uračunavanja darova bilo je od tužiteljice 20. prosinca 2012. godine u ostavini iza pok. A. P.

 

14. Sud zaključuje da bi, da je volja pok. A. P. bila da se navedene nekretnine, a samim time i njihova vrijednost uračunaju tuženici u njezin nasljedni dio, pok. A. P. takvu svoju volju iskazala bilo usmeno ili pisano ili konkludentnim radnjama iz kojih bi se zaključilo da majka stranaka želi da obje kćeri naslijede u polovici njezine nekretnine. No, takvo što sud nije utvrdio, a tužiteljica nije dokazala.

 

15. Pri tom se u obrazloženju pravilno navodi, da je  svrha uračunavanja vrijednosti darova  ustvari postizanje ravnoteže između onih nasljednika koji su za života ostavitelja od njega nešto dobili, sa nasljednicima koji takvo što za života ostavitelja od njega nisu dobili - (lat. colattio bonorum). Dakle, riječ je o pravnom institutu nasljednog prava koji ima za cilj uravnotežiti pravni položaj zakonskih nasljednika istog nasljednog reda. To uravnoteženje postiže se tako da se uračunavaju svi darovi koji su primljeni za života ostavitelja, slijedom čega se iz onoga što je ostavitelj ostavio iza sebe najprije pokušava one nasljednike koji ili nisu primili darove ili ih nisu primili u određenoj mjeri, dovesti do jednakog položaja kao ostale obdarenike - zakonske nasljednike ostavitelja. Samo uračunavanje se, prema mišljenju prvostupanjskog suda, provodi kada je sasvim sigurno da je volja ostavitelja bila da uračunavanja bude.

 

16. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je sasvim sigurno i izvjesno da je volja pok. majke parničnih stranaka bila da samo tuženica naslijedi predmetne dvije nekretnine, jer je to bio predmet dogovora obitelji, koji se dogovor u obitelji poštovao dugi niz godina od 1981. do 2012. godine, te zaključio da bi, da je pok. A. htjela i željela da na neki način izjednači, uravnoteži tužiteljicu sa tuženicom u svezi dvije predmetne nekretnine, zasigurno tu svoju volju iskazala na drugačiji način od očitovanja svoje slobodne volje za darovanjem jednoj kćerci, a ne i drugoj. Za to postoji i razlog, dogovor i sporazum između roditelja i kćerki, da samo tuženica izvrši predmetne nadogradnje i dogradnje, a koji se dogovor i poštovao, jer je to bila prava volja pok. A. P., koju su očito poštovali i njezin suprug i njezine kćeri. Sud smatra da starost i eventualno neznanje, odnosno nepoznavanje pravnih instituta i instituta uračunavanja darova od strane pok. A. P., nije utjecao na njezinu volju. Ona je svoju volju jasno i nedvojbeno očitovala i 1981. godine i 2004. godine, željela je i darovala je svoje suvl. dijelove predmetnih nekretnina samo jednoj, ne i drugoj kćeri. Pokojna A. P. je mogla kako je to izjavila na ročištu i zapisniku iza pok. supruga V. 19. rujna 1990. godine, prihvatiti se nasljedstva i na k.č. 3494 k.o. R. te na nekretninama na području Općinskog suda u Kopru, ali nije. A. P. se prihvatila samo nasljednih dijelova na pokretninama (iznosi na štednim knjižicama, zaostaci suprugove mirovine), no na nekretninama k.č. 3494 k.o. R. i onim u S. se odrekla nasljedstva, kako bi se kćeri mogle, što i jesu, prihvatiti nasljedstva na tim nekretninama svaka u ½ dijela.

 

17. Navedene činjenice nisu sporne u ovom žalbenom postupku, ali tužiteljica osporava način na koji prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 89. st. 1. i 3. ZN, kao i zaključak o tome, je li pok. A. P. kao pravno neuka, starija osoba narušenog zdravlja, mogla imati i iskazati volju da se tuženici u nasljedni dio ne uračunavaju učinjeni darovi.

 

18. U predmetnom postupku tužiteljica ne tvrdi, da bi bio povrijeđen njezin nužni dio, već da je tuženica kao sunasljednica primila dar koji treba uračunati u njezin nasljedni dio.

 

19. Iz odredbe čl. 89. st. 1. ZN proizlazi pri tom, da se o uračunavanju odlučuje u postupku razvrgnuća (diobe) nasljedničke zajednice, te da je uračunavanje dara u nasljedni dio pravilo, od kojeg postoje izuzeci.

 

20. Radi toga je, suprotno stavu prvostupanjskog suda, tuženica u ovom postupku bila dužna dokazati da je volja pok. A. P. bila, da se dar ne uračuna u ostavinu tuženici, a ne tužiteljica, da je njezina volja bila da se dar uračuna.

Uračunavanje je, kako je već rečeno, pravilo, pa onaj tko tvrdi suprotno, dakle da je volja ostavitelja bila da uračunavanja ne bude, treba to dokazati, a ne obrnuto.

 

21. Iz provedenih dokaza nesporno proizlazi, da su i prije smrti oca stranaka roditelji darovali tuženici 18. ožujka 1981. godine ½ dijela kčbr. 2520/8 zemljište sa garažom površine 19 m2, na kojoj je tuženica izvršila prvu dogradnju i nadogradnju, te ½ dijela kčbr. 2520/21 ukupne površine 35 m2, na kojoj je u vrijeme darovanja već bila izvršena dogradnja i nadogradnja roditeljskog stana u zgradi na zgr.č. 3494 k.o. R., u cilju prethodnog dogovora u obitelji, da tuženica riješi stambeno pitanje.

 

22. Isto međutim, kako se u žalbi osnovano prigovara, ne znači i da je volja darovatelja bila da se dar ne uračunava u ostavinu. Pri tom uopće nije odlučno tko je i čijim sredstvima vršio nadogradnje, te da darovane nekretnine više ne postoje jer je nastala nova stvar. U postupku se naime ne traži vraćanje nekretnina nego uračunavanje njihovih vrijednosti u ostavinu, a koje se vrši prema čl. 73. ZN tj. dar se procjenjuje na način da se uzima vrijednost darovane stvari (dakle ½ dijela zemljišta sa garažom površine 19 m2 i ½ dijela kčbr. 2520/21 površine 35 m2 u R.) u času smrti ostaviteljice, a prema njezinu stanju u vrijeme darovanja. Zato činjenica, da su u međuvremenu te čestice izgrađene i ne postoje u obliku u kojem su postojale u trenutku darovanja, te da su nastale nove nekretnine, nisu odlučne u ovom postupku, niti je odlučna činjenica, tko je financirao te gradnje.

 

23. Darovano je upravo i samo navedeno, i samo je vrijednost tih nekretnina, u stanju u vrijeme darovanja, odlučno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva; sve pod pretpostavkom da tuženica dokaže volju pok. majke stranaka da se darovanje ne uračunava u ostavinu.

 

24. Budući da nesporno ne postoji izričita izjava ostaviteljice o tome da se dar ne bi uračunavao u ostavinu, o istom je moguće odlučiti samo na temelju okolnosti iz kojih bi proizlazilo, da bi to bila njezina volja.

 

25. Takve okolnosti prvostupanjski sud nalazi u činjenici, da je volja roditelja stranaka bila omogućiti tuženici da riješi svoje „stambeno pitanje“ odnosno da joj pomognu izgraditi stan na njihovim nekretninama, a tuženica se pri tom pozvala i na činjenicu da su je željeli zadržati u blizini, s obzirom na to da je tužiteljica živjela izvan R.

Navedeno predstavlja okolnost koja dokazuje motiv za učinjena darovanja, ali ne i volju da se ti darovi ne uračunaju u nasljedni dio.

 

26. Činjenica, da je pok. A. P. bila pravno neuka, može biti argument kako za zaključak, da je smatrala da će se učinjeni darovi računati obdarenoj kćeri u nasljedni dio, kao i da neće – jer je općepoznato da djeca ostavitelja nasljeđuju u jednakim dijelovima; je li pok. A. P. željela darovanjem odstupiti od navedenog, ili je smatrala da će naknadno isto biti izjednačeno u ostavinskom postupku, u postupku nije utvrđeno, niti je tuženica na tu okolnost predložila bilo kakve dokaze.

 

27. Tuženica u postupku naime tvrdi, da je namjera obitelji bila omogućiti joj da sebi i obitelji izgradi stan uz roditeljsku kuću, te da je isto i ostvarila sredstvima koja su njezin muž i ona stekli radom.

 

28. Činjenica, da je motiv darovanja bio da se tuženici omogući izgradnja stana uz obiteljsku kuću roditelja, te stjecanje vlasništva na istom, kao i je li ta izgradnja vršena isključivo sredstvima tuženice i supruga ili su sudjelovali i roditelji stranaka, nije uopće odlučna u ovom postupku kraj činjenice, da tužiteljica traži samo da se utvrdi da su darovane čestice, kakve su postojale prije izgradnje, i da se kao takve uračunaju u nasljedni dio tuženice.

 

29. Navedeno nadalje nije odlučno niti za ocjenu postojanja okolnosti koje bi ukazivale na to, da je volja pok. majke stranaka bila da se učinjeno darovanje ne uračunava u njezin nasljedni dio.

 

30. Nesporno je naime da je pok. A. P. darovanje učinila samo jednoj kćeri, a ne i drugoj, te joj je očito bila namjera da tuženica stekne vlasništvo na čestici na kojoj je izvršila nadogradnju; isto, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ne govori ništa o njezinoj volji da se izvrši, ili ne izvrši, uračunavanje tog dara u ostavinski dio tuženice.

 

31. Okolnost koja bi ukazivala na takvu volju bila bi npr. činjenica da je pok. A. P. za života određeno podijelila stvari iz svoje ostavine, određujući koje nekretnine i koje pokretnine pojedina nasljednica dobiva, ili da je raspodijelila svoju imovinu, izostavljajući darovane nekretnine.

 

32. Tuženica dokaze za takve okolnosti nije predložila; priznanje njezinog suvlasničkog udjela na konačno izgrađenoj nekretnini (koji je priznala i tužiteljica), također nije dokaz za tvrdnju da je volja ostaviteljice bila da se darovano ne uračunava u ostavinu.

33. Naime, kako se osnovano prigovara u žalbi, iz odredbe čl. 89. ZN ne proizlazi se da se uračunavanje provodi kada je sasvim sigurno da je volja ostavitelja bila da uračunavanja bude, nego se uračunavanje ne provodi, kada je sigurno da je ta volja bila da uračunavanja ne bude, jer je uračunavanje dara u nasljedni dio pravilo. Zato onaj tko tvrdi, da je volja ostavitelja bila da uračunavanja ne bude, mora to dokazati.

 

34. Tuženica nije dokazala da je volja majke stranaka bila da uračunavanja ne bude, jer sve utvrđene okolnosti ukazuju na nespornu činjenicu o darovanju, na izvršena ulaganja u darovane nekretnine, na njezino stjecanje vlasništva na dograđenom i darovanom – ali ne i na volju pok. majke stranaka da se ne izvrši uračunavanje. Činjenica da je darovanje izvršeno samo jednoj kćeri, a ne i drugoj, ne znači i namjeru da se isto ne izjednači kroz uračunavanje darova zakonskoj nasljednici koja je primila dar. Takva namjera u predmetnom postupku ničim nije dokazana a ista ne proizlazi iz same činjenice da je darovanje učinjeno i motiva za to darovanje.

 

35. Budući da u predmetnom postupku nije dokazano postojanje okolnosti iz kojih bi proizlazila namjera pok. A. P. da se tuženici vrijednost darovanih nekretnina ne uračunava u nasljedni dio, valjalo je, pravilnom primjenom čl. 89. st. 3. ZN, preinačiti prvostupanjsku odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

36. S obzirom na to, da je tužiteljica uspjela u parnici u cijelosti, pripada joj naknada troška i to za sastav tužbe 100 bodova, prema v.p.s. od 20.000,00 kn/2.654,45 eur, zastupanje na deset ročišta (10.5.2017., 20.7.2017., 9.3.2018., 14.5.2018., 28.11.2019., 6.10.2020, 16.2.2021., 20.9.2021. 24.1.2022., 18.3.2022.) ukupno 1000 bodova, te sastav podneska od 4.5.2021. 100 bodova, dok trošak podneska od 23.9.2020. nije bio potreban jer je navode istog tuženica mogla istaknuti na ročištu od 6.10.2020., za koje joj je priznata naknada u punom iznosu, što ukupno iznosi 1200 bodova, odnosno 12.000,00 kn, prema troškovniku od 18.3.2021., te pdv na taj iznos 3.000,00 kn, odnosno ukupno 15.000,00 kn, te troškovi vještačenja od 4.587,50 kn i pristojbi na tužbu i presudu 1.300,00 kn, te troškovi žalbe od 2.343,75 kn, odnosno ukupno 23.231,25 kn/3.083,31 kn.

 

37. Radi navedenog, na temelju čl. 373. st. 3. ZPP, a u odnosu na troškove žalbe, na temelju čl. 166. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 23. svibnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                       Milena Frankić, v.r.