1

Poslovni broj: 12 Gž-1496/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 12 Gž-1496/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joke Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima T. B., dipl. iur. i M. G., dipl. iur., zaposlenicima tužitelja, protiv tuženika C. o. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-621/2022-11 od 24. veljače 2023., u sjednici održanoj 23. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-621/2022-11 od 24. veljače 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 7.505,25 EUR / 53.548,33 HRK, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2022. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka."

 

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 7505,25 eura/53.548,33 kn.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju žalitelj ističe u žalbi, jer je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između razloga presude i isprava koje prilože spisu, a prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP u ovom postupku.

 

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je osiguranik tužitelja stradao kao suvozač u osobnom automobilu dana 2. listopada 2007., a kojim automobilom je upravljao osiguranik tuženika te je te zgode osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozljede, da je presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-676/07 od 24. studenog 2009. osiguranik tuženika proglašen krivim za navedenu prometnu nezgodu odnosno za kazneno djelo u svezi s tim, da je kod osiguranika tužitelja Ž. M. uslijed pretrpljenih ozljeda nastupila profesionalna nesposobnost za rad te mu je rješenjem tužitelja od 20. studenog 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu, da je tuženik svom osiguraniku Ž. M. na ime invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. studenog 2021. isplatio iznos od 56.548,33 kn te da je, a što je među strankama i nesporno, osiguranik tužitelja Ž. M. prilikom prometne nezgode 2. listopada 2007. zadobio ozljede koje su se priznale kao ozljede na radu.

 

8. Prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odlučiti istovjetno kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude te je stoga pravilno postupio prvostupanjski sud kada je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 7505,25 eura/53.548,33 kn, tj. kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

 

9. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., za odluku u ovom sporu koji pokreće H. protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H.-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

 

10. Naime, prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

 

11. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

 

12. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

 

13. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

14. Prema čl. 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku H.-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem H.-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

15. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

 

16. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje platiti tužitelju utuženi iznos, a to stoga jer tužitelj svom osiguraniku Ž. M. isplaćuje invalidsku mirovinu zbog povrede na radu (a što je među strankama i nesporno) te stoga ne može niti postojati razlika između mirovine utvrđene rješenjem H. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sukladno čl. 27. ZOOP.

 

17. Iz svega iznesenog proizlazi da je valjana odluka prvostupanjskog suda da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u utuženom iznosu (točka I. izreke prvostupanjske presude).

 

18. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 2. ZPP).

 

 

U Zagrebu 23. svibnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.