Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina,
predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja G. B. OIB …, iz V. G., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženice A. B. d.d. Z., OIB …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4736/2021 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2023.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice A. B. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4736/2021 od 16. veljače 2023. u dijelu pod toč. I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1010/2005
sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od 9. lipnja 2005., sadržana u članku

5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.”

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., OIB …, da tužitelju G. B., V. G., OIB…, isplati iznos od 914,61 EUR1 / 6.891,12 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. Po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. Po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri

2 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se A. B. d.d. Z., OIB …, da tužitelju G. B., V. G., , OIB…, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.346,36 EUR1 / 10.144,15 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog
postupka u iznosu od 497,01 EUR1 / 3.744,72 kn sa zateznim kamatama tekućim na
taj iznos od 16. veljače 2023. godine do isplate."

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II i III izreke žalbu je izjavila tuženica
pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom
da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni
zahtjev tužitelja i obveže ga naknaditi tuženici parnični trošak, zajedno s troškom
sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako test poštenosti sukladno Zakonu o
zaštiti potrošača u predmetu nije ni trebalo provoditi, budući da čl. 84. navedenog
Zakona isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive
(transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Način na koji je predmetna
odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke
sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena
naknada za obradu kredita u iznosu od 6.891,12 kn. Sud prvog stupnja u presudi
obrazlaže zašto se sporna naknada ne bi mogla smatrati glavnim predmetom
ugovora, međutim, u odnosu na kategoriju cijene presuda je ostala neobrazložena.
Navodi kako se sud prvog stupnja u presudi poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 5.
travnja 1993. te na praksu Suda Europske unije u vezi tumačenja dosega pojmova
"glavni predmet" i "cijena", koja se ne može primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu
budući je isti sklopljen 9. lipnja 2005., pa se stoga na utvrđene ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi primjenjuje isključivo hrvatsko pravo. O pitanju pojedinačnog
pregovaranja sud prvog stupnja samo zaključuje kako tuženica nije dokazala da bi s
tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj naknadi i ničim ne obrazlaže svoj stav.
U odnosu na postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja daje potpuno nejasno
obrazloženje temeljeno na osobnom stavu i mišljenju, a u odnosu na značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sud prvog
stupnja samo paušalno navodi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
Ističe kako Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao
pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu nego veći stupanj
neravnoteže što u konkretnome ne bi bio slučaj. Razni tuženičini troškovi, pa tako i
oni obrade kredita, su nešto o čemu odluku donosi uprava te ne spadaju u djelokrug
kreditnih referenata. Tuženica osporava presudu u dijelu u kojem se nalaže isplata,
budući da je za predmetno potraživanje nastupila zastara, jer je od stečenog bez
osnove do trenutka podnošenja tužbe prošlo više od pet godina. Ukazuje i na

3 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

početak tijeka zatezne kamate koja se sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim
odnosima vraća od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana
podnošenja zahtjeva, u konkretnom slučaju tužbe. Ističe kako tužitelj nije dokazao da
je tuženica prije podnošenja tužbe postala nesavjestan stjecatelj.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 -
dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o
izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), na koju u žalbi ukazuje
tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani
razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost
između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o
iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista
može ispitati.

5.1. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o
kreditu broj 016-1010/2005 sklopljenog 9. lipnja 2005. između prednice tuženice
Hypo Alpe Adria bank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je
ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženice plati naknadu za odobrenje kredita
sadržanu u toč. 5. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za
odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 914,61 EUR (6.891,12 kn) sa zakonskim
zateznim kamatama, koji je neosnovano stekao temeljem nepoštene i ništetne
odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši
neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je prednica tuženice 30. lipnja

2005. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 6.891,12 kn
temeljem odredbe 5. Ugovora o kreditu te da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno
vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila
načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 295.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18),
slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita
obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno,
nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1.
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP) i odredbama
čl. 323, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

8. Prvenstveno je za istaći kako je predmetni ugovor zaključen 9. lipnja 2005.,
slijedom čega se na pravni odnos stranaka primjenjuje Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), temeljem
odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i
41/08).

4 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio
materijalno pravo kada je odredio ništetnim odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema
kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje
kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici
isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s prednicom tuženice nije pojedinačno
pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu
koja mu se nudila od strane prednice tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio
sastavljen po prednici tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje
od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica
tijekom postupka nije ni osporavala.

9.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz svjedokinje I. Š., djelatnice prednice tuženice u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao I iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojih je utvrdio kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena I priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju stana, koji koristi za život s obitelji.

9.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa prednicom tuženice Ugovor o
kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj
je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica
bavi, daje status prosječnog potrošača.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na
vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj
odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao
trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ
na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.
ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je
nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne
naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega
su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

11.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna
odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u
suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju
neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste
Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u
pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko
ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, iz odredbe čl.

1065. ZOO proizlazi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita
staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje

5 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način
kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je prednica tuženice bila
ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu
kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

13. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije
posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost
utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed
pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će
se način formirati visina sporne naknada iz točke 5. Ugovora, koja se odnosi na
naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i
poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka
na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime,
sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je prednica tuženice nakon isplate
kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne
kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora
ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj
strani u odnosu na tuženicu.

14. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika
Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike
Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz
ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu
otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo,
po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje
su predmet ovog spora.

15. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za
isplatom iznosa od 914,61 EUR (6.891,12 kn), koji po visini nije bio sporan, te je
sukladno odredbama čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog
zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni
stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač
stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka
sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba
ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po
tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike
Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja

2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno
shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne
strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u
vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije
zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda
Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

16. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

6 Poslovni broj: 13 Gž-358/2023-2

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod toč. I, II i III izreke.

18. U nepobijanom dijelu pod toč. IV izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin