Poslovni broj: Kž III-1/2022-7

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. R., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. i 71/06., dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 28. lipnja 2022. broj Kž-387/2021-4, u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Prihvaća se žalba optuženog M. R., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru prihvatio je žalbu državnog odvjetnika, preinačio oslobađajuću presudu Općinskog suda u Puli-Pola od 22. siječnja 2021. te optuženog M. R. proglasio krivim zbog, pod točkom 1. izreke, kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 1. KZ/97. u stjecaju s kaznenim djelom protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97., pod točkom 2. izreke, kaznenog djela protiv imovine – pronevjerom iz članka 233. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu KZ/11.) u stjecaju s kaznenim djelom krivotvorenja – krivotvorenjem isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11. i, pod točkom 3. izreke, kaznenog djela protiv imovine – pronevjerom iz članka 233. stavka 1. KZ/11. u stjecaju s kaznenim djelom krivotvorenja – krivotvorenjem isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11.

 

1.1. Tom drugostupanjskom presudom Županijski sud u Zadru je optuženika, za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prijevaru u gospodarskom poslovanju, na temelju članka  293. stavka 1. u vezi s člankom 53. KZ/97., osudio na (pravilno bi bilo utvrdio) kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave na temelju članka 311. stavka 1. u svezi s članka 53. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke pronevjere na temelju članka 233. stavka 1. u vezi s članka 47. KZ/11., na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave na temelju članka 278. stavka 1. u svezi s člankom 44. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te za kazneno djelo pod točkom 3. izreke pronevjeru na temelju članka 233. stavka 1. u vezi s člankom 44. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave na temelju članka 278. stavka 1. u vezi s člankom 44. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

1.2. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena (pravilno bi bilo: jedinstvena) kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi M. R. u roku od 2 (dvije) godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.3. Na temelju odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11., pod točkom 1. utvrđeno je da je  novčani iznos od 6.007,43 kuna imovinska korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelima iz članka 233. stavka 1. KZ/11., pod točkom 2. utvrđeno je da je novčani iznos od 6.007,43 kuna imovina Republike Hrvatske te je pod točkom 3. oduzet od optuženika iznos od 6.007,43 kuna te je određeno da će taj iznos biti uplaćen u korist državnog proračuna Republike Hrvatske po pravomoćnosti presude.

 

1.4. Naposljetku, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka, koji se sastoji od troška paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio optuženik po branitelju odvjetniku N. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, izricanju uvjetne osude, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka.

 

2.1. Optuženik je također po branitelju iz istih žalbenih osnova i u žalbenom roku podnio i dopunu žalbe.

 

2.2. U žalbi i dopuni žalbe podnesenim po branitelju predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

2.3. Žalbu je podnio i optuženik osobno zbog povrede kaznenog zakona, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i potvrdi prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli-Pola, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

2.4. Budući da se žalbe optuženika i branitelja ponavljaju i nadopunjuju bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

3. Državni odvjetnik u odgovorima na podnesene žalbe i dopunu žalbe predlaže da se one odbiju kao neosnovne.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. dalje: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Optuženik i njegov branitelj su na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., izvješteni o sjednici vijeća jer su to zahtijevali, međutim u podnesku od 22. svibnja 2023. predložili su da se sjednica održi u njihovoj odsutnosti. O sjednici je također bio izvješten i državni odvjetnik koji sjednici nije pristupio. Stoga je, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženika je osnovana u dijelu u kojem optuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a također je i ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio postojanje daljnje bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja nije posebno isticana u žalbi optuženika.

 

7. Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi u cijelosti prihvatio zaključke prvostupanjskog suda o tome da su se u ponašanju optuženika ostvarila sva bitna obilježja inkriminiranih mu kaznenih djela, ali ne i zaključak o tome da se takvo ponašanje optuženika može smatrati beznačajnim djelom te je stoga u tom pravcu argumentiranu žalbu državnog odvjetnika ocijenio osnovanom. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je prvostupanjsku oslobađajuću presudu preinačio u osuđujuću kako je to opisano u točki 1. ovog obrazloženja, pri čemu je državni odvjetnik, što se na više mjesta apostrofira u žalbi, predložio ukidanje, a ne preinačavanje prvostupanjske presude. Međutim, time nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. te stavaka 2. i 3. ZKP/08. kako to neosnovano tvrdi optuženik u žalbi.

 

7.1. Naime, odredbom članka 466. stavka 1. ZKP/08. propisan je sadržaj žalbe, koja između ostalog treba sadržavati prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelomično ukine ili preinači, ali niti jednom odredbom ZKP/08. nije propisano da je prijedlog žalitelja pravno obvezujući za sud koji o žalbi odlučuje. Pri tome, granice ispitivanja prvostupanjske presude propisane su u članku 476. ZKP/08. na način da drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu koji se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, a pored toga ispituje i po službenoj dužnosti povrede navedene u članku 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. No, u slučaju prihvaćanja žalbe ili po službenoj dužnosti drugostupanjski sud donosi odluke sukladno odredbama članka 483. - 486. ZKP/08. te u tome nije vezan prijedlogom žalitelja. Prema članku 486. stavku 1. ZKP/08. drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija presuda (usporedi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kž 4/2018.).

 

7.2. U ovom predmetu drugostupanjski sud je utemeljio svoju odluku na istom činjeničnom utvrđenju kao i prvostupanjski sud, ali je, sukladno članku 486. stavku 1. ZKP/08. zaključio da se s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija presuda, jer je iz pravilnih činjeničnih utvrđenja suda u pogledu ispunjenja bitnih elemenata inkriminiranih izveden pogrešan zaključak o ispunjenju pretpostavki za primjenu instituta beznačajnog djela.

 

8. Međutim, drugostupanjski sud u nastavku obrazloženja pobijane presude, nakon zaključaka da se postupci optuženika kojima je on ostvario obilježja inkriminiranih kaznenih djela ne mogu smatrati beznačajnim djelom, nije dao razloge o svim elementima mjerodavnim za pravnu ocjenu djela, što s pravom problematizira žalitelj, koji u tom pravcu osim bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08., prigovara i povredama kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. u pogledu pravne kvalifikacije i primjene blažeg zakona o čemu će kasnije biti više riječi.

 

8.1. Naime, u obrazloženju drugostupanjske odluke izostali su razlozi o pravnom kontinuitetu u pogledu kaznenih djela iz točke 1. izreke pobijane presude i o tome zbog čega je primijenjeni zakon u pogledu tih djela najblaži za optuženika. Drugostupanjski sud je bio dužan iznijeti te razloge jer oni nisu bili sadržani niti u prvostupanjskoj presudi koja se po logici stvari zbog zaključka o beznačajnosti djela nije bavila elementima mjerodavnim za osuđujuću presudu u pogledu ocjene pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona (usporedi, ESLJP Garcia Ruiz protiv Španjolske, stavak 26).

 

8.2. Naime, prema članku 3. stavku 1. KZ/11. koji je stupio na snagu nakon počinjenja kaznenih djela iz točke 1. izreke pobijane drugostupanjske presude prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, ali ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, prema članku 3. stavku 2. KZ/11. primjenjuje se zakon koji je najblaži za počinitelja. Pri tome, prema stavku 3. tog članka, sud treba ispitati postojanje pravnog kontinuiteta tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da pravni kontinuitet postoji, treba primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja. Obvezna primjena blažeg propisana je i odredbom članka 3. KZ/97.

 

8.3. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim pod točkom 1. izreke zbog kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 1. KZ/97. i krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97. koji je važio u vrijeme počinjenja djela, a nije ispitao pravni kontinuitet niti se izjasnio o tome koji zakon smatra blažim u smislu prethodno navedenih odredbi.

 

8.4. Optuženik, između ostaloga, prigovara povredi kaznenog zakona s tvrdnjom da kao predsjednik V. srpske nacionalne manjine I. županije nije postupao u gospodarskom poslovanju, a da je pod točkom 1. izreke pobijane presude proglašen krivim zbog prijevare u gospodarskom poslovanju. Zato, da bi se o ovom prigovoru optuženika moglo odlučiti, prvostupanjski sud mora navesti razloge o pravnom kontinuitetu i primjeni blažeg zakona, što je za sada izostalo. Zbog toga je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na što s pravom u žalbi upire optuženik. U ponovljenom postupku stoga drugostupanjski sud treba razmotriti ima li kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 1. KZ/97. pravni kontinuitet u odredbama KZ/11., pri čemu treba voditi računa da je kazneno djelo iz članka 293. stavka 1. KZ/97., smješteno u glavu kojom se šiti sigurnost platnog prometa i poslovanja, u stvari kvalificirani oblik kaznenog djela prijevare. Što se pak tiče daljnjih prigovora optuženika zbog povrede kaznenog zakona u pogledu kaznenih djela pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11. (točke 2. i 3. izreke pobijane presude) treba odgovoriti da su ti prigovori neosnovani, jer protivno tvrdnjama žalitelja, pojam pronevjerene stvari koje su povjerene na radu treba tumačiti tako da one obuhvaćaju stvari koje su pronevjerena na radu ali i u službi. Što se pak prigovora o primjeni odredbi KZ/11. na kazneno djelo krivotvorenja iz točke 2. izreke pobijane presude tiče treba reći da su isti neosnovani. To kazneno djelo počinjeno je u razdoblju od prosinca 2012. do siječnja 2013., pri čemu je 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11., pa ovdje nema riječi o pitanju ispitivanja pravnog kontinuiteta i primjeni blažeg zakona.

 

9. Osim toga, ispitivanjem presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj je sud utvrdio da u presudi postoji i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu odluke o kazni pa je nije moguće ispitati.

 

9.1. Naime, optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim zbog šest kaznenih djela, a odluka o kazni u pobijanoj presudi obrazložena je sljedećim navodima: „…stoga je ovaj drugostupanjski sud stajališta da nema mjesta da se opisani postupci okrivljenika mogu smatrati beznačajnim djelom…, zbog čega je pobijana presuda preinačena na gore označeni način i kroz uvjetnu osudu koja je ekvivalentna težini počinjenih kaznenih djela, okrivljenik osuđen na kaznu zatvora od deset mjeseci s rokom kušnje od dvije godine“.

 

9.2. Iz navedenog jasno proizlazi da drugostupanjski sud svoju odluku nije obrazložio niti jednom okolnosti mjerodavnom za odmjeravanje kazne prema članku 56. KZ/97. odnosno 47. KZ/11. Osim toga, iako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio niz olakotnih okolnosti na strani optuženika, kojima je želio osnažiti svoju odluku o beznačajnosti inkriminiranih djela (prije svega motivaciju za učin djela, optuženikovu neosuđivanost i ispriku), nejasno je zbog čega onda drugostupanjski sud samo za neka kaznena djela izriče kaznu zatvora u visini zakonskog minimuma za tu vrstu kazne. Tako je primjerice optuženiku, u stvari, za kazneno djelo krivotvorenja iz članka 311. stavka 1. KZ/97. za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca isto kao i za kaznena djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11. (točke 2. i 3. izreke) za koja je propisana kazna zatvora do tri godine, time da je prema odredbi članka 53. KZ/97. kazna zatvora može najkraće trajati 30 dana, a prema odredbi članka 44. KZ/11. tri mjeseca.

 

9.3. Iz navedenog jasno proizlazi da je drugostupanjski sud propustio za svako od djela za koje je optuženika proglasio krivim navesti koje je okolnosti uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, odnosno nije naveo razloge, kako za pojedinačne, tako ni za jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osudio optuženika (u dijelu  kojem obrazlaže kaznu, drugostupanjski sud čak niti ne navodi djela i koje kazne su utvrđene za ta djela).

 

9.4. Na taj način, drugostupanjski sud je obrazlažući pobijanu presudu propustio postupiti sukladno odredbama članka 459. stavka 6. ZKP/08., a koji je propust doveo do toga da se pobijana presuda ne može valjano ispitati.

 

9.5. Štoviše, kada je riječ o preinačenju oslobađajuće presude u osuđujuću i slijedom toga obrazlaganju odluke o kazni, što je za optuženika izuzetno važno, a često i najvažnije pitanje, onda jamstva pravičnog suđenja uključuju obavezu suda pružiti dostatno obrazloženje za takvu svoju odluku. Obrazloženja sudskih odluka koja ne sadrže relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odluka dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnom smislu. (odluke Ustavnog suda RH: U-III/5090/2016; U-III/ 1566/2018; U-III/1128/2015; U-III/1771/2016; U-III/2249/2013.).

 

9.6. Kada se izloženi nedostaci sagledaju u svjetlu činjenice da drugostupanjski sud optuženika za svako pojedino djelo „osuđuje“, umjesto da mu utvrdi kaznu te nakon toga optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora, da bi potom prilikom izricanja uvjetne osude propustio precizirati da se njome uvjetuje jedinstvena kazna zatvora, kao i da u šturom, ranije navedenom obrazloženju uopće ne navodi jedinstvenu kaznu zatvora na koju se očito referira, to je za zaključiti da takav potpuni deficit razloga u pobijanoj presudi predstavlja i postupanje protivno ustavnim i konvencijskim standardima čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavka 2. ZKP/08. na koju ovaj trećestupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Nadalje, ovaj je trećestupanjski sud, povrh ocjene da pobijanu presudu treba ukinuti zbog bitnih povreda  odredaba kaznenog postupka, ispitao prvostupanjsku presudu i u smislu članka 487. stavak 4. ZKP/08., obzirom da je optuženik podnio žalbu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ocjena je ovog suda da su žalbeni navodi iz te osnove neosnovani.

 

10.1. Suprotno tvrdnjama žalitelja, ovaj sud trećeg stupnja nalazi da su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud u potpunosti pravilna i potpuna. Nije stoga bilo razloga za primjenu načela „in dubio proreo“, na koje opširno u žalbi upire optuženik, a koje načelo je usko povezano s pitanjem pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, koja u ovom predmetu nisu dovedena u pitanje žalbenim navodima.

 

10.2. Naime, u pogledu kaznenih djela iz točke 1. izreke optuženik u žalbi tvrdi da su niži sudovi pogrešno zaključili da je njegovim postupanjem u pogledu kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju nanesena šteta i pribavljena nepripadna imovinska dobit V. srpske nacionalne manjine (dalje: V.). Ovaj prigovor u bitnom argumentira tvrdnjom da su pribavljena sredstva bila sredstva namijenjena V., da za pribavljanje tih sredstava nije uopće trebao podnositi nikakvu dokumentaciju tj. da bi sredstva pribavio samo na temelju zahtjeva za financiranjem te konačno da zapisnici o održanim sjednicama i popis prisutnosti vijećnika nemaju uopće svojstvo isprave.

 

10.2.1. Optuženik u stvari ne osporava zaključak prvostupanjskog suda da sjednice nisu bile održane, ali ističe da se sjednice mogu održavati i telefonskim putem te ponavlja bitni sadržaj obrane kako je u svemu imao suglasnost članova V.. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud suprotstavio iskaze svjedoka S. P., R. J., M. B. i B. R. da je optuženik imao njihovu suglasnost za odluke koje je donosio, da su odluke komunicirane telefonskim putem i da je imao njihovu suglasnost da ih potpisuje na evidencijama nazočnosti iskazu svjedoka D. J. koji je to opovrgnuo i iskazu svjedokinje M. G. kojoj su članovi V. B. J., B. P., B. Č. i D. L. u, u postupku pročitanim porukama elektroničke pošte, potvrdili kako su lažno potpisani na sjednicama iako na njih nikada nisu bili pozvani. Na temelju tako izvedenih dokaza prvostupanjski je sud pravilno zaključio, a drugostupanjski sud pravilno prihvatio taj zaključak, da je optuženik svjesno, znajući da nema suglasnost svih članova Vijeća, sačinio zapisnike o održanim sjednicama, donio odluku o odricanju prava na naknadu članovima Vijeća i neistinito prikazao da su sjednici nazočile sve osobe koje je naveo u popisu/listi sudionika te time sačinio lažne isprave. Točno je da do vijećanja može doći na daljinu ili uz fizičku prisutnost, ali svakako na način koji omogućuje komunikaciju potrebnog broja vijećnika, no ovdje niti na jednom zapisniku nije naznačeno da je riječ o telefonski održanim sjednicama kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a taj zaključak prihvatio i drugostupanjski sud. Tome treba dodati da taj zaključak nije doveden u pitanje niti optuženikovim pojedinačnim kontaktiranjem samo nekolicine vijećnika jer je time očito negirana sama srž i smisao vijećanja.

 

10.2.2. Protivno daljnjim žalbenim navodima, ocjena je ovog suda da nema nikakve dvojbe da su zapisnik, odluka V. i popis/lista prisutnosti isprave, jer je isprava u smislu odredbi KZ/97. kao i KZ/11. svaki predmet podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne poslove, pa su u tom pravcu neosnovani žalbeni prigovori optuženika da zapisnik i lista prisutnosti nemaju svojstvo isprave.

 

10.2.3. Nadalje, potpuno je nedvojbeno da je optuženik u kritično vrijeme bio predsjednik V., koje je prema članku 25. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“ broj 155/02., dalje Ustavni zakon), neprofitna pravna osoba osnovana s ciljem unapređivanja, očuvanja i zaštite položaja nacionalnih manjina, a putem koje pripadnici nacionalnih manjina sudjeluju u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima (članci 7. i 23. Ustavnog zakona).

 

10.2.4. Naime, manjinska prava čine sastavni dio široke lepeze ljudskih prava, a kako pojedina ljudska, odnosno posebna manjinska prava pojedinac ne može ostvarivati samostalno, priznata je i uređena svojevrsna kolektivna dimenzija jamčenja i zaštite pojedinih ljudskih prava manjina, koja pripadnici određene nacionalne manjine ostvaruju u zajednici s drugim pripadnicima te nacionalne manjine, primjer kakve su i V. nacionalnim manjina. Radi postizanja praktičnih i djelotvornih mogućnosti za rad takvih vijeća, Ustavnim zakonom, propisano je među ostalim da jedinice lokalne samouprave osiguravaju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina (članak 28. stavak 1. Ustavnog zakona). Na podlozi članka 30. Ustavnog zakona koji sadrži odredbe o naknadi troškova i nagradi članovima V., Ž. skupština I. županije donijela je Odluku o naknadama članovima V. nacionalnih manjina I. županije kojom je propisano da se novčana sredstva za naknade članovima V. nacionalnih manjina osiguravaju u proračunu I. županije time da se naknada članovima vijeća po održanoj sjednici doznačuje na račun vijeća. Prema toj Odluci, radi ostvarenja prava na naknadu, vijeće treba dostaviti poziv s dnevnim redom, zapisnik sa sjednice i evidenciju o prisutnosti vijećnika. Tome treba dodati da je i prema Naputku I. županije uz zahtjeve obvezno dostaviti i popratnu dokumentaciju iz koje su vidljive stvorene obveze. Upravo to je i optuženik učinio, samo što se njegov zahtjev temelji na lažnim ispravama koje je sačinio u tu svrhu. Što više, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik očito bio svjestan da je postupao protupravno jer to dokazuje njegovo očitovanje koje je u prosincu 2013. dostavio svim vijećnicima V..

 

10.2.5. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da takvim postupanjem nije nastala šteta za I. Ž. kao i da time nije pribavio protupravnu imovinsku korist za V., koji navod prvenstveno temelji na tvrdnji da su navedena sredstva bila u proračunu namijenjena V. te da bi izostankom njegovog postupanja ostala neutrošena ali da bi V. svakako i dalje imalo pravo na ta sredstva.

 

10.2.6. Naime, uopće nije sporno da su navedena sredstva bila namijenjena V., da nisu bila utrošena i da je I. Ž. pozvala korisnike proračunskih sredstava da dostave potrebe za izmjenama i dopunama financijskog plana za 2012. godinu. U pravu je optuženik i kada upire na iskaz svjedoka V. D. i M. Č. koji su iskazivali o mogućnostima rebalansa proračuna na način da se neiskorištena sredstva s jedne stavke „prebace“ na drugu stavku. Međutim, potpuno je notorno da je smisao takvog rebalansa usklađivanje proračunskih stavki sa stvarnim događanjima, poduzetim aktivnostima i stvarno nastalim troškovima. U ovom predmetu, optuženik je takav zahtjev temeljio na lažno sačinjenim ispravama. Kada se k tome ima na umu da su ta sredstva namijenjena upravo da bi se nacionalnima manjinama olakšalo učinkovito ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, onda je potpuno jasno da je na strani I. Ž. nastala šteta jer su sredstva doznačena u suštini za aktivnosti koje se u stvari nisu provele, a naknadno priopćavanje odluke, pa čak i naknadna suglasnost, doduše samo pojedinih vijećnika, ne dovodi u pitanje ovaj zaključak. Prema tome, time je optuženik V. pribavio nepripadnu imovinsku korist, jer je V. primilo sredstva isplaćena na temelju lažnih isprava, a treba reći da je na taj način i obezvrijeđen smisao i svrha financiranja utemeljenih na Ustavnom zakonu u smislu učinkovite i praktične pomoći djelotvornom ostvarivanju manjinskih prava.

 

10.3. U pogledu kaznenih djela iz točke 2. i 3. izreke, uz sve ono što je već rečeno u pogledu lažnih zapisnika o održanim sjednicama, protivno žalbenim prigovorima optuženika, žalitelju treba odgovoriti da je pravilno drugostupanjski sud prihvatio utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik odluku o refundaciji troškova telefona i mobilnih usluga morao prikazati na sjednici, a da to nije učinio, čime je ponovno obezvrijedio smisao i svrhu V. i vijećanja. Optuženik u žalbi promašeno tvrdi da je za plaćanje računa za telefonske i mobilne usluge bilo dovoljno samo prilaganje računa jer je V. imalo pravo na naknadu troškova telefona i materijalnih troškova. Međutim pravo na troškove imalo je V., a ne optuženik. Zato je i sačinio lažne odluke kako bi utrošena sredstva mogao opravdati, pri čemu vijećnici nisu bili u mogućnosti o tim odlukama vijećati jer te odluke nisu bile prikazane na sjednicama.

 

10.4. Zbog toga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da ovdje nema mjesta primjeni instituta beznačajnog djela.

 

10.4.1. Notorno je i ne treba posebno isticati da su prava i slobode osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama temeljna ljudska prava i slobode i nedjeljiv dio demokratskog sustava Republike Hrvatske i uživaju potrebnu potporu i zaštitu. Upravo u tom kontekstu treba razumjeti ocjenu drugostupanjskog suda o nedopustivosti bilo kakvog voluntarizma u području djelovanja optuženika kao predsjednika V.. Zato su potpuno promašeni žalbeni navodi optuženika da je ovaj postupak rezultat previranja u V. koje ne potpada u kategoriju političkih stranaka i pokušaja njegovog transformiranja u političku platformu od strane S. d. s. s. i njezine članice svjedokinje M. G., tako da ta politička stranka putem V. vrši politički utjecaj na srpsku populaciju u I.. Takve tvrdnje promašeno su usmjerene na ekskulpaciju optuženika. Naime, suština ovog predmeta svodi se na volju i svijest optuženika da, u pogledu djela iz točke 1. izreke pribavi imovinsku korist V., a djelima pod točkama 2. i 3. izreke sebi, a sve na temelju lažnih isprava koje je u te svrhe izradio i uporabio.

 

11. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci rješenja. U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud, imajući na umu nedostatke pobijane presude na koje mu je ukazano ovim rješenjem, ponovno provesti žalbeni postupak i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će potom i valjano obrazložiti.

 

 

U Zagrebu 23. svibnja 2023.