- 1 -              Rev 300/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 300/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. R. K., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-659/2022-2 od 11. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-15/2022-4 od 12. travnja 2022., u sjednici održanoj 23. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 25.782,97 kn sa zateznim kamatama kako je to specificirano u toč. I. izreke, dok je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (toč. II. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 32.637,20 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke), dok je njegov zahtjev za iznos od 9.062,50 kn, i u cijelosti zahtjev tuženice u iznosu do 20.125,00 kn, odbijen (toč. IV. I V. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-41422022-2 od 25. listopada 2022., tuženici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude, uz obrazloženje da je različita praksa nižestupanjskih sudova ali i zbog razvoja prava kroz sudsku praksu, u odnosu na materijalnopravno pitanje:

 

„Je li tužena bila u obvezi u evidencijama radnog vremena evidentirati i korištenje dnevnog odmora (stanke) iako niti jednim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj isto nije propisano a tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj za vrijeme obavljanja rada koristio dnevnu stanku, te na kome je teret dokazivanja da radnik nije iskoristio stanku za dnevni odmor?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja radi kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude, podredno ukine, uz naknadu troškova revizije.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 25.782,97 kn sa zateznim kamatama, s naslova neiskorištenog uvećanog dnevnog odmora (stanke) u razdoblju od studenoga 2011. do studenoga 2016.

 

8. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja radi kojeg je dopuštena pa stoga, iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi:

 

- da je tužitelju presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-750/2020-2 od 21. listopada 2021. dosuđen iznos od 139.805,41 kn s naslova rada na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati odmora dnevno za razdoblje od 10. prosinca 2011. do 31. svibnja 2014., te po osnovi neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje iznos od 29.288,19 kn,

 

- da su u promatranom razdoblju na snazi bili odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/12, koja se primjenjivala do 31. svibnja 2014.) i odredbe Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj 66/14, 23/15 i 84/15 - dalje: Odluka/14, koja se primjenjivala od 1. lipnja 2014. do 31. listopada 2017.),

 

- da je čl. III. st. 6. Odluke/12 propisano da pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od 8 sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova,

 

- da je čl. XI. st. 2. Odluke/14 propisano da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla,

 

- da tuženica nije dokazala da je tužitelj imao propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu jer je sama tuženica navela da je tužitelj mogao nakon odrađene smjene od 12 sati, s obzirom da boravi u objektu, koristiti ostalo vrijeme kao dnevni odmor.

 

9. Nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj na osnovu zapovijedi dnevno radio 12 sati (na poslovima elektroničkog izviđanja, održavanja i osiguranja objekta), pa ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor od 60 minuta, da tuženica nije ni tvrdila a niti je dokazala da je tužitelju omogućila korištenje dnevnog odmora od 60 minuta. Pritom drugostupanjski sud navodi da pozivanje tuženice na Pravilnik o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 131/13, 36/15, 51/15, 121/16 i 38/18), koji regulira tek pravo radnika na jedan obrok za 8 sati rada a preko toga 3 dnevna obroka, nije dokaz da je korišten sporni uvećani dnevni odmor.

 

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) i čl. 153. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13, 75/15 i 50/16), raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Iz navedenih odredbi proizlazi da odredbe Odluke/12 i Odluke/14 predstavljaju materijalnopravna pravila o primjeni kojih ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

11. Odredbom čl. XII. st. 6. Odluke/12 određeno je da oblik i sadržaj dnevne evidencije radnog vremena uređuje Glavni stožer OS RH u suradnji s Upravom za ljudske resurse u roku od osam dana od dana stupanja na snagu Odluke.

 

11.1. S druge strane, čl. XXV. st. 4. Odluke/14 određeno je da se oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba (Prilog 1) i evidencije radnog vremena državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama (Prilog 2) nalaze u prilogu Odluke i njezin su sastavni dio, te iz Priloga 1 nije razvidno da bi podatak o korištenju dnevnog odmora djelatne vojne osobe potpadao pod obvezni sadržaj evidencije o radnom vremenu.

 

12. Imajući u vidu utuženo razdoblje, kao i razdoblje važenja Odluke/12 i Odluke/14, te utvrđenja nižestupanjskih sudova, to bi proizlazilo da tuženica u utuženom razdoblju nije imala obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena, u čemu je sadržan odgovor na prvi dio postavljenog pravnog pitanja.

 

13. Jedno od temeljnih postulata načela vladavine prava jeste i obveza sudova da interpretiraju mjerodavno pravo na način da tumače sadržaj i smisao pravne norme pritom osiguravajući poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

 

14. Ako tužitelju od strane tuženice nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (između stranaka visina tužbenog zahtjeva nije sporna).

 

15. U odnosu na drugi dio pitanja iz kojeg bi proizlazilo da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj za vrijeme obavljanja rada koristio dnevnu stanku (i to uvećanu), za navesti je da je upravo suprotan zaključak nižestupanjskih sudova, a isti je utemeljen na materijalnim dokazima, rezultatu vještačenja te ocjeni stranačkog iskaza tužitelja.

 

15.1. Pritom je teret dokazivanja da djelatna vojna osoba nije iskoristila stanku za dnevni odmor, u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podatka o dnevnom odmoru u evidenciju radnog vremena, na tužitelju prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP, prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

15.2. Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj na osnovu zapovijedi dnevno radio 12 sati (na poslovima elektroničkog izviđanja, održavanja i osiguranja objekta), slijedom toga zaključili da isti ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor (stanku) od 60 minuta, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka te i evidencije radnog vremena i stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da mu nije omogućeno korištenje uvećanog dnevnog odmora (stanke), pri čemu tuženica nije ni tvrdila da je tužitelju omogućila korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

16. S obzirom na naprijed navedeno nisu se ostvarili revizijski razlozi, pa je reviziju tuženice na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 23. svibnja 2023.