1

Poslovni broj 26 Gž-663/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-663/2022-2

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. B. iz Z.1, OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z.1, protiv I. tužene M. V. iz Z.1, OIB: …, koju zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z.1, II. tužene Stečajne mase iza Z. d.d. u stečaju, Z.2, OIB: …, koju zastupa stečajni upravitelj B. S., a njega punomoćnik A. P., odvjetnik u Z.1, III. tuženog A. R. iz Z.1, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Lj. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J., V. & H., Z.1, i IV. tuženog I. d.d. u stečaju, V., OIB: …, kojeg zastupa stečajni upravitelj T. Đ. iz V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu,  poslovni broj P-4609/2020-41 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2023., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice Đ. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu,  poslovni broj P-4609/2020-41 od 10. siječnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi istoga suda poslovni broj Ovr-2001/10 od 20. ožujka 2014. i rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3256/09 od 17. srpnja 2009., na nekretnini etaža br. 184-84/10000 dijela – I. stan br. 89- dvoiposobni stambeni prostor na 3. katu zgrade sadržaja: ulaz, kuhinja, dnevni boravak, wc, ostava, predprostor, soba, pola sobe, kupaona i loggia, neto korisne površine 64,97 čm, neodvojivo povezane sa vlasništvom spremišta br. S 89 u prizemlju neto korisne površine 1,40 čm, neodvojivo povezano sa vlasništvom parkirališnog mjesta oznake P 20, u prizemlju ulaz 2, neto korisne površine 3,12 čm što ukupno čini neto ukupnu korisnu površinu 69,49 čm, ulaz 2 …, upisan u poduložak 184, zk.ul.br.4088, k.o. V. N., kao i zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke, naloženo tužiteljici isplatiti I. tuženoj M. V. trošak postupka u iznosu 625,00 kuna, II. tuženoj Stečajnoj masi iza Z. d.d. u stečaju trošak postupka u iznosu 1.093,75 kuna te III. tuženom A. R. trošak postupka u iznosu 2.812,50 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe s PDV-om u iznosu od 1.562,50  kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

 

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica u žalbi posebno upire.

 

5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, s time da je prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a, prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi istoga suda poslovni broj Ovr-2001/10 od 20. ožujka 2014. i rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3256/09 od 17. srpnja 2009., i to u odnosu na stan pobliže opisan u izreci pobijane presude, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da ju je ovršni sud u predmetu poslovni broj Ovr-2001/10, kao treću osobu rješenjem od 20. ožujka 2014. uputio na pokrenutanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pozivajući se na to da je na navedenom stanu stekla „izvanknjižno vlasništvo“, pa da u pogledu predmeta ovrhe, temeljem odredbe čl. 55. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: OZ), ima pravo koje sprječava ovrhu.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je temeljem svih izvedenih dokaza po prijedlogu stranaka utvrdio:

 

- da je Trgovački sud u Zagrebu 17. srpnja 2009. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3256/09, kojim je temeljem ovršne isprave određena ovrha po ovršnom prijedlogu od 10. srpnja 2009., ovrhovoditelja N. T., prednika I. tuženice, protiv ovršenika I. g. d.d., pravnog prednika IV. tuženika I. d.d. u stečaju, a kojim rješenjem o ovrsi je određena ovrha na nekretninama upisanim u zk. ul. 4088 k.o. V. N., zkč. br. 5750 stambena zgrada br, 2 i 2a i dvorište …, ukupne površine 3042 m2 i to na posebnim dijelovima, između ostalih i E-184, koji poseban dio u naravi predstavlja nekretninu u odnosu na koju tužiteljica tvrdi da ima pravo koje na istoj sprječava provedbu ovrhe (stan, spremište S89 i parkirališno mjesto oznake P20),

 

- da je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, zaključkom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr-3259/09 od 9. lipnja 2010., dostavljena na provođenje ovrha na predmetnim nekretninama po naprijed navedenom rješenju o ovrsi,

 

- da je tužiteljica 3. srpnja 2012. podnijela prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi navodeći da u odnosu na nekretninu upisanu u zk. ul. 4088 k.o. V. N., podul. 184 u naravi etaža br. 184. (84/10000 dijela), ima pravo koje sprečava provedbu ovrhe,

 

- da je istom spisu spojen spis poslovni broj Ovr-4473/10 koji se vodio po ovršnom prijedlogu ovrhovoditelja Z. d.d. u stečaju od 2. rujna 2010., podnesen temeljem ovršne isprave protiv ovršenika I. g. d.d., radi naplate novčanog potraživanja na nekretninama ovršenika upisanim u zk.ul. 4088 k.o. V. N., zkč. br. 5750, stambena zgrada br. 2 i 2a i dvorište …, ukupne površine 3042 m2 i to na slijedećim posebnim dijelovima: E-2 do E-5; E-8 do E-28; E-30 do E-34; E-42 do E-46; E-55; E-58 do E-60; E-63 do E-64; E-72; E-91; E94: E-96; E-116; E-125 do E-129; E-131, E-134; E-138 do E-140; E-142: E-147; E156; E-158; E-159; E-171: E-178; E-184; E-193; E-208 i E-221, a temeljem kojeg prijedloga je Trgovački sud u Zagrebu 22. studenog 2010. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4473/10,

 

- da je temeljem zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-2001/10 od 24. veljače 2014., utvrđeno da je u ovršni postupak stupio III. ovrhovoditelj A. R. prema rješenju o ovrsi istoga suda poslovni broj Ovr-2037/12 od 16. srpnja 2012. (koji postupak se vodio po prijedlogu ovrhovoditelja A. R. od 2. srpnja 2012. protiv ovršenika I. g. d.d., radi naplate novčanog potraživanja temeljem ovršne isprave, na nekretinama ovršenika, pored ostalih i na nekretnini upisanoj u zk.ul. 4088 k.o. V. N., zkč. br. 5750, stambena zgrada br. 2 i 2a i dvorište …, ukupne površine 3042 m2 i to na slijedećim posebnim dijelovima: E-2 do E-5; E-8 do E-13; E-15 do E-26; E-30 do E-32; E-34; E38; E-42 do E-46; E-55; E-58 do E-60; E-63; E-96; E-129; E-138; E-140; E-142; E178; E- 208 i E-221), a temeljem kojeg prijedloga je isti sud 16. srpnja 2012. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-2037/12, nakon čega je ist spis rješenjem od 7. siječnja 2013. spojen na spis Ovr-2011/10,

 

- da je rješenjem istoga suda poslovni broj Ovr-2001/10-135 od 20. ožujka 2014. tužiteljica, kao treća osoba upućena u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, pokrenuti parnicu radi proglašenja da ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-3256/09 od 17. srpnja 2009., nije dopuštena i to na stanu broj 89, spremištu broj 89 i parkirališnom mjestu oznake P20 (…), a koje rješenje je postalo pravomoćno 12. srpnja 2017.,

 

- da suvlasnički dio stambene zgrade u odnosu na koji je tužiteljica upućena pokrenuti ovosudni postupak, u zemljišnoj knjizi dolazi upisan kao 184. suvlasnički dio : 83/10000 etažno vlasništvo (E-184) stambene zgrade br. 2 i 2a i dvorište … te predstavlja 1. stan broj 89- dvoiposobni stambeni prostor na 3. katu zgrade sadržaja: ulaz, kuhinja, dnevni boravak, wc, ostava, predprostor, soba, pola sobe, kupaona i loggia, neto korisne površine 64,97 čm, neodvojivo povezane s vlasništvom spremišta br. S 89 u prizemlju neto korisne površine 1,40 čm, neodvojivo povezano s vlasništvom parkirališnog mjesta oznake P 20, u prizemlju ulaz 2, neto korisne površine 3,12 čm što ukupno čini neto ukupnu korisnu površinu 69,49 čm, ulaz 2 …, vlasništvo I. d.d., Z.,

 

- da je u zemljišnoj knjizi na predmetnom suvlasničkom dijelu E-184, 23. srpnja 2009. pod poslovnim brojem Z- 38893/09, temeljem rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3256/09 od 17. srpnja 2009., zabilježena ovrha utvrđenjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom,

 

- da je tužiteljica Ugovorom o kupoprodaji stana broj … od 23. studenog 2005., kao kupac, od I. d.d., kao prodavatelja, kupila 79/10000 dijela nekretnine- zemljišta i stambene zgrade koja se gradi na kč. br. 5750 k.o. V. u naselju V. te na tom suvlasničkom dijelu uspostavljeno i s njime povezano vlasništvo posebnog dijela stana i pripadajućeg spremišta i to: dvoiposobni stan broj 89, ulaz 2, kat 3 - površine 64,97 m2 i spremište broj S89, ulaz 2, prizemlje- površine 2,80 m2 - ukupne površine (stan i spremište) 66,37 m2. (čl. 1. Ugovora), za kupoprodajnu cijenu od 545.568,10 kuna (čl. 2. Ugovora), koju cijenu se tužiteljica obvezala isplatiti kreditom sukladno odluci Uprave Društva br. … od 19. listopada 2005. (čl. 3. Ugovora), dok se čl. 4. Ugovora, prodavatelj obvezao stan koji je predmet ugovora predati tužiteljici u posjed do 30. rujna 2006., s time da je čl. 8. određeno da se primopredaja obavlja zapisnički. Čl. 12. Ugovora prodavatelj je ovlastio tužiteljicu da bez svake daljnje suglasnosti, na temelju Ugovora i potvrde o isplati kupoprodajne cijene - može izvršiti uknjižbu prava suvlasništva na stanu i s njim povezanim posebnim dijelom (spremištem) - na svoje ime i u svoju korist,

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je s I. 2005. sklopila Ugovor o kupoprodaji u naravi stana, da je u vrijeme sklapanja Ugovora zgrada još bila u izgradnji, s time da je dovršena 2008., nakon čega se ona u stan uselila u ožujku 2008. o čemu je sastavljen i zapisnik o primopredaji, da nije smatrala hitnim upis prava vlasništva u zemljišne knjige, jer niti zgrada nije bila upisana, a ona je bila jedan od direktora društva koje je gradio zgradu, radi čega je tek nakon što je 2009. zabilježena ovrha na stanu, prigovorila na postupak ovrhe i podnijela tužbu, u kojem stanu živi od useljenja i prodavatelj joj nije osporavao pravo vlasništva,

 

- da tužiteljica nije pokušala upisati u zemljišnu knjigu svoje pravo vlasništva na nekretnini koja je predmetom spora.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 55. st. 1 OZ-a za proglašenje ovrhe nedopuštenom, rukovodeći se pored navedenog i odredbom čl. 79. st. 1. OZ-a, kao i odredbama čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZV), držeći da je pravnim poslom - Ugovorom o kupoprodaji od 23. studenog 2005.- tužiteljica stekla pravnu osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva, ali da je u konkretnom slučaju, u trenutku zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi, nedostajao način (modus) stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer tužiteljica svoje pravo vlasništva nije upisala u zemljišne knjige, slijedom čega je zaključio da je na strani tužiteljice izostalo postupanje u skladu sa odredbom čl. 120. ZV-a, cijeneći i to da je ovrhovoditelja, s druge strane, šitilo načelo povjerenja u zemljišne knjige u skladu s čl. 122 ZV-a, jer je postupao u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige i nije znao, niti mogao znati da je ono što je u knjigama upisano, nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja (jer nije imao razloga posumnjati da bi nekretnina koja je predmet ovrhe temeljem pravnog posla promijenila vlasnika), a da je na tužiteljici bio teret dokaza (čl. 219. st.1. u svezi s čl. 221.a ZPP-a) izostanka dobre vjere ovrhovoditelja, koju nesavjesnost i nepoštenje ovrhovoditelja, odnosno da bi ovrhovoditelj zlouporabio pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora, tužiteljica nije dokazala.

 

11. U žalbenom stupnju postupka, kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude, sporno je, ima li tužiteljica (temeljem Ugovora o kupoprodaji stana broj … od 23. studenog 2005. i činjenice da se nalazi u posjedu nekretnine koja je predmetom ovrhe), takvo pravo koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini, s obzirom na to da prije nego što je zabilježena ovrha, na nekretnini nije upisala svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, a sporno je i to, može li se tužiteljici stavljati na teret to što nije upisala svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige te, raspolažu li tuženici ovršnom ispravom koja bi imala učinak prema tužiteljici.

 

12. Valja naglasiti da se odlučnim za ovaj spor ukazuje - je li tužiteljica, s obzirom na to da postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je predmnijevana vlasnica nekretnine koja je predmetom ovrhe, dokazala da je ovrhovoditelj bio nesavjestan i nepošten, odnosno da je zlouporabio pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri tome se pravilno pozivajući na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. Su- IV-4/18-4 (po kojem predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zlouporabio svoje pravo), na čiju primjenu upire i sama tužiteljica u žalbi.

 

13. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je Ugovorom o kupoprodaji od 23. studenog 2005., tužiteljica stekla pravnu osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva, ali da je u konkretnom slučaju, u trenutku zabilježbe predmetne ovrhe u zemljišnoj knjizi, nedostajao način (modus) stjecanja vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovrhe, jer tužiteljica na njoj nije upisala svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige, slijedom čega je nastavno pravilno utvrđivao djeluje li u odnosu na ovrhovoditelja načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

14. Posljedično tome, pravilno prvostupanjski sud zaključuje i to da tužiteljica nije dokazala  da bi ovrhovoditelj (prednik I. tuženice, ali isto tako i II. i III. tuženici kao ovrhovoditelji), bio nesavjestan i nepošten, odnosno da bi zlouporabio pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom ovrhe (u odnosu na treću osobu koja je kupila nekretninu), pa u konačnome, na temelju svih izvedenih dokaza, pravilno nalazi da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 55. st. 1 OZ-a za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

 

15. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je prednik I. tuženice, kao vjerovnik i ovrhovoditelj (a isto tako i II. i III. tuženici kao ovrhovoditelji), temeljem ovršne isprave (koju tužiteljica žalbenim navodima, ali niti tijekom prvostupanjskog postupka, određeno niti ne sopri), ishodio protiv I. g. d.d., pravnog prednika IV. tuženika (kao ovršenika i upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine u vrijeme pokretanja ovrhe), rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-3256/09 od 17. srpnja 2009., tada je upravo na tužiteljci, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokazivanja činjenice da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na nekretnini koja je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu bila uknjižena kao vlasništvo ovršenika, odnosno dokazivati da je ovrhovoditelj bio nesavjestan i nepošten te da je zlouporabio pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine koja je predmetom spora, a radi čega je tužiteljica i upućena na pokretanje ove parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe.

16. Sama okolnost da tužiteljica ima pravni temelj za stjecanje vlasništva na nekretnini koja je predmetom ovrhe, može biti od utjecaja na nedopuštenost ovrhe, ali jedino u situaciji ako ovrhovoditelj kod podnošenja prijedloga za ovrhu nije bio u dobroj vjeri (u smislu odredbe čl. 122. ZV-a, kojom je normirana zaštita povjerenja u zemljišne knjige), jer zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo na namirenje u smislu odredbe čl. 79. st. 2. OZ-a, radi čega je od odlučnog značaja je li ovrhovoditelj postupao u dobroj vjeri kod iniciranja ovršnog postupka.

17. U tom pravcu, tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje su stvarna osnova njezine tužbe, u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagala izvođenje određenih dokaza, dok, s druge strane, svojim stranačkim iskazom također nije potvrđivala naprijed navedenu odlučnu činjenicu (da ovrhovoditelj nije postupao u dobroj vjeri kod iniciranja ovršnog postupka), s time da se na navedeno ne poziva niti sada u žalbi.

18. Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st . 1. ZPP-a), a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st . 1. ZPP-a), dok sud prema svom uvjerenju odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), s time da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. ZPP-a).

19. U smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je  načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne stranke, sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a), obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije pružila sudu adekvatna dokazna sredstava.

20. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, na tužiteljici je bio teret dokazivanja  da je ovrhovoditelj u vrijeme pokretanja ovrhe znao ili barem mogao znati da je stvarno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog stanja u pogledu vlasništva predmetne nekretnine, odnosno da je imao dovoljno razloga posumnjati u to da je izvanknjižno stanje različito od onog upisanog u zemljišnim knjigama, pa da bi se slijedom navedenog mogao smatrati nepoštenim ovrhovoditeljem.

 

21. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Naime, prema odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 108/17 - dalje ZZK/96), na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

 

22. Dakle, da bi u smislu odredbi čl. 122. st. 2. i čl. 8. st. 3. ZZK/96 nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, između ostalih pretpostavki, potrebno je i da stjecatelj koji je svoje pravo izveo iz nepotpunog ili neistinitog prednikova upisa, mora biti pošten, u dobroj vjeri. On mora u dobroj vjeri postupati s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja ne znajući da ono što je upisano nije potpuno odnosno da je različito od izvanknjižnog stanja.

 

23. Upravo stoga, kako je prvostupanjski sud po prijedlogu tužiteljice izveo sve predložene dokaze, na temelju kojih dokaza je ocijenio da tužiteljica nije dokazala nesavjesnost i nepoštenje ovrhovoditelja u vrijeme pokretanja ovrhe, posljedično čemu nije dokazala da u pogledu predmeta ovrhe ima pravo koje sprječava ovrhu, odnosno da su ispunjene pretpostavke propisane čl. 55. st. 1. OZ-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

 

24. Na žalbene navode kojima tužiteljica upire na činjenicu da joj je nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji, prodavatelj nekretninu predao u posjed, u kojem posjedu se nalazi i danas, valja odgovoriti da pravo na posjed koje ima predmnijevani vlasnik nekretnine, ne isključuje pravo vjerovnika (ovrhovoditelja), da u ovršnom postupku traži provedbu ovrhe na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama (u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, donošenja rješenja o ovrsi i zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi), upisana kao vlasništvo ovršenika, već pravo na posjed koje ima treća osoba (predmnijevani vlasnik), može isključiti to pravo vjerovnika (ovrhovoditelja), samo pod uvjetom da vjerovnik kod iniciranja ovršnog postupka nije postupao u dobroj vjeri. Navedeno shvaćanje ovoga suda svoju potvrdu nalazi i u stajalištima izraženim u odluci broj: U-III-4177/2010 od 31. siječnja 2013. Ustavnog suda Republike Hrvatske, na koju se u pobijanoj odluci poziva i sud prvog stupnja, s time da je takvo stajalište izraženo i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa tako i u Rev-828/17-2 od  20. ožujka 2018.).

 

25. Stoga, niti preostali žalbeni navodi tužiteljice ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa tako niti pozivanje na Ustavom Republike Hrvatske zaštićeno načelo nepovredivosti prava vlasništva.

 

26. Ukoliko tužiteljica žalbenim navodima kojima se poziva na nepovredivost prava vlasništva te na to da u nekretnini koja je predmet ovrhe živi, ujedno ističe prigovor prava na dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija), tužiteljici je za odgovoriti da je pojam doma činjenično pitanje o kojem sud u parničnim postupcima odlučuje po kriterijima trajnosti faktične veze u odnosu na nekretninu koja predstavlja dom za onoga koji se poziva na to pravo, pa imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kojima niti sama tužiteljica svojim iskazom ne potvrđuje, niti dokazuje da bi joj navedena nekretnina predstavljala dom, imajući pri tome u vidu i pravna shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava, za zaključiti je da zaštita prava na dom nije apsolutna, jer, budući da na drugoj strani u pravilu postoji interes suprotstavljen tom prigovoru, ograničenje toga prava mora zadovoljiti određene kriterije sadržane u testu razmjernosti (materijalnopravne i procesnopravne), a teret dokazivanja navedene činjenice, da se navedena odluka tiče njezinog doma i da je došlo do miješanja u njezino pravo na dom, je također na strani osobe koja se na to pravo poziva, dakle, u konkretnom slučaju na tužiteljici koja navedenu činjenicu nije dokazala, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, na što nije od odlučnog značaja plaća li tužiteljica za navedenu nekretninu režijske troškove, na što tužiteljica upire žalbenim prigovorima.

 

27. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja, osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa). Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, imajući u vidu i to da tužiteljica određeno niti ne prigovara odluci o troškovima postupka, u odnosu na koju odluku drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

 

28. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

29. Tužiteljici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu 23. svibnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.