Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj 25 Gž-211/2023-2
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 25 Gž-211/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. (OIB …) iz R., kojeg zastupa punomoćnica M. Ć., odvjetnica iz N., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., (OIB …) kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-212/2021-18 od 17. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-212/2021-18 od 17. studenog 2022. pod stavkom I i II izreke te pod stavkom III izreke (u izreci osporene presude pogrešno ponovljeno napisano stavkom II.) kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu koja je promjenjiva.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-212/2021-18 od 17. studenog 2022.
Obrazloženje
1. 1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj … koji su 31. kolovoza 2007. sklopili tužitelj M. K. i tuženik Z. b. d.d. Z. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z. da tužitelju M. K. isplati iznos od 36.232,96 kuna/4.808,94 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče - na iznos od 16,84 kune od 14. siječnja 2008., - na iznos od 25,27 kuna od 14. veljače 2008., - na iznos od 61,96 kuna od 14. ožujka 2008., - na iznos od 42,19 kune od 14. travnja 2008., - na iznos od 7,91 kuna od 14. svibnja 2008., - na iznos od 15,56 kuna od 14. lipnja 2008., - na iznos od 0,57 kuna od 14. srpnja 2008., - na iznos od 65,51 kunu od 14. listopada 2008., - na iznos od 129,65 kuna od 14. studenog 2008., - na iznos od 41,94 kuna od 14. prosinca 2008., - na iznos od 175,03 kune od 14. siječnja 2009., - na iznos od 190,45 kuna od 14. veljače 2009., - na iznos od 141,08 kuna od 14. ožujka 2009., - na iznos od 150,62 kuna od 14. travnja 2009., - na iznos od 156,08 kuna od 14. svibnja 2009., - na iznos od 135,17 kuna od 14. lipnja 2009., - na iznos od 144,48 kunu od 14. srpnja 2009., - na iznos od 115,49 kuna od 14. kolovoza 2009., - na iznos od 140,04 kuna od 14. rujna 2009., - na iznos od 119,33 kune od 14. listopada 2009., - na iznos od 134,90 kuna od 14. studenog 2009., - na iznos od 127,64 kune od 14. prosinca 2009., - na iznos od 172,10 kune od 14. siječnja 2010., - na iznos od 198,33 kuna od 14. veljače 2010., - na iznos od 192,76 kune od 14. ožujka 2010., - na iznos od 221,86 kuna od 14. travnja 2010., - na iznos od 264,77 kuna od 14. svibnja 2010., - na iznos od 283,77 kuna od 14. lipnja 2010., - na iznos od 350,37 kuna od 14. srpnja 2010., - na iznos od 328,40 kuna od 14. kolovoza 2010., - na iznos od 428,49 kuna od 14. rujna 2010., - na iznos od 371,74 kunu od 14. listopada 2010., - na iznos od 391,43 kune od 14. studenog 2010., - na iznos od 458,14 kuna od 14. prosinca 2010., - na iznos od 492,88 kuna od 14. siječnja 2011., - na iznos od 433,84 kuna od 14. veljače 2011., - na iznos od 473,60 kune od 14. ožujka 2011., - na iznos od 442,83 kuna od 14. travnja 2011., - na iznos od 508,20 kune od 14. svibnja 2011., - na iznos od 627,01 kuna od 14. lipnja 2011., - na iznos od 691,78 kune od 14. srpnja 2011., - na iznos od 849,08 kuna od 14. kolovoza 2011. - na iznos od 651,62 kuna od 14. rujna 2011., - na iznos od 594,73 kuna od 14. listopada 2011., - na iznos od 589,56 kuna od 14. studenog 2011., - na iznos od 595,15 kuna od 14. prosinca 2011., - na iznos od 655,79 kunu od 14. siječnja 2012., - na iznos od 671,71 kuna od 14. veljače 2012., - na iznos od 665,55 kuna od 14. ožujka 2012., - na iznos od 651,42 kuna od 14. travnja 2012., - na iznos od 659,78 kuna od 14. svibnja 2012., - na iznos od 676,14 kunu od 14. lipnja 2012., - na iznos od 656,84 kuna od 14. srpnja 2012., - na iznos od 657,20 kuna od 14. kolovoza 2012., - na iznos od 613,56 kuna od 14. rujna 2012., - na iznos od 644,15 kuna od 14. listopada 2012., - na iznos od 663,25 kuna od 14. studenog 2012., - na iznos od 653,69 kune od 14. prosinca 2012., - na iznos od 652,96 kuna od 14. siječnja 2013., - na iznos od 616,07 kuna od 14. veljače 2013., - na iznos od 627,33 kuna od 14. ožujka 2013., - na iznos od 663,76 kuna od 14. travnja 2013., - na iznos od 603,86 kuna od 14. svibnja 2013., - na iznos od 604,75 kuna od 14. lipnja 2013., - na iznos od 600,47 kuna od 14. srpnja 2013., - na iznos od 602,08 kune od 14. kolovoza 2013., - na iznos od 616,10 kuna od 14. rujna 2013., - na iznos od 634,69 kune od 14. listopada 2013., - na iznos od 637,79 kuna od 14. studenog 2013., - na iznos od 661,49 kuna od 14. prosinca 2013., - na iznos od 636,65 kuna od 14. siječnja 2014., - na iznos od 668,35 kuna od 14. veljače 2014., - na iznos od 680,68 kuna od 14. ožujka 2014., - na iznos od 670,30 kune od 14. travnja 2014., - na iznos od 646,84 kuna od 14. svibnja 2014., - na iznos od 654,09 kuna od 14. lipnja 2014., - na iznos od 666,37 kuna od 14. srpnja 2014., - na iznos od 677,45 kuna od 14. kolovoza 2014., - na iznos od 681,36 kuna od 14. rujna 2014., - na iznos od 688,62 kune od 14. listopada 2014., - na iznos od 708,79 kuna od 14. studenog 2014. i - na iznos od 712,88 kuna od 14. prosinca 2014.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i naknadi troškove postupka u iznosu od 7.303,90 kuna/969,39 eura2 uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teče od 17. studenog 2022. do isplate, a sve u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj … koji su 31. kolovoza 2007. sklopili tužitelj M. K. kao korisnik kredita i tuženik Z. b. d.d. Z. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
III Odbija se, radi zastare, tužbeni zahtjev tužitelja M. K. koji glasi: "Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z. da tužitelju M. K., na ime razlike kamate preko početno ugovorene po stopi od 5,20% godišnje za vremenski period od 14. prosinca 2007. do 14. siječnja 2015. isplati iznos od 11.095,20 kuna/1.472,58 eura3 sa zakonskom zateznom kamatom koja teče - na iznos od 87,46 kuna od 14. siječnja 2008., - na iznos od 87,19 kuna od 14. veljače 2008., - na iznos od 132,59 kuna od 14. ožujka 2008., - na iznos od 130,03 kune od 14. travnja 2008., - na iznos od 126,40 kuna od 14. svibnja 2008., - na iznos od 125,92 kune od 14. lipnja 2008., - na iznos od 123,75 kuna od 14. srpnja 2008., - na iznos od 122,13 kuna od 14. kolovoza 2008., - na iznos od 121,26 kuna od 14. rujna 2008., - na iznos od 125,32 kune od 14. listopada 2008., - na iznos od 128,84 kune od 14. studenog 2008., - na iznos od 121,36 kuna od 14. prosinca 2008., - na iznos od 129,73 kune od 14. siječnja 2009., - na iznos od 129,55 kuna od 14. veljače 2009., - na iznos od 124,85 kuna od 14. ožujka 2009., - na iznos od 124,27 kuna od 14. travnja 2009., - na iznos od 123,38 kuna od 14. svibnja 2009., - na iznos od 120,71 kunu od 14. lipnja 2009., - na iznos od 120,03 kune od 14. srpnja 2009., - na iznos od 200,66 kuna od 14. kolovoza 2009., - na iznos od 201,27 kuna od 14. rujna 2009., - na iznos od 196,77 kuna od 14. listopada 2009., - na iznos od 196,28 kuna od 14. studenog 2009., - na iznos od 193,25 kuna od 14. prosinca 2009., - na iznos od 195,78 kuna od 14. siječnja 2010., - na iznos od 196,23 kuna od 14. veljače 2010., - na iznos od 193,26 kuna od 14. ožujka 2010., - na iznos od 193,87 kuna od 14. travnja 2010., - na iznos od 195,74 kuna od 14. svibnja 2010., - na iznos od 195,11 kuna od 14. lipnja 2010., - na iznos od 199,09 kuna od 14. srpnja 2010., - na iznos od 194,23 kune od 14. kolovoza 2010., - na iznos od 201,16 kuna od 14. rujna 2010., - na iznos od 192,82 kuna od 14. listopada 2010., - na iznos od 191,81 kuna od 14. studenog 2010., - na iznos od 193,35 kuna od 14. prosinca 2010., - na iznos od 195,13 kuna od 14. siječnja 2011., - na iznos od 186,72 kune od 14. veljače 2011., - na iznos od 187,12 kuna od 14. ožujka 2011., - na iznos od 181,26 kuna od 14. travnja 2011., - na iznos od 183,65 kuna od 14. svibnja 2011., - na iznos od 190,28 kuna od 14. lipnja 2011., - na iznos od 192,10 kuna od 14. srpnja 2011., - na iznos od 201,06 kuna od 14. kolovoza 2011., - na iznos od 181,51 kunu od 14. rujna 2011., - na iznos od 173,43 kuna od 14. listopada 2011., - na iznos od 169,42 kune od 14. studenog 2011., - na iznos od 166,20 kuna od 14. prosinca 2011., - na iznos od 166,86 kuna od 14. siječnja 2012., - na iznos od 164,13 kuna od 14. veljače 2012., - na iznos od 159,80 kuna od 14. ožujka 2012., - na iznos od 154,93 kune od 14. travnja 2012., - na iznos od 151,37 kuna od 14. svibnja 2012., - na iznos od 148,51 kunu od 14. lipnja 2012., - na iznos od 143,23 kuna od 14. srpnja 2012., - na iznos od 139,12 kuna od 14. kolovoza 2012., - na iznos od 131,19 kuna od 14. rujna 2012., - na iznos od 130,05 kuna od 14. listopada 2012., - na iznos od 126,92 kune od 14. studenog 2012., - na iznos od 122,11 kuna od 14. prosinca 2012., - na iznos od 117,76 kuna od 14. siječnja 2013., - na iznos od 111,56 kuna od 14. veljače 2013., - na iznos od 107,81 kuna od 14. ožujka 2013., - na iznos od 105,01 kuna od 14. travnja 2013., - na iznos od 97,92 kune od 14. svibnja 2013., - na iznos od 93,51 kunu od 14. lipnja 2013., - na iznos od 88,87 kuna od 14. srpnja 2013., - na iznos od 84,38 kuna od 14. kolovoza 2013., - na iznos od 80,31 kunu od 14. rujna 2013., - na iznos od 76,24 kuna od 14. listopada 2013., - na iznos od 71,60 kuna od 14. studenog 2013., - na iznos od 67,52 kune od 14. prosinca 2013., - na iznos od 61,94 kune od 14. siječnja 2014., - na iznos od 57,86 kuna od 14. veljače 2014., - na iznos od 53,11 kuna od 14. ožujka 2014., - na iznos od 47,83 kune od 14. travnja 2014., - na iznos od 42,32 kune od 14. svibnja 2014., - na iznos od 37,27 kuna od 14. lipnja 2014., - na iznos od 28,55 kuna od 14. srpnja 2014., - na iznos od 27,18 kuna od 14. kolovoza 2014., - na iznos od 21,86 kuna od 14. rujna 2014., - na iznos od 16,52 kune od 14. listopad 2014., - na iznos od 11,13 kuna od 14. studenog 2014. i - na iznos od 5,59 kuna od 14. prosinca 2014. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda
2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 - dalje u tekstu: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 31.08.2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.990,33 CHF sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) iz čl. 1., 2., 6. i 18. P, te u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (čl. 2.) kao i zahtjevi za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dana preplate pa do povrata.
5. Sud prvog stupnja odbio je prigovor mjesne nenadležnosti toga suda navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka, unaprijed formulirana i unesena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnost suda prema sjedištu banke (Z.) odnosno njene podružnice ukoliko spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, nepoštena odredba, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da je ugovorena mjesna nadležnost suda daleko od mjesta prebivališta potrošača (R.), zbog čega bi tužitelju dolazak na sud prema sjedištu banke (Z.) iziskivao znatan trošak, dok tuženik tome nije izložen s obzirom da ima poslovnicu u K., na području sjedišta prvostupanjskog suda.
6. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP u korist registriranog sjedišta banke, jest klauzula o kojoj se nije posebno (pojedinačno) pregovaralo nepoštena, a time i ništetna jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kojom je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz predmetnog Ugovora pred sudom pri čemu je sud prvog stupnja pravilno vodio računa o udaljenosti između prebivališta tužitelja kao potrošača i registriranog sjedišta tuženika ( nešto više od 100 km) kao i mogućnosti njegovih višekratnih dolaska na sud u Z., kako vremenske tako i financijske kao i na ostale relevantne okolnosti, a takav zaključak suda prvog stupnja u skladu je i s donesenim zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. godine, slijedom čega je prvostupanjski sud, na čijem području tužitelj ima prebivalište i pred kojim je tužba u predmetnoj pravnoj stvari i podnesena 28.7.2021., pravilno, temeljem čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. - dalje ZPK) koja procesna odredba se primjenjuje na sve sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine“ 102/15 (od 30. rujna 2015.), pobijanim rješenjem uz jasne i valjane razloge odbio prigovor mjesne nenadležnosti toga suda kao neosnovan, to suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.
7. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja kao pravilno i zakonito.
8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, ni razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi. Isto tako, pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP jer je u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje je izveo i koje od predloženih dokaza nije izveo, te je dao svoju svestranu ocjenu izvedenih dokaza i naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio, a kako to nalaže odredba čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja vezano uz valutu CHF ništetne jer o njima banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarali s potrošačima. Neosnovano tuženik u žalbi upire da je prvostupanjski sud propustio vrednovati predložene personalne dokaze kao i ostale dostavljene dokaze odnosno provesti kontradiktorni postupak u kojem će utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute kad iz iskaza tužitelja, kojeg tuženik tijekom postupka nije osporio, proizlazi da radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radi kupnje osobnog automobila nije uopće bio u banci tuženika već je automobil kupovao u A. B. Z. gdje mu je njihov djelatnik ponudio sklapanje predmetnog ugovora, nakon čega je samo otišao kod Javnog bilježnika radi potpisa ugovora. Dakle, u predmetnoj je pravnoj stvari utvrđeno da prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužena banka nije pojedinačno pregovarala s tužiteljem ni o kojoj odredbi pa tako i o spornim ugovornim odredbama, a djelatnik autokuće je, pri tom, nastupao u ime i za račun svog poslodavca, a ne banke. Prema tome, ne samo u postupku kolektivne zaštite potrošača, nego i u predmetnom postupku, nedvojbenim je utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora, pa tako i predmetnog, stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora i da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja vezano za valutu CHF, koje uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
10. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podneskom od 25. veljače 2022. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev za isplatu postavljen u tužbi, koju preinaku je sud prvog stupnja dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP jer je ocijenio da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama.
11. Predmetni parnični postupak je započeo podnošenjem tužbe 28. srpnja 2021., dakle nakon što je 1. rujna 2019. stupio na snagu ZID ZPP/19, a odredbom čl. 39. ZID ZPP/19 dodan je u čl. 190. iza st. 1. novi st. 2. koji glasi: "Iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.", a prijelaznom i završnom odredbom čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 određeno je da će se (među ostalima) odredba 39. ZID ZPP/19 primjenjivati i na sve postupke u tijeku.
12. Prema tome, u ovom parničnom postupku se primjenjuje citirana odredba prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je tužitelj odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nakon zaključenja prethodnog postupka usklađujući tužbeni zahtjev s rezultatima provedenog financijskog vještačenja na koje nije imao primjedbi podneskom od 25. veljače 2022., povisio tužbeni zahtjev za isplatu, takvu preinaku tužbe je prvostupanjski sud pravilno dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP, obzirom da je tužitelj o stvarnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem. Stoga su izneseni žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani i ne mogu se prihvatiti.
13. Pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno je pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.
14. U predmetnoj je pravnoj stvari prvostupanjski sud uz jasne i valjanje razloge obrazložio razloge ništetnosti označenih odredaba ugovora o kreditu isključivo u dijelu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.
15. Stoga nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu čl. 8. ZPP.
16. Tako između stranaka nije sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 31.08.2007. godine zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za iznos od 25.990,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom kroz 84 mjeseci;
- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje;
- da su se stranke, odredbom čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu, suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama tuženika;
- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad 5,20% godišnje;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj HNB (čl. 2);
- da je obveza tužitelja bila vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća,
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora pretežito rastao.
17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje u tekstu: ZZP) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati.
18. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).
19. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.
20. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao.
21. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje spornog dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015-dalje ZOO/05) kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, pozivajući se pritom na presudu Suda Europske unije donesene 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.
22. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.
23. Sud Europske unije je doista, kako to navodi tuženik u žalbi, već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.
24. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.
25. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
26. Međutim, kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05.
27. Slijedom iznesenog, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.
28. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. st. 2. Direktive 93/13.
29. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni u vrijeme puštanja kredita.
30. U predmetu poslovni broj P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu vođen je postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i prednika tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ugovaranja redovne kamate kako je ugovoreno člankom 6. prijepornog ugovora u kojem je dana 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u kojem dijelu je utvrđeno da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i prednik tuženika, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava te da se radilo o nepoštenoj odredbi, koja je ništetna dok je u odnosu na zahtjev Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i prednika tuženika u dijelu kojim su zahtijevali utvrđenje da su banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo citirana presuda je djelomično preinačena i taj je zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene se revizije stranaka, odnosno Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i banka, između kojih i prednika tuženika.
31. Odredbom čl. 64. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/09) dodan je čl. 138. a koji propisuje da Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
32. U smislu odredbe čl. 502. c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te će u tom slučaju sud biti vezana za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.
33. Imajući u vidu prethodno izloženu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, te naprijed citiranu odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi prijepornog ugovora o kreditu kojim je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke i kojim je određena valutna klauzula u CHF je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. ZOO).
34. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača kao neosnovan. Naime, sukladno čl. 1. ZZP odredbe toga zakona primjenjuju se radi zaštite osnovnih prava potrošača, a potrošačem se sukladno čl. 3. tog Zakona smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom je slučaju, iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kao fizička osoba sredstvima iz predmetnog ugovora o kreditu kupio osobni automobil za vlastite odnosno obiteljske potrebe, što tuženik nije osporio niti je na tu okolnost predložio izvođenje bilo kakvih daljnjih dokaza. Stoga, neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.
35. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
36. Takve nepoštene ugovorne odredbe smatraju se da nikad nisu ni bile ugovorene, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe ili njezinog dijela mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, s time da tek proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i to pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena ovih pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi suglasno Direktivi 93/13 EEZ.
37. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu razlike između iznosa kojeg je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita na temelju stručnog i obrazloženog izračuna financijskog vještaka V. P. od 13. 2. 2022., na koji niti stranke nisu imale primjedbi niti prigovora, a koji nalaz i mišljenje je sačinjen sukladno zadatku suda iz rješenja od 10.2.2022. i dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, u kojem je sudski vještak, suprotno žalbenim navodima na str. 2. svog nalaza i mišljenja jasno i nedvosmisleno naveo da su svi izračuni izvršeni na dan uplate svih pojedinih anuiteta u razdoblju od 1. 11. 2007. do 18.8.2014., pošto su svi anuiteti podmireni trajnim nalogom koji se izvršavao na 14-ti dan u svakom pojedinom mjesecu
38. U žalbi istaknuti prigovor tuženika da je prvostupanjski sud potraživanje tužitelja trebao umanjiti za manje plaćene iznose odnosno za „negativne tečajne razlike“ nije osnovani, jer je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno obrazložio da je svoju odluku temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka kojim je uzeta u obzir pretplata tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Naime, u konkretnom slučaju nije riječ o stjecanju bez osnove s obzirom da tužitelj nije ništa primio niti stekao, a tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor prijeboja sa svojom eventualnom protututražbinom prema tužitelju. Iz navedenih razloga izneseni žalbeni navodi u tom pravcu su u cijelosti neosnovani.
39. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
40. Prema tome, zastara zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ponovno je počela teći 14. lipnja 2018. od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/10, a zastarni rok istječe 14. lipnja 2023., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28.7.2021., podnesena je unutar roka od pet godina propisanog odredbom čl. 225. ZOO.
41. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je u odnosu na preinačeni dio tužbe vezano uz valutnu klauzulu nastupila zastara ( tužitelj je povećao tužbeni zahtjev za isplatu za iznos od 7,99 kn) valja reći da, imajući u vidu da se tako preinačena tužba zasniva na istom činjeničnom osnovu kao u tužbi, a tužbeni zahtjev je povećan nakon provedenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, točni iznosi utužene preplate utvrđeni su vještačenjem, a činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, na način kako ju je tužitelj još u tužbi postavio, ne bi bilo potrebno ni provoditi financijsko vještačenje, to činjenica da je istim utvrđena veća razlika preplate na temelju koje je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužiteljice u konkretnom slučaju, slijedom čega ni za preinačeni dio tužbe nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.
42. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na primjenu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine„ broj 53/20) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine broj 83/20) jer iz samog imena tog zakona jasno i nedvosmisleno proizlazi da se primjenjuje isključivo u ovršnim i stečajnim postupcima, a ne i u parničnim postupcima, kao što je predmetni.
43. Slijedom izloženog, ostala žalbena razlaganja tuženika koja se u osnovi svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i tumačenje pravnih propisa i to na način koji samo žalitelju odgovaraju bez realne podloge u sadržaju prikupljene procesne i činjenične građe i nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.
44. I odluka o parničnom trošku je, suprotno žalbenim navodima, pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i visini čl. 154.st. 2. ZPP.
45. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci temeljem odredbe iz članka 368. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu 23. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.