Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj 79 Gž-1012/2023-2
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 79 Gž-1012/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica S. I., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H.&Partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika D. G. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G., H., Ž. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-585/19-18 od 17. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika D. G., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-585/19-18 od 17. siječnja 2023.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvog stupnja suđeno je:
I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 59.194,37 eur1 /446.000,00 kn sa zateznim kamatama od 6.7.2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1.8.2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je vrijedilo u tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u 15 dana. II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak od 4.594,86 eur/ 34.620,00 kn sa zateznom kamatom od 18.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u 15 dana.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik.
3. Tuženik se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje: ZPP-a). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
5. Pobijana presuda se može ispitati, ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju određeno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
6. Protivno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva tužitelja utvrdio na temelju sveobuhvatne, uvjerljive i logične ocjene dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, detaljno analizirajući sve provedene dokaze i dajući jasne i uvjerljive argumente u prilog zauzetog stajališta o nevjerodostojnosti tvrdnje tuženika da je pozajmljeni iznos vratio tužitelju, pa uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica ima podlogu u provedenom dokaznom postupku, slijedom čega način ocjene provedenih dokaza po sudu prvog stupnja nema za posljedicu niti nepravilnost, niti nezakonitost pobijane presude, pa se niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koju tuženik opisno ukazuje u žalbi ne može prihvatiti osnovanim.
7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Predmet zahtjeva tužitelja je isplata iznosa od 59.194,37 eur/446.000,00 kn sa pripadajućim kamatama, koji iznos je tužitelj pozajmio tuženiku na temelju Ugovora o zajmu od 5. srpnja 2012.
9. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće
-da je između stranka sklopljen Ugovor o zajmu dana kojim je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 446.000,00 kn, da je tuženik potpisom Ugovora potvrdio primitak navedenog iznosa, a ukupan iznos zajma se obvezao vratiti najkasnije do 5. srpnja 2014., pri čemu je potpis tuženika ovjeren kod javnog bilježnika
-da nisu prihvaćeni iskazi tuženika i svjedoka S. M. da je tuženik isplatama u razdoblju od veljače 2012. do srpnja 2015. vratio ukupno 164.000,00 kn, i to uplatama od po 4.000,00 kn koje je tužitelju predavao osobno, a nekada ih je za tuženika predavala tuženikova djelatnica S. M. u tuženikovom lokalu.
-da tuženik, koji tvrdi da je riječ o zelenaškom ugovoru (navodeći da je primio samo 350.000,00 kn, a da je preostali iznos uračunata kamata) nigdje nije naveo, niti pokušao dokazati, koje su ga to teške materijalne prilike navele da zatraži zajam, a tužitelju omogućile da se njima okoristi, odnosno postojanje pretpostavki iz čl. 329. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO-a)
10. Slijedom navedenog sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja, i primjenom odredbi čl. 9., čl. 29. i čl. 449. ZOO-a.
11. Tuženik žalbom osporava pravilnost pobijane odluke u bitnom ponavljajući navode koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a svode se na tvrdnju da mu je tužitelj pozajmio iznos od 350.000,00 kn, te da je ostatak iznosa do iznosa koji tužitelj potražuje tužbom predstavlja iznos kamata koje je tužitelj zaračunao prilikom potpisivanja Ugora o zajmu, pa takav Ugovor spada u zelenaške ugovore u smislu čl. 329. ZOO-a. Nadalje, navodi da je takvim Ugovorom tužitelj iskoristio stanja nužde i lakomislenost tuženika te ugovorio za sebe znatnu korist u vidu kamata kaje prelaze maksimalnu kamatu dozvoljenu zakonskim odredbama Republike Hrvatske koja je u potpunom nesrazmjeru s ugovorenom obvezom u korist tuženika. Jednako tako tuženik je osporavao pravilnost ocjene izvedenih dokaza, poglavito iskaza tuženika i svjedoka S. M., tvrdeći da je u razdoblju od kolovoza 2012. do kraja 2015. tužitelju vratio iznos od 164.000,00 kn od pozajmljenog iznosa od 350,000,00 kn.
12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, te žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju.
13. Prema odredbi čl. 499. st. 1. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmoprimac predati zajmodavcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
14. Na temelju rezultata provedenih dokaza, a polazeći od citiranih odredbi pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se tuženik potpisom Ugovora o zajmu suglasio sa svim ugovornim odredbama pa tako i u pogledu visine glavnice i roka vraćanja, a tuženik niti ne tvrdi da mu nije bilo poznato koje su posljedice potpisivanja ugovora takvog sadržaja.
15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja, što je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je predmet Ugovora o zajmu novčani iznos od 350.000,00 kn, a da se preostali iznos odnosi na kamate niti tvrdnje da je djelomično ispunio svoju obvezu povrata zajma.
16. Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a).
17. Prema odredbi čl. 329. ZOO-a ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učinit.
18. Za primjenu odredbe čl. 329. ZOO-a, odnosno za postojanje zelenaškog ugovora mora se kumulativno ispuniti kako objektivni tako i subjektivni element u smislu znanja o postojanju nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog suugovaratelja, tj. namjere zelenaša da ove okolnosti iskoristi za sebe radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dao.
19. Cijeneći dokaznu snagu dokaza koje je predložio tuženik u odnosu na novčani iznos koji mu je isplaćen i novčani iznos koji se obvezao vratiti temeljem Ugovora o zajmu, dakle, na jednoj strani njegov iskaz koji nije ničim potvrđen i s druge strane sadržaj Ugovora o zajmu iz kojeg proizlazi da tužitelj dao tuženiku zajam u iznosu od 446.000,00 kn, da je tuženik potpisom Ugovora potvrdio primitak navedenog iznosa, a ukupan iznos zajma se obvezao vratiti najkasnije do 5. srpnja 2014., nije moguće zaključiti postojanje očitog nerazmjera između onoga što je ugovoreno u korist tužitelja i onoga što je tuženik doista primio po osnovu navedenog ugovora, uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik i kod javnog bilježnika ovjerio potpis na navedenom Ugovoru o kreditu.
20. Osim toga, tuženik uopće ne navodi u čemu bi se sastojala namjera stjecanja koristi koja bi bila u očitoj nerazmjeri s iznosom danog zajma, odnosno da bi tužitelj iskoristio tuženikovo stanje nužde te teško materijalno stanje.
21. Žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na stanje nužde, opravdavajući navedeno bolesti supruge tuženik nije isticao tijekom postupka, a osim toga iz sadržaja iskaza samog tuženika proizlazi da je bolest njegove supruge nastupila tek nakon sklapanja Ugovora (tuženik u iskazu navodi da se s bolesti supruge borio 2015.). Osim toga, za ocjenu da riječ o zelenaškom ugovoru potrebno je da su već s trenutkom sklapanja ugovora ispunjene sve prethodno navedene objektivne i subjektivne pretpostavke, dok okolnosti koje nastanu nakon sklapanja ugovora nisu odlučne za ocjenu je li neki ugovor zelenaški ili nije.
22. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva tužitelja utvrdio na temelju sveobuhvatne, uvjerljive i logične ocjene dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, detaljno analizirajući sve provedene dokaze i dajući jasne i uvjerljive argumente u prilog zauzetog stajališta o nevjerodostojnosti tvrdnje tuženika da je dio pozajmljenog iznosa od 164.000,00 kn vratio tužitelju, pa uvjerenje suda prvog stupnja u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica ima podlogu u provedenom dokaznom postupku.
23. Sporne činjenice u parnici mogu se dokazivati svim raspoloživim dokaznim sredstvima, među ostalima i personalnim dokazima. Međutim, iskaze svjedokinje S. M. kao i tuženika sud prvog stupnja je opravdano ocijenio neuvjerljivim i nevjerodostojnim jer se iz njihovih iskaza uopće ne može zaključiti koje točno iznose i kada je tuženik isplatio tužitelju, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu vraćanja zajma.
24. Naime, iz iskaza svjedokinje S. M. proizlazi da je čovjek za koga zaključuje da je ovdje tužitelj dolazio u lokal u kojem je radila (tuženik je bio njezin nadređeni u tom lokalu) po novac. Ona bi novac predavala ili u već pripremljenoj koverti koju bi joj prije toga ostavio tuženik ili bi sama pripremila novac prema uputi tuženika, i to po 3.000,00 kn ili 4.000,00 kn, ovisno o tome kako bi tuženik od nje tražio. U prvom je dijelu iskaza navela je, da je taj čovjek dolazio u lokal možda tjedno, možda jednom u dva tjedna (dakle 2-4 puta mjesečno), da bi na pitanje suda koliko je takvih isplata bilo navela da ih je bilo možda 5-6 puta godišnje, a možda i više. Već iz toga se ne može utvrditi koliko je to navodno puta u razdoblju od četiri godine svjedokinja predavala novac čovjeku za kojega misli da je tužitelj, niti koliko je novca na taj način navodno bilo predano.
25. S druge strane, tuženik je tvrdio da je tužitelj po novac u lokal dolazio najčešće ljeti, kada njega nije bilo, a da se inače s tužiteljem nalazio u … na parkiralištu. Kada se uzme u obzir da je u odgovoru na tužbu tvrdio da je iznos od 164.00,00 kn u više navrata predavao u prostoru vlastitog ugostiteljskog objekta, gdje je novac više puta zbog njegove spriječenosti tužitelju predala S. M., a da je osim u prostorima ugostiteljskog objekta novac vraćao tužitelju ispred tužiteljevog radnog mjesta, postavlja se pitanje je li tužitelju novac vraćao tuženik u svome lokalu, a u tek u slučaju njegove spriječenosti djelatnica S. M., te osim toga ispred tužiteljevog radnog mjesta (kako se tvrdi u odgovoru na tužbu), ili je tužitelj po novac u lokal dolazio najčešće ljeti, kad tuženika nije bilo, a inače su se tužitelj i tuženik nalazili u … na parkiralištu (kao što tuženik tvrdi u iskazu), ili je tužitelj po novac u lokal dolazio 2-4 puta mjesečno u tuženikov lokal gdje mu je novac predavala S. M., ili je to bilo 5-6 puta godišnje, kao što to ona u svom iskazu nedosljedno tvrdi.
26. Stoga, na temelju iskaza svjedokinje S. M. i tuženika nije moguće sa sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu da je predmetni zajam vraćen djelomično (u iznosu od 164.000,00 kn) s jasnim razgraničenjem dijela koji je plaćen (u iznosima od po 3.000,00 kn ili 4.000,00 kn), kada i kojom dinamikom je plaćen, budući da su njihovi iskazi u tom dijelu neprecizni i proturječni, pa isti ne mogu predstavljati nikakvu, a pogotovo ne pouzdanu osnovu za utvrđenje odlučne činjenice vraćanja zajma.
27. Tome valja dodati da u smislu odredbe čl. 180. ZOO-a postoji ovlaštenje dužnika da kada ispuni obvezu potpuno ili djelomično ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu o tome izda priznanicu. Navedeno bi utjecalo na mogućnost dokazivanja tvrdnje da je zajam djelomično vraćen tužitelju budući da u odnosu na navedenu odlučnu i spornu činjenicu tuženik ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima jer o vraćanju zajma ne postoji nikakav pisani trag, a što bi bilo logično za očekivati kod činjenice da se radi o visokom iznosu zajma koji je, kako to tvrdi tuženik, vraćao u razdoblju od sklapanja zajma (5. srpnja 2012.) do 2015. i to u obrocima (iako su stranke ugovorile povrat ukupnog iznosa zajma najkasnije do 5. srpnja 2014.), ne samo osobno nego i preko treće osobe.
28. Stoga je sud prvog stupnja na temelju činjeničnih utvrđenja koja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju, pravilno primijenio materijalno pravo udovoljivši zahtjevu tužitelja za povrat pozajmljenog iznosa od 59.194,37 eur/446.000,00 kn temeljem odredbe čl. 499. st. 1. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a.
29. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a tuženik nije naveo razloge niti obrazložio zašto pobija odluke o parničnim troškovima već samo da osporava iste slijedom osporavanja odluke o glavnoj stvari.
30. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
31. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
U Zagrebu 23. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Gordana Bošković Majerović, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.