REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-821/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DalMarea LSP d.o.o. za poslovanje
nekretninama, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB 17403951779, kojeg zastupa
punomoćnik Boris Bulj, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ABACUS d.o.o. za
građevinarstvo, trgovinu i usluge, Vrgorac, Splitska 44, OIB 67368419477, kojeg
zastupa punomoćnik Minja Lalić, odvjetnica u Makarskoj, radi utvrđenja i proglašenja
ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda
u Splitu poslovni broj P-363/2019-26 od 29. studenog 2021., u sjednici vijeća
održanoj 23. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj P-363/2019-26 od 29. studenog 2021. u točki I. i dijelu
točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u
iznosu od 16.000,00 kuna / 2.123,56 eura.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-363/2019-26 od 29.
studenog 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji tražbina
tuženika prema tužitelju u iznosu od ukupno 1.441.649,43 kuna „sa nuzgredicama“,
radi čijeg je ostvarenja određena ovrha na temelju računu broj 17/1/1 koji je izdao
tuženik 16. kolovoza 2017. u 11:40 sati, a na temelju kojeg je po prijedlogu tuženika
javni bilježnik Radojka Galić iz Zagreba donijela rješenje o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-8160/17 od 13. listopada 2017., odbijen je i
tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog
suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj Ovr-445/18 od 25. svibnja

2018. na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika
Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-8160/17 od 13. listopada 2017., na
nekretninama (označenim kao čest.zem. 1453, zk. ul. 1225, k.o. Podaca za cijelo, na
3782/4130 suvlasničkog dijela na nekretnini oznake čest.zem. 1452/1, zk. ul. 1224,
k.o. Podaca te na 1048/1173 suvlasničkog dijela na nekretnini oznake čest. zem.
1452/2, zk. ul. 722, k.o. Podaca), kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 65 Pž-821/2022-2 2

troškova (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove
parničnog postupka u iznosu od 16.000,00 kuna u roku osam dana, dok je zahtjev
tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 11.500,00 kuna odbijen kao
neosnovan (točka II. izreke).

2. Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je u dijelu
kojim je tužbeni zahtjev odbijen i njemu naloženo da tuženiku nadoknadi parnične
troškove zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi u bitnom navodi da pobijana presuda ne sadrži jasne i određene
razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i da
je pogrešno primijenjeno načelo slobodne ocjene svih provedenih dokaza, a u prilog
tome ističe kako se obrazloženje presude uglavnom sastoji od prepisivanja sadržaja
podnesaka, dok je zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sadržan u tri
proširene rečenice, zatim da su potpuno izostali zaključci o nespornim činjenicama,
kao i utvrđenje spornih činjenica i nije primijenjeno materijalno pravo o ugovoru o
posredovanju koji su stranke sklopile, nego samo zakonske odredbe koje se odnose
na pravila postupka. Žalitelj dalje navodi kako je prvostupanjski sud dopustio
preinaku tužbe isticanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje da ne postoji tražbina
tuženika prema tužitelju s obrazloženjem da je to svrsishodno za rješavanje odnosa
među strankama, ali je suprotno tome odbio takav zahtjev samo zato što je
tuženikova tražbina bila utvrđena ovršnom ispravom, bez upuštanja u raspravljanje
okolnosti od čijeg postojanja ovisi dopustivost takve tražbine za koju smatra da ju je
po prirodi stvari potrebno meritorno raspraviti nakon isticanja opugnacijskog
tužbenog zahtjeva. Tvrdi da o postojanju tuženikove tražbine postoji proturječnost
između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja zapisnika o iskazima
danim u postupku, a potom ponavlja svoje tvrdnje iz prvostupanjskog postupka na
kojima je zasnivao tužbeni zahtjev za utvrđenje nepostojanja tuženikove tražbine.
Zaključno ističe kako je prvostupanjski sud „podveo pod isti nazivnik i opozicijski i
opugnacijski zahtjev tuženika“ što je suprotno recentnoj sudskoj praksi koja radi
jasnu distinkciju između takvih zahtjeva koji su po naravi stvari nesporno povezani jer
imaju istu činjeničnu i pravnu osnovu, približno ishodište i isti cilj no takvi zahtjevi
nipošto nisu istoznačni, kao i da je tužitelj „nesporno doveo u sumnju osnovanost
tražbine tuženika, ako ne i dokazao njenu neosnovanost“ pa je prvostupanjski sud
bio dužan meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu jer kada bi se utvrdilo da tražbina
ne postoji to bi se odrazilo i na nedopuštenost ovrhe. Smatra da je zbog odbijanja
ulaženja u meritum stvari tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno
Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe.
Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu tako da prihvati
tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi parnične troškove ili
ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba je neosnovana.

Poslovni broj: 65 Pž-821/2022-2 3

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst,
25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga
navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a,
kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. Nakon što je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj
stvari predmet spora je utvrđenje nepostojanja tuženikove tražbine prema tužitelju u
iznosu od 1.441.649,43 kuna po osnovi računa broj 17/1/1 od 16. kolovoza 2017.
(prvi tužbeni zahtjev) i proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem
Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj Ovr-445/18 od 25.
svibnja 2018. (drugi tužbeni zahtjev).

8. Riječ je o ovrsi koja je određena na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi
na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni
broj Ovrv-8160/17 od 13. listopada 2017. Vjerodostojna isprava na temelju koje je
doneseno rješenje o ovrsi je račun tuženika broj 17/1/1 od 16. kolovoza 2017. i prvim
dijelom tog rješenja koje po svojoj naravi predstavlja platni nalog (članak 448. ZPP-a)
naloženo je tužitelju, kao ovršeniku da tuženiku, kao ovrhovoditelju namiri tu tražbinu
u roku osam dana (članak 41. stavak 2. točka 1. i članka 57. stavak 1. Ovršnog
zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20). Kako
tužitelj nije podnio prigovor protiv tog dijela rješenja, protekom roka za prigovor platni
nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave je postao
pravomoćan.

9. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud odbijanjem prvog
tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, meritorno odlučio o zahtjevu. Utoliko su
neosnovane suprotne tvrdnje žalitelja. Ono na što žalitelj zapravo time želi ukazati
jest da je tužbeni zahtjev na utvrđenje nepostojanja tuženikove tražbine odbijen bez
raspravljanja i utvrđivanja činjenica na kojima tužitelj zasniva taj zahtjev. Međutim, iz
obrazloženja presude jasno proizlazi kako je prvi tužbeni zahtjev odbijen zato što se
u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nepostojanja tražbine tužitelj
poziva na činjenice koje su postojale prije nego što je o postojanju tužiteljeve obveze
da tuženiku plati račun broj 17/1/1 od 16. kolovoza 2017. odlučeno pravomoćnim
rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

10. Suprotno žalbenim navodima pitanje razlikovanja opozicijske i
opugnacijske tužbe nema značajnijeg utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane
presude, pa tvrdnje tužitelja da prvostupanjski sud nije napravio jasnu distinkciju
između tih tužbi, ne mogu dovesti do drukčije odluke suda o oba tužbena zahtjeva.
Naime, opozicijski razlozi na temelju kojih se podnosi opozicijska tužba su oni koji se
odnose na postojanje tražbine (ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je
nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg
potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili
sastavljanja, potvrđivanja ili odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe
ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave ili ako je nastupila
zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (članak 50. stavak 1. točke 9.

Poslovni broj: 65 Pž-821/2022-2 4

i 11. Ovršnog zakona), a opugnacijski razlozi na temelju kojih se podnosi
opugnacijska tužba, postoje ako isprava na temelju koje se traži ovrha nije stekla
svojstvo ovršnosti ili ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom
sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na
temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu ili ako je protekao
rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha ili ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti
ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti
ovrhu protiv ovršenika ili ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom,
osim ako zakonom nije drukčije propisano (članak 50. stavak 1. točke 1., 4., 7. i 8.
Ovršnog zakona).

11. Tužitelj je upućen na parnicu radi utvrđivanja da je ovrha nedopuštena radi
postojanja razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona i prema odredbi
članka 55. stavka 3. Ovršnog zakona tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen
može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen
na parnicu. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je takav tužbeni zahtjev
neosnovan jer je tuženik bio ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv
tužitelja. Ovdje valja dodati da žalitelj ne dovodi u pitanje ta utvrđenja suda, drugim
riječima priznaje da ovrha zbog toga razloga nije nedopuštena, dakle da ne postoji
opugnacijski razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

12. Tužitelj je preinačavanjem tužbe isticanjem tužbenog zahtjeva na
utvrđenje nepostojanja tražbine (uz tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti
ovrhe), zapravo istakao opozicijski razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali s
obzirom na to da ga sud koji provodi ovrhu nije uputio na parnicu radi tog razloga,
tužitelj je uporište za posredno utvrđivanje ovrhe nedopuštenom, pronašao u
mogućnosti da podnese tužbu na utvrđenje nepostojanja tražbine radi čijeg prisilnog
ostvarenja se provodi ovrha. Međutim, pri tome je zanemario bitnu činjenicu da se
opozicijski razlog može zasnivati samo na činjenicama koje su nastale u vrijeme kad
ih ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno
nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili
ovjeravanja javnobilježničke isprave ili ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je
odlučeno ovršnom ispravom. Suprotno tome svoje opozicijske razloge tužitelj zasniva
na činjenicama koje su postojale prije donošenja pravomoćne odluke i koje je mogao
istaknuti u postupku iz kojeg odluka potječe.

13. Iako predmet opozicijske tužbe nije utvrđenje nepostojanja tražbine, nego
proglašenje ovrhe nedopuštenom, tužba na utvrđenje mogla bi se zasnivati samo na
činjenicama koje su nastale nakon pravomoćnog okončanja postupka iz kojeg
potječe ovršna isprava, jer bi se u protivnom osporavala pravilnost i zakonitost
pravomoćne i ovršne odluke.

14. S obzirom na to da je propustio izjaviti prigovor i tako spriječiti nastupanje
pravomoćnosti dijela rješenja o ovrsi kojim mu je naloženo da namiri tuženikovu
tražbinu, tužitelj je na temelju članka 58. stavka 7. Ovršnog zakona mogao tražiti
ponavljanje postupka po pravilima parničnoga postupka protiv toga dijela rješenja, a
ne može tražiti da se u posebnoj parnici utvrđuju činjenice koje su postojale prije

Poslovni broj: 65 Pž-821/2022-2 5

donošenja ovršne isprave i na temelju njih odlučuje o postojanju ili nepostojanju tuženikove tražbine.

15. Stoga je za pravilnu odluku suda bilo dovoljno utvrditi da se u prilog
osnovanosti prvog tužbenog zahtjeva, tužitelj ne poziva na činjenice koje su nastale
u vrijeme kad ih više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. One
činjenice koje su postojale prije pravomoćnog okončanja tog postupka, ne mogu
utjecati na drukčiju odluku suda, pa ih nije ni trebalo utvrđivati jer ne mogu dovesti do
prestanka tuženikove tražbine za koju postoji ovršna isprava i time spriječiti
provođenje ovrhe.

16. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita po osnovanosti i visini
(članak 154. stavak 2. i 155. stavak 1. ZPP-a).

17. Na temelju navedenog proizlazi da ne postoje razlozi na koje ukazuje
žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na
temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao
neosnovana i presuda prvostupanjskog suda potvrđena.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30859-51287

Kontrolni broj: 005da-295a9-29f90

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.