Poslovni broj: 19 Gž-402/2022-3

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 19 Gž-402/2022-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, izvjestiteljice i članice vijeća, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H., rođ. K., iz Z., … i USA, 2824 S. G. S., …, zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženika: 1) G. Z., zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćniku I. M., dipl. iur i 2) N. d.o.o. Z., …, zastupanog po I. L. L., dipl.iur, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-282/14 od 20. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 23. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-282/14 od 20. kolovoza 2014. na način da se sudi:

Utvrđuje se da je tužiteljica M. H. – ž. A., rođ. K. pok. F., OIB: …, na temelju Darovnog ugovora od 24. svibnja 2005. god., kojega je ona sklopila kao daroprimateljica s B. K. pok. S. kao stvarnim vlasnikom i darovateljem, a koji je vlasništvo stekao nasljeđivanjem svoga oca pok. S. K. pok. J., a koji je vlasništvo stekao darovanjem od brata pok. F. K. pok. J., a koji je pak vlasništvo stekao temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, stekla valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva za cijelo na zemljištu kat. oznake čest. 7632 u naravi oranica pov. 776 m2 k.o. Z. u odnosu na G. Z., što je tuženik G. Z. (koji je na toj parceli uknjižen kao vlasnik) dužan priznati, a uz to ispustiti tužiteljici valjanu tabularnu ispravu, podobnu za uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na toj parceli za cijelo, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

              II. Dužan je tuženik G. Z. naknaditi tužiteljici M. H. sveukupni parnični trošak u iznosu od 1.640,79 EUR (12.362,50 kn), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              ''Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika  pod 1) Grad Zadar, koji glasi :

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. H. – ž. A., rođ. K. pok. F., OIB: …, na temelju Darovnog ugovora od 24. svibnja 2005. god., kojega je ona sklopila kao daroprimateljica s B. K. pok. S. kao stvarnim vlasnikom i darovateljem, a koji je vlasništvo stekao nasljeđivanjem svoga oca pok. S. K. pok. J., a koji je vlasništvo stekao darovanjem od brata pok. F. K. pok. J., a koji je pak vlasništvo stekao temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, stekla valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva za cijelo na zemljištu kat. oznake čest. 7632 u naravi oranica pov. 776 m2 k.o. Z. u odnosu na G. Z., što je tuženik G. Z. (koji je na toj parceli uknjižen kao vlasnik) dužan priznati, a uz to ispustiti tužiteljici valjanu tabularnu ispravu, podobnu za uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na toj parceli za cijelo, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda."

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

''Odbacuje se tužba u odnosu na tuženika pod 2) N. d.o.o.''

3. Protiv gornje presude (ali ne i rješenja prvostupanjskog suda) žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, navodi da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev primijenivši na konkretan slučaj odredbe Ugovora o miru s Italijom od 18. prosinca 1954., koje se odnose na optantsku imovinu. Međutim, optantski status tužiteljičinog oca nije nesporan, niti je notoran, i u ovom postupku nije dokazan. Da bi se radilo o optantskoj imovini prvostupanjski sud je utvrdio bez ikakvih materijalnih dokaza, samo i isključivo na temelju iskaza dvojice svjedoka, od kojih je svjedok B. K. naveo samo to da je tužiteljičin otac F. K. „otišao u Italijuˮ, dok je svjedok M. M. potvrdio odlazak u Italiju i to „na zvingoloˮ, što znači da je tražio i dobio otpust iz državljanstva 60-ih godina, možda 1964./65. Navedeni svjedoci ne razumiju institute optiranja i otpuste iz državljanstva što je vidljivo po tome što su obojica iskazivala da je tada uvjet da netko ode živjeti u Italiju bio da prethodno daruje svoje nekretnine najbližoj rodbini, a što je pogrešno, jer se moglo i optirati za talijansko državljanstvo i tražiti otpust iz jugoslavenskog državljanstva bez prethodnog otuđenja nekretnina na području tadašnje Jugoslavije, ali se u tom slučaju gubilo vlasništvo nekretnina, zato što stranci nisu mogli biti vlasnici nekretnina na teritoriju tadašnje Jugoslavije. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da je tužiteljičin otac pok. F. K. optirao za talijansko državljanstvo, jer otpust iz državljanstva isključuje mogućnost optiranja. Stoga su razlozi pobijane presude i sam dispozitiv iste u raskoraku s dokazima na temu optantske imovine, a to su iskazi svjedoka. Prvostupanjski sud je također pogrešno ocijenio da tužiteljica nije dokazala činjenicu darovanja, koje je njen sad pok. otac F. K. prije odlaska u Italiju učinio u korist brata S. K.. Saslušani svjedoci su potvrdili činjenicu izvršenog darovanja, koje je realizirano dugogodišnjim posjedom daroprimatelja S. K., a potom i njegovog sina B. K., kojim je posjed evidentiran u katastru. Navedenim raskorakom činjeničnih zaključaka s postojećim dokazima u spisu, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U demokratskom je društvu nezamislivo da netko izgubi svoje nekretnine, samo zato što je izgubio državljanstvo. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz dosudu tužiteljici već popisanih troškova ovog postupka, s uvećanjem troška za sudsku pristojbu na žalbu i trošak sastava žalbe u iznosu od (124,43 EUR) 937,50 kn.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljice je osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP), na koju tužiteljica ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati.

7. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stekla valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na čest. 7632 k.o. Zadar za cijelo, što je tuženik pod 1) Grad Zadar dužan priznati i tužiteljici izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva iste na navedenoj nekretnini, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda.

9. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

- da je čest. zem. 7632 upisana u zk. ul. … k.o. Z. uknjižena kao vlasništvo G. Z., za cijelo (l.s. 9),

- da sporna čest. zem. 7632 k.o. Z. odgovara dijelu čest. zem. 1023/8 i cijeloj čest. zem. 1023/11 k.o. A., (l.s. 12),

- da su čest. zem. 1023/8 i 1023/11 k.o. A. bile upisane u zk. ul. … kao vlasništvo veleposjednika E. A., a potom njegovih potomaka, (l.s. 13-37),

- da je na čest. zem. 1023/8 i 1023/11 k.o. A. bilo uknjiženo kmetsko pravo u korist pradjeda tužiteljice I. K. pok. A., a 16. studenoga 1940. provedeno rješenje o nasljeđivanju iza smrti G. K. (sina I. K. pok. A.) i izvršen upis u korist njegovih nasljednika, među njima i S. K., (l.s. 26),

- da je 26. travnja 1982. u zemljišnoj knjizi brisan upis prava vlasništva veleposjedničke obitelji te izvršen upis društvenog vlasništva, temeljem Sporazuma između SFRJ i Italije iz 1956.,

- da su prema najstarijim katastarskim podacima za čest. zem. 7632 k.o. Z. koji datiraju iz 1945. godine kao posjednici upisani F.-M. K. pok. J. (otac tužiteljice) i S. K. pok. J., a prvom revizijom za k.o. A. 1955. upisan je S. K. (stric tužiteljice) posjednikom za cijelo,(l.s. 92),

- da je predmetna nekretnina dio ostavinske imovine S. K. pok. J. prema posjedovnom listu broj 1413 k.o. Z.,(l.s. 38),

- da je na temelju Rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-53/95 od 30. siječnja 1996. S. K. pok. J. na svim nekretninama, pa i predmetnoj, naslijedio sin B. K. za cijelo, (l.s. 48),

- da je 24. svibnja 2005. B. K. U. o darovanju zemljišta darovao tužiteljici između ostalih nekretnina i čest. zem. 7632 k.o. Z., površine 776 m2, za cijelo. (l.s.48)

Prvostupanjski je sud, na temelju iskaza svjedoka M. M. (rođ. 1942. godine) i B. K. pok. S. (rođ. 1947. godine) bratića tužiteljice, zaključio da je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla darovanjem B. K., ovaj nasljeđivanjem svoga oca S. K., a ovaj darovanjem brata F. K. (tužiteljičinog oca), koje darovanje je učinjeno prije F. odlaska u Italiju, i to 1957.

10. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti odredbe Ugovora o miru s Italijom, prema kojem Ugovoru je najkasnije temeljem Sporazuma između FNRJ i Italije od 18. prosinca 1954. došlo do prijelaza optantske imovine u državno vlasništvo. Također zaključuje da F. K. nije mogao 1957. prenijeti darovanjem vlasništvo utužene nekretnine na svoga brata S. K. s obzirom da je predmetna nekretnina najkasnije 1954. prešla u državno vlasništvo. Smatra da tvrdnja tužiteljice o darovanju prije no što je utužena nekretnina prešla u državno vlasništvo 1954., dakle prije 1957. nije potkrijepljena materijalnim dokazima u vidu isprave ili ugovora, te da tužiteljica sukladno pravilima o teretu dokazivanja nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva pa je isti odbijen kao neosnovan.

11. Prema Ugovoru o miru s Republikom Italijom („Službeni listˮ FNRJ, br. 74/47), na koji se poziva prvostupanjski sud, imovina talijanskih državljana koja se nalazi na pripojenom području, osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo i koje su preselile u Italiju, ostaje u njihovom vlasništvu.

12. Sporazumom između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obaveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma „Službeni listˮ FNRJ, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956., člankom 2., zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji, dok slobodna optantska imovina, dakle imovina osoba koje su optirale u Italiju, a nisu u smislu Sporazuma iz 1950. godine podnijeli zahtjev da tu imovinu žele prodati bivšoj Jugoslaviji, je obuhvaćena privremenom mjerom zabrane raspolaganja (čl. 2. toč. a.).

13.Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni listˮ SFRJ, br. 8/65), i to člankom 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu "A" Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. godine, konkretno s danom 18. prosinca 1954.

14. Optanti, u smislu citiranog Sporazuma, su talijanski državljani sa područja pripojenog FNRJ po Ugovoru o miru s Republikom Italijom koji su na osnovu opcije u smislu čl. 19. toč. 2. navedenog Ugovora zadržali talijansko državljanstvo, tj. kojima je opcija za talijansko državljanstvo odobrena od strane republičkog tijela nadležnog za unutarnje poslove.

15. Pravo opcije za talijansko državljanstvo imale su one osobe talijanskog državljanstva, koje su na dan 10. lipnja 1940. imale prebivalište (domicil) na spomenutom području (kao i njihova djeca rođena poslije tog datuma) čiji govorni jezik je talijanski i koje su imale talijansko državljanstvo 15. rujna 1947. (čl. 1. i 2. Zakona o državljanstvu osoba na području pripojenom FNRJ po Ugovoru o miru s Republikom Italijom - „Službeni list FNRJˮ, broj 104/47 - i Pravilnik o opciji osoba sa područja pripojenog FNRJ po Ugovoru o miru s Republikom Italijom - „Službeni list FNRJˮ, broj 109/47).

16. Optirati za talijansko državljanstvo značilo je izabrati jednu između dvije opcije državljanstva (jugoslavenskog i talijanskog). Osoba koja je namjeravala optirati za talijansko državljanstvo podnosila je zahtjev, o kojemu je odlučivalo upravno tijelo nakon provedenog postupka. Zahtjev je mogao biti odbijen ili prihvaćen. Osobe kojima nije usvojena opcija, mogle su tražiti otpust iz državljanstva tadašnje FNRJ (čl. 19. st. 1. i čl. 20. Zakona o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije – „Službeni list DFJ“, broj 64/45).

17. S pravom tužiteljica u žalbi ukazuje da se je moglo optirati za talijansko državljanstvo kao i tražiti otpust iz jugoslavenskog državljanstva bez prethodnog otuđenja nekretnina na području tadašnje Jugoslavije, ali se u tom slučaju gubilo vlasništvo nekretnina, s obzirom na to da stranci nisu mogli biti vlasnici nekretnina na teritoriju tadašnje Jugoslavije. U tom slučaju nekretnine su prešle u državno odnosno društveno vlasništvo.

18. Jugoslavenski državljanin, koji nije dobio otpust ali je prešao u strano državljanstvo, također je gubio pravo vlasništva na nekretninama u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, jer su u tom slučaju po sili zakona prešle u državno vlasništvo, a kako to proizlazi iz odredbi čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJˮ, broj 98/46 i 35/48).

19. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud optantski status tužiteljičinog oca F. K. utvrdio temeljem iskaza svjedoka M. M. i B. K., čije je iskaze prihvatio kao uvjerljive.

20. Svjedok M. M. je u iskazu od 9. srpnja 2014. (prvi iskaz je dao 22. veljače 2011.) između ostalog naveo da nitko nije smio ići u Italiju ako je imao na svoje ime bilo što upisano od zemljišta dodajući da je F. K. „išaoˮ u Italiju, na „žvingoloˮ što za razliku od optiranja znači otpust iz hrvatskog državljanstva.

21. Prvostupanjski je sud odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice jer je zaključio da tužiteljica nije dokazala da ima valjani pravni temelj za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i da, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Istu odluku suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice ovaj je drugostupanjski sud potvrdio presudom poslovni broj Gž-3492/14-2 od 14. studenoga 2017., ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude (da je pok. otac tužiteljice F. K. optirao za talijansko državljanstvo) već iz razloga da je otac tužiteljice kao stranac temeljem čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("SL I. FNRJ " broj 63/1948) izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu temeljem otpusta iz državljanstva ocjenjujući da nije prigovoreno dijelu iskaz svjedoka Milana Matešića da je tužiteljičin otac F. K. u Italiju otišao zbog otpusta iz tadašnjeg jugoslavenskog državljanstva te da ona nije dokazala da bi njezin otac u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju s bratom S. K. bio stvarni (izvanknjižni) vlasnik spornog zemljišta. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem Rev-289/2017-2 od 8. veljače 2022.ukinuo je presudu ovog županijskog suda broj Gž-3492/14-2 od 14. studenog 2017. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

22. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda svjedok M. M. je u svom iskazu naveo da je predmetnu nekretninu obrađivao i uživao S. K., stric tužiteljice a prije njega istu nekretninu je obrađivao njegov otac J.. J. K. je imao dva sina S. i F. i predmetna je nekretnina u diobi pripala F. K., ali je F. 1956./1957. otišao u Italiju i prije nego što je zatražio talijansko državljanstvo istu je nekretninu darovao bratu S. koji ih je nastavio obrađivati, ali je kasnije tužiteljici kao F. nasljednici, darovnim ugovorom vratio njezine nekretnine (l.s. 124).

23. U svom iskazu kojeg je dao na ročištu od 9. srpnja 2014. svjedok M. M. jasno je naveo da je otac tužiteljice F. K. prepustio "svom bratu S. ovu zemlju prije nego što je otišao živjeti u Italiju" kamo je išao negdje 60.-ih godina , a nakon što se tužiteljica, F. kćer vratila iz Amerike u Republiku Hrvatsku, njezin stric S. prepustio joj je predmetno zemljište (l.s. 156).

24. Iz povijesti posjedovanja za čest. zem. 7632. k.o. Zadar Ureda za katastar Zadar, jasno proizlazi da su prema najstarijim podacima koji datiraju još iz 1945., kao posjednici predmetne nekretnine bili upisani F.-M. K. pok. J. i S. K. pok. J. te da je prvom revizijom za k.o. A. iz 1955. na predmetnoj nekretnini kao posjednik upisan samo S. K. kao jedini posjednik, kojeg je upis ostao neizmijenjen i poslije revizije katastarske općine Z., da bi 2000. na predmetnoj nekretnini kao posjednik bio upisan B. K., a od 2005. tužiteljica, na temelju Darovnog ugovora (l.s. 92).

25. Iskaz svjedoka M. M. u dijelu u kojem navodi da je predmetna nekretnina u diobi, iza smrti J. K. pripala F. K., ali da je F. otišao u Italiju 1956./1957. i da je prije nego što je zatražio talijansko državljanstvo darovao predmetnu nekretninu svom bratu S., u potpunosti je suglasan materijalnom dokazu, povijesti posjedovanja Ureda za katastar Zadar (l.s. 92).

26. Svjedok B. K. je u svom iskazu naveo da je njegov stric F., kojeg su zvali M., njegovom ocu S. darovao predmetnu nekretninu, kao i sve ostale nekretnine kojih je bio vlasnik, prije svog odlaska u Italiju. Predmetnu su nekretninu obrađivali, te svjedok tvrdi da su držali da je stric F. "moralno vlasnik" i da se "radilo samo o osjećaju da im mi to trebamo vratiti jednog dana…", kao i to da je još 1957. sačinjen pisani ugovor, za kojeg "misli da bi se i mogao naći." (l.s.157.)

27. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo okolnost što je S. K. pok. J. prvom revizijom posjeda za k.o. A., već 1955. na čest. zem. 1023/8 i čest. zem. 1023/11, nekretnina koje uspoređenjem novih i starih planova svojim položajem odgovaraju čest. zem. 7632 k.o. Z., bio upisan kao njihov jedini posjednik, upravo ukazuje na to da je darovanje o kojem su jasno svjedočili M. M. i B. K., suprotno ocjeni suda prvog stupnja, izvršeno prije no što je F. K. dobio otpust iz jugoslavenskog državljanstva.

28. Slijedom toga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je u postupku dokazala da ima valjani pravni temelj za upis svog prava vlasništva na spornoj nekretnini i da je, sukladno pravilima o teretu dokazivanja dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je predmetnu nekretninu stekla na temelju Darovnog ugovora od 24. svibnja 2005. s B. K. pok. S., a on pak nasljeđivanjem oca S. koji je istu stekao najkasnije 1955. darovanjem od brata F. M. K. pok. J., prije njegova otpusta iz jugoslavenskog državljanstva.

29. Stoga je žalba tužiteljice osnovana.

30. Na osnovi iznesenog, trebalo je po čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.166. st. 2. ZPP. Tužiteljici je priznat slijedeći parnični trošak: sastava tužbe sukladno Tar.br.7.toč.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na ročištima od 3. veljače i 13. ožujka 2009., 19. siječnja i 22. veljače 2011., te 3. lipnja i 9. srpnja 2014. (Tbr.9.toč. 1. Tarife), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.125,00 kn i revizije od 400,00 kn čini sveukupni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 1.640,79 Eur (12.362,50 kn), dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan i to naknada troškova pribave dokumentacije, za što ne prileže dokazi u spisu te trošak sastava požurnica, koji nije bio nužan za vođenje predmetne parnice.

32. Nepobijano rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačena tužba u odnosu na tuženika pod 2) N. d.o.o. Z. ostaje neizmijenjeno.

U Zadru 23. svibnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov, v.r.