REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Marine Veljak, suca izvjestitelja i Dubravke
Zubović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MOTIVIRANO USTRAJAN d.o.o., OIB
54887442350, iz Zagreba, Pantovčak 22, kojeg zastupa punomoćnik Nikša Stančić
Rokotov, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. u
Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Carinska
uprava, OIB 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u
Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022., u sjednici vijeća
održanoj 23. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od

13.730,17 EUR (trinaesttisućasedamstotrideset eura i sedamnaest centi)/ 103.450,00
kn (stotritisućečetiristopedeset kuna) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/19 od 3. listopada 2022. glasi:

„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.275.221,36 kn / 1.098.310,62
EUR1 zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a koja kamata teče:
- na iznos od 3.192.224,01 kn / 423.680,94 EUR1 od 1. listopada 2015. do
isplate,

- na iznos od 3.027.037,75 kn / 401.756,87 EUR1 od 7. prosinca 2016. do
isplate,

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 2

- na iznos od 2.055.959,60 kn / 272.872,73 EUR1 od 31. prosinca 2017. do
isplate, sve u roku osam dana.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu
od 730.136,00 kn/ 96.905,70 EUR, u roku osam dana.“

2. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu
izmakle koristi u iznosu od 8.275.221,36 kn za koju tužitelj tvrdi da je posljedica
nezakonitog i nepravilnog rada Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog
Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin.

3. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni sljednik trgovačkog društva SIGA
samoposlužni automati d.o.o. koje se bavilo prodajom duhanskih proizvoda putem
dispenzera koji su se temeljem ugovora o poslovnoj suradnji smještali u ugostiteljske
objekte, čiji djelatnik je kontrolirao prodaju tako da mu je kupac morao dokazati da je
punoljetan, tako da se nije radilo o zabranjenoj automatiziranoj prodaji u smislu
članka 11. stavka 8. tada važećeg Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih
proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09, 94/13; dalje: ZOUDP), kako
je bilo navedeno i u Zapisniku o nadzoru Carinske uprave, Područnog ureda Zagreb
od 14. studenog 2013.

Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom svibnja 2014. isto Ministarstvo, Carinska
uprava, Područni ured Zagreb, Carinski ured Varaždin pokrenulo je 24 nadzora koji
su svi rezultirali represivnim mjerama zabrane rada i prodaje duhanskih proizvoda na
opisani način.

Kako su rezultati navedenih nadzora bili u suprotnosti s ranijim stavom
Carinske uprave, kako se ne bi izložio daljnjim sankcijama i uništavanju poslovanja,
tužitelj navodi da je njegov prednik bio prisiljen obustaviti prodaju.

Protiv prvostupanjskih rješenja se žalio, žalba je odbijena kao neosnovana,
nakon čega je pokrenuo upravni spor te je Upravni sud u Zagrebu u predmetu
poslovni broj Usl-1345/15 donio presudu kojom je drugostupanjsko rješenje
poništeno kao nezakonito, a isto je odlučeno presudom Upravnog suda u Rijeci
poslovni broj Usl-789/15 u kojoj je sud zaključio da se u predmetnom slučaju ne radi
o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava.

Usprkos tome, Carinska uprava kao prvostupanjsko tijelo je ponovo donijela
rješenje kojim se tužiteljevom predniku zabranjuje rad, na što je drugostupanjsko
tijelo povodom ponovljene tužiteljeve žalbe samo riješilo stvar tako što je rješenjem
od 29. lipnja 2017. poništilo prvotna rješenja i obustavilo postupak zabrane prodaje
duhanskih proizvoda.

Međutim, Carinska uprava i dalje je nastavila opstruirati rad tužitelja na način
da mu odbija izdati mišljenje o zakonitosti poslovanja, a bez takvog službenog
stajališta tužitelj zbog pravne nesigurnosti ne može sklapati nove ugovore.

Ustvrdivši da je opisanim nezakonitim radom tijela državne uprave tužitelju
prouzročena šteta sprečavanjem povećanja njegove imovine u smislu odredaba

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 3

članka 1045., 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:
35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) za koju prema članku 14. Zakona o sustavu
državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16, dalje: ZSDU)
odgovara tuženik, tužitelj na ime naknade štete od tuženika zahtjeva isplatu iznosa
koji je potreban da se tužiteljeva situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da
nije bilo opisanih represivnih mjera i nezakonitog rada Carinske uprave, u visini
nerealizirane dobiti za koju tvrdi da bi se u odsustvu štetne radnje izvjesno ostvarila.
Tužitelj potražuje iznos od 8.275.221,36 kn i to za razdoblje od listopada 2014. do
listopada 2017. jer su inspekcijski nadzori krenuli u svibnju 2014. te je tužitelj
obustavio poslovanje krajem kolovoza 2014. pa nadalje (godišnji poslovni ciklus u
ugovorima sa Phillip Morris Zagreb d.o.o. počinje 1. listopada svake godine).

4. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti jer smatra da nije postupao
nepravilno i nezakonito i da njegovim postupanjem tužitelju nije nastala šteta. Ističe
da su protiv pravnog prednika tužitelja od strane Ministarstva financija, Carinske
uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin vođeni
postupci zbog povrede odredbi Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih
proizvoda te da su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po
službenoj dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa
donesenih na temelju zakona i to Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih
proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09, 94/13), Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda
(„Narodne novine“ broj 94/13), Zakona o izmjenama i dopunama zakona o carinskoj
službi („Narodne novine“ broj 30/14) i Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“
broj 68/13, 30/14, 115/16). Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin,
Služba za nadzor je u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavila 17
inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava te
je utvrđeno da ugostiteljski objekti prodaju duhanske proizvode iz automatskih
naprava koje su u vlasništvu prednika tužitelja na temelju sklopljenih ugovora o
poslovnoj suradnji. U trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili su
pečaćenje automatske naprave na rok od 15 dana sukladno čl. 40. Zakona o
carinskoj službi i čl. 13. Pravilnika o izdavanju upozorenja i naredbi ovlaštenog
carinskog službenika („Narodne novine“ broj 134/13). Nakon toga je Carinski ured
Varaždin, Služba za nadzor izdao predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani
obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne
prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci. Na ta
rješenja prednik tužitelja podnio je žalbe koje su dostavljene na rješavanje
Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak Zagreb. Nadalje,
predniku tužitelja izdano je 17 prekršajnih naloga kojima je isti proglašen krivim, jer je
u ugostiteljskim objektima prodavao duhanske proizvode iz automatskih naprava. Na
navedene prekršajne naloge prednik tužitelja uložio je prigovore koji su dostavljeni
nadležnim prekršajnim sudovima. Nadalje, ističe da pravni prednik tužitelja nije
ispunio uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine sukladno čl. 12. i 13. Zakona o
trgovini („Narodne novine“ broj: 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14)
jer nije ishodio rješenje o ispunjavanju minimalno tehničkih uvjeta za obavljanje
djelatnosti trgovine za prodajni objekt. Tuženik ističe i da tužiteljev prednik nije smio
obavljati prodaju duhanskih proizvoda u ugostiteljskom objektu u istom prostoru u
kojem se obavljala i ugostiteljska djelatnost (čl. 9. st. 3. Zakona o trgovini propisano

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 4

je da ako se u prodavaonici obavlja i neka druga djelatnost, prostor namijenjen toj
djelatnosti mora biti vidljivo odvojen od dijela prodavaonice namijenjenog trgovačkoj
djelatnosti). Ističe da su nadležni prekršajni sudovi u Čakovcu i Varaždinu,
postupajući po prigovoru prednika tužitelja, donijeli presude koje je potvrdio Visoki
prekršajni sud Republike Hrvatske kojima su pravnog prednika tužitelja i odgovornu
osobu društva proglasili krivima jer je u tim postupcima vještačenjem utvrđeno da se
radi o automatskim napravama iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda.
Da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitoj prodaji duhanskih proizvoda iz
automatskih naprava utvrđeno i u 15 pravomoćnih presuda prekršajnih sudova u
Čakovcu i Varaždinu donesenih na temelju sporazuma stranaka (vlasnika
ugostiteljskih objekata i Carinskog ureda Varaždin) kojima su proglašeni krivima
vlasnici ugostiteljskih objekata koji su prodavali duhanske proizvode iz automatskih
naprava u vlasništvu pravnog prednika tužitelja. Ističe da je pravni prednik tužitelja
sklopio ugovore o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima koji su se odnosili
na prodaju duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u razdoblju do 1. listopada

2013., a do kojeg vremena su vlasnici elektroničkih kioska za prodaju duhanskih
proizvoda trebali prilagoditi svoje poslovanje s odredbama Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“
broj 94/13) te Ugovore o poslovnoj suradnji u razdoblju od 1. listopada 2013. pa
nadalje tako da je u Ugovorima sklopljenim u razdoblju do 1. listopada 2013.
naznačeno da je „predmet ugovora poslovna suradnja koja će se realizirati putem
postave samoposlužnog automata sa kontrolom prodaje proizvoda, a za prodaju
duhanskih proizvoda (u daljnjem tekstu: automata)“ dok je u ugovorima od 1.
listopada 2013. naznačeno u čl. 1. Ugovora da je „predmet ugovora zajednička
poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samostojećeg dispenzera za
prodaju raznih proizvoda (u daljnjem tekstu: dispenzera)“. Dakle, u ugovorima
sklopljenima od 1. listopada 2013. pa nadalje pravni prednik tužitelja riječ automat
zamijenio je sa riječi dispenzer, a u ostalim su člancima ugovori ostali potpuno
identični. Time što je pravni prednik tužitelja uredio automatske naprave na način da
je kupcima onemogućio direktan pristup, iste nisu izgubile karakter automatske
naprave iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda, već je samo
onemogućena prodaja duhanskih proizvoda maloljetnicima, a što je propisano
posebnom materijalnopravnom odredbom čl. 11. st. 1. ZOUDP-a. Nadalje, ističe da
prilikom prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pravni prednik tužitelja
i ugostiteljski objekti nisu izdavali račune za obavljenu prodaju, jer se nisu smatrali
obveznikom fiskalizacije sukladno čl. 5. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom
prema kojem se ne smatra porezni obveznik ako prodaje robu putem prodajnih
automata. Ističe da su stalni sudski vještaci utvrdili da je nebitno tko u naprave
ubacuje novac, postoji li daljinski upravljač ili pin za upravljanje napravom, jer je ta
naprava i dalje zadržala karakter automatske naprave iz koje je zabranjena prodaja
duhanskih proizvoda sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Ističe da je neosnovano
pozivanje tužitelja na zapisnik Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog
carinskog ureda Zagreb od 14. studenog 2013. o provedenom nadzoru, jer je
navedeni zapisnik sačinjen nakon provedenog nadzora kada Carinska uprava nije
bila nadležna za provođenje inspekcijskog nadzora nad primjenom odredbi Zakona o
ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda već je inspekcijski nadzor bio u
nadležnosti sanitarne inspekcije, zdravstvene inspekcije, prosvjetne inspekcije,
gospodarske inspekcije Državnog inspektorata i inspekcije rada. Tek je 5. ožujka

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 5

2014. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj
službi („Narodne novine“ broj 30/14) Carinska uprava ovlaštena za nadzor nad
primjenom propisa kojima se uređuje ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda.
Nadalje, ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na različita tumačenja raznih
Ministarstava jer isto nije relevantno za konkretan slučaj već je jedino bitno činjenično
stanje koje utvrđuje ustrojstvena jedinica unutar nadležnog tijela u konkretnom
postupku odnosno nadležni sudovi. Navodi da su protiv pravnog prednika tužitelja od
strane nadležnog područnog carinskog ureda vođeni postupci zbog povrede
materijalno-pravnih odredbi Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda
pri čemu su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po službenoj
dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa donesenih na
temelju zakona. Kao bitno ističe da se u slučaju utvrđivanja sumnje u povredu
odredaba Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda nezakonita prodaja
duhanskih proizvoda iz automatskih naprava utvrđuje u prekršajnom postupku, a ne
u upravnom postupku u kojem se posljedično izriče upravna mjera zabrane
obavljanja djelatnosti na rok od šest mjeseci. Dakle, izricanje upravne mjere samo je
posljedica utvrđenja nezakonitosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih
naprava što se u cijelosti preispituje u prekršajnom postupku. Stoga su nadležni
prekršajni sudovi donijeli presude kojima su nakon utvrđenih odlučnih činjenica
pravni prednik tužitelja i tada odgovorna osoba proglašeni krivima jer su temeljem
ugovora o poslovnoj suradnji prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u
ugostiteljskim objektima čime su povrijedili odredbu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Smatra
da je u pogledu te odlučne činjenice sud vezan sadržajem pravomoćnih presuda
prekršajnih sudova kojima je prethodno pitanje riješeno. Ističe i prigovor zastare.

5. Prvostupanjski sud je ocijenio da su u odnosu na tužiteljevog pravnog
prednika od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog
ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin poduzete nezakonite i nepravilne radnje, ali
da tužitelj nije dokazao da mu je kao posljedica tih radnji nastala šteta u vidu izmakle
dobiti.

6. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava te ju je predložio preinačiti na način da sud
prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu zatraženog parničnog troška kao i troška
žalbe u iznosu od 108.718,75 kn.

Uvodno, žalitelj smatra nužnim drugostupanjski sud upoznati s činjenicom da
je prvostupanjski sud, odmah nakon provedenog postupka i zaključenja glavne
rasprave na ročištu održanom 22. prosinca 2021. u prisutnosti zakonskog zastupnika
tužitelja, tužiteljevog punomoćnika i zamjenice ŽDO stranke otvoreno upoznao sa
svojim čvrstim uvjerenjem da je na temelju rezultata dokaznog postupka tužbeni
zahtjev osnovan, da bi zatim, iz posve nejasnih razloga, rješenjem od 2. veljače

2022. koje je doneseno nakon što je već trebalo biti održano ročište za objavu 28.
siječnja 2022., preotvorio glavnu raspravu. Žalitelj naglašava da u nastavku
preotvorenog postupka dopunskim vještačenjem nisu utvrđene nikakve nove
relevantne činjenice, ali je sud izgubio svoje ranije čvrsto uvjerenje da je tužbeni
zahtjev osnovan te ga je pobijanom presudom odbio.

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 6

Pravni poredak priznaje pravo na naknadu one koristi koja bi se realizirala po
redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetne radnje. Dakle, mora postojati konkretna
namjera realizacija koristi i radnje u tom cilju i ta korist mora biti realno dohvatljiva, a
ne u sferi nerealnih fantazija i pukih želja. Prvostupanjski sud predmetni slučaj nije
uopće ispitao sa stajališta kriterija redovnog tijeka stvari. Žalitelj smatra da bitni
razlozi presude u cijelosti, kad bi vrijedili kao opće pravilo, osim što su nerazumljivi
pa se presuda ne može ispitati, de facto negiraju pravo na naknadu štete u vidu
izmakle koristi kao vida štete u smislu čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.
U tom smislu sud nije uopće ispitao kakvu je konkretno volju manifestirao tužitelj
ulazeći u pravno obvezujuće ugovore kao što je Ugovor o poslovnoj suradnji DK
14/2013 od 6. prosinca 2013. sklopljen između tužitelja i Phillip Morris Zagreb d.o.o.
(dalje: PMZ), Ugovor o poslovnoj suradnji 01/2012 sklopljen 6. srpnja 2012. između
tužitelja i ORBICO d.o.o. te Ugovor o robnom kreditu između tužitelja i ORBICO
d.o.o., Ugovor o zajedničkoj poslovnoj suradnji između tužitelja i društva Puljanka
d.d. od 3. lipnja 2013. i Ugovor o pružanju usluga servisnog održavanja između
tužitelja i EOL GRUPE d.o.o. od 21. travnja 2014.

U bitnom, u vezi navedenih ugovora, žalitelj ističe da je kao partner PMZ u
vrijeme sklapanja navedenih ugovora imao vitalni strateški interes proširiti
maloprodajnu mrežu s postojećih 500 na još 1.000 novih prodajnih mjesta, a zatim je
proširivati sve dok se na hrvatskom tržištu ne dosegne maloprodajna mreža od 5.000
jedinica, u toj mreži držati proizvode PMZ-a i za to dobiti ugovorenu naknadu po
svakoj novopostavljenoj jedinici i to zato jer je njegov jedini globalni konkurent British
American Tobacco (BAT) ušao na hrvatsko tržište kupivši Tvornicu duhana Rovinj
d.d. je navedenim ugovorima osigurao nabavu duhanskih proizvoda s najvećim
globalnim proizvođačem duhanskih proizvoda. Tužitelj je ugovorima o poslovnoj
suradnji s Orbicom d.o.o., najvećom distributerskom kompanijom u Republici
Hrvatskoj, osigurao distribuciju tih duhanskih proizvoda, tako da nema nikakve
troškove zaposlenika, nabave ni servisa vozila, troškove goriva ni ostale troškove
vezane za distribuciju, štoviše, ne mora plaćati naknadu distributeru jer mu je ovaj
plasirao robni kredit koji će otplatiti tek iz budućih prihoda. Ugovorom o zajedničkoj
poslovnoj suradnji između tužitelja i društva Puljanka d.d. od 3. lipnja 2013. tužitelj je
osigurao financiranje nabave dispenzera i širenja maloprodajne mreže, što
predstavlja veliku kapitalnu investiciju. Proširiti maloprodajnu mrežu nije samo
mogućnost, nego konkretna utuživa obveza koju je tužitelj ugovorom s financijskim
partnerom preuzeo, a konkretniji izraz volje (da se proširi maloprodajna mreža) od
preuzimanja utužive ugovorne obveze ne postoji i tužitelj smatra da ga nije moguće
pravno zahtijevati od oštećenika koji dokazuje izmaklu korist. Dakle, žalitelj tvrdi da je
na obvezujući i utuživi način (u formi ugovorne obveze) manifestirao svoju konkretnu
i ozbiljnu namjeru proširiti maloprodajnu mrežu i pritom osigurati sve potrebne
elemente takve transakcije – nabavu, distribuciju, financiranje i servis. Žalitelj tvrdi da
nema nikakve sumnje da bi se ti ugovori prema redovnom tijeku stvari ispunili.

Žalitelj posebno naglašava da je njegova jedina poslovna djelatnost
postavljanje dodatnih prodajnih jedinica te tvrdi da nema nikakve sumnje da u vezi
opisane ugovorene transakcije širenja maloprodajne mreže postoji visoka objektivna
vjerojatnost njezine realizacije da nije došlo do štetne radnje, smatrajući stoga da je

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 7

više nego očito da su ispunjene sve bitne pretpostavke za zaključak da bi tužitelj
prema redovnom tijeku stvari realizirao vještački utvrđenu izmaklu korist da nije bilo
štetne radnje.

Nema nikakve dvojbe da bi ugostiteljski objekti takve ugovore sklapali, budući
da oni nemaju nikakve financijske ni logističke obveze, ne plaćaju ništa za držanje
duhanskih proizvoda u objektu, ne moraju voditi posebnu blagajnu za dispenzer, ne
moraju voditi poslovne knjige za dispenzer, šire svoju ponudu bez ikakvog poslovnog
rizika, obveza i bez ikakvih ulaganja, a dobivaju novčanu naknadu za volumensku
prodaju. Ni jedan razuman ugostitelj to ne odbija. Žalitelj smatra da nema nikakve
sumnje da bi takvi ugovori po redovnom tijeku stvari bili sklopljeni jer su za njih
snažno zainteresirani i ugostiteljski objekti i tužitelj i PMZ.

Nadalje, žalitelj smatra da iz teksta Ugovora DK 14/2013 koji glasi:
„Maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1.000, a u slučaju da kupac
premaši iste, ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima“ nema veze sa
zaključkom prvostupanjskog suda da time tužitelj nije dokazao da bi dispenzere
doista kupio i plasirao. Naime, s obzirom da ima dobavljača, distributera, osigurane
financije i servis, iskustvo postavljanja dispenzera, to mu je jedina djelatnost, plaćen
je po postavljenom dispenzeru i ugostiteljski objekti su snažno zainteresirani, nema
nikakvih razloga zbog kojih prema redovnom tijeku stvari tužitelj ne bi dispenzere
doista kupio i plasirao.

Žalitelj zatim ukazuje na pogrešno utvrđene činjenice da tužitelj od sklapanja
ugovora s Phillip Morrisom 6. prosinca 2013. do početka inspekcijskih nadzora u
svibnju 2014. i zabrane rada nije niti kupio niti plasirao ni jedan novi dispenzer te da
nije ništa poduzeo u cilju nabave i plasmana dodatnih 1.000 dispenzera. Tužitelj
ističe da je u tom razdoblju bilo potrebno osigurati i servisno održavanje tih
dispenzera (distribucija i financiranje su ugovoreni ranije) pa je o tome vodio
pregovore s Eol grupom s kojom je ugovor sklopljen 21. travnja 2014., čime je ujedno
dovršeno sklapanje svih ugovora koji su preduvjet realizacije širenja maloprodajne
mreže. Prije toga nije ni mogao platiti narudžbu dispenzera jer prethodni uvjeti (CP) u
vidu ugovorenog servisnog održavanja nisu bili ispunjeni. Međutim, odmah nakon što
je ugovoreno servisno održavanje krenuli su nadzori koji su već u prvoj polovici
svibnja 2014. rezultirali prvim zapisnicima koji su priloženi spisu.

Glede navoda suda da tužitelj nije ni iznio činjenicu da je uopće po predračunu
(list 2152.-2155. spisa) od 19. veljače 2014. za 200 (prvih) komada proizvoda
ARGOS 10V2 uplatio iznos od 219.000,00 EUR, žalitelj ističe da nije tada platio jer je
za plaćanje morao još ugovoriti i servisno održavanje dispenzera, a nakon što je to
ugovorio, nastupila je štetna radnja. Čim je dobio informaciju da kreću nadzori koji bi
mogli kompromitirati cijelu transakciju, tužitelj je imao obvezu smanjenja vlastite štete
te bi postupio u zloj vjeri daje, znajući za te informacije i dalje tražio ispunjenje
ugovora od financijskog partnera Puljanke d.d. i plaćanje prvog naručenog kontigenta
od 200 komada dispenzera. Prema tome, smatra evidentnim da je daljnje aktivnosti
prekinula štetna radnja, a ne neki drugi uzrok.

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 8

Žalitelj nadalje ukazuje na proturječnost između utvrđenja prvostupanjskog
suda da „iz ponude od 13. ožujka 2014. Eol grupe i Ugovora o pružanju usluga
servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda od 21. travnja

2014. (list 1957., 1958. spisa) ne proizlazi namjera tužitelja nabaviti još 1.000
dispenzera“ i dokaza na koji se prvostupanjski sud poziva. Žalitelj navodi da se u toj
ponudi od 13. ožujka 2014. u točki 3. izričito navodi da se ponuda daje za
„održavanje dispenzera na 1.500 jedinica“ te da se u napomenama navodi da
„ponuđena kalkulacija cijena vrijedi isključivo za najviše 1.500 dispenzera u sustavu
održavanja“, dok u članku 8. tog Ugovora izrijekom stoji da ugovorne strane utvrđuju
da naručitelj trenutno raspolaže s 500 (pet stotina) aktivnih dispenzera te da do kraja
poslovne godine ima namjeru pustiti u rad dodatnih 1.000 (tisuću) dispenzera.
Žalitelj naglašava da i u pratećem dopisu Eol grupe kojim je dostavljena ponuda od

13. ožujka 2014. izričito navodi: „Ponuda je izrađena na temelju informacija o
modelima Vaših dispenzera u radu na 500 prodajnih mjesta na tržištu RH kao i na
temelju informacija o pripremama za instalaciju dodatnih 1.000 dispenzera.“

Na ovaj način je sud učinio dvojaku apsolutno bitnu povredu odredaba
parničnog postupka jer su razlozi nerazumljivi već na elementarnoj jezičnoj razini,
kao i zato što sud o sadržaju isprava u presudi navodi nešto što je u direktnoj
kontradikciji sa sadržajem tih isprava pa je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati
u tom dijelu.

Zatim, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud iz činjenice da je Ugovor o
servisnom održavanju dispenzera duhanskih proizvoda potpisala samo Eol grupa
dok tužitelj kao naručitelj nije, iako u to vrijeme inspekcijski nadzori nisu još počeli,
pogrešno zaključuje da tužitelj nije imao namjeru postaviti još dodatnih 1.000
dispenzera. Naime, ugovor je sklopljen na daljinu, a tužitelj je u spis dostavio svoju
ispravu koja sadrži samo potpis druge strane. Ako je sud smatrao da je isprava
upitna, trebao je o tome pribaviti očitovanje tužitelja i Eol grupe.

Žalitelju je nejasno zbog čega prvostupanjskom sudu nije jasno zašto je tužitelj
zatražio servisiranje 1.500 dispenzera, kad je u tom trenutku imao samo 500
dispenzera u radu. Tužitelj je zatražio ugovor o servisiranju 1.500 dispenzera
navodeći u članku 8. tog Ugovora (koji je sklopljen 21. travnja 2014.), da će do kraja
godine imati 1.500 dispenzera. Stoga mu je potreban servis za 1.500, a ne samo za
dotadašnjih 500 dispenzera. To je vidljivo iz sadržaja Ugovora.

Nadalje, nije jasno ni zbog čega prvostupanjski sud u točki 27. presude navodi
da tužitelj nije dokazao da je s navedenim trgovačkim društvima do početka
inspekcijskih nadzora održavao poslovnu suradnju. Žalitelj, osim što mu nije jasno
što točno znači „održavanje poslovne suradnje“, smatra da u parnici koja se vodi radi
naknade izmakle koristi to nije relevantna činjenica.

Konačno, tužitelj prigovara stavu prvostupanjskog suda da je financijska
vještakinja Ljerka Živković pravno ocijenila Ugovor o poslovnoj suradnji broj DK
14/2013 s PMZ kad je navela da smatra da se taj ugovor može promatrati samo u
okviru minimalno 1.500 prodajnih jedinica, što je suprotno danoj zadaći, eliminirajući
na taj način njezin nalaz i mišljenje, iako joj je sam sud dao zadaću izračunati

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 9

izmaklu korist, koju je ona utvrdila u visini od 6.264.501,12 kn. Žalitelj smatra da sud
nema stručnih znanja kojima može ulaziti u financijske aspekte vještačenja, a to što
se vještakinja dodatno pozvala pri objašnjenju financijskog modela i na konkretan
sadržaj ugovora, ne znači da je ona, umjesto suda, pravno ocijenila taj Ugovor.
Prema tome, sud nije mogao na ovakav način iz presude izbaciti potpuno jasan nalaz
i mišljenje vlastitog sudskog vještaka, a pogotovo ne nakon što je ona na novi
vještački zadatak da razluči štetu tužitelja na 500 i 1.500 prodajnih mjesta jasno
navela i pojasnila da se tužiteljev financijski model ne može ekonomski promatrati
izvan konteksta prodaje na 1.500 prodajnih mjesta (kako je ugovoreno s PMZ
Ugovorom DK 14/2013). Dodatno, stručni zaključak o nastanku štete je donio i
financijski vještak Darko Prpić, čiji pisani nalaz i mišljenje je priložen uz tužbu.

Na temelju iznijetog, s obzirom da prvostupanjski sud nije imao nikakvu
namjeru razumno ocijeniti bitne tužiteljeve argumente koje su, osim jasnih pisanih
ugovornih pogodbi, podržavala čak i dva sudska vještaka te je bitne rezultate
dokaznog postupka sud odlučio potpuno ignorirati i eliminirati iz razloga presuđenja,
pri čemu su stvarni razlozi presuđenja očito izvanpravni i nedokučivi iz stanja spisa,
žalitelj smatra očitim da je, sukladno odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i
praksi Europskog suda za ljudska prava, tužitelju prvostupanjskom presudom
povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dimenziji prava na pristup sudu.

7. Tuženik se očitovao na tužiteljevu žalbu istaknuvši da je neosnovana,
paušalna, manipulativna, zlonamjerna i uvredljiva, usmjerena na zlouporabu
procesnih ovlaštenja i odnosa prema sudu i tuženiku. Tvrdi da tužitelj nije mogao
imati nikakva legitimna očekivanja u vezi realizacije njegovih poslovnih odnosa s
trećima, jer je na temelju važećih jasnih zakonski odredbi morao imati svijest da
prodaja duhanskih proizvoda na način kako je to obavljao i dalje namjeravao obavljati
tužitelj, nije dopuštena. Ističe da je presuda detaljno i jasno obrazložena te je
predlaže potvrditi. Traži naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 103.450,00
kn / 13.730,17 EUR.

8. Ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitao na temelju odredbe čl. 365. st.

2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje:
ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka
iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu
primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

9. Žalba nije osnovana.

10. Prije svega, nejasno je zbog čega žalitelj uvodno iznosi tvrdnju da je
iznenađen sa sadržajem pobijane presude kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen
kao neosnovan jer je on, s obzirom na to da je sud strankama otvoreno usmeno
komunicirao svoj stav da smatra tužbeni zahtjev osnovanim, očekivao da će uspjeti u
ovom sporu.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude a ni iz isprava u spisu nije moguće utvrditi da je prvostupanjski sud, nakon što je glavna rasprava zaključena usmeno

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 10

komunicirao sa strankama o bilo čemu, pa tako ni o svom stavu glede osnovanosti
tužbenog zahtjeva.

Svaki sud je dužan donijeti odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene
svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog
postupka.

Odredbom čl. 304. ZPP-a propisano je da će, kad sudac pojedinac ili vijeće
zaključi da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka, sudac pojedinac
odnosno predsjednik vijeća priopćiti da je glavna rasprava zaključena.

Prema odredbi čl. 334. ZPP-a, sud je vezan za svoju presudu čim je
objavljena, a ako presuda nije objavljena, čim je otpravljena, a prema strankama
presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena.

Protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu zbog
razloga iz čl. 353. ZPP-a.

Ovaj žalbeni sud niti je u mogućnosti niti je ovlašten utvrđivati, a i nebitno je,
kako se u vremenskom razdoblju od zaključenja glavne rasprave, razvijao misaoni
proces u glavi prvostupanjskog suca koji je rezultirao objavljenom prvostupanjskom
presudom protiv koje se tužitelj žalio (pa čak i da je nešto od toga priopćio
strankama, što inače nije uobičajena sudska praksa).

11. Jedno od osnovnih načela obveznih odnosa (čl. 8. Zakona o obveznim
odnosima) je dužnost uzdržavati se od postupka kojim se može drugom prouzročiti
šteta. Odgovornost za štetu je obvezno pravni odnos u kojem je onaj tko je
prouzročio štetu, oštećenome dužan tu štetu popraviti (čl. 1045. ZOO-a).

Za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu moraju postojati
subjekti tog odnosa (štetnik i oštećenik), štetna radnja, šteta, uzročna veza između
štetne radnje i štete te protupravnost koja se očituje u povredi određene pravne
norme. To su opće pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za naknadu štete,
koje moraju biti kumulativno ispunjene.

U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je on oštećenik, tvrdi da je tužitelj štetnik,
da ga je oštetio štetnom radnjom koja se sastoji u nezakonitoj zabrani rada, odnosno
da je tuženik odgovoran za štetu u obliku izmakle koristi koja je tužitelju nastala kao
izravna posljedica navedene štetne radnje.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da između stranaka nije sporno da je Područni carinski ured Zagreb, Carinski
ured Varaždin, Služba za nadzor u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014.
obavio više inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz
automatskih naprava (s tim da tužitelj tvrdi da ih je bilo ukupno 24 dok tuženik u
odgovoru na tužbu tvrdi da ih je bilo 17) u kojima je utvrđeno da ugostiteljski objekti
prodaju duhanske proizvode iz automatskih naprava koje su bile u vlasništvu
prednika tužitelja na temelju ugovora o poslovnoj suradnji,

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 11

- da su u trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili pečaćenje
automatskih naprava na rok od 15 dana i da je nakon toga Carinski ured Varaždin,
Služba za nadzor izdala predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani
obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne
prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci te da je
prvo rješenje o zabrani rada postalo izvršno 6. veljače 2015.,

- da je protiv prvostupanjskih rješenja o zabrani rada tužiteljev prednik je
izjavio žalbe koje su rješenjem Ministarstva financija, Republike Hrvatske,
Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/15-
01/66, ur.broj 513-04/15-4 od 27. siječnja 2015. i rješenjem Ministarstva financija,
Republike Hrvatske, Carinske uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/I-471-01-14-11/5,
ur.broj 513-02-3030/2-14-2 od 27. svibnja 2014. odbijene, ali su ta rješenja u
upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužiteljev prednik pravomoćno ukinuta presudom
Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30.
kolovoza 2018. (list 1522.-1524. spisa).

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tuženik, u pogledu pitanja radi li se o
zabranjenoj automatiziranoj prodaji, neosnovano smatra parnični sud nije vezan
pravomoćnim presudama donesenim u prekršajnim postupcima, u kojima je
odlučeno samo jesu li ispunjena obilježja prekršaja i eventualno izrečena prekršajna
sankcija, a ne zabrana rada.

O odlučnoj činjenici radi li se o zabranjenoj automatiziranoj prodaji je činjenica
je li tužitelj obavljao svoju poslovnu djelatnost putem automata ili putem dispenzera
odnosno može li se takav način prodaje smatrati nedopuštenom prodajom iz
automata koja opravdava izricanje mjere zabrane rada, odlučeno je u upravnom
sporu odnosno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018., kojom je parnični sud vezan.

Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Tužitelj u ovom sporu zahtijeva naknadu izmakle koristi.

Tuženik je u ovom postupku osporio postojanje svih pretpostavki za postojanje
svoje obveze naknade štete: osporio je da je zabrana rada nezakonita radnja,
osporio je činjenicu da bi tužitelju u razdoblju od listopada 2014. do listopada 2017.
izmakla korist u bilo kojem iznosu pa tako i u zatraženom iznosu od 8.275.221,36 kn,
a u slučaju da sud utvrdi da bi tužitelju zbog prestanka rada u tom razdoblju nastala
određena šteta, osporio je postojanje uzročne veze između štetne radnje zabrane
rada i eventualno utvrđene štete.

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je u pogledu postojanja štetne
radnje vezan pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. u kojoj je ocijenio da nisu bile
ispunjene pretpostavke za zabranu prodaje duhanskih proizvoda na način kako je to
činio tužitelj jer je u provedenom postupku utvrđeno da djelatnik objekta daljinskim
upravljačem kontrolira proces prodaje, što tom procesu oduzima automatizam, jer

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 12

kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe nije u mogućnosti samostalno
doći do željenog proizvoda.

Time je otpao prijepor postoje li u ovom slučaju prve tri opće pretpostavke za naknadu štete-štetnik, nezakonita radnja i oštećenik.

Među strankama su sporne dvije preostale pretpostavke o kojima ovisi je li
tuženik odgovoran za naknadu predmetne štete: prva, je li je tužitelju nakon
prestanka rada u razdoblju od listopada 2014. do listopada 2017. nastala šteta u vidu
izmakle koristi, čiju naknadu tužitelj u ovom sporu zahtijeva od tuženika, i druga
pretpostavka, ako mu je šteta nastala, je li ta šteta u uzročnoj vezi s opisanim
zabranama rada.

12. Odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a propisano je da se pri ocjeni visine
izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema
redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno
štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Radi utvrđenja postojanja i visine štete nastale tužitelju u razdoblju od
listopada 2014. do listopada 2017. prvostupanjski sud je izveo dokaze uvidom u
isprave u spisu i knjigovodstveno financijskim vještačenjem koje je povjerio sudskom
vještaku za financije mr. oec. Ljerki Živković.

Polazeći od činjenice da je tužitelj u trenutku kad su započeli inspekcijski
nadzori koji su rezultirali zabranom prodaje duhanskih proizvoda imao 500 prodajnih
jedinica, prvostupanjski sud je rješenjem od 8. ožujka 2022. (list 2178.-2179. spisa)
dao zadatak sudskom vještaku da na bazi 500 prodajnih jedinica izračuna izmaklu
korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari, da nije bilo zabrane rada.

U nalazu i mišljenju (list 1791.-1835., 1837.-1881. i 2147.-2150. spisa) i dopuni
nalaza i mišljenja od 13. travnja 2022. (list 2185.-2199. spisa) sudski vještak je
utvrdio da bi tužitelj, da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica, koliko ih
je imao u trenutku zabrane rada, s obzirom na to da je imao troškove distribucije
odnosno troškove zaposlenih djelatnika koji su u 2012. iznosili 854.767,00 kn, u

2013. 1.033.294,00 kn dok su u 2014. iznosili 709,768,00 kn, u razdoblju od
listopada 2014. do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji
DK14/2013 od 6. prosinca 2013.) i u razdoblju od 6. veljače 2015. (kad je prvo
rješenje Carinske uprave o zabrani rada postalo izvršno) do 29. rujna 2016.
(prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013.),
ostvario gubitak u poslovanju i to u prvom slučaju u iznosu od 4.879.727,76 kn, a u
drugom slučaju u iznosu od 4.022.870,59 kn.

Na prijedlog tužitelja, koji tvrdi da je Ugovorom s Philip Morrisom d.o.o. Zagreb
broj DK14/2013 od 6. prosinca 2013. bilo predviđeno širenje prodajnih mjesta za
dodatnih 1000 dispenzera, prvostupanjski sud je dao zadatak vještaku da dopuni
nalaz i mišljenje i na način da izračuna izmaklu korist koju bi tužitelj ostvario po
redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica.

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 13

Na temelju tužiteljeve tvrdnje da se cjelokupan koncept njegovog poslovanja
temeljio na ekspanziji prodajnih jedinica na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji
DK14/2013 zaključenog s Phillip Morrisom d.o.o. od 6. prosinca 2013. kojim je u čl.

3.1. st.4. Ugovora ugovoreno da će prednik tužitelja postaviti novih 1000 jedinica,
zatim Ugovora o poslovnoj suradnji 01/2012 zaključenog s društvom ORBICO d.o.o.
od 6. srpnja 2012. na tri godine kojim se u čl. 4.1. utvrđuje da će prednik tužitelja
ugovoriti nova prodajna mjesta i na temelju Ugovora o zajedničkoj poslovnoj suradnji
od 3. lipnja 2013. zaključenog s PULJANKOM d.d. kojim se PULJANKA d.d.
obvezala financirati do 2000 novih prodajnih jedinica, budući da se u preambuli
ugovora s Phillip Morrisom d.o.o. navodi da je prednik tužitelja pregovarao o
multipliciranju zajedničke prodajne mreže i povećanju broja prodajnih mjesta do
ukupno 5000 komada, sudski vještak Ljerka Živković je izrazila mišljenje da se
Ugovor o poslovnoj suradnji s Phillip Morrisom d.o.o. od 6. prosinca 2013. može
promatrati samo u okviru minimalno 1500 prodajnih jedinica (500 instaliranih i 1000
planiranih) te je, rukovodeći se time, izračunala da bi izmakla korist koju bi tužitelj
ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih
jedinica u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. iznosila 6.264.501,12 kn, a
u razdoblju od 6. veljače 2015. do 29. rujna 2016. da bi iznosila 5.164.484,55 kn.

Prvostupanjski sud, ocijenivši da vještak nije ovlašten analizirati ugovorne
odnose tužitelja s navedenim trgovačkim društvima i iznositi zaključke suprotno
danom mu zadatku, taj dio nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir te je sam analizirao
navedene ugovore jer je to u konačnici pravno pitanje, što prihvaća i ovaj sud.
Naime, uzročno-posljedičnu vezu, kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu,
utvrđuje sud, a vještak je osoba koja je pozvana da pred sudom, koristeći se svojim
stručnim znanjem, iznese mišljenje o odlučnim činjenicama koje ocjenjuje sud.

Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka kao ni na dopunu
nalaza i mišljenja koji je vještak podnio pismeno 13. travnja 2022. i 27. travnja 2022.
(list 2185.-2199. spisa) dok tužena nije imala prigovor na matematički izračun
vještaka nego se njeni prigovori odnose na pravna shvaćanja vještaka i analize
ugovornog odnosa tužitelja sa Philip Morrisom d.o.o., Orbicom d.o.o. i Puljankom
d.d., a posebno prigovara nazivima uređaja za prodaju duhanskih proizvoda.

Žalitelj osnovano ukazuje da nije odlučno ni kako vještak u svom nalazu i
mišljenju naziva uređaje za prodaju duhanskih proizvoda, no neosnovano smatra da
je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir pravno shvaćanje vještaka o tužiteljevom
modelu poslovanja koji se temelji na početnom (svjesnom) gubitaškom ulaganju
temeljem Ugovora s Phillip Morris Zagreb d.o.o. iz 2011. čiji je cilj doći upravo do
Ugovora s PMZ kakav je sklopljen 2013. kada širenje maloprodajne mreže postaje
tužiteljeva jedina djelatnost.

Na temelju činjenice da do zabrane rada, dakle neovisno o predmetnoj
tuženikovoj štetnoj radnji, tužitelj nije proširio svoje poslovanje ni na jednu prodajnu
jedinicu i nije dokazao da je realizirao išta od ugovorenog, bez obzira što je imao tu
mogućnost, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao
da je s društvom Phillip Morris Zagreb d.o.o. i s drugim navedenim trgovačkim
društvima s kojima je sklopio ugovore o poslovnoj suradnji (distribuciji, servisiranju i

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 14

financiranju) do početka inspekcijskih nadzora održavao ugovorenu poslovnu
suradnju. Tekst točke 3.1. 3. odlomak Ugovora o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013
sklopljenog 6. prosinca 2013. između tužiteljevog pravnog prednika Siga
samoposlužni automati d.o.o. i društva Phillip Moris Zagreb d.o.o., koji je stupio na
snagu 30. rujna 2013., na kojeg se tužitelj posebno poziva koji glasi: „Maksimalan
broj novopostavljenih jedinica će biti 1000, a u slučaju da kupac premaši isti
ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima“, po ocjeni prvostupanjskog suda, a
i po ocjeni ovog suda, nije dokaz da bi tužitelj dispenzere doista kupio i plasirao.

U vezi tužiteljevog navoda da ne postoji konkretnija manifestacija namjere da
se realizira neka korist od ulaženja u pravno obvezujuće i perfektuirane ugovore u
cilju realizacije te koristi, te tvrdnje da je njegova obveza proširiti maloprodajnu mrežu
s postojećih 500 na ukupno 1.500 prodajnih jedinica utuživa, ovaj sud je uvidom u
tekst navedenog Ugovora (list 1901.-1910. spisa) utvrdio:

- da se tužitelj obvezao imati u prodaji određene proizvode koje će držati u
jedinicama za držanje proizvoda, pod nazivom „materijali“, čije lokacije, broj jedinica
kao i prodajna mjesta su određeni u privitku 1. Ugovora (točka 1.1. i 1.2.),
- da je u privitku 1. Ugovora tablica sa 500 lokacija,

- da se obvezao opremiti svaku lokaciju materijalom koji će biti u potpunosti
usklađen s primjenjivim Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda
(točka 2.1. i 2.2.)

- da je u okviru odredaba o visini naknade u točkama 3.1. 4. odlomak
navedeno da će maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1000, a u slučaju
da kupac (tužitelj) premaši isti ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima i
- da je pod točkom 3.3. 4. odlomak ugovoreno da ukupna maksimalna
Dodatna Naknada koja se može isplatiti temeljem ovog Ugovora a vezano za
volumen koji ostvare isključivo prodajna mjesta iz Priloga 1. Ugovora iznosi

300.000,00 kn.

Dakle, navedenim Ugovorom tužitelj se nije obvezao postaviti novih 1.000
dispenzera, a prvostupanjski sud osnovano navodi i da tužitelj nije ničim dokazao ni
da je 1000 dispenzera, čak da ih je i nabavio, mogao dalje plasirati, jer nije dostavio
ni jedan, a kamoli 1000 ugovora o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima
odnosno mogućim partnerima kojeg je eventualno sklopio u razdoblju od sklapanja
Ugovora sa Philip Morrisom Zagreb d.o.o. 6. prosinca 2013. do početka inspekcijskih
nadzora u svibnju 2014. i zabrane rada, a nije dokazao ni da je nabavio dodatnih
1000 dispenzera niti da ih je imao ozbiljnu namjeru po redovnom tijeku stvari
nabaviti.

Naime kao dokaz svoje namjere, tužitelj je priložio u spis predračun od 19.
veljače 2014. (list 2152.-2155. spisa), iz kojeg nije jasno radi li se o dispenzerima, jer
se odnosi na proizvod „ARGOS 10 V2“ i naznačena količina je „200“ u ukupnom
iznosu od 219.000,00 EUR, a nije iznio činjenicu da je po navedenom predračunu do
početka provođenja nadzora izvršio plaćanje. Naprotiv, sam je naveo da je od
nabave odustao.

Svoju tvrdnju da disperzere nije platio jer je prije nego što ih nabavi morao imati ugovoreno servisiranje, koje je ugovorio 21. travnja 2014., nakon čega su

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 15

uslijedili nadzori i zabrana rada, tužitelj nije dokazao. Prije svega, obveza iz
predračuna na koji se pozvao dospjela je 19. veljače 2014., tužitelj nije dokazao da je
uvjet nabave novih dispenzera unaprijed ugovoreno servisiranje, a osim toga, i po
ocjeni ovog suda, iz Ugovora o pružanju usluga servisnog održavanja dispenzera za
prodaju duhanskih proizvoda sklopljenog s Eol grupom d.o.o. od 21. travnja 2014.
(list 1957.-1958. spisa) ne proizlazi da je tužitelj doista imao namjeru nabaviti još
1000 dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda. Nesporno je da nije nabavio ni
jedan novi dispenzer. Dana 21. travnja 2014., kad je ugovor o servisiraju sklopljen,
tužitelj već raspolagao sa 500 aktivnih dispenzera za koje se prema čl. 9. st. 2.
Ugovora smatra da su preuzeti u sustav održavanja u trenutku obostranog potpisa
specifikacije predmeta održavanja koju se tužitelj prema stavku 1. obvezao dostaviti
pružatelju usluga po potpisu ovog Ugovora. Tužitelj nije u spis dostavio spomenutu
specifikaciju. U čl. 8. Ugovora je navedeno da tužitelj do kraja poslovne godine ima
namjeru pustiti u rad dodatnih 1.000 dispenzera, no to ne znači da se to mora
ostvariti i da će se sigurno ostvariti, tim više što takvu obvezu tužitelj nema ni prema
Ugovoru o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 kojeg je Phillip Morris d.o.o. sklopio s
tužiteljevim prednikom 6. prosinca 2013.

Stoga je prvostupanjski pravilno ocijenio da ova odredba kao ni ponuda ni
prateći dopis Eol grupe d.o.o. nisu dokazi da je tužitelj imao tu namjeru. Razlozi koje
je prvostupanjski sud u vezi toga iznio su jasni i razumljivi i nisu u kontradikciji sa
sadržajem isprava koje je sud naveo. Tužitelj, kako prema Ugovoru o pružanju
usluga servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda sklopljenog
između tužiteljevog prednika i Eol grupe d.o.o. 21. travnja 2014., tako ni prema
Ugovoru o poslovnoj suradnji br. DK 14/2013 kojeg je Phillip Morris d.o.o. sklopio s
tužiteljevim prednikom 6. prosinca 2013. nema obvezu do kraja godine pustiti u rad
dodatnih 1.000 dispenzera. Naime, ovaj sud je uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji
br. DK 14/2013 kojeg je društvo Phillip Morris Zagreb d.o.o. sklopio s tužiteljevim
prednikom 6. prosinca 2013. utvrdio da je jedna od tužiteljevih prvenstvenih obveza
osigurati materijal za svaku od 500 lokacija čiji popis je sastavni dio tog Ugovora
(poglavlje II. Obveze Trgovca točka 2.1.), dok je povećanje broja lokacija spomenuto
samo u okviru Poglavlja III. Obveze PMZ-a – plaćanje naknade, paušalno i za svaku
novu jedinicu, uz napomenu u točki 3.1., četvrti odlomak: „Maksimalan broj
novopostavljenih jedinica će biti 1.000 (tisuću), a u slučaju da kupac premaši isti,
ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima.“. U poglavlju IV. Trajanje, točka 4.1.
Ugovora navedeno je da ovaj Ugovor stupa na snagu 30. rujna 2013. te da će se
primjenjivati do, uključujući i 29. rujna 2016.

Da tužitelj nije održavao poslovnu suradnju u skladu s namjerama iz Ugovora
o zajedničkoj poslovnoj suradnji sklopljenog 3. lipnja 2013. može se zaključiti i iz
činjenice da, iako se u čl. 2. Ugovora obvezao osiguranim novčanim sredstvima
Puljanke d.d. nove uređaje za prodaju duhanskih proizvoda za potrebe proširenja
vlastite prodajne mreže do 2.000 uređaja, za njih ugovoriti nova prodajna mjesta i
potpisati ugovore o poslovnoj suradnji s ugostiteljskim objektima, prema planu i
dinamici implementacije, tužitelj u spis nije dostavio taj plan, a činjenica je da od 3.
lipnja 2013. do sredine svibnja kad su počeli nadzori nije nabavio ni jedan novi
dispenzer.

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 16

Žalitelj neosnovano smatra i da zbog činjenice što je njegova jedina poslovna
djelatnost postavljanje dodatnih prodajnih jedinica nema nikakve sumnje da u vezi
opisane ugovorene transakcije širenja maloprodajne mreže postoji visoka objektivna
vjerojatnost njezine realizacije da nije došlo do štetne radnje, smatrajući da je više
nego očito da su ispunjene sve bitne pretpostavke za zaključak da bi tužitelj prema
redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetne radnje, realizirao vještački utvrđenu izmaklu
korist te neutemeljeno navodi da prvostupanjski sud predmetni slučaj nije uopće
ispitao sa stajališta kriterija redovnog tijeka stvari te da bitni razlozi presude u
cijelosti, kad bi vrijedili kao opće pravilo, osim što su nerazumljivi pa se presuda ne
može ispitati, de facto negiraju pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, sve
zbog toga što sud nije ispitao kakvu je konkretno volju manifestirao tužitelj ulazeći u
pravno obvezujuće ugovore s društvom Phillip Morris Zagreb d.o.o. (dalje: PMZ), s
distributerom ORBICO d.o.o. i sa serviserom EOL GRUPA d.o.o. Pritom žalitelj
naglašava da je preuzeo ugovornu obvezu proširiti maloprodajnu mrežu i da je
sklopio takve ugovore kojima je osigurao nabavu, distribuciju, financiranje i servis,
sve na obvezujući i utuživi način (u formi ugovorne obveze) te da ne mora plaćati
naknadu distributeru jer mu je ovaj plasirao robni kredit koji će otplatiti tek iz budućih
prihoda.

13. Prvostupanjski sud je osnovano odbio prijedlog tužitelja za dopunu
vještačenja na okolnost izgubljene koristi u 2017. godini, navodeći da je tužitelj imao
zaključen Ugovor s društvom Philip Morris Zagreb d.o.o. do 29. rujna 2016. Nakon
isteka Ugovora 29. rujna 2016. i nakon ukidanja zabrane rada tužitelj nije sklopio novi
ugovor pa slijedom navedenog tužitelj po redovitom tijeku stvari ne bi ostvario korist
(dobitak) čak da i nije bilo štetne radnje tužene koja se ogleda u nezakonitoj zabrani
prodaje duhanskih proizvoda putem dispenzera odnosno putem automatskih naprava
kako je navedeno u rješenjima tužene o zabrani rada.

Na temelju iznijetog, iako su tijela državne uprave postupila nezakonito,
prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao ni postojanje štete ni
uzročnu vezu između nezakonitog rada tijela državne uprave i eventualno nastale
nastale štete, jer iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka i u slučaju izračuna
izmakle koristi u razdoblju od izvršnosti rješenja o zabrani rada i u slučaju izračuna
izmakle koristi u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. proizlazi da bi na
bazi 500 prodajnih jedinica koliko je tužitelj imao plasiranih u trenutku zabrane rada
tužitelj ostvarivao samo gubitke.

14. S obzirom na sve navedene okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno
ocijenio i da činjenica što nadležna carinska uprava i nakon ukidanja zabrane rada
nije tužitelju izdala službeno stajalište u vezi tumačenja ZOUDP-a odnosno to što mu
nije izdala pozitivno mišljenje za nesmetano obavljanje djelatnosti po ocjeni suda nije
odlučna već je odlučno da su poništena rješenja o zabrani rada i da je postupak
zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava obustavljen.

Iz iznijetog je vidljivo da je prvostupanjski sud ispitao ne samo kakvu je
konkretno volju manifestirao tužitelj ulazeći u pravno obvezujuće ugovore s društvom
Phillip Morris Zagreb d.o.o. (dalje: PMZ), s distributerom ORBICO d.o.o. i sa
serviserom EOL GRUPA d.o.o., nego je ispitao i kako je tekla realizacija tih ugovora

Poslovni broj: 43 Pž-4493/2022-7 17

s tužiteljeve strane, koje radnje su, po ocjeni ovog suda, objektivniji pokazatelji
konkretne namjere realizacije koristi iz sklopljenih ugovora od same radnje sklapanja
ugovora u skladu sa slikovitim navodom samog žalitelja da mora postojati konkretna
namjera realizacije koristi i radnje u tom cilju i da ta korist mora biti realno dohvatljiva,
a ne u sferi nerealnih fantazija i pukih želja. Dakle, tužitelj u žalbi ističe da, s obzirom
na to da ima dobavljača, distributera, osigurane financije i servis, iskustvo
postavljanja dispenzera, to mu je jedina djelatnost, plaćen je po postavljenom
dispenzeru i ugostiteljski objekti su snažno zainteresirani, nema nikakvih razloga
zbog kojih prema redovnom tijeku stvari tužitelj ne bi dispenzere doista kupio i
plasirao.

Dakle, neosnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije imao nikakvu
namjeru razumno ocijeniti bitne tužiteljeve argumente te neosnovano u žalbi
pokušava prikazati da sud smatra da je izmakla korist nenadoknadiva ako se nije
realizirala, neovisno o elementu konkretnosti volje za njezinom realizacijom i o
objektivnoj vjerojatnosti njezine realizacije, što bi značili da sud načelno ne priznaje
pravo na naknadu izmakle koristi jer se hipotetska budućnost zbog štetne radnje nije
ostvarila, kao da su stvarni razlozi presuđenja očito izvanpravni i nedokučivi iz stanja
spisa. Po ocjeni ovog suda, tužitelju prvostupanjskom presudom nije povrijeđeno
pravo na pravično suđenje u dimenziji prava na pristup sudu.

15. Slijedom iznijetog, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.

16. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u
iznosu od 13.730,17 EUR (trinaesttisućasedamstotrideset eura i sedamnaest centi) /

103.450,00 kn (stotritisućečetiristopedeset kuna) odbijen je kao neosnovan na
temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer nije bio potreban.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać