1

Poslovni broj: Gž-142/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-142/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. V., OIB: …, iz T. B., zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V. iz V., protiv tuženika banke, OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-518/2018-35 od 2. studenoga 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2023.,

 

presudio je 

 

I. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se uvažavaju kao osnovane te se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-518/2018-35 od 2. studenoga 2022.:

- potvrđuje u točki I. odlomak 1. i 2., točki II. i točki III. izreke za dosuđeni iznos parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki I. odlomak 3. kojim je utvrđeno da je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF te u točki III. izreke (odluka o trošku) tako da se sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe kojom je ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju pored parničnog troška iz točke III. izreke presude plati još iznos od 124,43 EUR/937,50 kn (slovima: sto dvadeset četiri eura i četrdeset tri centa/devetsto trideset sedam kuna i pedeset lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i koja teče od 2. studenog 2022. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbe u iznosu od 40,59 EUR/305,83 kn (slovima: četrdeset eura i pedeset devet centi/tristo pet kuna i osamdeset tri lipe)[1], u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj … od 19.07.2005. godine sklopljen između tužitelja M. V., OIB: …, T. B. i tuženika banke Z., OIB: …, Z., solemniziran kod javnog bilježnika J. V. S. iz V., pod brojem OV-944/2005-1 dana 19.07.2005. godine, u čl. 2., a koji glasi:

"...promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama stopama kreditora",

te se utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj … od 19.07.2005. godine sklopljen između tužitelja M. V., OIB: …, T. B. i tuženika banke Z., OIB: …, Z., solemniziran kod javnog bilježnika J. V. S. iz V., pod brojem OV-944/2005-1 dana 19.07.2005. godine, u čl. 7., a koji glasi:

"kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF.

II. Nalaže se tuženiku banci Z., OIB: …, Z., da tužitelju M. V., OIB: …, T. B., isplati iznos od 15.717,79 kn (petnaest tisuća sedamsto sedamnaest kuna i sedamdeset devet lipa), odnosno 2.086,11 EUR1 (dvije tisuće osamdeset šest eura i jedanaest centa), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena koja teče:

- na iznos od 74,12 kn / 9,84 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 153,62 kn / 20,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 168,93 kn / 22.42 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 167,59 kn / 22,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 152,11 kn / 20,19 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 181,16 kn / 24,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 204,45 kn / 27,14 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 237,58 kn / 31,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 229,98 kn / 30,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 274,94 kn / 36,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 266,41 kn / 35,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 283,03 kn / 37.56 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 426,92 kn / 56,66 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 397,29 kn / 52.73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 487,78 kn / 64,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 456,52 kn / 60,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 406,23 kn / 53,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 512,33 kn / 68,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 647,32 kn / 85,91 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 551,74 kn / 73,23 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 9.437,74 kn / 1.252,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15.02.2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku banci, OIB: … da tužitelju M. V., OIB: … naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.837,50 kn / 1.438,38 €2 (deset tisuća osamsto trideset sedam kuna i pedeset lipa / tisuću četiristo trideset osam eura i trideset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 2. studenoga 2022. do isplate, u roku 15 dana."

 

2. Protiv odluke o naknadi parničnog troška sadržanog u točki III. izreke navedene presude, a za iznos koji nije suđen, pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 16. studenoga 2022. zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te mu dosudi preostali iznos parničnog troška i trošak žalbenog postupka.

 

2.1. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 9. studenoga 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da tuženiku naknadi cjelokupne troškove postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovori na žalbe nisu dani.

 

4. Žalbe su djelomično osnovane.

 

5. Tužitelj je tužbom tražio utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj … kojeg je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao bankom 19. srpnja 2005., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te u dijelu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. Na temelju utvrđene ništetnosti navedenih odredbi da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 16.756,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u tužbi, a koji iznos je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja umanjen na iznos od 15.717,79 kn. Ništetnost navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i o valutnoj klauzuli da se temelji na odredbi članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03), te se pozvao i na presudu donesenu u kolektivnom sporu Udruge Franak protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, a koju presudu je donio Trgovački sud u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojima je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

5.1. Tuženik je u cijelosti osporio kako osnovu, tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ocijenio je da navedene odredbe Ugovora nisu ništetne, da se pravna shvaćanja iznesena u presudama povodom kolektivne zaštite prava i interesa potrošača ne mogu automatizmom primijeniti na svaki konkretni ugovor o kreditu, da je do promjene kamatnih stopa odnosno do promjene tečaja došlo iz objektivnih razloga zbog promjena na tržištu, na što da ni sam tuženik nije mogao utjecati, da su tužitelju bili poznati svi elementi Ugovora i da je svjesno odabrao kredit u kojem je glavnica vezana uz CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

 

5.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 27.636,05 CHF uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25% godišnje. Nesporno je isto tako da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit s danom 14. veljače 2011. te da je tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjana kamatna stopa na temelju odluke tuženika, kao i da je rastao tečaj kune u odnosu na CHF.

 

5.3. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.  utvrđeno je da je tom presudom u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. protivno članku 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i članaka 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

 

5.4. Navedena presuda u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredaba kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditima može mijenjati u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke potvrđena je i postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 4. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2011. kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Prvostupanjski sud se pozvao i na članke 81. stavak 2., 3. i 4. te članak 87. stavak 1. ZZP/03, a koji propisuju što treba biti ispunjeno da bi određena odredba bila ništetna.

 

5.5. Prvostupanjski sud zaključuje da je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Tuženik da je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu na temelju ovlasti iz članka 2. predmetnog Ugovora, a da je ta ugovorna odredba i njezina primjena u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ista nepoštena. Za tužitelja da je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat i koja je za njega bila i razumljiva ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora. Analizom odredbi konkretnog Ugovora prvostupanjski sud utvrđuje da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim. S pozivom na članak 502.c i članak 502.a stavak 1. ZPP-a prvostupanjski sud nije provodio nikakve dokaze radi utvrđenja ništetnosti, s obzirom da se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, a kojim pravnim shvaćanjem je vezan prvostupanjski sud.

 

5.6. U odnosu na visinu potraživanja provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je u konačnici na temelju nalaza vještaka utvrđeno da je zbog promjene kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu i zbog promjene valutnog tečaja u odnosu na dan korištenja kredita tužitelj više platio tuženiku iznos od 15.717,79 kn, kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu i koji iznos je s pozivom na članak 323. stavak 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) dosuđen tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a, a koja teče od pojedinog mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate.

 

5.7. Odbijen je prigovor zastare, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018. Zastara u konkretnom slučaju da počinje teći u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tj. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 7. studenog 2018., to da nijedan dio tužbenog zahtjeva nije u zastari.

 

5.8. Zakonska zatezna kamata dosuđena je s pozivom na članak 1115. ZOO-a od dana stjecanja, s obzirom da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

5.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) uz uvećanje za troškove vještačenja.

 

6. Tuženik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na način da je propustio provesti sve dokazne prijedloge tuženika, što više da nije niti saslušao parnične stranke, što je potpuno pogrešno i grubo onemogućavanje tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove.

 

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 7. te člankom 221. ZPP-a, jer o tome koje će dokaze provesti prvostupanjski sud odlučuje samostalno, a samim tim što neke dokaze nije proveo ne znači da je i počinio navedenu bitnu povredu. Naime, da bi zbog neke neprimijenjene ili pogrešno primijenjene odredbe ZPP-a bila počinjena navedena bitna povreda, potrebno je da ista dovede do nezakonite odluke, što ovdje nije slučaj.

 

6.2. Isto tako, time što tuženik navodi kako je onemogućen u raspravljanju jer nisu provedeni dokazi koje je on predložio, ukazuje na počinjenje bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a koju čini sud ako je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave onemogućio raspravljanje pred sudom.

 

6.3. Prvostupanjski sud je proveo dokaze koji su predloženi po strankama, s obzirom da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije bilo nužno saslušavati tužitelja, a tuženik, iako je predložio saslušanje svog zaposlenika čije im nije naveo, na kraju je od istog odustao (list 213), pa stoga ne stoji tvrdnja tuženika da je onemogućen u raspravljanju tijekom prvostupanjskog postupka.

 

6.4. Nisu počinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik vidi u tome da se utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom postupku zaštite prava i interesa potrošača ne mogu automatizmom primjenjivati i na konkretni ugovorni odnos pa stoga da je tužitelj trebao dokazati da su odredbe koje su predmet ovog Ugovora ništetne, a što da tužitelj nije dokazao. Ističe se da je valutna klauzula  dvostrana klauzula koja ima učinak da prati kretanje CHF u odnosu na kunu te da na temelju takve klauzule tečaj CHF u odnosu na kunu može rasti i padati, pa stoga nije ugovorena samo na štetu potrošača. Utvrđenjem ništetnosti odredbi kojim je glavnica vezana uz CHF da prvostupanjski sud pretvara ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u kunski kredit, što nije bila namjera stranaka. Financijsko-knjigovodstveno vještačenje da nije provedeno na okolnost kretanja tržišnih parametara koji su utjecali na izmjenu kamatne stope, pri čemu u žalbi navodi koji su to kriteriji koji su utjecali na promjenu  kamatne stope, te smatra da je financijsko-knjigovodstveni vještak trebao utvrditi koja je to primjerena kamatna stopa, s obzirom na kriterije koji su utjecali na promjenu tijekom otplate kredita. Također smatra da je prvostupanjski sud trebao oduzeti iznose koje je tuženik preplatio u razdobljima kada je tečaj bio niži od onog početno ugovorenog. Ističe se da je tužitelj tijekom postupka povećao tužbeni zahtjev u odnosu na inicijalno utuženi, što da nije u skladu sa zakonom i da je povećani iznos tužbenog zahtjeva u trenutku kada se on ističe bio u zastari. Osporava se i činjenica da bi tužitelj bio potrošač, kao i tijek zakonske zatezne kamate. Predmetni kredit da je vraćen od strane tužitelja u anuitetima, a ne u ratama, zbog čega da je cjelokupni tužbeni zahtjev pogrešno formuliran jer je zadatak vještaku išao u pogrešnom smjeru. Osporava se i primjena odredbi o zastari.

 

7.1. Žalbeni navodi tuženika koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu osnovani, a time ni žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešan je stav tuženika da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora isti pretvorio u kunski kredit, a da to nije bila namjera stranaka. Navedeni kredit je i dalje ostao kredit sa valutnom klauzulom, ali sa kamatnom stopom koja je bila ugovorena u trenutku zaključenja Ugovora i kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan stavljanja kredita u korištenje. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi temelji se na činjenici da je navedeni Ugovor formulirao tuženik unaprijed, da tužitelj o istom nije posebno pregovarao, te da tužitelj nije bio upoznat sa parametrima i kriterijima na temelju kojih će doći do promjene redovne kamate, odnosno do promjene tečaja, te je time onemogućen da donese odgovarajuću i razumnu odluku o tome želi li zaključiti ugovor o kreditu po takvim uvjetima i da bi mogao eventualno predvidjeti koliko bi se njegova obveza vraćanja kredita mogla promijeniti na njegovu štetu tijekom roka otplate kredita.

 

7.2. U odnosu na prigovore tuženika na vještačenje treba reći da iz spisa proizlazi kako tuženik nije imao posebnih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno kako se nije protivio niti prigovarao zadatku vještačenja kako ga je dao sud, već se prigovor tuženika odnosi na njegov stav kako je vještak trebao na temelju kriterija koji utječu na promjenu kamatne stope, a koje kriterije navodi u točki 5. svoje žalbe, izračunati kolika bi po tim kriterijima bila promjenjiva kamatna stopa, pa u izradi nalaza i mišljenja koristiti tu kamatnu stopu.

 

7.3. Što se tiče tvrdnje tuženika da sud nije uzeo u obzir negativne razlike u tečaju zbog kojih bi otplatni anuitet tužitelja bio niži, a što je trebalo odbiti od pozitivne razlike, treba reći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor prijeboja. Međutim, kasnije tijekom postupka nije taj prijebojni zahtjev konkretizirao, niti je inzistirao na istom tijekom postupka. Međutim, da je to i učinio, taj bi prijebojni zahtjev trebalo odbiti obzirom da je nepošteno i nesavjesno postupanje na strani tuženika, zbog čega ne bi imao pravo na povrat navedenih iznosa.

 

7.4. Tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora, a niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu je zaključen sa tužiteljem kao fizičkom osobom, a od strane tuženika ovlaštenje za zaključenje tog Ugovora imali su zaposlenici M. A. d.o.o. iz V. (namjenski ugovori za kupnju motornih vozila) te se iz istog ne može zaključiti da je vozilo kupljeno i kredit podignut za potrebe djelatnosti koju obavlja tužitelj, već za njegove osobne potrebe.

 

7.5. Netočna je i tvrdnja tuženika da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev u odnosu na onaj podnesen u tužbi, jer je njegov zahtjev smanjen nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

 

7.6. Što se tiče odredbi o zastari, iste su također pravilno primijenjene i u skladu sa recentnom sudskom praksom koja je o tome zauzela jasan stav.

 

8. Međutim, kako ovaj sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, osnovana je žalba tuženika u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF, s obzirom da bi utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora s obzirom da se radi o bitnom elementu Ugovora o kreditu odnosno o odredbi koja definira predmet ugovora. Zbog toga je u odnosu na taj dio preinačena pobijana odluka na način da je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu.

 

9. Tužitelj svoju žalbu podnosi zbog odluke o naknadi parničnog troška, odnosno tužitelj ocjenjuje da mu je prvostupanjski sud pogrešno priznao za sastav podneska od 24. siječnja 2022. trošak od 312,50 kn prema Tbr. 8.3. Tarife, umjesto iznos od 1.250,00 kn s PDV-om, kako je to zatražio u svom troškovniku, jer se radi o podnesku u kojem se očitovao na tvrdnju tuženika kako isti nema status potrošača te u odnosu na prigovor zastare. Isto tako, smatra da mu prvostupanjski sud nije pravilno priznao nagradu za sastav podneska od 16. rujna 2022. u kojem podnesku je on svoj tužbeni zahtjev uredio prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj pa je dvojno iskazao iznose novčanih potraživanja koje potražuje. Smatra da se radi podnesku koji je bio potreban za donošenje odluke o glavnoj stvari i da mu stoga pripada nagrada po Tbr. 8.1. Tarife. Svojom žalbom traži, dakle, da mu se prizna za sastav podnesaka od 24. siječnja 2022. i 16. rujna 2022. nagrada po Tbr. 8.1. Tarife i to za svaki podnesak sa PDV-om iznos od 1.875,00 kn, a sukladno izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 37/22. i 106/22.).

 

9.1. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se za navedena dva podneska prizna nagrada prema vrijednosti boda od 15,00 kn, treba reći da isto nije moguće s obzirom da je prvostupanjski sud pa i ovaj sud vezan troškovnikom tužitelja, a da je u troškovniku koji je predan na zaključenju glavne rasprave 19. rujna 2020. zatražen upravo za svaki od navedenih podnesaka iznos od 1.250,00 kn s PDV-om.

 

9.2. U pravu je tužitelj da mu je trebalo priznati nagradu za sastav podneska od 24. siječnja 2022. po Tbr. 8.1. Tarife u punom iznosu, a ne prema Tbr. 8.3. Tarife, s obzirom da se u tom podnesku tužitelj očitovao na sve iznesene prigovore tuženika u odnosu na njegovu tužbu, kao i na iznesen prigovor na njegovo status potrošača, pa kako u odnosu na svoj status potrošača u tom podnesku iznosi određene činjenice, to se taj podnesak ima smatrati potrebnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a i pripada mu nagrada u punom iznosu.

 

9.3. Za podnesak od 16. rujna 2022., a kojim je tužitelj novčani dio tužbenog zahtjeva iskazao i u euru, po ocjeni ovog suda ne radi se o podnesku koji bi bio potreban i nužan za vođenje postupka, jer je zakonska obveza sudova bila da kunske zahtjeve iskažu i u euru prema fiksnom tečaju konverzije, pa u tom dijelu žalba tužitelja nije osnovana.

 

9.4. Tuženik bi tužitelju, dakle, trebao platiti još iznos od 124,43 EUR/937,50 kn, koji iznos sa dosuđenim iznosom za navedeni postupak daje puni iznos nagrade za sastav tog podneska, uz napomenu da je ovaj sud vezan troškovnikom tužitelja. Zbog toga je točka III. izreke presude preinačena na način da je pored dosuđenog iznosa dosuđen još i iznos od 124,43 EUR/937,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

10. VPS za žalbu iznosi 2.187,50 kn pa bi tužitelju pripadala nagrada za sastav žalbe u iznosu od 62,21 EUR/468,75 kn prema Tbr. 10.5. Tarife jer se radi o žalbi protiv rješenja o trošku, a ne o žalbi protiv presude. Kako je tužitelj sa žalbom uspio u postotku od 42,55% to bi mu tuženik u tom postotku trebao naknaditi i trošak žalbenog postupka. Iznosu nagrade za sastav žalbe potrebno je pridodati i iznos pristojbe na žalbu od 33,18 EUR/250,00 kn. Kad se na te iznose primijeni postotak uspjeha od 42,55%, to bi tuženik tužitelju bio dužan naknaditi troškove žalbe u iznosu od 40,59 EUR/305,83 kn, što je i dosuđeno ovom odlukom.

 

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

Koprivnica, 23. svibnja 2023.