1

Poslovni broj Gž-579/2023-2

                                 Poslovni broj: Gž-579/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz E., OIB:…, zastupane po punomoćniku R. M.-B., odvjetniku iz P., protiv tuženika D. C. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju i dr., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1268/17-204 od 13. ožujka 2023., na sjednici vijeća 22. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1268/17-204 od 13. ožujka 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„ I. Utvrđuje se da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 01. listopada 2007. godine između pok. M. V. iz P., kao primateljice uzdržavanja i D. C. iz S.,  kao davatelja uzdržavanja pravno ništetan i ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana, ni prema trećim osobama.

 

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje upisa prava vlasništva na nekretninama kč.br. 3947/8 pašnjak površine 588 m2 i kč.br. 3947/10 stambena zgrada, dvorište 631 m2 obje upisane u zk. ul. 3055 k.o. P. u korist D. C. r. ….g., S., izvršen na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 01. listopada 2007. godine i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije toga upisa.

III. Utvrđuje se da ostavinu iza pokojne M. V. od J. rođene Ć. iz P., čine nekretnine kč.br. 3947/8 pašnjak površine 588 m2 i kč.br. 3947/10 stambena zgrada, dvorište 631 m2 obje upisane u zk.ul. 3055 k.o. P., te pokretnine – novac na računima broj 20259034954, broj 20259101676 i broj 20259107448 kod P. banke Z. d.d., na računu broj 3202715677 kod OTP banke d.d., te oročena sredstva po ugovoru broj 070709402091 kod O. banke d.d., na računu broj 3223003954, broj 1802035057, broj 2580350423, broj 3230520639 (stari broj 2480662542), broj 2501141640 i broj 2567849701 kod Z. banke d.d.

 

IV. Tuženik je dužan tužiteljici kao zakonskoj nasljednici iza pok. M. V. od J. rođene Ć. iz P., predati u posjed nekretnine kč.br. 3947/8 pašnjak površine 588 m2 i kč.br. 3947/10 stambena zgrada, dvorište 631 m2 obje upisane u zk.ul. 3055 k.o. P. slobodne od osoba i stvari u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

 

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 279.790,28 EUR / 2.108.079,85 kn[1] dok se u preostalom zatraženom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.

 

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.“

 

2.Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, navodi da pobijana presuda nije valjano obrazložena te je arbitrarna, a obrazloženje nerazumljivo, pogrešno i bez uporišta u sadržaju dokumentacije koja je priložena u spisu odnosno dokaza koje sud nije želio provoditi i/ili je proveo suprotno načelima parničnog postupka. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP sud je počinio time što su razlozi koje iznosi u obrazloženju pobijane presude u pogledu odlučnih činjenica u proturječnosti sa provedenim dokazima, osobito nalazom i mišljenjem Klinike za psihijatriju V. - Zavoda za forenzičnu psihijatriju u kojem se nalazu navodi se da su vještaci Prim.dr.sc. M. G. i Doc.dr.sc. A. B. pregledali i analizirali sve podatke koji se nalaze u sudskom spisu, a cijelo je vještačenje prikazano na stručnom sastanku psihijatara forenzičara gdje je usuglašen konačan nalaz i mišljenje. Takav nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud odbio prihvatiti a prihvatio nalaze i mišljenje dva individualna vještaka dr. V. J. i dr. E. D.-H., s time da se u slučaju mišljenja dr. E. D.-H. radi o mišljenju nje kao jedinog vještaka a ne o mišljenju ustanove Medicinskog fakulteta u R. jer nitko drugi, osim nje, u toj ustanovi nije sudjelovao u vještačenju pa niti konzilijarno. Za razliku od ta dva vještačenja, vještačenje Zavoda za forenzičnu psihijatriju, Klinike za psihijatriju V. je vještačenje stručne ustanove u smislu čl. 252 st. 3. ZPP te ima jaču pravnu snagu od nalaza i mišljenja individualnih vještaka, a osim toga Zavod za forenzičnu psihijatriju, Klinika za psihijatriju V. predstavlja posebnu specijaliziranu ustanovu za sudska vještačenja na tom području pa time i za ovakvo složenije vještačenje sposobnosti za rasuđivanje pri sklapanju pravnih poslova, koje je provedeno u ovom postupku te kako se radi o nalazu i mišljenju stručne ustanove koji su dala dva vještaka i to nakon usuglašavanja na stručnom sastanku psihijatara forenzičara, sud nije smio primijeniti logiku količine pa dva individualna vještačenja suprotstaviti vještačenju stručne ustanove, bez adekvatne i prihvatljive kritičke procjene težine i vrijednosti svakog od tih vještačenja. Klinika za psihijatriju V. je zaključila da nisu pronađeni relevantni psihijatrijski elementi koji bi s većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje sposobnosti za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje pok. M. V., tempore acti. Prema dostupnim podacima njena odluka (opredjeljenje za tuženika) nije u suprotnosti sa dotadašnjim socijalnim i emocionalnim odnosima s obzirom da su tužiteljica i pok. M. bile godinama u lošim odnosima te da tužiteljica uopće nije dolazila u Hrvatsku pa je tim više, logična želja i odluka M. V. da sa tuženikom kao jedinom bliskom osobom, sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju. Sud je počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 261. ZPP kada na ročište na kojem su bili saslušani ostali vještaci nije pozvao i Prim.dr.sc. M. G., uz obrazloženje da se on „više ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka pa iz tog razloga nije mogao usmeno obrazložiti svoj pisani nalaz i mišljenje, niti odgovoriti na iznesene primjedbe“. Prvostupanjski sud je iz činjenice da dr. G. više nije na listi stalnih sudskih vještaka to vještačenje ocijenio manje stručnim, nedovoljno jasnim i kontradiktornim u odnosu na ostala dva vještačenja. Takav stav prvostupanjskog suda doveo je i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede ključnog pravnog pitanja - da li je pok. M. V. u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje. Tuženik nadalje ukazuje da pok. M. V. nije bila na psihijatrijskom pregledu niti je ikada od osobne liječnice bila upućena psihijatru. Prvi i jedini psihijatrijski nalaz koji postoji za pok. M. V. je onaj od 7.12.2007. u kom nalazu psihijatrica dr. V. K.-S. navodi da pacijentica do sada nije psihijatrijski liječena, da pacijenticu zatiče vrlo urednu, budnu i prisvjesnu, kontaktibilnu i suradljivu, uredno prepoznaje svoje prijatelje uzdržavatelje…dalje navodi „…ne nalazi deluzija niti obmana senzorija, nije suicidalna niti agresivna, a nema ni heteroamanestičkih podataka o sličnom. Nije uzimala psihofarmake, niti je bilo psihičkih dijagnoza ili preporuka za uzimanje psihičkih lijekova do sada u medicinskom dokumentaciji. Bolesnica je kritična spram realiteta i svoje bolesti, uz psihoorganske promjene shodno dobi. Ne smatra potrebnim psihijatrijsko liječenje.“ Vještakinje dr. V. J. i dr. E. D.-H., smatraju da je pok. M. V., tempore acti, imala teški stupanj psihoorganskog sindroma zbog kojih nije bila sposobna za rasuđivanje a takav zaključak nije logičan niti objektivno medicinski prihvatljiv. Psihoorganski sindrom je progresivna bolest pa nije moguće da je kod pok. M. 1.10.2007. bio prisutan jaki oblik psihoorganskog sindroma zbog kojeg ne bi bila sposobna za rasuđivanje a onda dva mjeseca kasnije 7.12.2007. da bi bila sposobna za rasuđivanje. Osim toga liječnica dr. B. D. koja je samo 5 dana prije sklapanja Ugovora, 25.9.2007. bila u kućnoj posjeti pok. M. te je utvrdila da leži u krevetu, pri svijesti, orijentirana, pala 22.9.2007. dakle da je ispitanica orijentirana u vremenu i prostoru, pa je jasno da je ona bila sposobna za rasuđivanje i 1.10.2007. kada je potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Također, dr. A. B. u svom iskazu na ročištu 27.1.2023. navodi da u spisu nema kliničkih i jasnih nalaza koji bi tvrdili da pok. M. V. nije bila sposobna za rasuđivanje, da CT iz 2004. godine nije dijagnostički kriterij koji bi tako nešto potvrđivao, da velika većina osoba te životne dobi ima takav ili teži nalaz CT-a te da je ispitanica imala jaki oblik psihoorganskog sindroma i njezine psihijatrijske dijagnoze bi bile zabilježene u otpusnom pismu. Na ročištu dana 8. srpnja 2021. vještak dr. B. navodi da iako pojedini dokazi (svjedoci) ukazuju na teški stupanj psihoorganskog sindroma, većina dokaza ukazuje na to da se u vrijeme potpisivanja ugovora radilo o srednjem stupnju. Da je ispitanica imala psihičke smetnje u teškom stupnju liječnica bi ih 25.9.2007. sigurno registrirala. Osim toga, u nalazu od 2.10.2007. nema nikakvih preciznijih podataka o tome zbog čega se pacijentica ne može potpisati, da li se radi o mišićnoj slabosti ruke, a nesporno je da je imala teške somatske smetnje. Da se pacijentica tada nalazila u teškom stupnju psihoorganskog sindroma bio bi u bolnici konzultiran psihijatar što je redovna klinička praksa. Dr. B. (str.5. Zapisnika od 8.7.2021.) je objasnio kognitivne smetnje koje su sastavni dio psihoorganskog sindroma pa tako teški stupanj bi bio kada je osoba većinu vremena dezorijentirana, gubi se u relacijama s drugim osobama, ima teško oštećenje funkcioniranja na svim važnim životnim područjima i ne može samostalno funkcionirati. Upravo iskazi svih saslušanih svjedoka ukazuju na postojanje srednjeg stupnja a nikako jakog stupnja jer bi tada pok. M. većinu vremena bila dezorijentirana, što ovdje nije slučaj. Njena liječnica je 25.9.2007. prilikom kućne posjete zatiče u stanju orijentiranosti u vremenu i prostoru, liječnici 2.10. i 4.10.2007. u OB Pula smatraju da je pacijentica sposobna za rasuđivanje i ne zovu psihijatra, 7.12.2007. psihijatrica dr. V. K.-S. utvrđuje da je sposobna za rasuđivanje. U toj situaciji nema nikakvih dokaza da 1.10.2007. prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, M. V. ne bi bila sposobna za rasuđivanje. Jedini relevantni iskaz o tome kakvo je bilo njeno stanje 1.10.2007. je iskaz javne bilježnice koja je iskazala da je M. V. izgledala normalno, iz razgovora s njom utvrdila je da je ista uračunljiva, rekla joj je da nema djece, muža. Ugovor joj je pročitala i rastumačila. Solemnizirani ugovor o doživotnom uzdržavanju ima značaj javne isprave u smislu čl. 230. ZPP a sukladno st. 3. tog članka teret dokazivanja da su u toj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, je na tužiteljici. Stoga, u situaciji kad sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi, da M. V., u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje, trebao je primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP i tužbeni zahtjev odbiti. Isto se odnosi i na potpis M. V. na Ugovoru. Iz nalaza i mišljenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ i vještaka V. D., proizlazi da se sada pok. M. V. ne može sa sigurnošću isključiti kao mogući skriptor spornih potpisa u rubrikama „primateljica uzdržavanja M. V.“ na tri primjerka Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 01.10.2007. pa je tužiteljičin zahtjev i po tom osnovu neosnovan. Nadalje navodi da je nakon saslušanja vještaka na ročištu 8.7.2021. punomoćnik tužiteljice predložio nadvještačenje (po psihijatrijskoj ustanovi) jer da su saslušani vještaci ostali kod svojih pisanih nalaza i mišljenja, zanemarujući da se „ne radi o dva vještaka oprečnih mišljenja – već jednog vještaka naspram mišljenja izrađenoga po Ustanovi, jednoglasno usuglašenog po konziliju (više osoba psihijatara). Kako stranke nisu imale prigovore na tako dane iskaze vještaka, nije bilo razloga da sud odredi izvođenje dokaza medicinskim nadvještačenjem za koje nisu bile ispunjene odredbe iz čl. 261. ZPP. Ukazuje da je sud rješenjem od 27.09.2021.godine, odredio izvođenje dokaza medicinskim nadvještačenjem po Medicinskom fakultetu u Rijeci, no ta Ustanova nije ispoštovala nalog suda jer je nalaz i mišljenje izradio individulani vještak, dr.sc.E. D.-H., dr.med. psihijatar. Prvostupanjski sud je protivno materijalnim pravnim odredbama zauzeo pogrešno stajalište na iskazima i dokazima koji nisu pravno relevantni za ocjenu poslovne sposobnosti pok. M. V., te je pogrešno zaključio da je ustanova Medicinski fakultet u Rijeci postupila sukladno uputi suda te pogrešno prihvaća relevantnim zaključak nalaza vještakinje prof.dr.E. D.-H. i mišljenja dr. V. J. te vještačenje učinjeno po ustanovi Klinici za psihijatriju V., pogrešno cijeni nedovoljno jasnim, kontradiktornim u odnosu na dva „individualna“ vještačenja. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno cijenio i istinitost iskaza pojedinih svjedoka u odnosu činjenice koje se tiču ponašanja i sposobnosti za rasuđivanje pok. M. V. pa tako sud uopće nije uzeo u obzir iskaz svjedokinje J. H., vlasnice doma u kojem je bila smještena pok. M., kao i iskaz javnog bilježnika te svjedoka M. R. kao „posredno zainteresirane“ za ishod spora, iako su javna bilježnica i svjedokinja R. bile jedine osobe, uz tuženika i njegovu suprugu, koji imaju saznanja o tome u kakvom je psihičkom stanju bila M. V. tempore acti. Sud nadalje pogrešno zaključuje da su mišljenja vještaka Dr.J. i Dr.D. u bitnom istovjetna, jer crpe isti zaključak. Psihijatrijsko vještačenje Klinike za psihijatriju V. detaljno analizira 33 elementa (svu medicinsku dokumentaciju i iskaze svjedoka) te je utvrđeno da nisu pronađeni nikakvi psihijatrijski elementi koji bi doveli u pitanje sposobnost za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje ispitanice tempore acti te je ovo psihijatrijsko vještačenje sačinjeno od strane konzilija (više psihijatara), jednoglasno. Nadalje Prof. H.-D. krivo izvodi zaključak o sposobnosti za rasuđivanje pok. M. V. tempore acti, iz činjenice da u „suglasnosti za medicinske intervencije“ na mjestu predviđenom za potpis pok. M. stoji napomena „ne može potpisati“ od 2.10.2007., te da je pok. M. V. dva obrasca (Informirani pristanak na operaciju i Upitnik i informirani pristanak za anesteziološke postupke) potpisala otiskom prsta 4.10.2007. iako se radi o bolesnici koja je pismena i s završenim srednjoškolskim obrazovanjem, iako nijedan liječnik (a u liječenju ispitanice je sudjelovalo najmanje deset liječnika (konzilijarni pregledi, vizite, timski dogovori) nije prosudio da je pok. M. nesposobna za rasuđivanje o svom daljnjem liječenju i nitko nije zatražio hitno postavljanje skrbnika. Ukazuje dalje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešno izvedenog zaključka o sadržaju i važnosti izvedenog nadvještačenja osobito njegova povezivanja sa osporenim sadržajem vještva dr.J.. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka tuženiku uvećane za trošak žalbenog postupka, odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim sucem.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP).

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. 

 

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

6.2. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 351. st. 1. u vezi s čl. 261. ZPP time što na ročište nije pozvao vještaka Prim.mr.sc. M. G. uz obrazloženje da se isti više ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka pa da iz tog razlog nije mogao usmeno obrazložiti svoj pisani nalaz i mišljenje, niti odgovoriti na iznesene primjedbe. Naime, u pravu je žalitelj da činjenica da se Prim.mr.sc. M. G. više ne nalazi na listi sudskih vještaka, sama po sebi nije razlog radi kojeg isti ne bi mogao usmeno obrazložiti pisani nalaz i mišljenje sačinjen u vrijeme kada je bio na listi stalnih sudskih vještaka. Međutim, time što je prvostupanjski sud pozvao i saslušao samo vještaka Doc.dr.sc. A. B. koji je zajedno sa Prim.mr.sc. M. G. izradio nalaz i mišljenje u ime Klinike za psihijatriju V., Zavoda za forenzičnu psihijatriju nije počinjena navedena bitna povreda jer se radi o vještacima iste specijalnosti –psihijatrije te je dovoljno da samo jedan od dvoje vještaka koji su zajedno izradili usuglašeni nalaz i mišljenje isti usmeno iznese i obrazloži te se očituje na eventualna pitanja i primjedbe stranaka.

 

6.3. Osim toga, navedena bitna povreda nije počinjena ni time što je prvostupanjski sud odredio nadvještačenje jer su, suprotno žalbenim navodima žalitelja, za to bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 261. st.3. ZPP a s obzirom da se nalaz dr. V. J. i nalaz Klinike za psihijatriju V., bitno razilaze upravo oko odlučne činjenice - sposobnosti za rasuđivanje pok. M. V. u trenutku potpisa Ugovora o doživotnom uzdržavanju 1. listopada 2007. Pri tome, činjenica da je nadvještačenje u ime Ustanove - Medicinskog fakultetu sveučilišta u Rijeci provela te nalaz i mišljenje sačinila jedna osoba, konkretno vještak izv.prof.Prim.dr.sc. E. D.–H., psihijatar i subspecijalist socijalne psihijatrije, ne čini taj nalaz manjkavim ni neprofesionalnim kako to neosnovano ukazuje žalitelj u svojoj žalbi jer je iz samog nalaza i mišljenja od 27. prosinca 2021. i usmenog očitovanja (str.584) vještakinje Prim.dr.sc. E. D.-H. razvidno kako je upravo na prijedlog Povjerenstva za medicinska vještačenja, koje čine stalni sudski vještaci različitih specijalnosti koji nakon pregleda zadatka vještačenja daju svoj prijedlog glede osoba i specijalnosti vještaka Dekanu Medicinskog fakulteta, odlukom Dekana imenovana za izradu predmetnog vještačenja, a isto proizlazi i iz očitovanja Medicinskog fakulteta sveučilišta u Rijeci od 8. lipnja 2022. (str.563) uz pojašnjenje kako u ovom predmetu nije bilo potrebno provesti konzilijarno vještačenje (iz više područja specijalnosti) te je imenovana vještakinja nalaz izradila te mišljenje dala u ime ustanove Medicinskog fakulteta sveučilišta u Rijeci kojem je sud povjerio provođenje nadvještačenja.

 

6.4. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.  st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

7. Suprotno žalbenim razlozima žalitelja prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično  stanje.

 

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrdi  ništetnim i bez pravnog učinka između ugovornih strana i prema trećim osobama, Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 01. listopada 2007. godine između pok. M. V. kao primateljice uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja, zahtjev da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje upisa prava vlasništva na nekretninama kč.br. 3947/8 pašnjak površine 588 m2 i kč.br. 3947/10 stambena zgrada, dvorište 631 m2 obje upisane u zk. ul. 3055 k.o. P. u korist tuženika izvršen na temelju tog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije toga upisa, da se utvrdi da ostavinu iza pokojne M. V. čine predmetne nekretnine te pokretnine – novac na računima koji glase na pok. M. V. te da se tuženiku naloži da tužiteljici kao zakonskoj nasljednici iza pok. M. V. preda u posjed predmetne nekretnine slobodne od osoba i stvari u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da primateljica uzdržavanja zbog bolesti i izrazito slabog zdravstvenog stanja nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje, da nije bila sposobna razumjeti značaj i pravne posljedice sklapanja takvog ugovora te da nije potpisala predmetni ugovor zbog čega da je isti pravno nevaljan i ništetan.

 

9. Tijekom postupka, prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih za ovaj spor pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP) činjenično stanje bitno za odluku i to:

- da je tuženik upoznao pok. M. V. tijekom ljetovanja u P., 20 godina prije njezine smrti, da je pok. M. bila u prijateljskim odnosima sa njegovom pok. majkom koja  je umrla 2005., da su se u početku viđali samo tijekom ljeta a kasnije i u toku godine, da su bili u prijateljskim odnosima, da su pok. M. posjećivali i ljetovali kod nje te su se često čuli telefonski (iskaz svjedoka Z. C., tuženika),

- da je tuženik kao davatelj uzdržavanja sa pok. M. V. (rođ. ….) kao primateljicom uzdržavanja, dana 1. listopada 2007. zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 7-9 spisa) koji je ovjeren po javnom bilježniku N. K. iz P.., istog dana, u kući na adresi pok. M. V. u P.,

- da se tuženik temeljem predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju upisao kao vlasnik stana sagrađenog na kč. br. 3947/8 pašnjak površine 588 m2 i kč.br. 3947/10 stambena zgrada, dvorište 631 m2, obje upisane u zk.ul. 3055 k.o. P.,

-  da je pok. M. V. živjela sama u P. na adresi…,

- da je pok. M. tijekom 2006. do rujna 2007. najmanje jednom mjesečno posjećivala patronažna sestra M. M. koja je o posjetima i zatečenom stanju pok. M. V. sastavljala izvješća (str.44 -57 spisa),

- da je iz suglasnih i nepristranih iskaza svjedoka M. M.-patronažne sestre, B. D.-obiteljske liječnice, D. A. pravnika u Centru za socijalnu skrb P. i A. B.-socijalne radnice, čiji su iskazi potvrđeni i materijalnim dokazima u spisu (evidencija patronaže, zdravstveni karton, spis CZSS P.) utvrđeno da je od lipnja 2007. kod pok. M. V. situacija svakim danom bila sve teža, da su se žene koje su joj pomagale često mijenjale, da je pok. M. V. izgledala smušeno, rastreseno i senilno, o čemu je patronažna sestra M. M. obavijestila liječnicu B. D. i nadležni Centar za socijalnu skrb,

- da obiteljska liječnica pok. M. V. B. D. u evidenciji kućnih posjeta ima zabilježeno da je primateljicu uzdržavanja posjetila 18. svibnja 2007. jer je bila ukočena, potom 25. rujna 2007. kada joj je stanje bilo lošije, da je pala te se počela gubiti, bila je konfuzna, nije se sjećala događaja kada je pala, da se od svibnja do rujna 2007. počela gubiti i naglo propadati, što zaključuje i iz razloga što ju je često zvala telefonom da joj dođe patronaža iako je sestra već bila u posjeti, da se posljednjih godinu dana nije mogla sama o sebi brinuti, a stalno su joj se mijenjale njegovateljice, da ju je o stanju primateljice uzdržavanja obavijestila i patronažna sestra M. M. da su u to vrijeme su utvrdile da se pok. M. V. gubi, da zaudara, da je kuća neuredna, odnosno vidjelo se da se o njoj nitko ne brine,

- da su povodom dojave liječnice i patronažne sestre o stanju pok. M. V. i potrebi stavljanja pod skrbništvo, kućnu posjedu obavili D. A. i soc. radnica A. B., te su utvrdili da je pok. M. V. bila u lošem psihičkom, fizičkom i duševnom stanju jer kad su s njom htjeli razgovarati znala je reći samo svoje ime a na druga pitanja nije znala odgovoriti npr. kada je rođena, ime žene koja o njoj brine i tko ju posjećuje i neke osnovne informacije,

- da je za potrebe postupka radi lišenja poslovne sposobnosti M. V., Centar za socijalnu skrb P.-P. 19. rujna 2007. sačinio plan mjera i aktivnosti za pok. M. V. za koju je utvrđeno da je teže pokretna, da postoji potreba za skrbi, da ista nije suglasna sa smještajem u ustanovu, da živi sama, nema srodnika, da je dezorijentirana u vremenu i osobama, da na svako postavljeno pitanje daje neodređene odgovore, nepovezane sa sadržajem razgovora tako da se smislena komunikacija ne uspostavlja, te budući je ista vlasnica nekretnine u kojoj stanuje ocijenjeno je da postoji potreba radi poduzimanja mjera za zaštitu njezine imovine i njezine ličnosti,

- da iz izvješća liječnika primarne zdravstvene zaštite dr. B. D. od 10. rujna 2007. proizlazi da pok. M. V. živi sama, da nije jasno tko o njoj vodi skrb,

- da je Centar za socijalnu skrb P.-P. 21. studenog 2007. pokrenuo postupak radi potpunog lišenja poslovne sposobnosti M. V., budući ista zbog bolesti nije sposobna brinuti o sebi, svojim pravima i interesima, te da je rješenjem od 20. studenog 2007. pok. M. V. postavljen poseban skrbnik u osobi A. B. dipl. socijalne radnice,

- da je u predmetu radi lišenja poslovne sposobnosti pok. M. V. rješenjem Općinskog suda u Puli od 23. studenog 2007. određeno provesti psihijatrijsko vještačenje pok. M. V., međutim, da se naknadno saznalo da ista ne stanuje na svojoj adresi već da je smještena u obiteljskom domu za starije i nemoćne H. u S. te budući je M. V. preminula 26. prosinca 2007. vještačenje nije provedeno,

- da je grafološkim vještačenjima po vještaku univ.spec.crim. V. D. te vještaku dipl.inž. D. M. iz C. za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ iz Zagreba, Službe kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja suglasno utvrđeno da se u sva tri analizirana Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2007. ne može sa sigurnošću isključiti tzv. vođena ruka pok. M. V., što u tom slučaju gubi na autentičnosti skriptora te da se radi se o najnižem stupnju vjerojatnosti da bi sada pok. M. V. bila skriptor spornih potpisa na Ugovoru o doživotnom uzdržavanju od 1. listopada 2007.,

- da je iz medicinske dokumentacije Opće bolnice P. za pok. M. V. utvrđeno da je 2.10.2007. po prijemu u bolnicu evidentirano „teže se dobiju autoanamnestički podaci“, u suglasnosti za medicinske intervencije na mjestu predviđenom za potpis bolesnika napomena "ne može se potpisati", a 4.10.2007. na mjestu za potpis bolesnika na "informirani pristanak za operaciju" stavljen je otisak prsta pok. M. V.,

- da je iz stručnih, objektivnih i nepristranih nalaza vještaka psihijatra dr. V. J. i Medicinskog fakulteta sveučilišta u Rijeci u čije ime je nalaz i mišljenje iznijela Izv.prof.prim.dr.sc. E. D.–H., psihijatar i subspecijalist socijalne psihijatrije utvrđeno da zdravstveni karton pok. M. V. bilježi da je do narušavanja zdravlja došlo 2004. kada je doživjela krizu svijesti i tranzitorno smeteno stanje zbog čega je hospitalizirana, da CT mozga iz 2004. evidentira difuzne atrofične promjene moždane strukture, a druge dijagnoze upućuju i na opsežne promjene cjelokupnog krvožilnog sustava, da su promjene u psihičkom stanju evidentirane 2007. kroz izvješće patronažne sestre i njezin zahtjev za intervencijom CSS P. u svrhu zbrinjavanja i zaštite imovine zbog procjene da je "senilna, dezorijentirana u vremenu i prema osobama", da je obiteljska liječnica prilikom kućne posjete 25.09.2007. evidentirala "bila je konfuzna, nije se sjećala tog događaja kada je pala i bila inkontinentna", da je iz spisa Centra za socijalnu skrb P. dana 19.09.2007. zabilježeno "u razgovoru sa imenovanom M. V. primijećeno je da je dezorijentirana u vremenu i prema osobama, nije znala ime osobe koja joj svakodnevno pomaže kod održavanja stana, ne zna godinu rođenja niti zna koliko ima godina, na svako postavljeno pitanje daje neodređene odgovore, nepovezane sa sadržajem razgovora te se smislena komunikacija ne uspostavlja", da je pok. M. V. dan nakon zaključenja spornog Ugovora zaprimljena na odjel kirurgije OB P., da je evidentirano da su se od nje teško dobivali autoanamnestički podatci, a u listi "suglasnost za medicinske intervencije" napomenuto je da istu ne može potpisati dok se na informiranom pristanku za operaciju nalazi njen otisak prsta, da je pok. M. V. bolovala od psihoorganskog sindroma koja je dijagnoza u skladu sa napomenama patronažne službe i ordinarijusa te je zaključak vještaka da pok. M. V. uslijed psihoorganskih promjena nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju te da nije bila sposobna shvatiti pravno značenje i posljedice sastavljanja istog.

 

9.1. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je, pobijanom presudom, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je provedenim dokaznim postupkom sa dovoljnim stupanjem vjerojatnosti utvrdio da pok. M. V. nije samostalno potpisala sporni Ugovor jer da je njezin potpis učinjen "vođenom rukom", te je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da na dan zaključenja spornog Ugovora pok. M. V. nije mogla shvatiti značaj i pravne posljedice zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno da nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje te da u trenutku sklapanja Ugovora nije bila poslovno sposobna pa sukladno odredbi čl. 276. ZOO-a nije mogla sklopiti pravno valjani Ugovor slijedom čega je isti ništetan.

 

9.2. Pri tome prvostupanjski sud nije prihvatio uvjerljivim i vjerodostojnim iskaze svjedoka Z. C., J. H. i A. R. kao ni iskaz tuženika u dijelu u kojem su iskazivali u odnosu na želju i namjeru pok. M. V. da sa tuženikom sklopi Ugovor o doživotnom uzdržavanju, njenoj želji da mu daruje kuću odnosno da "srede njihov odnos", a niti njihove iskaze u odnosu na ocjenu poslovne sposobnosti pok. M., navodeći kako o navedenom nemaju dovoljno stručnog znanja. Jednako tako prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedoka M. R. –svjedoka spornog Ugovora i javnog bilježnika N. K. o stanju pok. M. V. na dan potpisa spornog Ugovora, imajući u vidu da su iste posredno zainteresirane za ishod spora na način da im nije u interesu da sud utvrdi da su potpisale i ovjerile Ugovor koji u danom trenutku nisu smjele potpisati niti ovjeriti, ali i iz razloga što su svjedoci medicinski djelatnici i djelatnici Centra za socijalnu skrb, koji su od njih stručniji i koji su pok. M. više puta vidjeli, ustvrdili su da se pok. M. V. gubi, da je konfuzna, da se ne sjeća, da nema povezan tok misli, ne zna osnovne podatke o sebi i sl., dok su svjedoci M. R. i N. K. svega jednom, na dan potpisa spornog ugovora pok. M. prvi put vidjele, pa stoga ne mogu zaključivati o njezinoj sposobnosti za rasuđivanje. Nalaz i mišljenje Klinike za psihijatriju V. u čije ime su vještačenje proveli Prim.dr.sc. M. G. i Doc.dr.sc. A. B. i koji su zaključili kako je pok. M. V. imala psihičke smetnje koje se mogu označiti dijagnostičkom kategorijom psihoorganski sindrom, da su u trenutku zaključenja Ugovora njezine somatske smetnje bile izražene u teškom stupnju, a psihičke smetnje u srednjem stupnju te da iz dostupnih podataka iz spisa te iz medicinske dokumentacije nisu pronađeni relevantni psihijatrijski elementi koji bi sa većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje sposobnost za rasuđivanje i slobodno izražavanje vlastite volje pok. M. V. u trenutku zaključenja Ugovora, prvostupanjski je sud ocijenio manje stručnim, nedovoljno jasnim i kontradiktornim u odnosu na ostala dva vještačenja dr. J. i Prim.dr.sc. D.-H. iz razloga što je vještačenje bilo povjereno Ustanovi Klinici za psihijatriju V. koja je za vještake odredila dr. A. B. i dr. M. G. koji se više ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka pa iz tog razloga nije mogao usmeno obrazložiti svoj pisani nalaz i mišljenje, niti odgovoriti na iznesene primjedbe, ali i iz razloga što vještak dr. B. kao najjaču dokaznu snagu iskaza ističe iskaze liječnika i patronažne sestre, a potom prilikom usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja, na ročištu 27. siječnja 2023., navedeno anulira i kao razlog svog zaključka - da nisu pronađeni relevantni psihijatrijski elementi koji bi sa većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje sposobnost za rasuđivanje i slobodno izražavanje volje pok. M. V., ističe njezine osobne veze sa tuženikom i članovima njegove obitelji u pogledu socijalnih i emocionalnih odnosa stavljajući prioritet iskazima svjedoka (tuženika, njegove supruge tuženika) koji su po kvalifikaciji sigurno ispod iskaza liječnika, patronažne sestre i djelatnika Centra za socijalnu skrb, pri čemu vještak dr. B. minorizira opservacije nalaza iz OB P. od 2. listopada 2007. kada ista ne može potpisati pristanak za operaciju odnosno ne može dati anamnestičke podatke svega jedan dan nakon potpisivanja spornog Ugovora.

 

10. Odredbom čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje tog ugovora. Posljedica nedostatka poslovne sposobnosti je ništetnost ugovora (čl. 322. ZOO). Poslovno nesposobnom osobom, u smislu navedene odredbe, smatra se svaka ona osoba koja u vrijeme sklapanja nekog konkretnog pravnog posla, zbog svoje duševne ili neke druge bolesti, nije bila sposobna shvatiti značenje svojih djela, tj. nije bila sposobna za rasuđivanje, i to neovisno od toga je li joj u vrijeme sklapanja tog posla odlukom suda poslovna sposobnost bila oduzeta. Ako neki pravni posao bude sklopljen s takvom osobom, taj pravni posao niti ne nastaje, odnosno on je ništavan sukladno odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je protivan prisilnoj zakonskoj odredbi iz citirane odredbe članka 276. st.1. ZOO-a. Dakle, za izostanak u ovoj parnici sporne materijalnopravne pretpostavke valjanosti pravnog posla, nije odlučno je li pok. M. V. bila prije sklapanja spornog ugovora psihijatrijski liječena, na koju činjenicu u žalbi upire tuženik, ni da li joj je poslovna sposobnost oduzeta, već je li ona bila sposobna shvatiti značaj i posljedice tog pravnog posla te je li bila u stanju smisleno upravljati svojim postupcima, što sve zajedno čini pretpostavku postojanja poslovne sposobnosti.

 

11. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda (čl. 8. ZPP), koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan u cijelosti.

 

12. Prije svega u odnosu na žalbene navode tuženika kao žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka valja navesti da je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, jasnim razlozima obrazložio svoje uvjerenje o svim odlučnim činjenicama, pa tako i razloge prihvaćanja, kao i neprihvaćanja pojedinih dijelova iskaza svjedoka i tuženika za koje je ocijenio da su dani u pogledu odlučnih okolnosti. To je izvršio uz privilegij neposredne ocjene iskaza svjedoka koju ovaj sud nema, a cijeneći navedene razloge o odlučnim činjenicama i iznesene ocjene iskaza saslušanih svjedoka i tuženika, ovaj sud nema razloga ne prihvatiti takvu ocjenu prvostupanjskog suda.

 

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski je sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, kada su se vještaci dr. J. i Prim.dr.sc. E. D.–H., s jedne strane te vještaci Klinike za psihijatriju V. s druge strane, razilazili u svojim mišljenjima glede odlučne činjenice - sposobnosti za rasuđivanje pok. M. V. tempore acti, ovlašten formirati svoj vlastiti stav o konkretnom predmetu, s time da je dužan navesti valjane razloge i jasno obrazložiti zašto je prihvatio određeni nalaz i mišljenje vještaka, što je prvostupanjski sud u konkretnome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i učinio. Naime, prvostupanjski sud nije „primijenio logiku količine“ kada je prihvatio nalaze dr. J. i dr. D.-H. a ne nalaz Klinike za psihijatriju V., kako to neosnovano navodi žalitelj, već je naprotiv, nalaze i mišljenja provedenih vještačenja cijenio kao i sve druge relevantne činjenice u postupku pri čemu je nalaze dr. J. i Prim.dr.sc. D.–H. i njihove zaključke da u času sačinjavanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju pok. M. V. uslijed psihoorganskih promjena i jakog psihoorganskog sindroma nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje te da nije bila sposobna shvatiti pravno značenje i posljedice sastavljanja istog ocijenio stručnim, objektivnim i nepristranim imajući u vidu i ostale relevantne dokaze i u postupku utvrđene činjenice. S tim u vezi pravilno je prvostupanjski sud cijenio i iskaz i bilješke patronažne sestre koja je obavještavala liječnicu o stanju pok. M. V. koja je u pisanom izvješću za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2007. evidentirala da je zatekla M. V. u stanju „apatičan/zbunjen“ dok je u izvješćima iz ranijeg perioda od rujna 2006., pa do svibnja 2007. prilikom posjeta patronažne sestre bilo evidentirano „odmah reagira“, zatim iskaz socijalne radnice i pravnika Centra za socijalnu skrb i bilješku iz spisa Centra za socijalnu skrb P. od 19.09.2007. "…u razgovoru sa imenovanom M. V. primijećeno je da je dezorijentirana u vremenu i prema osobama, nije znala ime osobe koja joj svakodnevno pomaže kod održavanja stana, ne zna godinu rođenja niti zna koliko ima godina, na svako postavljeno pitanje daje neodređene odgovore, nepovezane sa sadržajem razgovora te se smislena komunikacija ne uspostavlja…", zatim iskaz obiteljske liječnice koja je kazivala da se u periodu od svibnja do rujna 2007. pok. M. počela gubiti i naglo propadati, a to zaključuje i iz razloga što ju je često zvala telefonom da joj dođe patronaža iako je sestra već bila u posjeti, zatim bilješku obiteljske liječnice u zdravstvenom kartonu pok. M. od 25.9.2007. „…bila je konfuzna, nije se sjećala tog događaja kada je pala i bila inkontinentna….", činjenicu da je u medicinskoj dokumentaciji OB P., idući dan nakon potpisa spornog ugovora 2.10.2007. evidentirano „teže se dobiju autoanamnestički podaci“, a u listi "suglasnost za medicinske intervencije" od istog dana, napomenuto je da istu ne može potpisati dok se na informiranom pristanku za operaciju od 4.10.2007. nalazi njen otisak prsta, kao i nalaz grafoloških vještačenja iz kojih proizlazi da je u razdoblju od nekoliko mjeseci 2007. došlo do izraženijih promjena rukopisa/potpisa pok. M. te da se ne može isključiti tzv.“vođena ruka“ u trenutku potpisa spornih ugovora, na temelju kojih je činjenica, prvostupanjski sud pravilno, i po pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, zaključio kako na dan zaključenja spornog Ugovora pok. M. V. nije mogla shvatiti značaj i pravne posljedice zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno da nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje te sukladno odredbi čl. 276. st.1. ZOO-a nije mogla sklopiti pravno valjani Ugovor slijedom čega je isti ništetan.

 

14. U odnosu na daljnje žalbene navode žalitelja, kojima žalitelj preocjenjuje značaj bilješke u medicinskoj dokumentaciji OB P. i pritom minorizira činjenicu da je u suglasnosti za medicinske intervencije od 2.10.2007., dakle dan nakon potpisa spornog Ugovora, evidentirano „ne može se potpisati“ te da je upitniku i pristanku za anesteziološke postupke umjesto potpisa, samo otisak prsta pok. M. V., navodeći kako se radilo samo o fizičkoj slabosti pok. M. V. jer da bi u slučaju da se pacijentica nalazila u teškom stupnju psihoorganskog sindroma u bolnici bio konzultiran psihijatar valja navesti kako je u kartonu pok. M. vođenom u OB P. u nalazu povodom anesteziološkog pregleda 2.10.2007. upisano između ostalog „…ne može se dobiti sigurnih podataka o anesteziološkom postupku…ne zna koje lijekove uzima…“  te je na kraju upisana i uputa anesteziologa  „Pristanak na anesteziološke postupke ispuniti i potpisati u prisutnosti skrbnika“, a na istom je listu dalje, idućeg dana, 3.10.2007. upisano „Na poziv medicinskog osoblja vezano uz utvrđivanje situacije oko skrbništva, uzmu se podaci te će se kontaktirati centar za socijalnu skrb, navedeni skrbnik i susjed“. Iako za vrijeme hospitalizacije u OB P. pok. M. V. nije pregledao psihijatar te ista nije bila psihijatrijski liječena, citirane bilješke u medicinskoj dokumentaciji OB P. od 2. i 3.10.2007. koje je Prim.dr.sc. D.-H. zajedno sa ostalim dokazima (iskazima liječnice, patronažne sestre, socijalne radnice, bilješkama sastavljenim u njihovom radu i medicinskom dokumentacijom) i vrednovala prilikom izrade nalaza i mišljenja, govore u prilog zaključku vještaka dr. J. i Prim.dr.sc. D.-H. te utvrđenju prvostupanjskog suda, da pok. M. V. u vrijeme potpisa spornog ugovora nije bila u mogućnosti shvatiti pravno značenje i posljedice sastavljanja istog te da se nije radilo samo o fizičkoj slabosti zbog koje pok. M. nije mogla potpisati navedene suglasnosti, a kako to neosnovano navodi žalitelj u svojoj žalbi, već o njezinom psihičkom stanju radi kojeg ni u OB P. liječnici nisu mogli dobiti adekvatne podatke vezane za pacijenticu te su sukladno pravilima struke u medicinskoj dokumentaciji pok. M. V. i sastavili navedene bilješke (nalaz Prim.dr.sc. D.-H., str.585), pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u tom dijelu.

 

15. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja kojima potencira važnost nalaza Ustanove - Klinike za psihijatriju V. u odnosu na nalaze „pojedinačnih“ vještaka valja navesti kako vještaci Klinike za psihijatriju V. u nalazu ne navode da su pročitali i cijenili prilikom izrade nalaza i mišljenja navedenu uputu anesteziologa od 2.10.2007. „Pristanak na anesteziološke postupke ispuniti i potpisati u prisutnosti skrbnika“, te bilješku od 3.10.2007. sastavljenu na istom nalazu „Na poziv medicinskog osoblja vezano uz utvrđivanje situacije oko skrbništva, uzmu se podaci te će se kontaktirati centar za socijalnu skrb, navedeni skrbnik i susjed“, za razliku od vještaka Prim.dr.sc. D.-H. (koja je navedene bilješke koristila za potrebe vještačenja) pa je stoga i po pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno prvostupanjski sud nalaz i mišljenje Klinike za psihijatriju V. ocijenio manje stručnim, nedovoljno jasnim i kontradiktornim u odnosu na ostala dva vještačenja te u odnosu na ostale relevantne dokaze u spisu. Međutim, takva ocjena nalaza i mišljenja Klinike za psihijatriju V. nije rezultat brisanja Prim.dr.sc. M. G. sa liste sudskih vještaka, već zbog činjenice što vještaci koji su izradili nalaza i mišljenje u ime Klinike za psihijatriju V. nisu cijenili sve odlučne bilješke u medicinskoj dokumentaciji pok. M. V. koja je pribavljena za potrebe vještačenja i priložena spisu predmeta, slijedom čega je njihov nalaz manje stručan te kontradiktoran u odnosu na ostala dva vještačenja te u odnosu na ostale relevantne dokaze u spisu.

 

16. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi žalitelja da vještakinje dr.J. i Prim.dr.sc. D.-H. nalaz psihijatra V. K.-S. od 7.12.2007., nisu uzele u obzir, jer su obje vještakinje i taj nalaz, suprotno navodima žalbe, navele u dokumentaciji koju su pročitale te su i taj nalaz zajedno sa ostalim dokazima, sukladno pravilima struke cijenile, prilikom izrade nalaza i mišljenja, međutim taj nalaz u dokaznom smislu nema snagu koju ima dokumentacija koja je sačinjena neposredno prije (izvješća patronažne sestre, liječnika, socijalne radnice), odnosno u danima koji su uslijedili neposredno nakon potpisa spornog Ugovora (medicinska dokumentacija OB P. od 2. i 3.10.2007.) kao i zbog činjenice što je prema navodima iz samog nalaza do pregleda pok. M. V. u Domu u kojem je bila smještena i sastava tog nalaza došlo 7.12.2007. „na zamolbu njenih uzdržavatelja / C. Z. i D.“, a ne medicinskog osoblja Doma, pri čemu se u nalazu psihijatra, između ostalog, opisuje i veličina i urednost sobe u kojoj je u Domu smještena pok. M. V., te se opravdano postavlja pitanje razloga i svrhe takvog pregleda s obzirom da sam tuženik tvrdi kako pok. M. V. nikada nije imala psihičkih smetnji dok joj s druge strane naručuje psihijatrijski pregled iz čega se može izvesti zaključak da je i sam tuženik očito dvojio u poslovnu sposobnost pok. M. V..

 

17. Dakle, s obzirom na to da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog Ugovora pok. M. V. nije mogla shvatiti značaj i pravne posljedice zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno da nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje te sukladno odredbi čl. 276. st.1. ZOO-a nije mogla sklopiti pravno valjani Ugovor, to je i po pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilan zaključak suda prvog stupnja da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan (čl.322. ZOO) te kao takav ne proizvodi pravne učinke ni među ugovornim strankama ni prema trećima, slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan u cijelosti.

 

18. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. dalje:Tarifa), pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

 

19. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, kao niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola 22. svibnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

 

           Bruno Franković,v.r.