Republika Hrvatska Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7 Poslovni broj Pr-368/2018-42

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz R., L. M. 1, OIB:..., zastupane po L. D., odvjetnici u R., protiv tuženika E. n.i. ustanova, R., Z. 20, OIB:..., zastupanog po ravnatelju E. S., a ovaj po L.R., odvjetniku u R., radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane
glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2023. u prisutnosti zamjenice
punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika
tuženika, 22. svibnja 2023., javno objavivši,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da je otkaz tuženika E. n.i. ustanove,
R., Z. 20/A, OIB: ...., temeljem Odluke o otkazu
ugovora o radu, Ur. br. .... i Odluke broj 11/2018/Cda, Ur. broj: 441-
101/18 od 12.7.2018. godine povodom zahtjeva za zaštitom prava radnika,
kojima je tuženik E.n.i. ustanova, R., Z.20/A, OIB: ..., otkazao ugovor o radu tužiteljici A. P. iz R., L. M. 1, OIB: ...nedopušten te da radni odnos tužiteljice A. P. iz R., L. M. 1, OIB:..., kod E. n.i. ustanove, R., Z. 20/A, OIB: ..., nije prestao, pa se nalaže tuženiku tuženika E. n.i. ustanove, R., Z. 20/A, OIB: ...., OIB: 05411016988, datužiteljicu A. P., iz R., L. M. 1, OIB:...., vrati na poslove i zadatke referenta tajništva ustanove,
odnosno pretplate i periodike koje je obavljala prije donošenja poništenih
odluka, sve u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku E. n.i. ustanovi, R.,
Z. 20/A, OIB: ..., da tužiteljici A. P. iz R.,L. M. 1, OIB: ..., naknadi prouzročeni parnični trošak
u iznosu od 497,50 eura / 3.748,41 kuna1, zajedno s pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja (22. svibnja

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 Poslovni broj Pr-368/2018-42

2023.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 8
dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška ovog postupka se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je pred ovim sudom 25. srpnja 2018. podnijela protiv
tuženika tužbu u kojoj navodi da kod navedenog u radnom odnosu temeljem
Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 06. travnja 2016. godine na
radnom mjestu referenta tajništva ustanove, odnosno na temelju Odluke
tuženika od 03. studenog 2016. godine na radnom mjestu referenta preplate i
periodike, dok da je u neprekidnom radnom odnosu sa tuženikom još od 28.
prosinca 1988. godine. Ističe daje tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu
Ur. br...., bez oznake datuma donošenja, koju ona da je zaprimila
dana 20. lipnja 2018. godine, otkazao joj ugovor o radu radi skrivljenog
ponašanja, uz navođenje kako će joj radni odnos prestati istekom otkaznog
roka koji se sukladno odredbi čl. 122. Zakona o radu određuje u trajanju od
polovine otkaznog roka propisanog istim zakonom, kao i navođenje kako će
prestanak radnog odnosa biti utvrđen istekom otkaznog roka i korištenja
pripadajućeg godišnjeg odmora. U izreci i obrazloženju navedene odluke da
se kao razlog otkazivanja navodi da je ona do studenog 2016. godine
sastavljajući i izrađujući evidencije o mirovinskom stažu zaposlenika tuženika
kao i o njihovom radnom stažu kod tuženika pogrešno utvrdila trajanje staža
radnika tuženika, kao i da je od 2016. godine pa do travnja 2018. godine
iznosila neistinite tvrdnje o tuženiku i neistinito prikazivala poslovanje
tuženika. Iz obrazloženja da je vidljivo da je tuženik prije otkazivanja proveo
postupak savjetovanja s Sindikatom n., O. E., te da se
Sindikat n. protivio otkazu njenog ugovora, no tuženik da je odbio
prihvatiti mišljenje Sindikata n., bez da je obrazložio razloge radi kojih
nije prihvatio mišljenje Sindikata n. Nadalje, da je protiv navedene
odluke o otkazu u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji
tuženik da je zaprimio dana 03. srpnja 2018. godine, a dana 12. srpnja 2018.
godine Upravno vijeće tuženika da je donijelo odluku kojom se odbija njezin
zahtjev za zaštitu prava, koju odluku da je zaprimila dana 16. srpnja 2018.
godine. Tužiteljica smatra da je otkaz ugovora o radu kojeg je donio tuženik
nedopušten i nezakonit, da nisu poštovane odredbe čl. 119. Zakona o radu
koje odredbe se odnose na postupak otkazivanja, da joj se odlukom o otkazu
ugovora o radu neosnovano stavlja na teret da je pogrešno vodila evidencije o
zaposlenicima tuženika te da je iznosila neistinite i netočne tvrdnje protiv
tuženika. Ukazuje da nije točno da je pogrešno vodila evidencije o radnicima i
da je iznosila neistinite i netočne tvrdnje o tuženiku, da je zaposlena kod
tuženika na radnom mjestu referenta preplate i periodike temeljem Ugovora o
radu od 06. travnja 2016. godine, odnosno odluke tuženika od 03. studenog

3 Poslovni broj Pr-368/2018-42

2016. godine, ali da je od dana 03. studenog 2016. godine pa do 10. travnja

2017. godine bila odsutna sa radnog mjesta radi privremene nesposobnosti
uzrokovane bolešću, da povrede koje joj se stavljaju na teret nikako nisu
mogle biti učinjene nakon listopada 2016. godine. U odnosu na navode
tuženika kako nije uredno vodila evidencije o radnicima tuženika navodi da su
joj svi podaci o radnicima, pa tako i njihovom radnom stažu dostavljani od
strane sektora računovodstva (financija) tuženika, a koji sektor navedene
podatke i evidencije da je vodio putem kompjuterskog programa kao isključivi
korisnik istog programa Protekom godina navedeni kompjuterski program da
je predan na korištenje drugim radnicima u drugim sektorima pa tako i njoj i to
sa već prethodno unesenim podacima o radnicima tuženika. Upravo je na
temelju tog kompjuterskog programa, a prije nego je to ona činila sektor
računovodstva u program/evidencije tuženika unosio podatke o zaposlenicima
tuženika i njihovom radnom stažu, a kada je ona započela sa radom na tom
kompjuterskom programu da je zaprimila već unesene podatke, istinitost kojih
podataka ona da nije morala provjeriti ili revidirati obzirom da se od nje to nije
niti tražilo, niti da je ovlaštena poduzimati takve radnje. Za vrijeme dok je
obavljala poslove referenta tajništva, u obavljanju svojih radnih obveza i
prilikom vođenja evidencija o zaposlenicima tuženika da je zapravo vršila
dvostruku kontrolu podataka i to na način da bi ista prvo sa sektorom
računovodstva provjeravala sve evidencije, istinitost kojih da bi sektor
računovodstva potvrđivao, a potom bi evidencije predavala ravnatelju
tuženika, koji da je kao odgovorna osoba tuženika svojim potpisom potvrđivao
sve predane mu evidencije i isti nikada nije iznosio bilo kakve primjedbe u
svezi dostavljene mu evidencije. Ukazuje da svojim ponašanjem prilikom
obavljanja povjerenih joj radnih zadataka nije kršila radne obveze, niti da je
postupala sa namjerom da iste krši, dapače sve da je obavljala u skladu sa
praksom tuženika i uz odobrenje ravnatelja tuženika, odnosno tuženika.
Ukoliko su kod tuženika i utvrđene kakve pogreške u evidencijama o
zaposlenicima iste da se ne mogu prepisati njenoj nemarnosti upravo iz
razloga što je provjeravala sve podatke sa sektorom računovodstva, a
konačne evidencije je potpisivao ravnatelj tuženika. Osim toga, u svojoj odluci
tuženik nije naznačio kako je on to utvrdio da bi podaci o radnom stažu
njegovih zaposlenika bili krivo evidentirani niti način kako je utvrdio da bi tako
nešto učinila upravo ona i kada točno, da je potrebno bilo da poslodavac prvo
utvrdi tko je i kada prvi puta, prilikom potpisivanja prvog ugovora o radu
radnika sa tuženikom, upisivao njihove podatke u evidencije tuženika, što
tuženik da nije učinio. Uz to, da se svi razlozi otkaza joj ugovora o radu, a koji
su navedeni u obrazloženju Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu i koji se
odnose na povrede koje da su navodno utvrđene, ne i počinjene, nakon
pisanog joj upozorenja, zapravo svode na iznošenje pukih navoda koje da su
navodno rekli drugi zaposlenici o njoj, a u odnosu na koje navode nije joj bilo
omogućeno da se o istima očituje niti da su joj dostavljene takve izjave drugih
zaposlenika tuženika. Odredbom čl. 119. Zakona o radu, da je poslodavac
dužan radnika o kršenju njegovih radnih obveza pisano upozoriti, što da je
poslodavac i ovdje učinio upozorenjem od 08. prosinca 2017. godine,
međutim odluka o otkazu može uslijediti onda i samo onda ako bi radnik
nastavio povrjeđivati svoje obveze iz ugovora o radu, ako bi poslodavac uočio
kakve pogreške u radu svojih radnika, a koje bi mogle dovesti do redovitog
otkazivanja radi skrivljenog ponašanja radnika, tada poslodavac radniku mora

4 Poslovni broj Pr-368/2018-42

dati pisano upozorenje, tek kada bi radnik nastavio kršiti svoje obveze nakon
pisanog upozorenje tada bi poslodavac radniku mogao uručiti otkaz ugovora o
radu radi skrivljenog ponašanja radnika. U konkretnoj pravnoj stvari do toga
da nije došlo. Tužiteljica navodi da su je tuženik upozorio na navodne
propuste tek u prosincu 2017. godine, iako da su propusti i pogrešne navodno
učinjene do studenog 2016. godine, dakle, više od godinu dana radnicu nije
upozorio na navodne propuste u radu. Pa tako, sukladno Zakonu o radu,
upozorenje na propuste u radu koje da joj je uručeno 8. prosinca 2017.
godine, nema punitivni karakter, već je upozorenje radniku na kršenje radnih
obveza iz radnog odnosa, da bi se priječilo takvo ili slično ponašanje radnika
ubuduće. Slijedom navedenog, da ne može tuženik navoditi kako je radnica
počinila bitne povrede radnog odnosa 2016. godine jer da je krivo unosila
evidencije o npr. 3 radnika, pa da joj izda pisano upozorenje za ta tri radnika,
da bi joj onda nakon toga uručio otkaz ugovora o radu radi skrivljenog
ponašanja, jer da je poslodavac uočio iste te pogreške u istom vremenskom
razdoblju, ali za druge radnike. Da bi poslodavac mogao radniku uručiti otkaz
radi skrivljenog ponašanja radnika bilo je potrebno da radnica nakon 08.
prosinca 2017. godine ponovno počne pogrešno voditi evidencije o
zaposlenicima tuženika, a što ista da nije niti mogla učiniti jer da je
privremeno odsutna sa radnog mjesta radi bolesti. Konačno, u odnosu na
navode tuženika da je iznosila neistinite tvrdnje o tuženiku, isto ona u cijelosti
osporava jer da se temelji na nečemu što se zove "rekla kazala", i može se
reći da predstavljaju iskaze iz "druge ruke", jer ona ne samo da nije bila u
prostorijama tuženika od kada je na bolovanju, da nije niti u kontaktu sa
zaposlenicima tuženika, a naročito nije klevetala tuženika. Tvrdi da je otkaz
ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja radnika dopušten samo onda ako
bi radnik svojim konkretnim radnjama nakon pisanog upozorenja poslodavca
nastavio kršiti svoje radne obveze. Predlaže donošenje presude kojom se,
citirano: « utvrđuje da je otkaz tuženika E. n.i.ustanova,R., Z. 20/A, OIB: .... temeljem odluke o otkazuugovora o radu Ur. br. .... kojom je tuženik E. novinsko izdavačkaustanova, R., Z.20/A, OIB: ... otkazao ugovor o
radu tužiteljici A. P. iz R., L. M. 1, OIB:... nedopušten te da radni odnos A. P. iz R.,
L. M. 1, OIB: .... kod E. n.i ustanova, R., Z. 20/A, OIB: .... nije prestao, pa se
nalaže E. n.i. ustanovi, R., Z. 20/A,OIB:... da A. P. iz R., L. M. 1, OIB:.... vrati na poslove i zadatke referenta tajništva ustanove,
odnosno preplate i periodike koje je obavljala prije donošenja poništene
odluke, sve u roku od 8 dana». Potražuje i trošak postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, u bitnom, protivi tužbi i tužbenom
zahtjevu. Navodi da je otkaz ugovora o radu (redoviti) dan zbog skrivljenog
ponašanja tužiteljice zbog njezinog nesavjesnog obavljanja redovitih poslova
radnog mjesta time što je u velikom broju slučajeva kod utvrđivanja ukupnog
mirovinskog staža tuženikovih zaposlenika i staža ostvarenog u ustanovi
pogrešno utvrdila i izračunala taj staž, a što je bilo od utjecaja na stjecanje
prava tih zaposlenika na plaću, otpremninu i jubilarnu nagradu koju isplaćuje,
te da je zbog njezinih opetovanih i neistinitih izjava danih pred više osoba i na

5 Poslovni broj Pr-368/2018-42

različitim mjestima, kojima da je netočno i neistinito prìkazivala njegovo
poslovanje i poslovne rezultate i pritom vrijeđala i iznosila klevetničke tvrdnje
o tuženikovom ravnatelju i drugim rukovodećim radnicima. Nastavno, ističe da
tužiteljica ne spori da su podaci kod, u odluci o otkazu ugovora o radu,
navedenih zaposlenika pogrešno utvrđeni, ali tvrdi da ona za to nije kriva jer
da je te podatke utvrđivala zajedno sa radnicima tuženikove računovodstvene
službe te da je podatke svojim potpisom potvrđivao i sam ravnatelj, da prije
nego li je te povrede počinila, ako je za njih i odgovorna, nije bila upozorena
pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, kako to propisuju odgovarajuće
odredbe Zakona o radu. Zatim da tužiteljica izričito ne poriče da je iznosila
inkriminirane tvrdnje, ali ističe da u postupku otkazivanja ugovora o radu to
nije dokazano jer da se radi o rekla - kazala, te da ona te povrede radne
dužnosti nije mogla počiniti jer da se već duže vrijeme nalazi odsutna s rada
zbog bolovanja zbog čega da nije ni bila na radnom mjestu u ustanovi, iz čega
bi proizlazio njezin stav da se povreda radne dužnosti može počiniti samo dok
se radnik fizički nalazi na radnom mjestu i u radno vrijeme, a da se u vrijeme
odsustva s rada za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora i u drugim
slučajevima povreda ne može počiniti. Tuženik poriče pravnu i činjeničnu
osnovu ovih tužiteljičinih navoda smatrajući otkaz ugovora o radu pravno
dopuštenim, da je u postupku koji prethodio donošenju odluke o otkazu
ugovora o radu utvrđeno da se izračun ukupnog mirovinskog staža
zaposlenika kao i njihov staž ostvaren na radu kod tuženika vodi isključivo u
tajništvu ustanove koje obavlja kadrovske poslove, što potvrđuje činjenica da
se u kadrovskoj službi, dakle u tajništvu, nalaze radne knjižice svih
zaposlenika, podaci o matičnoj evidenciji radnika i svi ostali podaci o
zaposlenicima, počevši od trenutka njihovog zaposlenja do prestanka rada.
Kadrovska služba, tj. tajništvo, podatke prema potrebi da dostavljaju ostalim
službama kod tuženika, pa tako i računovodstvenoj službi, koja ih primjenjuje i
koristi prilikom izračuna i isplate jubilarnih nagrada i otpremnina, sve sukladno
tuženikovim općim aktima. Sve radnje računovodstvene službe u vezi sa
pravima zaposlenika da se temelje na izvornim podacima pribavljenim od
tajništva. koje poslove da je u vrijeme utvrđivanja spornih podataka obavljala
isključivo tužiteljica, da okolnost što je njegov ravnatelj svojim potpisom
potvrđivao podatke koje mu je za potpis pripremala tužiteljica prilikom
njihovog pripremanja za računovodstvo dokazuje samo da tužiteljica podatke
koje da je prethodno utvrđivala nije kontrolirala i provjeravala već da ih je
servirala ravnatelju za potpis kao točne, da nije potrebno obrazlagati da
ravnatelj nije u mogućnosti sve podatke i isprave koje potpisuje osobno
provjeravati i kontrolirati jer onda da zaposlenici ne ni bili potrebni. Nadalje, da
je točno da je 8. prosinca 2017. tužiteljici izdano pisano upozorene zbog
istovrsne povrede radne dužnosti, tj. jer je pogrešno izračunala radni staž za
dvojicu radnika, kao što je točno i da su iste takve pogreške u odnosu na veći
broj drugih radnika počinjene prije navedenog upozorenja. Tuženik navodi da
je za taj veći broj grešaka saznao nakon upozorenja od 8. prosinca 2017., da
se radi o osobito teškim pogreškama i povredama koje da su se odrazile na
ostvarivanja materijalnih prava većeg broja tuženikovih radnika kao i na
financijski poremećaj u tuženikovom poslovanju. Pored toga, tuženik ukazuje
da je ustanova pripadnika talijanske nacionalne zajednice u RH čiju djelatnost
financira V. R. H. i V. R.. I., a čije da je
postojanje i djelovanje utvrđeno međunarodnim ugovorom o pravima manjima

6 Poslovni broj Pr-368/2018-42

sklopljenim i ratificiranim između ove dvije države. U postupku otkazivanja
ugovora o radu da je utvrdio da je tužiteljica, sve do dana donošenja odluke o
otkazu Ugovora o radu na različitim mjestima i pred većim brojem osoba
opetovano iznosila inkriminirane tvrdnje kojima da je lažno i zlonamjerno
opisivala stanje u njegovu poslovanju, osobito kako se u ustanovi krade,
osobito sadašnji ravnatelj i drugi rukovodeći radnici, kako R. I.
zbog toga da ne bi više smjela financirati tuženikove djelatnosti i sl., da je
utvrđeno da je ovakve tvrdnje i komentare iznosila i u prostorijama Konzulata
R. I. u R., o čemu da je izravno iz Konzulata bio obaviješten i
ravnatelj. Na ovaj način da je narušen bio ugled ustanove pred službenim
diplomatskim predstavništvom R. I., da za ovakvo djelo nije od
važnosti da li je počinjeno za vrijeme radnog vremena ili na radnom mjestu pa
da je takav tužiteljičin prigovor neutemeljen. Napominje da je ova povreda
radne dužnosti počinjena nakon upozorenja od 8. prosinca 2017. Tuženik
predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

3. Tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao u ovoj parnici tužiteljica je
postavila podneskom od 4. svibnja 2023. Naime, kod radnog spora vezanog
uz otkaz ugovora o radu, u slučaju ako poslodavac svojom odlukom odbije
zahtjev radnika za zaštitu prava, tada radnik tužbenim zahtjevom, da bi o
istom sud uopće mogao odlučivati, treba obuhvatiti i prvostupanjsku i
drugostupanjsku odluku poslodavca. U tom smislu se ukazuje i na sudsku
praksu, primjerice u rješenju Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-899/2015-
2 od 29. travnja 2016. Zato je ovaj sud primjenom članka 109. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19,
80/22 i 114/22; dalje: ZPP) rješenjem od 2. svibnja 2023. pozvao tužiteljicu da
tužbenim zahtjevom obuhvati i drugostupanjsku odluku tuženika.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu
dokumentaciju priležeću spisu (isprave), saslušani su svjedoci J.
K., P. L., V. B., N. R. (na ročištu 29. siječnja

2020. – listovi od 317 do 319 spisa), V. C., L. V., R.
P. (na ročištu 3. prosinca 2020. – listovi od 331 do 333 spisa), T.
V. (na ročištu 18. ožujka 2021. – stranice 363 i 364 spisa), kao i tužiteljica
A. P. te zastupnik tuženika po zakonu E. S. (ročište od

20. ožujka 2023. – stranica 387 i 388). Svjedokinja E. B. M. nije
saslušavanja budući je tuženik odustao od njenog saslušanja.

5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih
dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno
odredbi članka 8. ZPP-a sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev
osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim po
tuženiku dodijeljeni joj otkaz ugovora o radu (deklaratorni dio), kao i njezin
zahtjev za vraćanje na rad kod ranijeg poslodavca (kondemnatorni dio
tužbenog zahtjeva).

7 Poslovni broj Pr-368/2018-42

7. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavak

1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. i 127/17. - dalje: ZR) kojim je
propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz
radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je
povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati
od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka
regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva
radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u
daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred
nadležnim sudom.

8. Obzirom na predmet konkretnog spora, odredbom članka 115. stavak

1. točka 3. ZR-a normirano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz
propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani
razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan
skrivljenim ponašanjem radnika). Članak 119. ZR-a regulira postupak prije
otkazivanja i u tom smislu prije redovitog otkazivanja uvjetovanog
ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu
iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka
povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano
očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog
ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju
obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od
poslodavca da to učini.

9. Nadalje, članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih
dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju
činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Obzirom je
konkretno tuženik otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. st. 3. ZR-a,
teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je
upravo na njemu kao poslodavcu.

10. Prema odredbi članka 7. st. 1. i članka 219. st.1. ZPP-a svaka je
stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj
zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

11. Među strankama nije sporno da je tuženik u odnosu na tužiteljicu donio
Odluku (bez navođenja datuma) o otkazu ugovora o radu na neodređeno
uvjetovanu skrivljenim ponašanjem (list 12 do 14 spisa), da je tužiteljica po
zaprimanju Odluke 20. lipnja 2018. pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu
prava 2. srpnja 2018. (listovi od 18 do 21 spisa) koji je tuženik Odlukom br.
.... od 12. srpnja 2018. odbio (listovi 16 i 17), a potom je tužiteljica
blagovremeno podnijela predmetnu tužbu sve u smislu procedure i u okviru
rokova normiranim člankom 133. ZR-a. Osim toga, nesporno je da se
prethodno donošenju odluke poslodavac (primjenom na odgovarajući način
članka 150. ZR-a, obzirom da kod njega nije utemeljeno radničko vijeće)
obvezno savjetovao sa Sindikatom n. H., O. E. (list 15
spisa) koji je uskratio suglasnost za otkaz tužiteljici (lipanj 2018.). Također,
nesporno je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor o radu na neodređeno
vrijeme od 6. travnja 2016. za radno mjesto radnice referenta tajništva

8 Poslovni broj Pr-368/2018-42

ustanove (list 7 i 8 spisa), odnosno na temelju Odluke tuženika od 3.
studenog 2016. za radno mjesto referenta preplate i periodike (list 9 spisa),
dok je tužiteljica u neprekidnom radnom odnosu s tuženikom od 28. prosinca

1988. (potvrda HZMO-a s lista 10 i 11 spisa), te da je poslodavac donio
pisano upozorenje temeljem, čl. 119. ZR-a u odnosu na tužiteljicu 8. prosinca

2017. (list 23 i 24 spisa).

12. Sporno je, je li tužiteljica kršila obveze iz radnog odnosa, pa da je to i
takvo kršenje bilo ishodište opravdanog (opravdanih) razloga na strani
tuženika, kao poslodavca, da tužiteljici, kao radnici, otkaže ugovor o radu
(dakle, zbog njenog skrivljenog ponašanja), te je li Odluka o otkazu donesena
sukladno procesno-pravnim i materijalno-pravim odredbama pravnih izvora
koji su relevantni za ovaj spor.

13. Analizom dokazne građe u spisu sud je utvrdio da je tužiteljica bila na
bolovanju od 3. studenog 2016. do 10. travnja 2017., te od 8. prosinca 2017.
kontinuirao do zaprimanja (20. lipnja 2018.) predmetne Odluke o otkazu.
Pisano upozorenje poslodavca od 8. prosinca 2017. doneseno je, prema
sadržaju te isprave, zbog utvrđenja tijekom listopada i studenog 2017. od
strane ravnatelja tuženika da je tužiteljica sastavila, u okviru svojih radnih
zaduženja, u odnosu na dvoje radnika pogrešne evidencije temeljem kojih se
istima isplaćuje jubilarna nagrada. Stoga je i upozorena na mogućnost
otkazivanja ugovora o radu u slučaju ponavljanja istih ili drugih povreda radnih
obaveza. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je za veći broj grešaka
saznao nakon upozorenja od 8. prosinca 2017. (ovo u odnosu na razloge
otkaza opisane pod točkom I. obrazloženja Odluke o otkazu), odnosno da je
tužiteljica ostale povrede radne dužnosti (točka II. Odluke – na raznim
mjestima iznosila neistinite tvrdnje, neistinito prikazivala poslovanje Ustanove
i klevetala rukovodeće osobe poslodavca) počinila nakon upozorenja od 8.
prosinca 2017., dok se u izreci Odluke spominje u tom dijelu period od 2016.
(bez navođenja konkretnog mjeseca) do travnja 2018.

14. Stav je prvostupanjskog suda da je smisao odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a
zaštita radnika od samovolje poslodavca kada nije riječ o povredama obveza
iz ugovora o radu koje bi opravdavale izvanredni otkaz ugovora o radu. To ne
znači da bi se redoviti otkaz ugovora o radu mogao radniku dati samo zbog
identičnih, dakle posve istovjetnih postupanja radnika koje su povrede obveza
ugovora o radu zbog kojih je radniku dana pisana povreda, već i kada je riječ
o povredama počinjenim nakon pisane opomene koje su po svojoj prirodi i
temeljnim značajkama te načinu postupanja slične povredama koje su
prethodile i zbog kojih je poslodavac pisano upozorio radnika. Dakle, za
redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika
conditio sine qua non jest da isti taj radnik i poslije zaprimanja pisane
opomene krši obveze iz radnog odnosa. Inače, općenito, obveze iz radnog
odnosa mogu se kršiti i za vrijeme radnog vremena, i izvan radnom vremena i
za vrijeme privremene nesposobnosti radnika za rad, sve dok traje radni
odnos. Međutim, prema svojoj prirodi, nepravilnosti i propusti u obavljanju
pojedinih radnih operacija opisanih u okviru nekog radnog mjesta, kao
povrede radnih obaveza, koje mogu biti posljedica skrivljenog ponašanja
radnika ili njegovog nedostatnog stručnog znanja i sposobnosti, ne mogu biti

9 Poslovni broj Pr-368/2018-42

počinjenje za vrijeme radnikove privremene nesposobnosti za rad (bolovanja).
Kako je nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nakon zaprimanja Pisanog
upozorenje od 8. prosinca 2017. više uopće nije radila (od 3. studenog 2016.
bila je raspoređena na radnom mjestu referenta preplate i periodike koje
nema nikakve veze s administracijom) na poslovima radnog mjesta (u
Tajništvu) u odnosu na isključivo koje se upozorenje odnosilo, pa prema tome
nakon 8. prosinca 2017. nije, niti je objektivno mogla, pro futuro, počiniti
povrede koje se imaju supsumirati, u najširem smislu te riječi, pod sadržaj
pisanog upozorenja. Pritom, irelevantno je isticanje tuženika tijekom postupka
da je za pogreške na kojima se temelji prvi razlog za otkaz ugovora o radu u
Odluci o otkazu doznao tek nakon 8. prosinca 2017. Bitno je isključivo je li
radnik nakon zaprimanja pisanog upozorenja na obveze iz radnog odnosa i
ukazivanja mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze,
nastavio s tom ili sličnom praksom (načinima) postupanja. Osim toga, cijeneći
iskaz svjedoka R. P. (zamjenika glavnog urednika i predsjednik
skupštine Talijanske republike koja je osnivač E.-a) u dijelu gdje navodi da
je tužiteljica dok je radila kao tajnica krivo unijela podatke o stažu za jedno 20-
30 ljudi, da su mu to prvo rekli kolege M. i S. (svaki u odnosu na
sebe), a kasnije da mu je direktor rekao da se ne radi samo ta dva radnika, da
je tu još 20, 30 ljudi kojima je krivo unesen staž, te da kada se tužiteljica
vratila s bolovanja to je njoj i rečeno, nakon čega je ona opet otišla na
bolovanje, ne slijedi od strane tuženika dokazanim (čl. 135. st. 3. ZR-a) da je
za taj razlog za otkaz doznao tek nakon 8. prosinca 2017., obzirom je
tužiteljica zadnji put otišla na bolovanje 8. prosinca 2017. (a prethodno joj je to
sve «za 20, 30 ljudi» rečeno, kako navodi svjedok P.) poslije čega se
više nije vratila na posao.

15. Nadalje, radnikovo iznošenje neistina i vrijeđanje nadređenih te
neistinito prikazivanje poslovanja poslodavca jest takvo kršenje obveza iz
radnog odnosa koje predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu
uvjetovanom njegovim skrivljenim ponašanjem. Međutim, u sporu pred sudom
da bi ostavio uspjeh poslodavac to mora i dokazati (čl. 135. st. 3. ZR-a, u vezi
s člankom 221.a ZZP-a). Tužiteljica je negirala u cijelosti da bi počinila
povrede i ove radne obveze kako je to opisano pod II. izreke Odluke o otkazu.
U kontekstu povreda radnih obveza počinjenih od strane tužiteljice
iznošenjem, u prostorijama Ustanove, zatim konzulata R. H., u
prodavaonici Ustanove u R. i na javnim prostorima, neistinitih tvrdnji,
neistinitog prikazivanja poslovanje Ustanove i klevetanja rukovodećih osoba
poslodavca, Odluka o otkazu je vremenski određena na razdoblje od 2016.
(bez navođenja konkretnog mjeseca) do travnja 2018.

16. Komparacijom iskaza svjedoka slijedi da nitko od saslušanih osoba nije
u iskazima spominjao konkretan relevantan period od 2016. do travnja 2018.
Štoviše, većina svjedoka o izjavama tužiteljice o tuženiku u negativnom
kontekstu uopće nema nikakvih saznanja (u tom smislu svjedoci J.
K., N. R., V. B., V. C. i L. V.). Svjedokinja P. L. navodi da je čula na hodnicima da se priča da je tužiteljica rekla da direktor krade, da je bila u konzulatu, da se spominjala
nešto knjižara. Međutim, nije konkretizirala od koga je to čula, odnosno tko bi
bio neposredni svjedok koji bi imao u tom smislu izravna saznanja o tim

10 Poslovni broj Pr-368/2018-42

pravno relevantnim činjenicama za ovaj spor. Također, i svjedok R.
P. koji u dijelu svog iskaza ističe da je čuo po pričanju da je u kafiću u
pušioni tužiteljica bila jako ljuta i da je svašta govorila protiv direktora te da je
čuo da je tužiteljica u knjižari E. govorila protiv firme i ravnatelja s tim da
nije siguran tj. da se ne sjeća tko mu je to rekao i kada je to točno bilo. Dakle,
niti ovaj svjedok nije naveo ime osobe / osoba kao izvora tih informacija o
kojima je čuo tek «iz druge ruke».

17. Iskaz svjedoka T. V. sud nije prihvatio. Prije svega,
sadržaj njegovog kazivanja je kontradiktoran i nelogičan. Naime, svjedok
V. u kontekstu boravka tužiteljice u T. uniji (ne navodeći kada bi
to bilo) ističe da ju je tamo sreo kako priča nekim ljudima i govori protiv firme,
dok istovremeno nije čuo što je točno govorila. Kontraditorno je i neživotno da
bi svjedok slušao tužiteljicu da priča protiv firme u času kada nije čuo, kako je
sam kazao, što je tada govorila. Također, u tom smislu, svjedok tvrdi da je
tužiteljicu vidio dva puta i u konzulatu R. I. te da je čuo da
spominje E. (dakle, poslodavca), ali da ne zna što je pričala i s kim.
Nastavno, svjedok T. V. u iskazu navodi da je dao «pismenu
izjavu» i to na svoj osobni zahtjev. U izjavi (s naznačenim datum sastavljanja

4. travnja 2018.) na koju se poziva (list 230 - 231 spisa), i u kojoj primarno
ističe svoju dužnost da ravnatelja poslodavca upozori na bitne okolnosti
(prijetnje i pitanje egzistencije) za firmu, navodi, između ostalog, da je u 8 ili 9.
mjesecu 2016. osobno čuo i vidio A. P. «u T. K.kako ružno govori sa nekim činovnicima u hodniku o E..» Međutim, taj
svjedok u iskazu pred sudom uopće ne objašnjava, ako je već u pisanoj formi
zabilježio ono što je kao točno i istinito neposredno percipirao, zašto je tada
čekao godinu i pol (od rujna 2016. do travnja 2018.) da kao dobar radnik o
tome obavijesti poslodavca. Nadovezujući se na do sada obrazloženo, u
odnosu pak na ono što svjedok V. navodi da je čuo dok je obavljao svoj
posao dostavljača u knjižari E. (ne navodeći niti bar otprilike kalendarski
kada se to dogodilo) da je tamo prisutnu tužiteljicu čuo da loše govori i o firmi i
o ravnatelju E., da je pričala da se radi o obiteljskoj firmi, da je E. lopov,
da će ga prijaviti inspektoratu i da se tamo krade, u tom dijelu njegov iskaz
nije potvrdio nijednog od drugih mnogobrojnih saslušanih svjedoka. Pored
toga, iako je taj svjedok naveo da je tada bila prisutna i djelatnica po imenu
D. koja da je sve to čula, saslušanje te svjedokinje tuženik, na kome je
bio teret dokaza, nije predložio. Svjedok je T. V., također, kazivao
da citirano: »Osim njega to su znali i drugi djelatnici firme jer se tužiteljica i na
hodniku firme derala, a sve ovo što je rekla da će i prijaviti firmu, da su svi
lopovi i sve ono što je rekao za direktora tako da su to svi čuli.» Međutim,
pred ovim sudom u dokaznom postupku nitko od tih «svih» ljudi koji bi
neposredno čuli relevantne prijetnje, uvrede, neistine i klevete koje bi, po
tvrdnjama ovog svjedoka, tužiteljica verbalnim nastupima manifestirala na
raznim mjestima i pred većim brojem osoba, nije predložen za saslušanje. U
pisanoj izjavi upućenoj ravnatelju tuženika, svjedok R. P. (list 233
spisa) navodi da ponašanja i izjave A. P. mogu potvrditi citirano «i
mnogi drugi zaposlenici ustanove od kojih nemali broj ima izravna i neizravna
saznanja». Međutim, nikog od tog «nemalog broja» radnika s neposrednim
saznanjima (svjedok P. ne navodi poimenice niti jedno ime i/ ili prezime)
tuženik nije predložio da se u tom smislu sasluša pred sudom. Pored toga, u

11 Poslovni broj Pr-368/2018-42

izjavi E. B. M. (sastavljenoj 10. ožujka 2018. – list 232) iako se
navodi da je u više navrata osobno čula od A. P. kako
neargumentirano kritizira i napada g. S. i E., uopće nije naznačeno
tko bi sve bio prisutan tada tim izjavama tužiteljice ili bi Paladin to govorila
pred isključivo E. B. M..

18. Temeljem argumentacije navedene u prethodnim odlomcima, sud
zaključuje da tuženik na kome je bio teret dokaza (čl. 135. st. 3. ZR-a, u vezi s
čl. 221.a ZZP-a) nije dokazao (do razine izvjesnosti) tužiteljičino skrivljeno
ponašanje navedeno (opisano) u predmetnoj Odluci o otkazu, pa stoga nije
imao opravdanih razloga da joj otkaže ugovor o radu od 6. travnja 2016., a što
sve je rezultiralo time da sporni otkaz poslodavca nije dopušten.

19. Člankom 124. stavak 1. ZR-a normirano je da ako sud utvrdi da otkaz
poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje
radnika na posao.

20. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u točki I. dispozitiva.

21. Odluka o trošku (točka II.) temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1., u vezi
s čl. 155. ZPP-a, obzirom na ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice u sporu te
odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne
novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).
U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.)
Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine"
broj 136/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda 15,00 kuna (što je
primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj
("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450
kuna za 1 euro) sukladno članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike
Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj -
"Narodne Novine" broj 85/22, jednako sumi od 1,99 eura), u vezi s T.br.48. st.

3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova
zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je
na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao
tužiteljici trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici jednokratne nagrada na
prvostupanjski postupak – 200,00 bodova (T.br. 7.2. Tarife) i pripadajući PDV
od 25% na tu stavku (Tbr. 42) – 50 bodova, ukupno 250 bodova, dakle 497,50
eura, odnosno 3.748,41 kuna, sve sukladno odredbama Zakona o uvođenju
eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i
88/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2.
stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao
službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22).

22. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od
presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini
određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje ZOO) te čl. 2. Zakona o
izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i čl. 1.
Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima
("Narodne Novine" 156/22).

12 Poslovni broj Pr-368/2018-42

23. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za
primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno
točkom III. izreke.

24. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi
s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna

2019.) obzirom je predmetna tužba podnesena 25. srpnja 2018.

U Rijeci 22. svibnja 2023.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od
dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje
nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice - isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna
ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 22. svibnja 2023.
- pun. tuženika – e- komunikacijom