1               Poslovni broj: 17 P-86/2023-11

 

                      

             Republika Hrvatska

      Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5   

Poslovni broj: 17 P-86/2023-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Mariji Grgešić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice D.M.,R. B., V., OIB:.., zastupane po pun. odvj. M. M.-O. iz V.,  protiv tuženika R.A. d.d., M.c.Z., OIB: …, zastupana po odvj. J. M., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika,  temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13. – dalje u tekstu ZPP), 22. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

"I. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., M.c., Z., OIB:… da tužiteljici D.M., R. B., V.n, OIB: … isplati iznos od 1.095,42 EUR / 8.253,47 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama:

s time da se zakonska zatezna kamata do 31.07.2015. određuje po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od

od 828,41 EUR-o / 6.241,66 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata od 01.01.2023., određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.Tužiteljica je po punomoćniku sudu podnijela tužbu dana 21. rujna 2022.g., protiv tuženika "R. A." d.d., Z., radi isplate, u kojoj navodi da je tuženik kao trgovac s njom kao potrošačem sklopio dana 3.11.2006.g. Ugovor o kreditu br… , koji je solemniziran dana 3.11.2006.g. kod JB M.B. iz Z.pod brojem OU-1832/06, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost novčanog iznosa od 10.747,87 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

 

1.1. Tužiteljica navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora ni na koji način nije upozorio na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., te da takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utvrđen je kao nepošten jer je rezultirao neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja povrijeđene su odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

 

1.2. Tužiteljica navodi da je 17. rujna 2019.g. objavljena odluka Vrhovnog suda RH, povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/18-11 povodom kolektivne tužbe Urdruge Potrošač, te je konačno utvrđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Citiranom revizijskom odlukom potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.6.2018.g., i navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u RH, obzirom da je postupak bio vođen sukladno čl. 502 a, ZPP-a.

 

1.3. Tužiteljica navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos koji tužiteljica potražuje ovom tužbom, tj. novčani iznos od 1.095,42 EUR-a / 8.253,47 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji novčani iznos tužiteljica potražuje od tuženika. Tužiteljica ističe da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

 

1.4. Tužiteljica ističe da je preplaćeni iznos stečen bez ikakve pravne osnove, te se poziva na odredbu čl. 1111 ZOO-a, te je navela da je u tu svrhu dala sačiniti izračun preplaćenih iznosa po kreditu uz primjenu ugovorene promjenjive kamatne stope, te da iz tog izračuna proizlazi da su ukupne obveze po ugovoru do 30.11.2012.g. iznosile 60.350,67 kn, da je tužiteljica na dan konačne uplate tj. 27.11.2012.g. uplatila ukupna iznos od 68.604,14 kn, odnosno da smatra kako je preplatila tuženiku novčani iznos od 8.253,47 kn. Tužiteljica navodi kako ovom tužbom potražuje taj novčani iznos od tuženik zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačno preplaćenog iznosa, te predlaže da sud usvoji  njezin tužbeni zahtjevu cijelosti.

 

2. Sud je dostavo tužbu tuženiku radi davanja pisanog odgovora na tužbu uz upozorenja iz čl. 331 B. ZPP-a, kao i čl. 284. st. 3. i čl. 285. st. 1. ZPP-a, a kao i čl. 461 a, st. 3. ZPP-a, i čl. 461 a. st. 1. ZPP-a. Tuženik je po punomoćniku dostavio pisani odgovor na tužbu od 26. listopada 2022.g. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu, i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog Trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. u cijelosti promašena. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, no odluko o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu.

 

2.1. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu promjenjive kamatne stope, nadalje, ističe da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavlja odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika. Tuženik tvrdi da je tužitelju pojašnjena odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javni bilježnik priliko solemnizacije Ugovora.

Tuženik dalje ističe da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik navodi kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03), a to je, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik dalje ističe da je tužiteljica bila upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, da je tužiteljica odabrala valutnu klauzulu u CHF i da je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, radi čega tuženik smatra da je u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

 

2.2. Tuženik ističe da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatom stopom i u valutnoj klauzuli CHF, da su prilikom sklapanja Ugovora tužiteljici uručeni i Opći akti kreditora te da se je tužiteljica svojim potpisom suglasila sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.  Tuženik tvrdi  da je tužiteljica nedvojbeno bila upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i smatra kako nema osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako to tužiteljica zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništetne valutne klauzule, te se poziva na odredbu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, da takve tražbine zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužiteljica da je tužbu podnijela 21.9.2022.g. Tuženik ističe da je tužiteljica u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu a s potraživanjem glavnice.

 

2.3. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u "slučaju franak", jer se ne radi o odlukama koje djeluju  erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.  Tuženik smatra da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već isto mora dokazati.  Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozivati na utvrđenja iz  presuda na koje se poziva.

 

2.4. Na pripremnom ročištu od 23. ožujka 2023.g., tuženik je naveo da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva odnosno da priznaje izračun visine tužbenog zahtjeva tužiteljice, radi čega je tužiteljica povukla dokazni prijedlog radi provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja.  Tuženik je ostao kod navoda odgovora na tužbu gdje i dalje osporava osnov tužbenog zahtjeva, radi čega je sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, a tužiteljica je navela kako se njezin tužbeni zahtjev odnosi na preplaćene novčane iznose s osnova valute CHF, ali ne i s osnova promjenjive kamatne stope s osnova jednostrane odluke banke.  Tuženik je predložio da sud odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim i dalje tvrdeći da je sporan osnov tužbenog zahtjeva.

 

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je pročitao tužbu (list 1 do 8),  ugovor o kreditu (list 9 do 12), otplatni plan, (list 14-17), pregled promjena kamatne stope (list 18), dokumentacija tj. izračun preplaćenih iznosa kredita (list 24 do  29 spisa), sudska praksa list 32 do 37, odgovor na tužbu (list 43 do 47), dokumentacija (list 48 do 53),  zapisnik od 23. ožujka 2023.g. (list 71) dokumentacija (list 73 do 76).

 

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan kako je isti preciziran u podnesku tužiteljice od 25.4.2023.g.

 

5. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 045-50-3756720, dana 3. studenoga 2006.g., temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit pod sljedećim uvjetima tj. iznos kredita od 10.747,87 CHF u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5,95 % godišnje i to promjenjivu sukladno Odluci kreditora s načinom otplate od 72 mjeseca, tj. da se kredit otplaćuje u jednakim  mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednje tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Također je nesporno da je kredit isplaćen dana 6.11.2006.g. po tečaju koji je iznosio 4,623655 kn, za 1 CHF. Također je nesporno da je tužiteljica otplatila kredit 27.11.2012.g.

 

6. Između stranaka je sporno da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, odnosno čl. 1. čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, nadalje sporno je da li je potraživanje tužiteljice  u zastari, dok visina tužbenog  zahtjeva tužiteljice nije sporna, budući je na pripremnom ročištu od 23. ožujka 2023.g. tuženik priznao izračun visine tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

7. Uvidom u Ugovor o kreditu br. …, od 3. studenoga 2006.g.  koji je sklopljen između kreditora R. A. d.d. Zagreb, i tužiteljice D.M., kao korisnice kredita,  utvrđeno je da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.747,87 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute CHF. U čl. 2. Ugovora o kreditu, ugovorena je redovna  kamatna stopa od 5.95 % godišnje, i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

 

8. Tužiteljica od tuženika traži isplatu preplaćenog novčanog iznosa anuiteta i to kao razliku  uplaćenih iznosa anuiteta na temelju obračuna promjene valute, po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF, te tvrdi da je isti preplaćen te da ga je tuženik stekao bez ikakve pravne osnove, pozivajući se na odredbu čl. 1111 ZOO-a. Tužiteljica je dala sačiniti izračun preplaćenih iznosa po kreditu uz primjenu ugovorene promjenjive kamatne stope, na osnovu čega tužiteljica tvrdi da su ukupne obveze po ugovoru o kreditu do 30.11.2012.g. iznosile 60.350,67 kn, da je tužiteljica na dan konačne uplate 27.11.2012.g. uplatila ukupan iznos od 68.604,14 kn, odnosno da je preplatila ukupan iznos od 8.253,47 kn. Taj novčani iznos tužiteljica potražuje ovom tužbom, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa u koju svrhu je tužiteljica priložila izračun preplate (str. 24 do 29 spisa). Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu osporavao kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, no na pripremnom ročištu od 23. ožujka 2023.g. tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva, no i dalje je ostao kod tvrdnji da osporava osnov tužbenog zahtjeva.

Radi toga pun. tužiteljice povukla je dokazni prijedlog radi provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja, s obzirom da je isti postao nepotreban, dok je ostala kod prijedloga radi saslušanja tužiteljice kao stranke jer je ostao i nadalje sporan osnov tužbenog zahtjeva.

Sud je  procesnim rješenjem od 23. ožujka 2023.g. riješio da se neće provoditi dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem odnosno otvorio je glavnu raspravu, izvršio je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Tužiteljica je saslušana na glavnoj raspravi od 25. travnja 2023.g.  (str. 77 i 78 spisa).

              Dakle, visina tužbenog zahtjeva koji tužiteljica potražuje ovom tužbom i za koji tvrdi da ga je preplatila, te da ga je tuženik stekao bez ikakove pravne osnove iznosi 8.253,47 kn, odnosno 1.095,42 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačno preplaćenog iznosa, tj.  koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, a koju je priznao na pripremnom ročištu od 23.3.2023.g. (str. 71 spisa).

Budući je tužiteljica kako prilog tužbi dostavila Izračun preplaćenih iznosa kredita br. …, koji izračun je prihvatio i tuženik na pripremnom ročištu, to je i ovaj sud nakon izvršenog uvida u isti prihvatio taj izračun iz kojeg slijedi zaključak da ukoliko se primjeni ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odlukama kreditora i obveze izraze u kunama po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, korisnica kredita do 27.11.2012.g., je više uplatila 8.253,47 kn, odnosno 1.095,42 EUR-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako to proizlazi iz rekapitulacije u tabeli br. 5. izračuna, (str. 28 i 29 spisa).

             

9.  U tijeku postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na glavnoj raspravi od 25. travnja 2023.g., koja je navela da joj je kredit odobren za kupnju rabljenog automobila, a novac koji joj je odobren temeljem predmetnog kredita je prebačen na račun auto kuće u kojoj je kupovala osobno vozilo. Tužiteljica je navela kako nije bila klijent tuženika, niti je uopće vezano za taj kredit bila kod tuženika, već da je sve rješavala u auto kući u Z.  Tužiteljica je navela kako je u auto-kuću odnijela svoje platne liste, da je banka auto kući dostavila ugovora o kreditu, da je u auto kući dobila informaciju s kojom bankom oni rade, da se radi o kreditu u CHF, i da joj je rečeno da je on najpovoljniji za nju. Tužiteljica je napomenula da ju je sva dokumentacija vezana za podizanje kredita čekala u toj auto kući.  Iz istog dokaza sud dalje utvrđuje da su protekom vremena kako je krenula u otplatu anuiteti rasli, te da je bila u situaciji da su joj na kraju otplate kredita pomagali roditelji. Ista je navela kako joj je vozilo bilo neophodno za posao.  Tužiteljica je između ostalog navela kako nije dobivala nikakove savjete od djelatnika banke, da nije bila upućena na rizike koji bi za nju mogli nastati kao potrošača sklapanjem predmetnog ugovora, da nije  pojedinačno pregovarala niti o jednoj ugovornoj odredbi. Tužiteljica dalje ističe da joj javna bilježnica također nije tumačila pojedine članke ugovora, da joj je bilo rečeno o kojem iznosu kredita se radi i o kamatnoj stopi, te da je na tu situaciju pristala jer joj je vozilo bilo neophodno radi odlazaka na posao.  Isto tako tužiteljica je navela da je početna rata kredita iznosila oko 700,00 kn a na kradu otplatnog razdoblja ona je rasla i iznosila je oko 1.200,00 kn mjesečno, da ugovor o kreditu nije vidjela prije nego što je došla kod javne bilježnice koja joj je ugovor pročitala, tužiteljica je navela kako je ugovora potpisala, ali da niti na jednu odredbu ugovora nije mogla utjecati niti je promijeniti niti je bila upozorena na sve rizike koji mogu nastati sklapanjem takvog ugovornog odnosa.

 

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

              Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (tamo kao VI. tuženik) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o  kreditima, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što sve je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10. runa 2003. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO.

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je potvrdio prethodno navedenu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, a protiv koje je tuženik podnio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena u dijelu u kojem je potvrđena označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva.

Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 kojom je odbijena žalba tuženika izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Zgrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

 

11.1. U navedenoj odluci Revt-249/14-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske je obrazložio u odnosu na ugovaranje kamatnih stopa, pa i promjenjivih, da se tuženik koristi terminologijom koja je za prosječnog potrošača nerazumljiva pa tako i odluke banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (iako su odluke potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Dakle, takvo postupanje banaka, odnosno tuženika je suprotan načelima obveznog prava jer je  korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Stoga, kako je u ugovoru o kreditu jedino bila točno određena kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba je promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelj na istu nije mogao utjecati pa je doveden u neravnopravan položaj. 

              Nadalje, kako su odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem se nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza, stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što je protivno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

11.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo do osmo tuženih banaka (i ovdje tuženika) vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

11.3. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (a time i prava tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljeve) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, stoga je neosnovan prigovor tuženika da se na ovaj konkretni predmet ne može primijeniti zaštita pružena potrošačima u prethodno navedenim odlukama.

Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stoga je primjenom navedene odredbe ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

13.  Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, po ugovoru o kreditu br…., jer je više platila tuženiku 1.095,42 EUR-a / 8.253,47 kn, kako je to navedeno u izračunu preplaćenih iznosa koji je tužiteljica dostavila uz tužbu str. 24 do 29 spisa.

 

14. Prigovor tuženika da je potraživanja tužiteljice u zastari nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). S obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 postala pravomoćna 13. lipnja 2014., od toga dana počinje teći zastarni rok, a kako se u konkretnom slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

 

15. Kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, a budući se radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, pa sud nalazi  osnovani tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

16. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po Izračunu preplaćenih iznosa kredita, pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, a po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO jer je tuženik kao sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, tj.  isključivo je on predložio da se prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju zaključi predmetni Ugovor, stoga je tuženik nepošteni stjecatelj zbog čega je isti dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

17. Sukladno odredbi čl. 154. st.1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora prema tužbenom zahtjevu, valjalo je tužiteljici priznati troškove u ukupnom iznosu od 921,70 EUR-a / 6.944,55 kn, a koji trošak čini sastav tužbe od 20. rujna 2022.g., temeljem Tbr. 7.1. u iznosu od 149,25 EUR-a, zastupanje na ročištu od 23.3.2023.g. temeljem Tbr. 9.1. u iznosu od 149,25 EUR-a, sastav podneska od 24.4.2023.g. temeljem Tbr.8.3. u iznosu od 37,31 RUR-o,  zastupanja na ročištu od 25. travnja 2023.g. temeljem Tbr. 9.1. u iznosu od 149,25 EUR-a, tj. novčani iznos od 485,06 EUR-a, bez PDV-a, nadalje PDV od 25 % u iznosu od 121,26 EUR-a, nadalje, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 EUR-o, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR-a, trošak izračuna preplaćenih iznosa po kreditu koji iznosi 66.36 EUR-a, te putni trošak na relaciji V. K. V. 2 puta po 100 km x 0,48 EUR-a, što iznosi 96,00 EUR-a, odnosno ukupan trošak od 828,41 EUR-o / 6.241,66 kn.

 

18. Radi gore navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 22. svibnja 2022.

 

           Sutkinja

 

                                                                                                                                   Marija Grgešić, v.r.

 

Uputa  o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

 

Dostaviti:

1. Odvj. M.M.-O., V.
2. Odvj. J.M, Z.