1

Poslovni broj: 26 Gž-1656/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1656/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB:... iz Š., kojeg zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu M., K. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog  suda u Zagrebu poslovni broj P-3225/2021-21 od 30. rujna 2022., u sjednici vijeća 18. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog građanskog  suda u Zagrebu poslovni broj P-3225/2021-21 od 30. rujna 2022.:

 

-                                                                                                                                            potvrđuje pod toč. II., IV., V., VI., VII. i VIII. izreke,

 

-                                                                                                                                            potvrđuje pod toč. IX. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 10.239,50 kn/1.359,02 EUR sa zateznom kamatom,

 

-                                                                                                                                            preinačuje pod toč. I. i III. izreke, te pod toč. IX. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba u navedenim dijelovima čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu broj 3214453923/08 koji je sklopljen između stranaka 23. rujna 2008., pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 22.543,75 kn/2.992,07 EUR s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. III. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba u navedenim dijelovima čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu broj 3214445536/08 sklopljenog između stranaka 23. rujna 2008., pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 22.396,21 kn/2.972,52 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. V. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 2. st. 3. i navedeni dio čl. 18. st. 1. t. H Ugovora o kreditu broj 3214453923/08 koji je sklopljen između stranaka 23. rujna 2008., pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova ništetnosti odredbe o troškovima obrade kredita iznos od 1.425,73 kn/189,23 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2008. do isplate, pod toč. VII. izreke utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 2. st. 3. i navedeni dio čl. 18. st. 1. t. H Ugovora o kreditu broj 3214445536/08 koji je sklopljen između stranaka 23. rujna 2008., pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova ništetnosti odredbe o troškovima obrade kredita iznos od 1.425,73 kn/189,23 EUR sa zateznom kamatom od 23. rujna 2008. do isplate, dok je pod toč. IX. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.239,50 kn/1.491,73 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2022. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22,. 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. te čl. 2. st. 3. i određenog dijela čl. 18. st. 1. t. H Ugovora o kreditu broj 3214453923/08 od 23. rujna 2008. i Ugovora o kreditu broj 3214445536/08 od 23. rujna 2008., te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredaba o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF i troškova obrade kredita po oba Ugovora o kreditu.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka 23. rujna 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3214453923/08

kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 16.029,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te Ugovor o kreditu broj 3214445536/08 kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 15.994,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate po svakom kreditu od 60 mjeseci, s ugovorenom promjenjivom kamatom, te ispunjenjem obveze uz primjenu valutne klauzule uz CHF i troškovima obrade svakog kredita;

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženicom sklopio Ugovore o kreditu radi kupnje osobnih vozila kao poklon kćeri i sinu, da o uvjetima kreditiranja nije pregovarao sa zaposlenicima tuženice nego je razgovarao samo sa zaposlenicima auto salona u kojem je kupovao vozila, da mu nije uručen promotivni materijal tuženice vezan uz uvjete kreditiranja nego su mu uvjeti priopćeni u auto salonu, da mu je poznat pojam "valutne klauzule", ali nije  bio svjestan rizika ugovaranja te vrste kredita obzirom je smatrao da se radi o najsigurnijoj valuti, pa tako i najsigurnijem kreditnom zaduženju;

 

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorima o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužitelj ovlašten se pozvati u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u konkretnoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a obzirom utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite;

 

- da iz nalaza financijske vještakinje P. B. iz C. za f. v. d.o.o. proizlazi da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatio tuženici po Ugovoru o kreditu broj 3214453923/08 iznos od 22.543,75 kn, te po Ugovoru o kreditu broj 3214445536/08 iznos od 22.396,21 kn, dok je po svakom od Ugovora o kreditu isplatio tuženici jednokratnu naknadu od 2%, tj. ulaznu naknadu za troškove obrade kredita po 1.425,73 kn;

 

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 20. travnja 2021. to je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina;

 

- da je odredba čl. 2. st. 3. i određeni dijelovi čl. 18. st. 1. t. H Ugovora o kreditu broj 3214453923/08 i Ugovora o kreditu broj 3214445536/08, kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 2% od iznosa kredita sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženice, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza, a iz kojih nije evidentno koliko iznosi i na što se odnosi, te koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,

 

slijedom čega je prvostupanjski sud izrekom presude pod toč. I., III., V. i VII.  izreke utvrdio ništetnim navedene dijelove čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3., čl. 2. st. 3. i navedeni dio čl. 18. st. 1. t. H Ugovora o kreditu broj 3214453923/08 i Ugovora o kreditu broj 3214445536/08, dok je toč. II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 22.543,75 kn/2.992,07 EUR i toč. IV. izreke iznos od 22.396,21 kn/2.972,52 EUR s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj po oba kredita, te je toč. VI. i VIII. izreke presude naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.425,73 kn/189,23 EUR s osnova plaćene jednokratne naknade za obradu svakog od kredita, pozivom na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.,  41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) i na čl. 1115. ZOO-a u pogledu dosuđene zatezne kamate.

 

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli jer su navedene odredbe isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, obzirom iz odluka Suda Europske unije u predmetu broj C-81/19 i C-243/20 proizlazi da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnih prava bez obzira radi li se o odredbama kongentne ili dispozitivne naravi isključene iz primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ, što se ima primijeniti i na odredbu o valutnoj klauzuli koja je sadržana u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pa je utoliko pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud te odredbe proglasio ništetnim. Smatra da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje i da nije uzeo u obzir navode tuženice o informiranosti tužitelja pa da je iz tog razloga i počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a. Osporava i utvrđenje ništetnosti odredaba o tzv. ulaznoj naknadi obzirom sud nije uzeo u obzir da je tužitelj bio upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti po osnovu troškova obrade kredita, sve uzimajući u obzir da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2008. nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje tzv. ulazne naknade, koje je uvedeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13.) i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/14), čime je formalizirano ono što je godinama ugovarano u ugovorima o kreditu i što se i dan danas naplaćuje. Priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, a izračun visine naknade je svaki razumni, razborit i pažljiv potrošač mogao utvrditi bez ikakvih poteškoća, ukazujući na praksu Suda Europske unije u predmetu broj C-621/17 u kojoj je izraženo stajalište da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Zaključno osporava stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare i tijeku zateznih kamata na sve dosuđene iznose s osnova restitucijskog zahtjeva.

 

8. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene određenim razlozima i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te presuda sadrži sve propisane podatke iz čl. 338. ZPP-a.

 

9. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne ugovorne odredbe iz oba Ugovora o kreditu kojima je ispunjenje ugovornih obveza vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

 

9.1. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorima o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužitelj u iskazu potvrđuje da prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pregovarao sa zaposlenicima tuženice o uvjetima kreditiranja, da su mu Ugovori o kreditu predani u auto salonu u kojem je kupio osobna vozila, iz čega nedvojbeno proizlazi da nije od tuženice obaviješten o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ugovorne odredbe kojima je ispunjenje obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF ništetne.

 

9.2. Međutim, ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF nije ugovoreno u čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu, nego u čl. 6. Ugovora o kreditu što je evidentno iz sadržaja navedene ugovorne odredbe, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji u st. 1. glasi: "(…) u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF (…) obračunate prema srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate“, koji u st. 2. glasi: "(…) što na dan isplate kredita predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke", te koji u st. 3. glasi: "(…) promjene u tečaju za valutu CHF (…) izraženo u valuti CHF (…)". 

 

9.3. Navedenom ugovornom odredbom u oba Ugovora o kreditu definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan isplate kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a  kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

 

10. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja, sadržaja Ugovora o kreditu i pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ispunjenje obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, a što predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva tužitelja, ali je pogrešnom primjenom materijalnog prava ovo utvrđenje vezao uz ništetnost čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu.

 

11. Tuženica nije predlagala izvođenje dokaza (npr. saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnost utvrđenja da je tužitelj bio informiran o tečajnom riziku u fazi sklapanja ugovora o kreditu, dok su promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženica bili analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu. 

 

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženici iznos od 22.543,75 kn/2.992,07 EUR i iznos od 22.396,21 kn/2.972,52 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

13. Prvostupanjski sud je pod toč. 31. do 35. obrazloženja naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženica, koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženica u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je u čl. 18. toč. H Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi „(…) javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija (…) kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru (…), to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženice su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

 

13.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

 

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

 

pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 2. st. 3 i čl. 18. st. 1. t. H. oba Ugovora o kreditu i obvezao tuženicu vratiti tužitelju plaćene iznose po tom osnovu od 1.425,73 kn/189,23 EUR temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženica nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu.

 

14. Prigovor zastare restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu prvostupanjski sud je ocijenio pravilnom primjenom čl. 225. ZOO-a, obzirom nije protekao opći zastarni rok od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe (20. travnja 2021.), dok zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

 

15. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II., IV., V., VI., VII. i VIII. izreke, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I. i III. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetni čl. 1. st. 1., st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

 

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a na način da je tužitelju dosuđen trošak od 11.239,50 kn/1.491,73 EUR za radnje koje su navedene pod toč. 38. obrazloženja.

 

17. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužitelju trošak sastava podneska od 1. rujna 2022. jer se ne radi o trošku koji je bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a obzirom primjenom čl. 42. st. 3. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.) dvojno iskazivanje novčanih iznosa predstavlja obvezu tijela javne vlasti, a ne obvezu tužitelja. Osim toga prvostupanjski sud je priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, iako je trošak iznosio 1.500,00 kn, pa je iz navedenih razloga počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

 

18. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je trošak vještačenja iznosio 1.500,00 kn jer iz stanja u spisu (list 156) proizlazi da je vještak ispostavio račun na iznos od 2.500,00 kn i da je tužitelj u tom iznosu platio trošak vještačenja. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je trošak sastava podneska od 1. rujna 2022. dosuđen pogrešnom primjenom materijalnog prava, obzirom po ocjeni ovoga suda tužitelj za sastav tog podneska ima pravo na trošak u iznosu od 250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.), pa je tužitelju pogrešno dosuđeno za taj podnesak iznos od 1.000,00 kn/132,72 EUR.

 

19. Iako je ovaj sud djelomično preinačio presudu, tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak jer se radi o neznatnom dijelu s kojim nije uspio u odnosu na cjelokupni zahtjev, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a.

 

20. Vezano uz odluku o troškovima postupka ovaj sud primjećuje da je prvostupanjski sud prekoračio zahtjev tužitelja za naknadu troškova s lista 218 spisa, te je tužitelju dosudio na sve radnje i PDV, iako odvjetnik isti nije zahtijevao. Međutim, tuženica u žalbi ne ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a ovaj sud na počinjenje navedene bitne povrede kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), radi čega nije u mogućnosti intervenirati u dosuđeni trošak u tom smislu.

 

21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je potvrdio presudu pod toč. IX. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 10.239,50 kn/1.359,02 EUR, dok je preinačio u dijelu kojim je dosuđen trošak od 1.000,00 kn/132,72 EUR primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a.

 

22. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na cjelokupan zahtjev.

 

23. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 18. svibnja 2023.