- 1 -              III Kr 53/2023-3

Broj: III Kr 53/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. I. L., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 2. studenog 2022. broj K-228/2022-6 i Županijskog suda u Zagrebu od 7. veljače 2023. broj Kž-97/2023-3, u sjednici održanoj 18. svibnja 2023.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev os. I. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Virovitici od 2. studenog 2022. broj K-228/2022-6, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 7. veljače 2023. broj Kž-97/2023-3, I. L. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11.

2. Osuđenik je putem branitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. B. i D. N. iz V., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „budući smatra da postoje povrede zakona na njegovu štetu“ s prijedlogom da se „presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda preinači na način da se osuđenika oslobodi odnosno da mu se umjesto izrečene kazne zatvora izrekne uvjetna osuda odnosno da mu se izrečena kazna zatvora zamijeni za rad za opće dobro odnosno podredno da se presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ukinu u cijelosti a predmet vrati na novo suđenje.“

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) nije osnovan.

5. U zahtjevu se u bitnome navodi da je sporno je li „... poruka koju je osuđenik poslao ... predstavlja prijetnju odnosno da li je ... neupitno podobna da kod druge osobe, tako i oštećene, izazove osjećaj straha.“ Po „... mišljenju obrane, nije dokazano da bi poruka ... predstavljala prijetnju, nije dokazano niti da se navedene riječi odnose konkretno na oštećenu niti je dokazano da je kod oštećene, uslijed takvih prijetnji, izazvan osjećaj uznemirenosti, nesigurnosti ili straha ...“ Dalje se tvrdi da „... poruka koju je osuđenik poslao nije bila poslana s namjerom da se bilo tko ustraši ili uznemiri.“, a da na činjenicu „... kako oštećena sadržaj poruke nije shvatila ozbiljno ...“ upućuje okolnost da je „... oštećena nakon tog događaja, u više navrata, dolazila kod osuđenika te ga molila za oprost i pomirenje.“ tražila od osuđenika da joj posudi novac, telefonom vrijeđala sadašnju osuđenikovu djevojku i na druge načine kontaktirala sa osuđenikom.

5.1. U nastavku zahtjeva „Vezano za izrečenu bezuvjetnu kaznu zatvora ...“ zamjera se da „... sudovi nisu utvrdili pravilno i s istim stupnjem  izvjesnosti odlučne činjenice na kojima se temelji odluka o kazni kao i činjenice o kojima ovisi odluka o krivnji i pravnoj oznaci djela. Prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu u razlozima presuda određeno naveli kojim dokazima su utvrđene činjenice o kojima ovisi odluka o kazni te razloge zbog kojih uzima da one zaista postoje. Upravo stoga smatramo kako se izrečenom kaznom ne postiže svrha kažnjavanja koju definira čl. 41. Kaznenog zakona ...“ Dalje se navodi „... sud ako je smatrao da bi poruka ... predstavljala kazneno djelo tada ga je [osuđenika] trebao suditi za prijetnju iz članka 139. st. 1. KZ-a te mu eventualno izreći kaznu zatvora u trajanju do godine dana i ... uvjetnu osudu ...“ uz vrijeme provjeravanja od dvije godine. Pored toga „... u slučaju da su prvostupanjski i drugostupanjski sud smatrali da nema uvjeta za izricanje uvjetne osude, mogli su mu izreći i kaznu zatvora manju od 1 godine te mu tu kaznu ... zamijeniti radom za opće dobro.“ Osim toga se prigovara da su niži sudovi „... u obzir uzeli samo otegotne okolnosti dok olakšavajuće okolnosti nisu uzimali u obzir.“, a „... bitno je da otegotnih okolnosti na strani osuđenika nije bilo ...“

5.2. Zaključno osuđenik navodi kako „... nije bilo nedvojbeno utvrđeno da je ... počinio kazneno djelo ...“ pa je trebalo „... primijeniti jedno od temeljnih načela kaznenog procesnog prava  In dubio pro reo ...“ te „... donijeti oslobađajuću presudu.“

6. Prema jasnim granicama predviđenim u čl. 517. st. 1. i 2. ZKP/08. zahtjev se može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti zbog nezadovoljstva odlukom o kazni. Prema tome ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi pravilno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) o kojoj ovisi zaključak o krivnji i dokazanosti kaznenog djela, niti jesu li pravilno vrednovali okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Stoga je promašeno polemiziranje osuđenika sa argumentacijama nižih sudova o ocjeni dokaznog materijala  u cilju njegove preocjene što se osobito odnosi na dokazanost karaktera upućene poruke oštećenici i utvrđene krivnje za predmetno kazneno djelo.

7. Nadalje, prema činjeničnom opisu kaznenog djela zbog kojeg je osuđenik proglašen krivim razvidno je da je prijeteća SMS poruka („... meni je svejedno sad hoću li roknuti oboje ili samo jedno“)  upućena u cilju da ustraši suprugu A. L. čime je kazneno djelo prijetnje počinjeno u kvalificiranom obliku, prema bliskoj osobi (čl. 87. st. 8. i 9. KZ/11.) i stoga pravilno označeno kao kazneno djelo iz čl. 139. st. 3.   u vezi sa st. 2. KZ/11. tako da pobijanom presudom nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. na koju sadržajem zahtjeva smjera osuđenik.

8. U odnosu na odluku o kazni nije sporno da okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne predstavljaju odlučne činjenice jer se na njih nadovezuje primjena zakona, dakle i ove se činjenice utvrđuju na isti način kao i ostale odlučne činjenice o kojima ovisi zaključak o kaznenoj odgovornosti. Kako je već prethodno navedeno (odlomak 6.) ovim se pravnim lijekom ne propituje pravilnost utvrđenja i vrednovanja tih činjenica.

8.1. Pored toga valja uputiti osuđenika da prema stanju stvari odnosno sadržaju pravomoćne presude proizlazi da su sudovi vodili računa o olakotnim (izmijenjene životne okolnosti osuđenika-život s drugom ženskom osobom uz izbjegavanje konflikata sa oštećenicom) i otegotnim okolnostima (osuđivanost te izražena upornost da naudi oštećenici i njenom partneru) kako predviđa čl. 47. KZ/11. Nadalje, osuđenik u žalbi podnijetoj protiv prvostupanjske presude nije osporavao tako utvrđene činjenice koje imaju značaj olakotnih i otegotnih okolnosti već je prigovorio da je kazna „... nevjerojatno visoka.“  odnosno da „... kazna ... nije primjerena niti u skladu sa svim olakotnim okolnostima ...“. Međutim, kako je nakon utvrđenja i vrednovanja okolnosti iz čl. 47. KZ/11. osuđeniku izrečena kazna zatvora koja predstavlja zakonski minimum za ovo kazneno djelo, dakle radi se o sankciji koja nije izvan zakonom predviđenog okvira za predmetno kazneno djelo, to ni u odnosu na taj dio pravomoćne presude nije povrijeđen zakon na štetu osuđenika.

9. Konačno, iz sadržaja prvostupanjske presude razvidno da je taj sud na temelju pomne analize dokazne građe utvrdio i dao razloge o osuđenikovoj krivnji za kazneno djelo prijetnje počinjeno prema bliskoj osobi, tim više što ni osuđenik nije osporio činjenicu da je putem SMS-a uputio predmetnu poruku, a što je sve ispravnim ocijenio i drugostupanjski sud. Prema tome jasno slijedi da nakon savjesne ocjene dokaza sudovi nisu bili u dvojbi o postojanju činjenica koje tvore obilježja terećenog kaznenog djela pa je promašena tvrdnja o povredi načela in dubio pro reo iz čl. 3. st. 3. ZKP/08.

10. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08. trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 18. svibnja 2023.

                            Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.