1              Poslovni broj: Gž-1775/2022-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1775/2022-3

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinji izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. J. K., OIB: ... iz Njemačke i II. tužiteljice D. M. K. C., OIB: ... iz Italije, oboje zastupani po punomoćniku D. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & Š. d.o.o., Z., protiv tuženika A. O. d.d., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku K. F. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pn-274/19-32 od 24. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pn-274/19-32 od 24. lipnja 2022. u dosađujućem pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV., V., i VI.  te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom VII. i VIII. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je :

"I. Nalaže se tuženiku da I. tužitelju G. J. K. isplati iznos od 225.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da I. tužitelju G. J. K. na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29. prosinca 2016. pa do 25. travnja 2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29. siječnja 2019. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da I. tužitelju G. J. K. na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29. prosinca 2016. pa do 13. listopada 2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29. siječnja 2019. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici D. M. K. C. isplati iznos od 150.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici D. M. K. C. na iznos od 150.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29. prosinca 2016. pa do 25. travnja 2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29. siječnja 2019. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

VI. Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici D. M. K. C. na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29. prosinca 2016. pa do 13. listopada 2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29. siječnja 2019. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

VII. Nalaže se tuženiku da I. tužitelju G. J. K. naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 20.876,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

VIII. Nalaže se tuženiku da II. tužiteljici D. M. K. C. naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 20.876,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IX. Odbija se preostali dio zahtjeva I. tužitelja i II. tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.388,00 kn sa zateznim kamatama."

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u dosuđujućem dijelu u cijelosti, odnosno u odluci o parničnom trošku  pod točkom VII. i VIII. izreke zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje – ZPP) predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

3. Na žalbu tuženika odgovorili su tužitelji, u odgovoru su porekli žalbene navode te predložili obijanje žalbe.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora čini zahtjev I. tužitelja i II. tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika i to pok. M. K. (maćehe prvotužitelja i majke drugotužiteljice) te zahtjev za isplatu zateznih kamata na isplaćene iznose naknade neimovinske štete zbog smrti oca pok. S. K. koji su smrtno stradali u prometnoj nesreći koja se dogodila 29. kolovoza 2016. u mjestu Krilo Jesenice, predio "Duboka".

 

6. U tijeku postupka među strankama nije bio sporan:

 

- nastanak štetnog događaja;

- pasivna legitimacija tuženika;

- da je tuženik I. tužitelju 25. travnja 2017. na ime naknade za duševne boli zbog smrti oca isplatio iznos od 75.000,00 kuna, a 13. listopada 2017. daljnji iznos od 75.000,00 kuna;

- da je tuženik II. tužiteljici po osnovu štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti roditelja isplatio 25. travnja 2017. iznos od 150.000,00 kuna, a 13. listopada 2017. daljnji iznos od 75.000,00 kuna, odnosno ukupno 225.000,00 kuna.

 

7. Među strankama je bilo sporno, a sporno je i u ovoj fazi postupka;

 

- postoji li na strani pok. M. K. doprinos nastanku štetnog događaja, zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom;

- je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete, odnosno osnova i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare.

 

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja, nadalje, utvrdio je sljedeće relevantne činjenice:

 

- da se dana 28. rujna 2016. oko 15,55 sati, u mjestu Krilo Jesenice, predio "Duboka",  kod KM stupa 14+400 metara, dionica broj 18, dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali I. J. iz B. V., kao vozač osobnog vozila reg. oznake ZG ..., S. K. iz P., kao putnik u vozilu reg. oznake ZG ..., M. K., iz P., kao putnik u istom vozilu, T. M., kao vozač autobusa reg. oznake ST ..., te putnici u autobusu, kao što je navedeno u Zapisniku o očevidu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj: KR-DO-1312/16 od 29.8.2016.;

 

- da je nakon provedenog kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja po vještaku G. H. dipl. ing. i dr. D. M. spec. sudske medicine utvrđeno da je putnica M. K., koja je sjedila na zadnjoj klupi lijevo, udarila u srednji stup sa lijeve strane brzinom od 65 km/h, njezino tijelo je u trenutku sudara naglo i silovito poletjelo izrazito prema naprijed i nešto ulijevo te su njezine ozljede nastale nalijetanjem tijela na čvrste prepreke u unutrašnjosti kabine vozila ispred mjesta sjedenja (naslon sjedala vozača, srednji lijevi krovni nosač, staklo stražnjih lijevih vrata) iz čega slijedi ona u trenutku nesreće nije bila vezana sigurnosnim pojasom. Da je prednica tužitelja u trenutku nesreće bila vezana sigurnosnim pojasom, pojas bi ograničio ranije spomenuti pomak tijela prema naprijed i posljedični udar tijela o prepreke pa bi i očekivani ukupni opseg ozljeda bio manji, što prvenstveno vrijedi za ozljede glave. Međutim, s obzirom na izrazito visok intenzitet sudarnih sila, a time i veliko biomehaničko opterećenje kojem je tijelo prednice tužitelja bilo izloženo, postojala bi kod nje realna mogućnost zadobivanja smrtonosnih ozljeda i u slučaju da je kritične zgode bila vezana sigurnosnim pojasom. Nadalje, okolnost da su preostala dva sudionika prometne nesreće bili vezani sigurnosnim pojasevima, a kod njih oboje utvrđeni su upravo razdori aorte, dakle, istovrsne ozljede kao kod prednice tužitelja, da potvrđuje zaključak kako u konkretnom slučaju pojas nije mogao zaštiti prednicu tužitelja od nastanka takve smrtonosne ozljede;

 

- da na strani pok. M. K. ne postoji doprinos nastanku štetnog događaja, zbog činjenice što kritične zgode nije bila vezana sigurnosnim pojasom;

 

- da je pok. M. K. odgojila I. tužitelja koji je zajedno s njom (i njezinim suprugom tj. ocem I. tužitelja sada pok. S. K.), živio od trećeg mjeseca života pa sve negdje do 25. godine života;

 

- da iz iskaza I. tužitelja G. J. K., čiji iskaz je sud ocijenio istinitim, proizlazi da je pok. S. K. njegov otac, a očevu suprugu pok. M. K., s kojom je živio od trećeg mjeseca života, I. tužitelj je doživljavao kao svoju majku, zvao ju je mama i ona je uvijek o njemu brinula i skrbila, dok se biološke majke M. niti ne sjeća. Nadalje, iz njegovog iskaza proizlazi da je s ocem i majkom M. živio do navršenih 25 godina života, a zatim je odselio, sada je oženjen i ima jednu kćerku. Smrt majke M. K. doživio je kao teški gubitak;

 

- da je iskaz I. tužitelja potvrđen i iskazom II. tužiteljice, koja je sestra I. tužitelja, čiji iskaz je sud također ocijenio istinitim. Tako iz njegovog iskaza proizlazi da je I. tužitelj njezin stariji brat koji nije živio sa svojom biološkom majkom, već je živio sa ocem S. i majkom M. K., a biološka majka I. tužitelja nikada nije tražila kontakt s njim. Nadalje, da je odnos I. tužitelja i M. K. bio odnos majke i sina, a I. tužitelj je u dobi od 23 ili 24 godine sa svojom djevojkom odselio iz roditeljske kuće u drugi stan;

 

- da je, dakle, odnos koji je postojao između I. tužitelja i sada pok. M. K. bio takav da se mogao izjednačiti s odnosom roditelja i djeteta tj. majke i djeteta, a I. tužitelj je živio u zajednici sa ocem i sada pok. M. K. od trećeg mjeseca života pa sve dok se nije odselio iz roditeljskog doma.

 

9. Stoga je sud prvog stupnja smatrao da je tuženik, temeljem čl. 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) i čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) obvezan I. tužitelju, na ime pravične novčane naknade zbog smrti majke M. K., isplatiti iznos od 225.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 29.12.2016. pa do isplate.

 

9.1. Nadalje, kako između stranaka nije sporno da je tuženik I. tužitelju 25.4.2017. na ime naknade štete za duševne boli zbog smrti oca isplatio iznos od 75.000,00 kn, a 13.10.2017. daljnji iznos od 75.000,00 kn, sud je naložio tuženiku da I. tužitelju G. J. K. na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29.12.2016. tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do 25.4.2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29.1.2019. tj. od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te je naložio tuženiku da I. tužitelju na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29.12.2016. tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do 13.10.2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29.1.2019. tj. od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

 

10.              Kako između stranaka nije sporno da je tuženik II. tužiteljici 25.4.2017. D. M. K. C. 25.4.2017. na ime naknade štete za duševne boli zbog smrti roditelja isplatio iznos od 150.000,00 kn, a 13.10.2017. daljnji iznos od 75.000,00 kn, odnosno ukupno 225.000,00 kn, odnosno kako je tuženik II. tužiteljici na ime pravične novčane naknade zbog smrti majke M. K. isplatio iznos od 75.000,00 kn, sud je smatrao da je tuženik, temeljem čl. 11. ZOOP i čl. 1101. st. 1. ZOO, dužan II. tužiteljici po tom osnovu isplatiti i daljnji iznos od 150.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 29.12.2016. pa do isplate.

 

11.              Nadalje, sud je naložio tuženiku da II. tužiteljici na iznos od 150.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29.12.2016. tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do 25.4.2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29.1.2019. tj. od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te je, nadalje, naložio tuženiku da II. tužiteljici na iznos od 75.000,00 kn isplati zatezne kamate tekuće od 29.12.2016. tj. od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do 13.10.2017., na koji iznos teku zatezne kamate od 29.1.2019. tj. od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Pri tome treba istaknuti da je sud ocijenio istinitim iskaze I. tužitelja i II. tužiteljice da su kao obitelj bili bliski i emocionalno povezani te da ih je smrt roditelja, teško pogodila.

 

12.              U odnosu na navode tuženika da tužitelji nisu stanovali na istoj adresi sud je smatrao da oštećenici imaju pravo na isplatu pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe već samo zbog stupnja bliskosti srodstva (bračni drug, djeca, roditelji - čl. 1101. st. 1. i 3. ZOO), a ostali (braća i sestre, djedovi i bake, unučad te izvanbračni drug) uz dodatni uvjet da je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života - čl. 1101. st. 2. ZOO). U konkretnom slučaju radi se o tužbi djece zbog smrti maćehe i majke i zahtjevu za isplatu zateznih kamata na plaćene iznose naknade štete zbog smrti oca.

 

13.              Nadalje, je istaknuto da je tijek zateznih kamata na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete sud odredio sukladno odredbi čl. 1103. ZOO, a koji članak određuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

14.              Također, sud prvog stupnja je smatrao da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva postavljen kao u podnesku od 21.7.2020., kojim I. tužitelj na ime naknade štete zbog smrti majke umjesto 150.000,00 kn potražuje iznos od 220.000,00 kn, a II. tužiteljica po istom osnovu potražuje razliku i to umjesto iznosa do 75.000,00 kn potražuje iznos od 150.000,00 kn, obzirom da je tužbeni zahtjev povećan samo u pogledu visine, a pri tome zahtjev nije proširen u smislu da je zatražen neki vid štete koji nije bio zatražen prilikom podnošenja tužbe. Stoga, a kako se štetni događaj zbio 29.8.2016., a tužba je podnijeta 29.1.2019. u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva da nije nastupila zastara te je prigovor tuženika neosnovan (čl. 230. st. 1. ZOO). Ujedno je ukazano na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održane 5.3.2020. i 15.6.2020. na kojoj je donijeta odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade VSRH od 29.11.2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u kunama po svim osnovama povećavaju u odnosu na 2002. za 50%.

 

15.              Stoga je sud odlučio kao u izreci pobijane presude pod I.-VI.

 

16.              Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

             

17.              Gore navedena činjenična utvrđenja te pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud te se žalitelj u cijelosti upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.

 

18.              Naime, u iscrpno provedenom postupku, cijeneći i nesporne činjenice, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto valjano primijenio materijalno pravo, radi čega se žalitelj upućuje na  navode pobijane presude. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer razlozi presude ne proturječe sadržaju spisa te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o  sadržaju isprava i dokaza u spisu. Također, n isu počinjene ni druge bitne povrede, na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

19.              Posebno u odnosu na žalbu tuženika odgovoriti je da neosnovano isti upire na nedopuštenost preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo sukladno novim Orijetancijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, novim Orijetancijskim kriterijima, temeljenim na podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenom indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., a polazeći od zakonskih odredaba o naknadi neimovinske štete, određeno je da se primjenjuju Orijetancijski kriteriji iz 2002., na način da se tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima) podignu u iznosu na 2002. na 50%, te da se izmjena Orijetancijskih kriterija primjenjuju sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja). Dakle, bez obzira na protivljenje preinačenju tužbe sud može uvijek dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. st. 3. ZPP-a).

 

20.              U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužitelja, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak od 21. srpnja 2020.), valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja.

 

21.              Imajući u vidu načelna shvaćanja i pravne standarde izražene u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH , u konkretnom slučaju činjenica da je tužiteljica preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 16. prosinca 2021., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., ukazuje na zaključak da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe evidentno nije mogla predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriteriji koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao.

 

21.1.              Sijedom navedenih razloga, računanje tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (16.prosinca 2021.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06).

 

21.2.              Naime, polazeći od navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučio prema preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, u skladu s izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima, prihvačajući nalaz i mišljenje vještaka budući da je isto provedeno od strane osobe koja raspolaže potrebnim znanjima za provođenje istog, dok je nalaz i mišljenje podudaran i s priloženom medicinskom dokumentacijom, pri čemu niti stranke nisu iznosile prigovore na isti.

 

22.              S druge strane povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva plaćanje neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, te da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku. Ovo stoga što je odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14, dalje: ZOOP) propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može se osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

23.              U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate za navesti je i to da u okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je oštećenik u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer oštećenik nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

 

24.              Budući da oštećenica u tužbi nije mogla postavljati svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer je kao što je ranije ukazano važenje prethodnih orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020., uskraćivanje prava na zakonske zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.).

 

25.              Stoga je visina zakonske zatezne kamate pravilno određena u skladu s shvaćanjem revizijskog suda (Rev–1361/13 od 28. studenog 2017.), prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP-a, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

26.              Za razliku od navoda tuženika, time što su Orijentacijski kriteriji povišeni na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su IV-47/20) za 50%, nije "već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od indeksa porasta potrošačkih cijena i promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije". Ovo stoga što zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi nisu naknada štete već su posljedica dužnikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade. Nema razlike u dospijeću i posljedičnom zakašnjenju sa ispunjenjem obveze pravične naknade prema odredbi čl. 1103. ZOO ili prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP-a iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer u oba slučaja obveza pravične naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva. U tom smislu posljedica tuženikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade od podnošenja zahtjeva ogleda se u njegovoj obvezi plaćanja zateznih kamata od podnošenja zahtjeva jer je tako propisano odredbama čl. 1103. ZOO, ali i čl. 12. st. 4. ZOOP u vezi čl. 29. st. 1 ZOO, na tijek koje obveze ne utječe povišenje dijela već postavljenog zahtjeva jer se pravična novčana naknada određuje oštećeniku u svojoj ukupnosti, prema kriterijima važećim u vrijeme odluke o njezinoj visini.

 

27.              Nadalje, neosnovan je prigovor tuženika koji upire na doprinos pok. M. K. (prednice 1. tužitelja) zbog nekorištena sigurnosnog pojasa. Naime, prema odredbi članka 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama vozač i putnici tijekom vožnje u vožnji motornim vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni sigurnosni pojasevi, dužni su koristiti pojas na način koji je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa.

 

28.              Međutim, po provedenom postupku, odnosno provedenom vještačenju po vještacima Goranu Husinec dipl. ing. te dr. Davoru Majer, doista proizlazi kako kritične prigode prednica tužitelja nije bila vezana sigurnosnim pojasom. Međutim, prema navedenom vještvu, a temeljem rezultata provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da su ostali sudionici prometne nezgode bili vezani sigurnosnim pojasevima, a kod njih oboje utvrđeni su upravo razdori aorte, dakle istovrsne ozljede kao kod prednice tužitelja, pa je doista zaključiti da u konkretnom slučaju sigurnosni pojas nije mogao zaštiti prednicu tužitelja od nastanka takve smrtonosne ozljede.

 

29.              Također i u svom usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja na ročištu od 10.5.2022. vještak sudske medicine je naveo kako dopušta mogućnost da bi u slučaju da je prednica tužitelja koristila sigurnosni pojas,  postojala mogućnost njenog preživljavanja ali da on ne može sa sigurnošću isključiti mogućnost da prednica tužitelja u slučaju vezivanja sigurnosnim pojasom ne bi zadobila smrtonosne ozljede koje je zadobila kritične prigode, jer bi pojas ograničio inercijsko kretanje tijela prednice tužitelja i posljedično udar o prepreke. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima  u postupku nije utvrđena protupravnost u postupanju prednice tužitelja kao putnika u vozilu kritične prigode.

 

30.              Konačno, neosnovan je i žalbeni prigovor da prvotuženiku ne bi pripadala naknada neimovinske štete zbog smrti M. K., budući je živa njegova biološka majka, a da pok. M. K. istog nije usvojila. Naime, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je prvotužitelj živio u zajednici sa pok. ocem i pok. M. K., koja je ovog tužitelja odgojila zajedno sa svojim suprugom i to od trećeg mjeseca života pa sve do vremena kada je isti napustio obiteljski dom te kasnije zasnovao svoju obitelj.

 

31.              Po stavu ovog žalbenog suda, samo formalna činjenica (ne)usvajanja djeteta, odnosno postojanja biološke majke prvotužitelja nije razlog da se ne utvrdi postojanje trajne zajednice života između tužitelja, odnosno njihovog pok. oca te M. K. Naime, iz provedenih dokaza je zaključiti da se navedeni odnos može izjednačiti s odnosom roditelja i djece  u smislu odredbe članka 1101. stavak 1. i 3. ZOO-a, pa prvotužitelju pripada naknada za duševne boli zbog smrti maćehe, u iznosu kako je to zaključio prvostupanjski sud. Ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

32.              Radi svega iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno odluku o troškovima postupka temeljem članka 380. u svezi s člankom 381. ZPP-a.

 

U Splitu 18. svibnja 2023.