1

Poslovni broj: Gž-549/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-549/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice D. K., OIB:…, iz V., T., zastupane po punomoćnici S. Z., odvjetnici iz V., protiv tuženika B. A., OIB:…, iz S. A. D., CA …, L. A., … S. O. B.., A.., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-532/15-46 od 16. siječnja 2017., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-532/15-46 od 16. siječnja 2017. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o zajmu između tužiteljice D. K. kao zajmoprimca i tuženika B. A. kao zajmodavca, zaključen dana 4.10.2011., na kojem je ovjeren potpis tužiteljice kod I. M., javnog bilježnika iz Z. pod brojem OV-2330/1.

2. Nalaže se brisanje hipoteke tuženika B. A. na suvlasničkom udjelu od ½ dijela u čkbr. 111/1 kuća K. površine 110 m2, dvorište K. površine 296 m2 i vinograd K. površine 630 m2, ukupne površine  1036 m2, upisane u zk. ul. 3171 k.o. V.-b. koji glasi na tužiteljicu D. K..

3. Tuženik B. A. dužan je tužiteljici D. K. naknaditi parnične troškove u iznosu od 44.200,00 kn, u roku 15 dana po pravomoćnosti presude."

 

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 31. siječnja 2017. iz svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ocjenjuje da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pa predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Tuženik u žalbi tvrdi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je nerazumljiva, razlozi su nejasni i proturječni, time da ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Zbog toga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti  te je utvrđeno da je o odlučnim činjenicama sud prvog stupnja dao jasne razloge tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, a sud nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica s tuženikom 4. listopada 2011. godine zaključila Ugovor o zajmu na iznos od 24.022,02 eura te je prema sadržaju pismenog Ugovora, koji je zaključen u formi javnobilježničkog akta, tužiteljica potvrdila da je potpisivanjem tog Ugovora primila ugovoreni iznos, koji u kunskoj protuvrijednosti iznosi 179.900,00 kn. Prema sadržaju Ugovora Ugovor je sklopljen na vremensko razdoblje od 169 mjeseci u kojem roku je u mjesečnim ratama u iznosima od po 199,00 eura tužiteljica trebala tuženiku vratiti ukupno pozajmljeni iznos s ugovorenim kamatama od 5,07 % godišnje. Kao osiguranje vraćanja zajma ugovoreno je založno pravo na nekretninama u suvlasništvu tužiteljice od ½ dijela upisanim u zk.ul.br. 3171 k.o. V. b. Sud utvrđuje da je prije spornog ugovora zaključenog s tuženikom tužiteljica zaključila dva ugovora o zajmu i to prvi 17. srpnja 2009. s B. A. C. iz S.-a, kao zajmodavcem, na iznos od 12.277,80 eura, što je na dan zaključivanja ugovora iznosilo 89.900,00 kn, te 12. listopada 2010. sa N. L. J. iz S.-a na iznos od 15.040,47 eura, što je u kunskoj protuvrijednosti na dan zaključenja Ugovora o zajmu iznosilo 110.000,00 kn. Prema utvrđenju suda zajmovi prema ugovorima koje je tužiteljica zaključila s trećim osobama u cijelosti su vraćeni, koju činjenicu je sud utvrdio na temelju potvrda o prijevremeno otplaćenom dugu, koju potvrdu je tužiteljici izdao B. A. C. 12. listopada 2010., te na temelju izvansudske nagodbe koju je tužiteljica sklopila sa N. L. J. 4. listopada 2011. Nadalje, sud utvrđuje da iz preslike isplatnice broj 111004DK od 4. listopada 2011. proizlazi da je tuženik, kao blagajnik, isplatio tužiteljici po ugovoru 111004DK iznos od 179.900,00 kn, a isto tako da je prilikom sklapanja ugovora o zajmu s tuženikom broj 11104DK tužiteljica potpisala izjavu da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora sve bilo u redu, fer i korektno, da potpisom prihvaća ugovor koji odražava dogovor oko isplate i uvjeta otplate predmetnog zajma te da je pri punoj svijesti potpisala, te primila dogovoreni iznos. Sud nadalje utvrđuje da je tužiteljica 4. listopada 2011., kao korisnik zajma, potpisala izjavu da nije u nuždi, da nije u teškoj financijskoj situaciji, da nema nekih teških imovinskih neprilika, da nema smanjenu sposobnost rasuđivanja da samosvjesno prihvaća svojim potpisom sve uvjete iz ugovora koje je detaljno proučila, da pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuje da je potpuno sposobna svaki mjesec podmiriti ratu po ugovoru, da se odriče zahtjeva za poništenje ugovora sa zajmodavcem nakon što je dobila iznos zatraženog zajma. Tužiteljica i tuženik su sklopili izvansudsku nagodbu 20. prosinca 2011. kojom su utvrdili da je 4. listopada 2011. sklopljen i isplaćen u cijelosti ugovor o zajmu broj 111004DK između stranaka te da je prilikom sklapanja poslova sve prošlo u najboljem redu, da ni jedna strana nije bila u teškoj materijalnoj situaciji, kao niti u bilo kakvoj zabludi, te su svjesno i sa razumijevanjem svih prava i obveza iz sklopljenog posla stupili u isti. Sud utvrđuje da su čl. 3. izvansudske nagodbe stranke utvrdile da se tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za otplatu zajma u cijelosti jednokratnom uplatom i za otpis dijela zakonske zatezne kamate kao i troškova raskida ugovora uzrokovanih njegovim kašnjenjem te da su stranke suglasno utvrdile kako stanje duga uz obračun ugovorene kamate na dan sklapanja izvansudske nagodbe iznosi 179.551,45 kn, koji iznos se tužiteljica obvezala podmiriti u roku od 20 dana od dana potpisa te nagodbe. Sud nadalje utvrđuje da je izvansudsku nagodbu od 12. prosinca 2011. godine te isplatnice za iznos od 179.900,00 kn, kao i dvije izjave tužiteljice kao korisnice zajma tuženik dostavio u preslici, a tužiteljica je osporavala vjerodostojnost te dokumentacije tvrdeći da nikad nije potpisala izvansudsku nagodbu s tuženikom.

 

6.1. Sud nadalje na temelju dopisa USKOK-a od 20. siječnja 2014. utvrđuje da je, između ostalih, protiv E. I. i I. M., koje je tuženik predlagao saslušati kao svjedoke u ovom postupku, podignuta optužnica od 14. siječnja 2014. zbog kaznenih djela i to protiv javnog reda – udruživanjem za počinjenje kaznenog djela iz članka 333. stavak 1. Kaznenog zakona te protiv imovine – lihvarskog ugovora iz članka 233. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona počinjenih na štetu, između ostalih, i tužiteljice. Sud također utvrđuje da optužnica nije podnesena protiv tuženika.

 

6.2. Na temelju iskaza tužiteljice sud utvrđuje da se je ona 2009. godine obratila kreditnom uredu u V. i tražila zajam u iznosu od 60.000,00 kn jer nije imala tople vode u kući i krovište joj je prokišnjavalo pa joj je novac trebao za kupovinu bojlera i popravak krovišta. U kreditnom uredu joj je obećano da će dobiti zajam od 60.000,00 kn te je pismeni ugovor o zajmu išla potpisati u Z.. Prije potpisa tvrdi da ugovor nije čitala jer je vjerovala zajmodavcima, međutim prilikom potpisa joj je rečeno da je odobreno samo 43.000,00 kn te da će morati vratiti 89.000,00 kn na što je ona pristala. O drugom ugovoru o zajmu kojeg je zaključila tužiteljica tvrdi da je razlog bio taj što je kasnila sa mjesečnom otplatom te je nakon što su je telefonom počeli „gnjaviti“ i nakon što su joj ponudili sklapanje drugog ugovora o zajmu, ona na to pristala jer su joj rekli da će i dalje trebati vratiti samo 89.000,00 kn, ali da će joj rata biti manja, pa je zbog toga potpisala ugovor o zajmu na 110.000,00 kn. Taj ugovor također nije čitala, ali joj je taj ugovor pročitao javni bilježnik. U odnosu na sporni ugovor tužiteljica tvrdi da su joj zbog kašnjenja u otplati duga prema drugom ugovoru prijetili te da je zbog toga pristala potpisati ugovor s trećim investitorom vjerujući osobama koje su joj nudile zaključenje ugovora da će joj rata biti manja, iako joj je rata bila ista kao i kod drugog investitora, te je zbog toga pristala potpisati treći ugovor, koji prije potpisa nije pročitala jer je vjerovala osobama koje su joj ugovor ponudile, a tvrdi da joj ugovor nije pročitao ni javni bilježnik. Nakon sklapanja spornog ugovora rate je plaćala preko pošte trgovačkom društvu T. N., ali kada su zaposlenici bili na godišnjem po njihovoj uputi rate je plaćala na žiro račun.

 

6.3. Sud je tijekom postupka saslušao svjedokinju J. G. koja je prijateljica tužiteljice i koja je tvrdila da je s tužiteljicom išla u Z. prvo u „neki ured blizu G. ulice“, a nakon toga tužiteljica je otišla k javnom bilježniku, time da svjedokinja s njom nije išla, nego su se kasnije našle u kafiću te je ta svjedokinja potvrdila da je pred njom tužiteljica izbrojila dobiveni novac, te da je izbrojila 43.000,00 kn i čudila se zašto je tako malo dobila. Ta svjedokinja potvrdila je da je u drugom navratu s tužiteljicom išla k javnom bilježniku u P. ulici u Z. odnosno da je tužiteljicu pričekala vani, a po izlasku da joj je tužiteljica pokazala da je dobila 2.000,00 kn. Ta svjedokinja išla je i treći puta s tužiteljicom u Z., kada su tužiteljicu pozvali da nešto potpiše te ta svjedokinja potvrđuje da je vidjela papir koji je tužiteljica potpisala i iz kojeg je proizlazilo da duguje oko 180.000,00 kn. Iz iskaza E. I. sud je utvrdio da on nema saznanja o odlučnim činjenicama u ovom postupku.

 

6.4. Analizirajući iskaz tužiteljice sud zaključuje da je on istinit jer je po ocjeni suda tužiteljica iskazivala neposredno uvjerljivo. Sud zaključuje da je ugovor kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom ništetan pravni posao, jer se radi o zelenaškom ugovoru u smislu odredbe članka 329. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) zaključujući da je prilikom sklapanja Ugovora o zajmu iskorištena tužiteljičina lakomislenost i nedovoljno iskustvo te je za tuženika ugovorena korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je tuženik tužiteljici dao ili učinio. Isključivo na temelju iskaza tužiteljice sud zaključuje da je ona bila lakovjerna u svojem postupanju, odnosno da je lakomislena i očito nedovoljno iskusna prilikom sklapanja pravnih poslova jer je vjerovala usmenim obećanjima njoj do tada nepoznatih osoba, odnosno osobama za koje ni sada ne zna kako se prezivaju, posebno u pogledu iznosa zajma koji joj treba biti isplaćen, kao i u pogledu iznosa koji na ime povrata zajma treba vratiti zajmodavcima. Sud također zaključuje da tužiteljica nije čitala predmetni ugovor o zajmu niti je zahtijevala da joj se ugovor pročita prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, te da je ona ugovor o zajmu, kao i drugu dokumentaciju potpisivala bez prethodnog čitanja što sudu ukazuje da je očito postupala lakomisleno te da nije imala dovoljno iskustva za stupanje u obvezno pravni odnos s tuženikom.

 

6.5. Kako je sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je ona po spornom ugovoru primila samo 500,00 kn zaključuje da je tuženik spornim ugovorom za sebe ugovorio povrat višestrukog iznosa od primljenog iznosa po svim ugovorima o zajmovima koje je tužiteljica zaključila i to zbog lakomislenosti i nedovoljnog iskustva tužiteljice, zbog čega zaključuje da je ugovor o zajmu zelenaški ugovor te da je on ništetan u smislu odredbe članka 329. stavak 1. ZOO-a. Obzirom da je temeljem ništetnog ugovora uknjiženo založno pravo, sud utvrđuje da je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim ona traži da se naloži brisanje hipoteke upisane na nekretninama iz zk.ul.br. 3171 k.o. V. b.

 

7. Tužiteljica je tijekom postupka osim glavnog zahtjeva, o kojem je sud odlučio pobijanom presudom, postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na poništenje ugovora o zajmu, međutim, sud o tom tužbenom zahtjevu nije odlučivao obzirom da je usvojio glavni – prvi postavljeni tužbeni zahtjev.

 

8. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje zbog čega za sada ni materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

 

8.1. Naime, sud prvog stupnja prihvaćajući iskaz svjedokinje J. G. utvrđuje da je tužiteljica na temelju Ugovora o zajmu sklopljenog s tuženikom primila samo iznos od 500,00 kn, iako je sama tužiteljica u tužbi navela da je na temelju tog Ugovora primila 2.000,00 kn, zbog čega u odnosu na primljeni iznos zajma sud nije prihvatio iskaz tužiteljice, već je vjeru poklonio iskazu saslušane svjedokinje J. G.. Kako je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-4898/19 od 21. veljače 2023., kojom je ukinuta presuda ovog suda broj Gž-752/17 od 4. srpnja 2019., u ovom postupku potrebno utvrditi, između ostalog, koji iznos je tužiteljica primila od tuženika, a upravo na okolnost primljenog iznosa tužiteljica je predlagala pribavljanje vještačenja iz spisa Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-139/12, iz kojeg je, po tvrdnji tužiteljice, vidljivo koji iznos je primila prema Ugovoru s tuženikom, kao i po prethodna dva ugovora koje je zaključila s B. A. C. i N. L. J. po ocjeni ovoga suda taj dokaz je trebalo pribaviti i provesti. Naime, sud prvog stupnja je pravilno dopisom od 4. listopada 2016. zatražio od Županijskog suda u Zagrebu dostavu dijela nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na tužiteljicu kao oštećenu u predmetu K-Us-55/14 (ranije K-Us-139/12), međutim, prema sadržaju zapisnika o održanoj glavnoj raspravi 17. listopada 2016. vidljivo je da Županijski sud u Zagrebu nije dostavio traženi dio nalaza i mišljenja vještaka, a to nije učinio niti do ročišta održanog 2. prosinca 2016., na kojem je zaključena glavna rasprava, zbog čega u tom dijelu činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Po ocjeni ovog suda, zbog činjenice što je tužiteljica potpisala isplatnicu od 4. listopada 2011. prema kojoj joj je tuženik isplatio iznos od 179.900,00 kn, kao protuvrijednost ugovorenog iznosa od 24.002,02 EUR na dan zaključenja Ugovora, kao i činjenice što je potpisala Ugovor o zajmu u kojem je također navedeno da je ugovoreni iznos zajma primila, dakle, u slučaju kada o primitku iznosa zajma postoje pismeni dokumenti njihova vjerodostojnost ne može se otkloniti samo na temelju iskaza tužiteljice, koja je zainteresirana za uspjeh u ovom postupku, te samo na temelju njezinog iskaza, kao i iskaza svjedokinje J. G., koja nije imala saznanja o tome koji iznos je tužiteljica primila prema Ugovoru kojeg je zaključila s tuženikom, već je imala samo saznanja o iznosu kojeg je primila na temelju Ugovora kojeg je zaključila s B. A. C., dakle prema prvom Ugovoru, po ocjeni ovog suda sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje da bi tužiteljica primila po Ugovoru zaključenom s tuženikom samo iznos od 500,00 kn te da bi zbog toga zaključeni Ugovor bio ništetan u smislu odredbe članka 329. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22; dalje: ZOO) jer je njime ugovorena nerazmjerna imovinska korist u odnosu na ono što je tužiteljica primila. Također, sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije utvrdio od kakvog je utjecaja činjenični opis kaznenog djela iz optužnice u predmetu K-Us-139/12 koji se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu, ali ne protiv tuženika, već protiv trećih osoba, odnosno sud nije utvrdio od kakvog je utjecaja činjenica da je u tom predmetu tužiteljica navedena kao oštećenica te da je otplaćivala dio obveza po zaključenim ugovorima o kreditu dijelu pravnih osoba, koje su po tvrdnji optužnice osnovane u svrhu počinjenja kaznenih djela za koje se terete osobe navedene u optužnici. Također, sud u postupku nije utvrdio u kakvom su odnosu zajmodavci koji su tužiteljici davali sporne pozajmice, a koja činjenica je odlučna u ovom postupku, kako to u svojem rješenju broj Rev-4898/19 od 21. veljače 2023. navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske, pa i u tom smislu nije pravilno utvrđeno činjenično stanje. Po ocjeni ovog suda, a s obzirom da se vodi kazneni postupak, ali ne protiv tuženika koji u optužnici nije naveden ni u kakvoj ulozi u činjeničnom opisu kaznenog djela, potrebno je u postupku utvrditi je li tuženik osobno s tužiteljicom pregovarao o zaključenju Ugovora o zajmu, odnosno je li eventualno svoj novac predao „kreditnim uredima“ navedenim u optužnici i pod kojim uvjetima te je li mu bilo poznato na koji način „kreditni uredi“ plasiraju novac i pod kojim uvjetima. Također, prilikom utvrđenja iznosa kojeg je tužiteljica primila prema Ugovoru s tuženikom sud će utvrditi spornu činjenicu je li osim iznosa kojeg je primila u gotovini podmirena neka ranija obveza tužiteljice prema drugom Ugovoru o zajmu kojeg ju je zaključila s N. L. J., s obzirom da bi iz iskaza tužiteljice proizlazilo da je Ugovor s tuženikom zaključivala zbog toga što je došla u zakašnjenje s plaćanjem obveze prema ranijem ugovoru. Ako je ta činjenica točna tada prilikom ocjene iznosa kojeg je tužiteljica primila prema Ugovoru zaključenom s tuženikom treba uračunati i taj iznos i u odnosu na ukupno primljeni iznos ocijeniti ima li zaključeni Ugovor elemente zelenaškog pravnog posla. Također kod ocjene nedovoljnog iskustva i lakomislenosti tužiteljice sud nije vodio računa o činjenici da je tužiteljica prije zaključenja Ugovora o zajmu s tuženikom dala izjavu Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu 4. listopada 2010. iz koje proizlazi da je prilikom zaključenja ugovora s B. A. C. bila prevarena zbog toga što su joj tada obećani drugačiji uvjeti kreditiranja, predan joj je manji iznos od ugovorenog, upisana joj je hipoteka na nekretninama, iako se tako prethodno s njim nije dogovorila. Unatoč takvom iskustvu prilikom zaključenja prvog ugovora o zajmu nakon toga tužiteljica je zaključila još 2 ugovora pa tako i ugovor s tuženikom gdje se također osjećala prevarenom.

 

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe članka 370. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

9.1. U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će činjenice navedene u točki 8.1. ovog obrazloženja, nakon čega će ponovno ocijeniti sve provedene dokaze i odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži ništetnost Ugovora o zajmu te brisanje hipoteke.

 

Koprivnica, 18. svibnja 2023.