- 1 -              Rev 4554/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4554/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice S. P. iz Š., OIB: …, 2. tužitelja D. H. iz Z., OIB: … i 3. tužitelja R. P. iz S., OIB: …, svi zastupani po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. B. e., sa sjedištem u Republici Austriji, K. a. W., OIB: …, koju zastupa odvjetnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-980/2018-2 od 24. travnja 2019., kojim se preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 20 P-3348/17-11 od 29. siječnja 2018. kojim se usvaja prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske i tužba odbacuje, na sjednici održanoj 17. svibnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-980/2018-2 od 24. travnja 2019. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II.              O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen prigovor apsolutne nadležnosti suda Republike Hrvatske za suđenje u ovom konkretnom postupku.

 

2. Drugostupanjskim je rješenjem prihvaćena žalba tuženika kao osnovana te je preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da je prihvaćen prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske te je tužba svih tužitelja odbačena.

 

3. Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelji su podnijeli reviziju, navodeći da istu podnose na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), radi rješenja materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu da se pobijana odluka preinači.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Kako vrijednost pobijanog dijela spora udovoljava kriterijima za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj sud je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP, ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

7. U revizijskom stadiju postupka sporan je zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju sudske nadležnosti hrvatskih sudova za rješavanje povodom zahtjeva tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o otplati kredita – jednokratni zajam br. računa … (dalje: Ugovor), sklopljenog s tuženikom na iznos od 35.000,00 EUR-a, uz posljedično utvrđenje ništetnim potvrde – Solemnizacije Ugovora o otplati kredita Javnog bilježnika B. Š. iz V. broj ovjere OU-858/04 i brisanje upisane hipoteke na nekretninama upisanim u k.o. M. M., kč. br. 115/8/4 zk. ul. 857 u naravi kuća, dvor K. u površini od 308 hvati, a u situaciji kada je su stranke ugovorile nadležnost suda u V./B. za sporove iz navedenog Ugovora.

 

8. Na temelju utvrđenja da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u Republici Austriji, koji nema predstavništvo niti zastupništvo u Republici Hrvatskoj, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim prigovor apsolutne nenadležnosti hrvatskih sudova, obrazlažući da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 81. Uredbe Vijeća (EU) broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje – Uredba) jer, da je riječ o izberivoj nadležnosti, a tužitelji da su kao potrošači podnijeli tužbu protiv tuženika kao strane pravne osobe s domicilom u Republici Austriji. Prvostupanjski sud nadalje obrazlaže da je citirana Uredba prema svojoj pravnoj snazi iznad zakona, pa tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 140/13, 17/13, 9/15, 78/15 i 102/15 - dalje: ZPK), a prema odredbi st. 1. i 2. čl. 19. ZPK propisano je da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, dok druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište. Od odredbe st. 1. i 2. tog čl. se može odstupiti samo sporazumom pod pretpostavkama iz st. 4. istog čl., a citirana odredba se primjenjuje od 30. rujna 2015. Zaključno, prvostupanjski sud smatra da prorogacijska klauzula sadržana u Ugovoru nije postignuta nakon nastanka spora, već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, što je suprotno čl. 19. toč. 1. Uredbe.

 

9. Preinačujući prvostupanjsko rješenje, drugostupanjski sud prihvaća žalbene navode o apsolutnoj nenadležnosti hrvatskih sudova, obrazlažući da je predmetni Ugovor, zajedno sa sporazumom o nadležnosti, sklopljen 2004., dok je Uredba donesena 2012., a primjenjuje se od 2015., pri čemu je sporazum o mjesnoj nadležnost sklopljen između stranaka po tada važećoj odredbi čl. 70. ZPP prema kojoj nije bila određena isključiva mjesna nadležnost i stoga je taj sporazum valjan. Nadalje, drugostupanjski sud smatra da u obzir treba uzeti i Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 88/01) koji u čl. 55. propisuje da u sporovima protiv fizičke ili pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske nadležnost suda u Republici Hrvatskoj postoji ako ta osoba na teritoriju Republike Hrvatske ima svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova. Pa kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije imao predstavništvo, zastupništvo, niti sjedište na području Republike Hrvatske, već je cjelokupno poslovanje po predmetnom kreditu vezano isključivo za Austriju, prema shvaćanju drugostupanjskoga suda nema pravnog uporišta za primjenu čl. 81. Uredbe Vijeća EU koja je stupila na snagu 2015. za Ugovor koji je sklopljen 2004. i u kojemu je, po tada važećim propisima, ugovorena nadležnost za možebitne sporove koji će nastati iz tog pravnog posla. Stoga je odbacio tužbu.

 

10. Takvo shvaćanje drugostupanjskoga suda ne može se prihvatiti kao pravilno.

 

11.1. Naime, presudom Europskog suda broj C-630/17 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koju je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, u postupku A. M. protiv R. S. S.-J.-W. E. zauzeto je shvaćanje da članak Uredbe treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice (ovdje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom – "Narodne novine" broj 72/2017 od 14. srpnja 2017.) učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom, ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

 

11.2. Nadalje, iz čl. 24. toč. 1. prvog podstavka Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi imaju isključivu nadležnost za odlučivanje u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama neovisno o domicilu stranaka.

 

11.3. Citirana odluka je, kako je navedeno, donesena u vezi prethodnog pitanja upućenoga od strane suda Republike Hrvatske i koja, kao takva, djeluje erga omnes, pa je kao takva obvezujuća, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz navedene odluke u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima i to svih država članica. Osim toga, vezano za vremenski doseg navedene interpretativne presude, njezin učinak, a sukladno praksi EU suda je retroaktivan, zbog čega se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije njezinog donošenja (tako u odlukama ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revd-464/2021-2 od 16. veljače 2021. i Rev-1302/2016-3 od 2. listopada 2019. i dr.).

 

12. Zbog sveg izloženog valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje, kako bi ispitao postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud zauzeo u predmetu broj C-630/17.

 

13. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 17. svibnja 2023.

 

              Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.