- 1 -              Revd 336/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 336/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. P. iz C., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u D., protiv tuženika B. V. iz C., kojeg zastupa punomoćnica S. R., odvjetnica u D., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-573/2019-2 od 21. kolovoza 2019., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-573/2019-4 od 8. studenoga 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-710/2017-31 od 9. siječnja 2019., na sjednici održanoj 17. svibnja 2023.

 

r i j e š i o  j e

 

              I. Revizija tužitelja se odbacuje.

 

II. Revizija tuženika se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-573/2019-2 od 21. kolovoza 2019. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-710/17-31 od 9. siječnja 2019., kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju 6.406,39 USD i 4.406,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske Narodne banke na dan isplate (toč. 1.a izreke) te u odluci o parničnim troškovima (toč. 1.c. Izreke) i u tom dijelu se predmet vraća  drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-710/17-31 od 9. siječnja 2019. suđeno je:

 

„1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.              20.688,38 CHF i 6.406,39 USD, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku 15 dana.

 

2.              Odbija se dio tužbenog zahtjeva za iznos od 11.037,84, USD i 26.627,30 CHF sa zateznim kamatama od 12.listopada 2014. pa do isplate, kao i zatezne kamate na dosuđeni iznos iz točke 1.izreke tekuće od 12.listopada 2014. do isplate.

 

3.              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 304.129,37 kn sa zateznim kamatama tekućim  od 9.siječnja 2018.  pa do isplate prema stopi 6,54 % godišnje, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.

 

2. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-573/2019-2 od 21. kolovoza 2019., ispravljenom rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-573/2019-4 od 8. studenoga 2019. u pogledu imena tuženika, suđeno je:

 

„I. Žalba tuženika se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-710/17 od 9. siječnja 2019.godine, ispravljena rješenjima istog suda broj P-710/17 od 24. siječnja 2019.g. i 7. svibnja 2019.g.,

 

a)              potvrđuje u  dijelu toč. 1. koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 6.406,39 USD i 4.984,62 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku od 15 dana."

 

b) preinačuje u preostalom dijelu toč. I., na način da dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 15.703,76 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,  odbija kao neosnovan.

 

c) preinačuje u točki 3 na način da odluka o troškovima postupka glasi:

 

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 263.426,00 kn sa zateznim kamatama tekućim  od 9.siječnja 2019. pa do isplate prema stopi 6,54 % godišnje, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.

 

3.1. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik.

 

3.2. Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.703,76 CHF i u odluci o troškovima postupka i to „zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka.“ Predlaže preinačiti pobijani dio drugostupanjske presude u skladu s navodima revizije.

 

3.3. Tuženik pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja za iznos od 6.406,39 USD i 4.984,62 CHF i u dijelu kojim je preinačena odluka o parničnim troškovima i tuženiku naloženo da naknadi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 263.426,00 kn sa zateznim kamatama. Predlaže da se presude sudova nižeg stupnja u tom dijelu ukinu ili preinače. Tuženik je reviziju podnio pozivom na odredbu čl. 282. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i naveo tri pitanja za koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i za jednakost svih u njegovoj primjeni. Ta pitanja glase:

 

„a) Može li se plaćanje jednog dijela duga smatrati priznanjem drugog dijela duga, tj. duga koji nije plaćen i radnjom kojom se prekida zastara potraživanja u smislu odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima?

 

b) Smatra li se bitnom povredom odredbi parničnog postupka (onemogućavanja raspravljanja) uskrata prava stranke u postupku očitovati se na nalaz i mišljenje vještaka u roku ostavljenom od istog uređujućeg suca?

 

c) Koja se stopa zateznih kamata (kamata koja se plaća na devizne uloge u devizama u mjestu ispunjenja obveze) ima primijeniti kada u mjestu ispunjenja postoje više banaka? Može li se primijeniti stopa jedne od banaka koja posluje u mjestu ispunjenja ili se treba primijeniti prosječna stopa koja se plaća na devizne štedne uloge svih banaka koje posluju u mjestu ispunjenja obveze?“.

 

Kao razlog važnosti navedenih pitanja ističe pravna shvaćanja iz odluka revizijskog suda (za prvo pitanje: Revt-68/2003, Rev-813/2015, Rev x-1004/2013, za drugo pitanje: Rev-54/17 i za treće pitanje: Rev-407/1994, Rev-11/1997 i Rev-3254/1994) ukazujući da je pobijana presuda utemeljena na različitom pravnom shvaćanju.

 

4. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja, a ni tužitelj na reviziju tuženika.

 

5. Revizija tužitelja nije dopuštena, dok je revizija tuženika dopuštena i osnovana.

 

6. Tužitelj je u reviziji naveo da je podnosi na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Prema toj odredbi dopuštena je revizija ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP. Međutim, u obrazloženju pobijane presude je navedeno da je ona donesena na temelju odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP u odnosu na preinačujući dio (točka 1.b izreke) koji se pobija revizijom tužitelja, a prema toj odredbi drugostupanjski će sud preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

7. Drugostupanjski sud nije održao glavnu raspravu (čl. 373.b ZPP) niti iz sadržaja obrazložena pobijane presude proizlazi da je donesena temeljem odredbi čl. 373.a ZPP.

 

8. Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (15.703, 76 CHF) ne prelazi svotu od 200.000,00 kn iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP revizija tužitelja pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena, već bi u konkretnom slučaju bila dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

9. Međutim, iz sadržaja tužiteljeve revizije ne proizlazi da je tužitelj podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer u reviziji ne navodi niti određeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana niti razloge zbog kojih bi to pitanje bilo važno pa nije udovoljeno propisanim uvjetima za podnošenje revizije u skladu s navedenim čl. 382. st. 2. ZPP. Slijedom toga odbačena je revizija tužitelja na osnovi odredbe čl. 392. st. 1. ZPP (točka I. izreke ovog rješenja).

 

10. Prema čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

11. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

12. Revizija tuženika sastavljena je u skladu s navedenim odredbama i stoga dopuštena.

 

13. Prema ocjeni ovog suda, pitanje može li se plaćanje jednog dijela duga smatrati priznanjem drugog dijela duga koje postavlja tuženik važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 73/91 - dalje: ZOO/91) prema kojoj se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, a što se može učiniti ne samo izjavom već i na posredan način, kao što je davanje otplate. Na temelju činjenica da je tuženik otplaćivao dug u siječnju i veljači 2002., a tužba je podnesena 23. svibnja 2002., prvostupanjski sud zaključuje da je time nastupio prekid zastare, a to prihvaća i sud drugog stupnja.

 

14. Ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno sa ustaljenom praksom ovog suda pri čemu se tuženik pozvao na odluke Revt-68/2003., Rev-813/15 i Revx-1004/2013. Ovaj sud je još u odluci Rev-778/80 od 17. ožujka 1981. izrazio stav da „priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida – bez obzira na to je li ono učinjeno na izravan ili neizravan način – uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje“.

 

15.1. Dug se, prema čl. 387. st. 2. ZOO/91, može priznati i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja.

 

15.2. U ovom slučaju nižestupanjski sudovi su plaćanje koje je učinjeno u siječnju i veljači 2002. izjednačili s „davanjem otplate“. Međutim, bez obzira na to što „davanje otplate“ predstavlja podmirenje dijela obveze, ona nije isto što i djelomično plaćanje. Otplata je najčešće vezana uz ugovore o kreditu u kojem korisnik kredita dobiva iznos kredita, a prema banci se obvezuje da će ga otplaćivati u ratama ili anuitetima kroz određeno vremensko razdoblje. Ugovaranje otplate u ratama je naravno moguće i u drugim slučajevima (npr. kupnja s obročnom otplatom) pa je to moguće i ugovorom o zajmu. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude nije vidljivo da se tuženik kao zajmoprimac obvezao otplaćivati zajam u određenim ratama, odnosno predstavljaju li uplate u siječnju i veljači 2002. ugovorene rate (obroke) ili je to djelomično vraćanje zajma kojeg je tuženik trebao vratiti do određenog roka u punom iznosu, jer ako se radi o ovom drugom slučaju onda tim uplatama zastara nije prekinuta.

 

16. Uz već navedeno, ako je u pitanju samo ugovor o zajmu od 1. kolovoza 1991. na iznos od 171.089,00 USD, tuženik je taj iznos trebao vratiti u roku od godine dana (2. kolovoza 1992.) pa su uplate iz siječnja i veljače 2002. učinjene znatno nakon proteka zastarnog roka i nisu mogle dovesti do prekida zastarnog roka koji je već istekao. U takvoj situaciji bi se moglo govoriti o odricanju od zastare. Prema odredbi čl. 366. st. 1. ZOO/91 pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare. Nije utvrđeno da je tuženik u pisanom obliku priznao dug nakon isteka zastarnog roka. Međutim, nema pravo tražiti da mu se vrati ono što je platio nakon isteka roka zastare (čl. 367. ZOO/91).

 

17. S obzirom na pogrešan pravni pristup u pogledu istaknutog prigovora zastare u obrazloženju presude suda drugog stupanja o tom su žalbenom prigovoru izostali valjani razlozi čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

18. U odnosu na druga dva pitanja iznesena u tuženikovoj reviziji načelno treba reći da svaka povreda odredaba parničnog postupka ili svaka pogrešna primjena materijalnog prava nije razlog za podnošenje revizije. Razloge drugostupanjskog suda o tome da nije učinjena bitna povreda  odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP (a na tu povredu se odnosi pitanje navedeno pod brojem 2. u reviziji) prihvaća i ovaj sud. Treće pitanje koje se odnosi na kamatnu stopu koja se plaća na štedne uloge u devizama u mjestu ispunjenja u suštini je činjenično pitanje jer se svodi na utvrđenje činjenice (a) koje je mjesto ispunjenja obveze i (b) je li u tom mjestu na dan sklapanja ugovora poslovala jedna banka ili više njih. Drugostupanjski sud nije zauzeo stav koji bi bio u suprotnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev-407/1994. Rev-11/97, Rev-3252/94), a prema kojem u slučaju poslovanja više banaka u mjestu ispunjenja ugovora koje zaračunavaju različite stope zateznih kamata na devizne štedne uloge, dužnik duguje kamate po prosječnoj kamatnoj stopi. Ovo iz razloga što je u obrazloženju pobijane presude navedeno da je mjesto ispunjenja obveze C. u kojem je u vrijeme sklapanja ugovora poslovala samo jedna banka (D. b. d.d. D., čiji je pravni slijednik O. b. d.d.).

 

19. Zbog navedenih razloga o reviziji tuženika odlučeno je kao pod toč. II. izreke ovog rješenja na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 17. svibnja 2023.

 

                                     Predsjednica vijeća:

                                     Đuro Sessa, v.r.