21 Gž-422/2023-2

 

 

                      

        Republika Hrvatska

      Županijski sud u Zadru

  Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                                          

                                                                                   Poslovni broj: 21 Gž-422/2023-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Ž. iz K., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u R., protiv tuženice A. b. d.d., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1861/2019-33 od 28. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2023.,

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1861/2019-33 od 28. ožujka 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

 

    Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

»„I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. ... koji je zaključen između tužitelja N. Ž. iz K., OIB: ... i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: ... (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetna odredba sadržana u članku 6., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja glasi; „ B. je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta B.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

 

II. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. ... koji je zaključen između tužitelja N. Ž. iz K., OIB: ... i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: ... (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetne sve odredbe kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u članku 3. navedenog ugovora koji glasi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja“, te u članku 4. ugovora u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja, a koji glasi „…u kunskoj protuvrijednosti 365,13 CHF (tristošezdesetpet švicarskih franaka i 13/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja.“.

 

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: ..., da tužitelju N. Ž. iz K., OIB: ... isplati iznos od 4.332,54 EUR/32.643,49 kn (fiksni tečaj konverzije: 1 euro= 7.53450 kn ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. g. pa do isplate i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana., kako slijedi:

− 14,22 EUR od 01.04.2008. do isplate,

− 13,56 EUR od 01.05.2008. do isplate,

− 13,29 EUR od 01.06.2008. do isplate,

− 13,31 EUR od 01.07.2008. do isplate,

− 12,93 EUR od 01.08.2008. do isplate,

− 12,81 EUR od 01.09.2008. do isplate,

− 12,81 EUR od 01.10.2008. do isplate,

− 12,98 EUR od 01.11.2008. do isplate,

− 22,47 EUR od 01.12.2009. do isplate,

− 19,76 EUR od 01.01.2009. do isplate,

− 33,43 EUR od 01.02.2009. do isplate,

− 33,46 EUR od 01.03.2009. do isplate,

− 35,40 EUR od 01.04.2009. do isplate,

− 34,57 EUR od 01.05.2009. do isplate,

− 35,75 EUR od 01.06.2009. do isplate,

− 31,88 EUR od 01.07.2009. do isplate,

− 29,06 EUR od 01.08.2009. do isplate,

− 29,15 EUR od 01.09.2009. do isplate,

− 30,95 EUR od 01.10.2009. do isplate,

− 28,59 EUR od 01.11.2009. do isplate,

− 28,25 EUR od 01.12.2009. do isplate,

− 30,99 EUR od 01.01.2010. do isplate,

− 33,29 EUR od 01.02.2010. do isplate,

− 36,67 EUR od 01.03.2010. do isplate,

− 35,48 EUR od 01.04.2010. do isplate,

− 40,52 EUR od 01.05.2010. do isplate,

− 39,94 EUR od 01.06.2010. do isplate,

− 45,51 EUR od 01.07.2010. do isplate,

− 56,83 EUR od 01.08.2010. do isplate,

− 48,95 EUR od 01.09.2010. do isplate,

− 65,49 EUR od 01.10.2010. do isplate,

− 60,58 EUR od 01.11.2010. do isplate,

− 52,24 EUR od 01.12.2010. do isplate,

− 67,57 EUR od 01.01.2011. do isplate,

− 78,40 EUR od 01.02.2011. do isplate,

− 71,66 EUR od 01.03.2011. do isplate,

− 69,76 EUR od 01.04.2011. do isplate,

− 65,30 EUR od 01.05.2011. do isplate,

− 71,70 EUR od 01.06.2011. do isplate,

− 90,03 EUR od 01.07.2011. do isplate,

− 83,56 EUR od 01.08.2011. do isplate,

− 121,25 EUR od 01.09.2011. do isplate,

− 120,08 EUR od 01.10.2011. do isplate,

− 93,40 EUR od 01.11.2011. do isplate,

− 89,12 EUR od 01.12.2011. do isplate,

− 85,30 EUR od 01.01.2012. do isplate,

− 90,79 EUR od 01.02.2012. do isplate,

− 95,96 EUR od 01.03.2012. do isplate,

− 94,85 EUR od 01.04.2012. do isplate,

− 91,85 EUR od 01.05.2012. do isplate,

− 92,52 EUR od 01.06.2012. do isplate,

− 94,43 EUR od 01.07.2012. do isplate,

− 91,71 EUR od 01.08.2012. do isplate,

− 92,22 EUR od 01.09.2012. do isplate,

− 89,53 EUR od 01.10.2012. do isplate,

− 85,87 EUR od 01.11.2012. do isplate,

− 90,15 EUR od 01.12.2012. do isplate,

− 87,59 EUR od 01.01.2013. do isplate,

− 89,77 EUR od 01.02.2013. do isplate,

− 84,03 EUR od 01.03.2013. do isplate,

− 85,80 EUR od 01.04.2013. do isplate,

− 88,85 EUR od 01.05.2013. do isplate,

− 85,43 EUR od 01.06.2013. do isplate,

− 79,47 EUR od 01.07.2013. do isplate,

− 77,14 EUR od 01.08.2013. do isplate,

− 77,22 EUR od 01.09.2013. do isplate,

− 80,70 EUR od 01.10.2013. do isplate,

− 86,70 EUR od 01.11.2013. do isplate,

− 82,03 EUR od 01.12.2013. do isplate,

− 165,58 EUR od 01.01.2014. do isplate.

 

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.175,56 eura/8.857,25 kn u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2023. pa do isplate po po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.«

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te dosudi trošak za sastav žalbe.

 

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. IV. izreke, žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelju prizna cjelokupno zatraženi parnični trošak, uz dosudu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu. 

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalba tuženice je osnovana.

 

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana presuda je ostvarila bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.; dalje ZPP) na koju opravdano ukazuje žalba tuženice.

 

7. Prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave (neposrednost izvođenja dokaza).

 

7.1. Dakle, pravilo je da vještak svoj nalaz i mišljenje iznese usmeno na raspravi, omogućujući na takav način strankama da na ročištu o njemu raspravljaju, dok sud može, što je i svrsishodno radi pripreme stranaka za raspravljanje, odrediti da vještak podnese nalaz i mišljenje i pismeno prije rasprave, kada se isti prije ročišta na kojemu će se o njima raspravljati dostavlja strankama (čl. 260. st. 3. ZPP).

 

7.2. Budući je tuženica izjavila prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, makar oni bili i neosnovani, sud je u procesnom smislu bio dužan navedeni prigovor dostaviti vještaku radi očitovanja, odnosno istog pozvati na raspravu kako bi odgovorio na iznesene prigovore.

 

8. Pored toga, sud je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju opravdano ukazuje žalba.

 

9. Predmet spora je isplata zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 306-718/2006 od 14. prosinca 2007. u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca, odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

10. Opravdano tuženica u žalbi navodi da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer je sud prvog stupnja odbio njezin dokazni prijedlog radi saslušanja svjedokinje J. Š., koji dokaz sud nije proveo, držeći se načelom ekonomičnosti postupka i smatrajući ga suvišnim, jer da je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Međutim, iz recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u bitnom, proizlazi da je u tom kontekstu Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima Suda Europske unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

12. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Tako stoga što nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

13. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

14. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj U-III-1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu P.-T. d.o.o. protiv H., br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72. - 73., presuda od 19. studenoga 2020.).

15. Ustavni sud najprije ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).

16. Suprotno tome, na temelju dosad riješenih ustavnosudskih predmeta, ali i više desetaka ustavnosudskih postupaka koji su s istovrsnim ili bitno sličnim prigovorima banaka o povredi prava na jednakost oružja u tijeku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da na razini prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova postoji neujednačena sudska praksa o pitanju proceduralne obveze izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i obaviještenosti potrošača. Naime, u nekim pojedinačnim potrošačkim sporovima sudovi su prihvaćali dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika banaka koji su sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost za donošenje odluke u konkretnom sporu i utvrdili povredu prava potrošača na obaviještenost (u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-4934/2019, U-III-2751/2019 i U-III-4934/2019). Tako primjerice, u predmetu broj U-III-3673/2019 u kojem zaposlenik banke potvrđuje da se ne sjeća da bi davao bilo kakve obavijesti potrošačima s kojima je sklapao ugovore pa tako ni konkretnom korisniku kredita, zaključeno je da banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Navedeno upućuje da u nekim potrošačkim sporovima sudovi nisu apriorno doveli u sumnju dokaznu vrijednost iskaza zaposlenika banaka i da su pravilo o teretu dokazivanja na okolnost obaviještenosti potrošača primjenjivali nakon što je dokaz saslušanjem zaposlenika banaka doista i izveden. Isto tako, u predmetu broj U-III-3662/2019, osobni bankar koji je sklapao ugovor s potrošačem izrijekom potvrđuje da potrošačima nije davao nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama (pored toga, i da potrošači u postupku pregovaranja nisu mogli utjecati na uvjete ugovora, izuzev roka otplate), što je omogućilo sudu da do razine potpune izvjesnosti utvrdi kako je nedvojbeno da tužena banka nije dala obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama.

17. Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

18. Ustavni sud ipak primjećuje da u nekim predmetima sudovi sami pažljivo pristupaju ocjeni relevantnosti i odlučnosti ovog dokaznog prijedloga za predmet i ishod spora tako što prije svega od tužene banke ili zaposlenika banke koji pristupi raspravi traže da se očituju je li predloženi svjedok sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu. Tako primjerice u predmetu broj U-III-2661/2021 Ustavni sud nije našao ništa proizvoljno u primjeni pravila o teretu dokazivanja i ocjeni redovnog suda o tome da banka nije dokazala je li potrošaču dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja konkretnog ugovora jer je na raspravi saslušani zaposlenik banke izjavio da nema saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora s obzirom na to da nije sudjelovao u njegovom sklapanju, kao ni u predmetu broj U-III-2381/2021 u kojem je predložena zaposlenica banke izjavila da je u mjerodavno vrijeme bila regionalni direktor za poslovanje sa stanovništvom i da "nije bila nadležna za područje na kojem je taj ugovor sklopljen".

19. S druge strane, neki sudovi apriorno smatraju da dokaze saslušanjem zaposlenika banaka nije potrebno izvoditi i da se odlučne i relevantne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava (materijalnih dokaza) te primjenom presuda iz kolektivnog spora koje imaju direktni učinak u ovim parnicama (tako primjerice u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-40/2020 i U-III-727/2020, u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje prigovora o odbijanju dokaznih prijedloga u biti stvari zbog neiscrpljenja dopuštenog pravnog puta u smislu članka 62. stavka 2. Ustavnog zakona; ili su bili supstancijalno neobrazloženi jer podnositeljica ustavnom tužbom nije obrazložila na koju je okolnost odbijeni dokazni prijedlog predložen i od kakvog je utjecaja na ishod i pravičnost postupka).

20. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u odluci broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. također prihvatio kao neproizvoljno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu o tome da iskaze zaposlenika banaka, s obzirom na to da su egzistencijalno ovisni o svojim poslodavcima, valja tumačiti "restriktivno", pri čemu je Ustavni sud imao u vidu da je u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima ("Službeni list" L 133, 22. svibnja 2008.), člancima 13. stavku 1. i 14. stavcima 2. i 3. kasnije donesene Direktive 2014/17/EU od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite ("Službeni list" L 60, 28. veljače 2014.), te člancima A.2. i A.4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca koji čini prilog Direktivi 2014/17/EU, određeno da se obavijesti potrošačima o promjenjivoj kamatnoj stopi (EKS koji uključuju referentnu stopu, kamatnu maržu i troškove) i valutnoj klauzuli (detaljni podatci o zaduženju s valutnom klauzulom i utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu) daju prije sklapanja ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidi detaljnije točke 90.1. - 90.2. odluke broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

21. Međutim, navedeni standardi o obavještavanju potrošača u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju uspostavljeni navedenim dvjema direktivama nisu bili izravno primjenjivi u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni izrekama presuda iz kolektivnog spora (razdoblje od 2003. do najkasnije prosinca 2008.) zbog čega ni Sud Europske unije nije vremenski nadležan odgovoriti na pitanja o tumačenju prava na obaviještenost uspostavljenom tim direktivama, koja se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj prije pristupanja Europskoj uniji (vidi, u povodu prethodnog pitanja hrvatskog suda, rješenje Suda Europske unije od 26. rujna 2019. u predmetu broj: C-277/19 - R. S.. S.-J.-W.). Dalje, primjena Direktive 2008/48/EZ svakako je isključena u odnosu na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (članak 30. stavak 1.), a prvi domaći provedbeni propis koji je uveo obvezu prethodnog obavještavanja potrošača samo u odnosu na EKS bio je članak 5. Odluke Hrvatske narodne banke od 2. siječnja 2009. o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima ("Narodne novine", broj 1/09.) i koji stoga nije primjenjiv na ranije zaključene ugovore. Dodatno, Direktiva 2014/17/EU izrijekom propisuje isključenje od primjene na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016. (članak 43. stavak 1.).

22. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da se obveza obavještavanja korisnika kredita u kolektivnom sporu (prema presudama Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) temeljila na primjeni mjerodavnih ZoZP-a/03 i ZoZP-a/07 u vezi s utvrđenom povredom općih načela obveznog prava kao što su "načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo savjesnosti i poštenja", odnosno načela odredivosti novčanih činidaba u smislu članaka 46. stavka. 2. i 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93. - članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. - članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. - članak 394. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži; u daljnjem tekstu: ZOO/91) i članaka 269. stavka 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO/05), te da ni u kolektivnom sporu nije utvrđeno postojanje zakonske odredbe koja je u vrijeme zaključenja ugovora koji su bili predmet kolektivnog spora obvezivala banke na davanje obavijesti u pisanom obliku ili na drugom trajnom mediju, proizlazi da se na banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ne može primijeniti standard dokazivanja obaviještenosti potrošača "u pisanom obliku ili drugom trajnom mediju" kako je uveden u sekundarnom pravu EU-a i naknadno proveden u hrvatskom zakonodavstvu.

23. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi T. protiv F., br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; L. S..R.L. protiv M., br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

24. Međutim, članak 29. stavak 1. Ustava sudovima nameće dužnost da na primjeren način razmotre podneske, argumente i dokaze koje su stranke predočile sudu. U tom smislu, Ustavni je sud ovlašten, razmatrajući postupak kao cjelinu, ispitati je li primjena pravila o teretu dokazivanja bila arbitrarna ili na drugi način nerazumna, odnosno je li nametnula nedostižan (prekomjeran) teret dokazivanja (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj: U-III-4004/2021 od 13. travnja 2022., www.usud.hr, točke 21. - 21.4.), osobito u situaciji u kojoj se konačna odluka o zahtjevu postavljenom u sudskom sporu temelji na pravilima o teretu dokazivanja (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2443/2016 od 18. travnja 2019., www.usud.hr, točku 27. i tamo citirani predmet K. protiv R., br. 72118/01, §§ 174. i 175., presuda od 15. studenoga 2007.). Tako stoga što primjena pravila o teretu dokazivanja, sagledavajući postupak koji je posrijedi kao cjelinu, također mora biti u skladu s načelom jednakosti oružja (T. protiv S., br. 57986/00, § 116., presuda od 14. veljače 2006.).

25. U tom smislu, Ustavni sud ističe da članak 221.a ZPP ovlašćuje parnični sud zaključiti o postojanju neke činjenice koja se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja, međutim, postavlja uvjet da se ta činjenica ne može utvrditi "na temelju izvedenih dokaza" i pritom upućuje na obvezu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza u skladu s člankom 8. ZPP-a (tako i Vrhovni sud u predmetu broj: Rev 2221/11). Stoga je Vrhovni sud u svojoj dosljednoj praksi, u pogledu ovlaštenja suda da odluči o postojanju neke činjenice ili o tužbenom zahtjevu primjenom pravila iz članka 221.a ZPP-a, uspostavio sljedeći proceduralni zahtjev: "... da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a/ ZPP, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku (odlučnu) činjenicu. U procesnopravnoj situaciji kad sudovi nisu izveli dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje je tužitelj predložio, odredba čl. 221.a/ ZPP nije se mogla primijeniti." (vidi ukidna rješenja Vrhovnog suda u predmetima broj: Rev 204/07, Rev-x 1128/15, Rev 950/21, i dr.).

26. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu članka 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a.

27. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).

28. Obrazloženje suda kako tuženica nije dokazala da je upravo predložena svjedokinja J. Š. pregovarala s tužiteljem i upravo ona da je bila kreditni referent prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije prihvatljivo, jer se upravo njezinim saslušanjem može utvrditi ta bitna činjenica.

29. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP, s time da će u nastavku postupka sud prvog stupnja, vodeći računa o svemu iznesenom, u prvom redu otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano, upotpuniti činjenično stanje prema uputi ovoga suda, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu, zajedno s odlukom o trošku pa i žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zadru 17. svibnja 2023.

                                                                                                      Predsjednica vijeća

                                                                                 Sanja Prosenica, v.r.