1               Poslovni broj: Kž-120/2023-4

 

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, Sandre Galjar kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Antonije Bagarić, kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. E., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. Kaznenog zakona ( „Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući u žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K-745/2022-17 od 27. siječnja  2023., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2023.

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Prihvaća se žalba optuženog Ž. E., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim sucem pojedincem. 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog Ž. E. zbog dva kaznena djela protiv osobne slobode, kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11. za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ga je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec. Na temelju čl. 57. st. 1. i 2.  KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se neuvjetovani dio kazne zatvora od šest mjeseci ima izvršiti, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti, ako optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne zatvora.

 

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženiku se u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. listopada 2022. do 27. siječnja 2023.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1.  u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP) optuženik je dužan  naknaditi troškove kaznenog postupka s naslova provedenog psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 500 eura/3.767,25 kuna i trošak paušala u iznosu od 66,36 eura/500,00 kuna, u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, kao i trošak postavljenog branitelja čija će visina biti određena posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici S. J. M., odvjetnici iz O., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji,  s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi krivnje, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP-a, nakon razgledanja vratilo spis sudu.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. U pravu je optuženik kada u žalbi navodi da činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno odnosno da postoje određene nedorečenosti u iskazu oštećenice koje nisu potvrđene kontrolnim dokazima, zbog čega se samo na takvom iskazu oštećenice ne može temeljiti zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika za terećena kaznena djela.

 

7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza oštećenice i obrane optuženika da se poznaju dulje od dvadeset godina, susjedi su i da su bili određeno vrijeme u intimnoj vezi, koja je prema prvom iskazu oštećenice prekinuta prije 15-tak godina, a prema iskazu na raspravi prije nekoliko godina, dok optuženik navodi da je ta veza prekinuta prije desetak godina, ali su se nakon toga nastavili učestalo viđati i posjećivati. Iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik od svibnja 2022. počeo joj upućivati prijetnje koje u početku nije ozbiljno shvaćala, ali negdje od srpnja i kolovoza je počela to ozbiljno shvaćati i bojati se optuženika, zbog čega je konačno sve to bila prisiljena prijaviti policiji.

 

8. Međutim, ovakav iskaz oštećenice, koja je cijelo to vrijeme živjela u zajedničkom kućanstvu sa suprugom i odraslom kćeri, te se o postupanju optuženika, prema njenom iskazu, požalila svom sinu S. Đ., ne potvrđuje niti jedan drugi izvedeni dokaz tijekom postupka.

 

8.1. Osnovano se u žalbi ističe da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje kada prvostupanjski sud zaključuje da iskaz oštećenice potvrđuje svjedok S. Đ., sin oštećenice kojem se oštećenica navodno povjerila o spornim događajima, jer svjedok ne potvrđuje navode oštećenice da bi mu rekla da joj je optuženik prijetio smrću, što bi bilo životno s obzirom na osjećaj straha i ugroženosti koji osjećaju osobe kojima se prijeti na taj način, već navodi da mu se majka požalila da se optuženik čudno ponaša, da je stalno zove, gleda gdje ide i da je prati, o čemu je razgovarao s optuženikom i on mu je to u razgovoru opovrgnuo i dodao da je normalno da bude vani ispred svoje kuće jer je trenutno nezaposlen i zna sjesti vani i popričati s nekim, ali ne s ciljem da prati njegovu majku. Svjedok je, istina, od najranije dobi u dobrim i prisnim odnosima s optuženikom, ali ne stječe se dojam pristranosti i da želi svojim iskazom pomoći u kaznenom postupku optuženiku, čak niti kada navodi da mu nije htio spomenuti situaciju o kojoj mu je majka pričala da ju je presreo na ulici jer je smatrao da optuženik ne bi mogao nauditi njegovoj majci, s obzirom da ga poznaje cijeli život.

 

9. Prvostupanjski je sud proveo i psihijatrijsko vještačenje optuženika, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio, a koji vještak zaključuje da bez nekih drugih heteroanamnestičkih podataka, osim iskaza oštećenice, ne može zaključiti da kod optuženika postoji neka patološka ljubomora, u smislu kako je to opisala oštećenica kao motiv protupravnog ponašanja optuženika, posebno uzimajući u obzir okolnosti njegovog dosadašnjeg života i činjenicu da ranije nije bilo upadnosti u njegovom ponašanju. Vještak nije  našao niti znakova koji bi ukazivali na teži duševni poremećaj ili neke duševne smetnje kod optuženika. S obzirom na ovakav nalaz i mišljenje koji prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, dovodi se u pitanje dio iskaza oštećenice kada postupanje optuženika opisuju kroz njegovu patološku ljubomoru i posesivnost prema oštećenici, ali je i upitno kako nitko od odraslih članova njenog kućanstva nije primijetio takvo ponašanje optuženika koji je  učestalo dolazio u kuću oštećenice.

 

9.1. Osim toga, oštećenica je potvrdila obranu optuženika da ga je ona zvala na kavu u njenu kuću i da je dolazio na njen poziv, ali obrazlaže da je u spornom razdoblju to činila jer joj je optuženik prijetio da ga mora pozivati na kavu, pa da je to činila zbog tih prijetnji, iako istovremeno navodi da u početku te prijetnje nije ozbiljno shvaćala. Kada se ima u vidu da oštećenica nije sama živjela u toj kući, već da su tamo živjeli i odrasli članovi njenog kućanstva, stvarno se nameće pitanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice u vezi ovakve prisile i upućenih prijetnji.

 

10. Osim navedenog, prvostupanjski sud treba pažljivije razmotriti, je li optuženik ostvario obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 2. u vezi st. 1.   KZ/11., budući da se optuženik tereti da je ovo kazneno djelo počinio u istom razdoblju kao i kazneno djelo prijetnje, time da se većim dijelom ponavljaju i radnje počinjenja koje su opisane u činjeničnom opisu kaznenog djela prijetnje, odnosno trebalo bi razmotriti da li te radnje predstavljaju dio optuženikove jedinstvene djelatnosti učina kaznenog djela prijetnje, ukoliko se uopće sa potrebnom izvjesnošću optuženiku dokaže da je to kazneno djelo počinio. U činjeničnom opisu kaznenog djela nametljivog ponašanja navodi se da je optuženik samovoljno dolazio u kuću oštećenice kada bi odbila kontakt s njim, što je u određenom nesuglasju s njezinim iskazom da je zvala optuženika u svoju kuću jer se bojala njegovih prijetnji, dok su činjenični navodi da je optuženik učestalo nazivao oštećenicu paušalni, s obzirom na prirodu njihove dugogodišnje komunikacije, kao i činjenicu da je i oštećenica nesporno kontaktirala telefonom s optuženikom, pri čemu ni na koji način nije provjerena obrana optuženika kada navodi da je zvao oštećenicu samo kada ju je nešto trebao dok je ona njega više puta zvala, te da je bio u dobrim odnosima sa svim članovima njene obitelji zbog čega je često boravio kod njih i zajedno su se družili, tako da je uvijek netko bio prisutan u njihovoj kući kada je tamo dolazio.

 

11. Drugostupanjski sud, dakle, smatra da je činjenično stanje opisano izrekom pobijane presude za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je valjalo prihvatiti žalbu optuženika i pobijanu presudu ukinuti te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim sucem pojedincem.

 

12. Sud će u ponovnom postupku izvesti sve potrebne dokaze i razjasniti sva sporna pitanja na koja je ukazano ovom odlukom, nakon čega će savjesnije i sa većom pozornošću ocijeniti jesu li u postupanju optuženika ostvarena bitna obilježja terećenih kaznenih djela te će, imajući u vidu primjedbe i stajališta iznesena u obrazloženju ove odluke, donijeti novu zakonitu odluku.

 

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1. i 484. st.1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Bjelovar, 17. svibnja 2023.