REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 935/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke
Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine
Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u
pravnoj stvari tužitelja N. L. pok. D., OIB …, iz M., kojeg zastupaju punomoćnici I. B. i P. B., odvjetnici u S., protiv tuženika N. B. V. pok. V., OIB …, iz M., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 12. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5558/2015 od 14. listopada 2016., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je
tražena isplata kunske protuvrijednosti iznosa od 44.978,00 € i parnični trošak, sve s
pripadajućim zateznim kamatama, kako je pobliže opisano u točki I. izreke. Odlukom
je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi
tuženiku trošak u iznosu od 33.800,00 kuna (4.486,03 € po fiksnom tečaju 1 € =
7,53450 kuna).
2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je
potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu
članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11
- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti
zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene
materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet
vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija je neosnovana.
6. Revizijski je sud odlučujući o reviziji, sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP,
ispitao pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga
određeno navedenih u reviziji.
7. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ističući da su razlozi pobijane presude
kontradiktorni i nejasni. Suprotno revizijskim navodima, sudovi su dali jasne i
uvjerljive razloge u odnosu na okolnost zbog čega je tuženik isplatio tužitelju iznos od
83.600,00 € jer su utvrdili da takvo postupanje tuženika ima temelj u obećanju
tuženika koje je dao svojoj teti, a majci tužitelja, imajući na umu utvrđenu činjenicu da
je ona uspjela u parnici koju je vodila protiv svog brata, a ujaka stranaka, radi
utvrđenja prava vlasništva 1/10 dijela nekretnina koje je kasnije naslijedio tuženik, pa
prodao. Što se, pak, tiče okolnosti da je drugoj teti stranaka D. F. isplaćen
veći iznos od onog koji je isplaćen tužitelju, u odnosu na koje utvrđenje se u reviziji
ističe da sudovi nisu dali razloge za neprihvaćanje zahtjeva tužitelja, valja odgovoriti
da su sudovi dali razloge za takvo postupanje, i to utvrđenjem činjenice da je tuženik
teti D. F. dao izjavu ovjerenu u potpisu kod javnog bilježnika od 30. svibnja 2006. i da je postupio u skladu sa svojom obvezom sadržanom u toj ispravi. U takvim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog
postupka.
8. Predmet je tužbenog zahtjeva isplata iznosa od 44.978,00 € u kunskoj
protuvrijednosti s pripadajućom kamatom od 1. listopada 2013. do isplate činjenično
utemeljen na tvrdnji o postojanju usmenog sporazuma između stranaka o tome da će
tuženik isplatiti tužitelju kao nasljedniku svoje tete E. L. 1/5 dijela vrijednosti kojeg ostvari prodajom nekretnina zvanih Z. koje je naslijedio iza smrti zajedničkog ujaka stranaka pok. J. M.
9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:
- da je tuženik N. B. V. kao prodavatelj s društvom V. d.o.o. kao
kupcem, 24. rujna 2012. zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je kupcu
prodao nekretnine označene kao čest. zem. 726/4, 726/5, 726/6, 726/7, 726/8,
726/22 i 726/23, sve k.o. M., među kojima su i one zvane Z., za ukupnu
kupoprodajnu cijenu od 642.890,00 €;
- da je naprijed navedene nekretnine tuženik stekao nasljeđivanjem iza smrti
zajedničkog ujaka stranaka pok. J. M., i to na temelju oporuke ostavitelja,
- da su u naprijed spomenutom ostavinskom postupku sudjelovale i majka tužitelja
E. L., kao i njegove tete, među kojima je bila i D. F.,
- da su spomenute E. L. i D. F. u tom ostavinskom postupku
upućene u parnicu jer su osporile valjanost oporuke i sastav ostavine svoga
pokojnog brata, time da je parnicu pokrenula samo D. F. (parnica broj P-
271/04), a u kojoj parnici je ista povukla tužbu 30. lipnja 2006., dok majka tužitelja
E. L. nije pokrenula parnicu,
- da je do povlačenja tužbe D. F. došlo zbog toga što je tuženik izjavom
ovjerenom kod javnog bilježnika E. K. od 30. svibnja 2006. broj Ov-
2217/06 svojoj teti D. F. priznao pravo vlasništva za idealni dio od 1/10
cjeline nekretnina na području zvanom Z. koje su bile predmet kasnije prodaje
i za udio od 1/5 cjeline nekretnina na području zvanom Podhume",
- da je tuženik, nakon prodaje zemljišta društvu VVSM, svojoj teti D. F.
odnosno njenim nasljednicima isplatio ukupno 99.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti
i prenio pravo vlasništva jedne nekretnine na području zv. "Podhume" nakon čega su
nasljednici D. F. potpisali izjavu da su u potpunosti podmireni,
- da su prije ostavinskog postupka i smrti J. M., E. L. i D.
Fadić u parnici protiv istog ishodile pravomoćnu presudu u predmetu
prvostupanjskog suda broj P-394/97 od 8. veljače 2000. kojom su utvrđene
suvlasnicama, među ostalim, i čest. zem. 726/5, 726/6 i 726/22, svaka za po 1/10
dijela, a radilo se o dijelu nekretnina koje su bile predmet naprijed spomenute
prodaje,
- da je D. F. povukla tužbu protiv tuženika u parnici P-271/04 nakon što joj
je tuženik ovjerenom izjavom od 30. svibnja 2006. priznao pravo vlasništva za dio od
1/10 cjeline zemlje zvane Z., dok takvu izjavu nije tražila majka tužitelja,
- da je tuženik nakon predmetne prodaje zemljišta nasljednicima svoje tete D.
F. isplatio ukupno 99.000,00 € i prenio pravo vlasništva jedne nekretnine na
području zvanom "Podhume",
- da je tuženik N. B. V. tužitelju N. L. kao nasljedniku svoje
tete E. L. isplatio u dva navrata ukupan iznos od 83.600,00 € u kunskoj
protuvrijednosti imajući na umu rezultate parnice broj P-394/97 pokrenute prije
ostavinskog postupka iza smrti ujaka stranaka i obećanja koje je dao svojoj teti, majci
tužitelja, da će joj nakon prodaje isplatiti jedan dio vrijednosti nekretnina.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi zaključili
da tuženik nije ni u kakvom obveznopravnom odnosu s tuženikom u vezi s isplatom
traženog iznosa koji bi predstavljao razliku do 1/5 dijela vrijednosti prodanih
nekretnina te su odbili tužbeni zahtjev.
11. Revident u reviziji ukazuje da su nasljednici iza djeda stranaka pok. I.
M. koji je imao petero djece (sina Juraja, kojeg je naslijedio tuženik, te kćerke M., N., majku tuženika, D. i E., majku tužitelja, bili složni oko toga da je pok. I. M. bio stvarni, iako ne zemljišnoknjižni vlasnik svih nekretnina zvanih Z. u M. te da svim njegovim nasljednicima pripada po 1/5 dijela pa da su zato svi nasljednici složni da ako se ikada zemlja bude prodavala da će svi oni biti namireni za po 1/5 dijela svaki od ostvarene kupoprodajne cijene. Međutim, ovi se revizijski navodi tiču osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja što u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno isticati (argument iz članka 386. ZPP), pa utoliko nisu od utjecaja na ocjenu osnovanosti revizije. Usprkos tome, valja primijetiti da su ovi navodi suprotni sadržaju iskaza samog tužitelja iz kojeg proizlazi da je djed stranaka pok. I. M. "ostavio sve svome sinu Jurju M." (doduše uz ogradu "formalno").
12. Dakle, kada su sudovi utvrdili da stranke nisu bile u obveznopravnom odnosu na
temelju kojeg bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos, tada su pravilno
primijenili odredbu članka 342. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/05, 29/18 i 126/21) kada su odbili tužbeni
zahtjev jer u takvim okolnostima tužitelj nije vjerovnik niti je tuženik dužnik, pa stoga
tužitelj ne može osnovano od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze koja nije ni
nastala. Zbog navedenih razloga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene
materijalnog prava.
13. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP.
Zagreb, 16. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća: Jasenka Žabčić, v.r.
Kontrolni broj: 0498a-3719a-b4d90
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=JASENKA ŽABČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
