- 1 -              Revd 4756/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4756/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. T., OIB ... iz S., (kod G.), zastupane po punomoćnici M. P., odvjetnici iz S., protiv 1. tuženika B. d.d. iz S., OIB ..., zastupanog po punomoćnici I. G., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tog tuženika, te 2. tuženika D. T. iz S., OIB ..., radi utvrđenja bračne stečevine i ništavim Sporazuma o zasnivanju založnog prava te isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-952/2022-2 od 13. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-58/2022 (iz spisa raniji broj P-5156/10) od 12. siječnja 2022., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim Sporazuma o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini protivnika osiguranja od 5. srpnja 2007., sklopljenog između 1. tuženika i 2. tuženika, ranije upisan u zemljišnim knjigama pod Z-9517/07., sve sa obvezivanjem 1. tuženika u roku 15 dana izdati tužiteljici „ispravu podobnu za uknjižbu prava suvlasništva 17/2090 idealnog dijela čest. zem. 37/4, koji je suvlasnički dio povezan s garažom br. 1 u podrumu ukupne površine 17,10 m2, poduložak 1, ZU 17438 KO S., za 1/2 dijela, uz istovremeno brisanje tog suvlasničkog dijela s imena 1. tuženika“ - odnosno, uz davanje ovlasti tužiteljici temeljem presude „zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva 17/2090 idealnog dijela čest. zem. 37/4, koji je suvlasnički dio povezan s garažom br. 1 u podrumu ukupne površine 17,10 m2, poduložak 1, ZU 17438 KO S., za 1/2 dijela, uz istovremeno brisanje tog suvlasničkog dijela s imena 1. tuženika“ - te obvezivanje 1. tuženika naknaditi tužiteljici troškove postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate",

 

- odbijen kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev na obvezivanje 1. tuženika isplatiti tužiteljici 85.537,50 kn „sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15.10.2010. do isplate“ i naknaditi joj troškove ovršnog postupka posl. br. OVR-2838/08 od 28.125,00 kn „sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate",

dok je tužiteljici naloženo nadoknaditi 1. tuženiku parnični trošak od 2.961,25 kn.

 

2. Tužiteljica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je u prijedlogu postavila pitanje:

 

„Je li I tuženik kao stjecatelj založnog prava na predmetnoj nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige u situaciji kada je imao saznanje da nekretnina ne pripada osobi koja je upisana u zemljišnoj knjizi za cijelo, II tuženiku, odnosno, kad je I tuženik imao saznanja da je II tuženik u braku, da ima bračnog druga, kad je I tuženik od II tuženika tražio mjenična očitovanja i mjenice od njegovog bračnog druga, kad je I tuženik tijekom postupka (podnesak I tuženika od 8.12.2010) tvrdio da je supruga II tuženika potpisala mjenicu (kao mjenični dužnik) i dala mjenično očitovanje, kao instrument osiguranja, uz hipoteku na nekretninama - apartmanu i garaži (utvrđeno je da se radilo o krivotvorenom potpisu tužiteljice na mjenicama), koja mjenična očitovanja, sa pripadajućim mjenicama, uz hipoteku na nekretninama (apartman i garaža), prema stavu I tuženika su sastavni dio instrumenata osiguranja, kada postoji zakonska presumpcija da su bračni drugovi suvlasnici nekretnina stečenih u braku za po ½ dijela?“.

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Prijedlog tužiteljice nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 13. srpnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona...",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena (a temeljena je na utvrđenju: da spisu „ne prileži niti jedan dokaz“ da je 1. tuženik kao stjecatelj založnog prava na predmetnoj garaži „prilikom sklapanja navedenog Sporazuma o zalogu, postupao nesavjesno“ - „a što više, iz dalje izvedenih dokaza (...) proizlazi savjesnost u postupanju“ toga tuženika; da je 1. tuženik „bio sudionik pravnog posla u dobroj vjeri, pa (...) je time, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, utvrdivši da je tuženik ad. 2) samovlasnik predmetne nekretnine, a da zaposlenici tuženika ad. 1) nisu znali ili mogli znati da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju, stekao založno pravo sporne nekretnine, kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice“; da se tužiteljica samo „svojom inertnošću“ izvrgnula djelovanju načela povjerenja u zemljišne knjige“), bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo paušalna tvrdnja predlagateljice da je to pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - jer da je riječ o pitanju „o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda“ iz rješenja posl. br. Rev 1384/2016-3 od 22. siječnja 2019.,

 

8.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njemu u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja (onim iz točke 8.1.) postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njemu uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenog pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

8.4. da se odluka revizijskog suda posl. br. Rev 1384/2016-3 od 22. siječnja 2019., na koju se predlagateljica u prijedlogu poziva - navodom da je po njoj postavljeno pitanje „o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda“ (i to bez da je određeno obrazložila u čemu bi ona sa shvaćanjem na kojemu je temeljena, a kakvog predlagateljica postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti, bila u suprotnosti sa nižestupanjskim odlukama iz ovoga spora), pa je i uspoređuje sa ovdje osporenom, sa ovom ne može uspoređivati: ona je donesena na temelju specifičnih činjeničnih utvrđenja - kakva (prema točki 8.1.) nisu utvrđena i u ovome postupku (konkretno: prema „okolnostima konkretnog slučaja“ na koji se odnosi, kad je I tuženica - iz postupka u kojemu je ta odluka donesena, zaprimila tužiteljevu prijavu poreza na promet nekretnine o kojoj je u tome postupku bila riječ „(iz koje je vidljiva promjena vlasnika na predmetnoj nekretnini)“, pa je prema ocjeni „suda mogla imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja“),

 

8.5. u konačnom, ali ne i manje bitno, da se pitanju iz prijedloga ne može dati značaj važnog za dopuštenje revizije i zbog daljnjeg: ono se odnosi samo na konkretan pravni odnos, na pitanje ocjene dokaza u svim specifičnim okolnostima ovog konkretnog slučaja - i to kako ih predlagateljica (a ne i sud) vidi i sugerira prihvatiti relevantnim. Tim pitanjem predlagateljica u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporena presuda temeljena, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameće prihvatiti - ili kakve bi htjela, pravilno odlučeno o njezinom zahtjevu - pa to nije pitanje iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

9. Prethodno navedeno pod točkom 8. treba sagledati uvažavajući:

 

9.1. da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, približiti ili pretvoriti, kako bi to predlagateljica htjela (navodom o važnosti pitanja), oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada glede njega ne postoji (bar na to ovdje predlagateljica ne ukazuje) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 16. svibnja 2023.