- 1 -              Rev 3353/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3353/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. R., iz K., OIB …, koju zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u R., protiv tuženika C. o. d.d., Podružnica R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1246/2017-2 od 14. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1941/2012-112 od 31. siječnja 2017., na sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari.

 

r i j e š i o    j e

 

              Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena u odnosu odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi štetu tužiteljici u visini od 152.629,03 kuna s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim pod t. 1. izreke te odluke, zatim, naloženo je platiti zatezne kamate na već isplaćeni iznos po tuženiku od 120.000,00 kuna s tijekom od 3. siječnja 2012. do 7. kolovoza 2012. (t. 2.), a preostali dio zahtjeva za isplatu iznosa od 427.987,23 kuna je odbijen (t. 3.), te je odlučeno o troškovima postupka (t. 4).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod t. 1., 2., i 3. izreke, a preinačena je odluka o troškovima postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,- dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu ili je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove postupka u povodu revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana, s time da u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

6. U ovoj pravnoj stvari, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, s obzirom na to da je vrijednost pobijanog dijela pobijane presude iznad iznosa od 200.000,00 kuna. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete i to neimovinske zbog povrede prava osobnosti te imovinske štete zbog izgubljene zarade, te tuđe pomoći, troškova liječenja i uništenih stvari, i to štete nastale u prometnoj nezgodi 11. veljače 2011. u kojoj je tužiteljica sudjelovala te stradala kao suvozač u vozilu.

 

8. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je opravdan zahtjev tužiteljice zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Prvostupanjski sud utvrđujući obimne povrede koja je ona zadobila u nezgodi, dugotrajnost i težinu liječenja, kompleksnost posljedica koje su zaostale zbog višestrukih ozljeda, trajanje i jačinu fizičkih boli i straha, umanjenje životne aktivnosti te naruženje, utvrđuje tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u visini od 224.000,00 kuna, a s obzirom na isplaćeni iznos po tuženiku s toga osnova od 120.000,000 kuna, dosuđuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 104.000,000 kuna, te djelomično prihvaća zahtjeve za naknadu imovinsko štete. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

 

9. Tužiteljica u reviziji navodi da presudu drugostupanjskog suda pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Argumentom iz odredbe čl. 385. ZPP, u reviziji se ne mogu pobijati utvrđene činjenice. Tako revizijske prigovore u tom smislu ovaj sud ne može razmatrati u okviru neke materijalno pravne ili postupovne povrede.

 

11. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se podnositeljica revizije opisno poziva, budući da su pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev djelomično neosnovan. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tužiteljice sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima.

 

12. Isto tako sudovi su ti koji odlučuju koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, prema čl. 220. st. 2. ZPP. Sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje cijeni potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Samim time što sud nije prihvatio neki dokazni prijedlog on ne čini ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je stranci onemogućio raspravljanje u postupku.

 

13. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ta povreda postoji, sukladno odredbi čl. 356. ZPP, kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

14. Utvrđujući visinu pravične novčane naknade za popravljanje neimovinske štete pravilno su sudovi cijenili težinu zadobivenih povreda prava osobnosti tužiteljice i sve okolnosti slučaja, cijeneći način stradavanja, težinu tjelesnih povreda, način i kompleksnost potrebnog liječenja, njegovu obimnosti i dugotrajnosti, zatim manifestaciju posljedica koje tužiteljica trpi, osobito ograničenja u obavljanju svakodnevnih funkcija, trajanje, intenzitet fizičkih boli i straha, naruženje te je, uopće, pravilno valorizirana vrijednost zaštićenog dobra, sve u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) st. 1. i 2.

 

15. Vezano za imovinsku štetu kao naknadu štete zbog izgubljene zarade, gdje tužiteljica  traži naknadu s naslova izgubljene zarade do 1. lipnja 2016., budući je tada zasnovala radni odnos, a gdje je sporno razdoblje nakon 1. srpnja 2012., nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev za sporni period, uz obrazloženja da je tužiteljica uspjela dokazati izgubljenu zaradu kroz razdoblje do srpnja 2012., a da u periodu od 13. travnja do 30. lipnja 2012., kada je tužiteljici otkazan radni odnos, da tužiteljici ne pripada naknada, jer je u tom periodu radila i ostvarivala plaću, a da joj nakon prestanka radnog odnosa te prijave na Zavod za zapošljavanje ne pripada naknada, jer da nije dokazala da je njena nezaposlenost bila u uzročno posljedičnoj vezi s posljedicama koje trpi iz predmetne prometne nezgode, odnosno da bi povrede utjecale na njezinu radnu sposobnost koja je vezana za činjenicu da je ista završila osmogodišnju školu i da je NKV radnik. To iz razloga da je tužiteljica četiri puta bila na ocjenjivanju radne sposobnosti pri nadležnim službama, gdje je utvrđeno da ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, dakle niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, te s obzirom na utvrđenja dobivena ocjenom dokaza vještačenjem, po vještaku medicine rada, iz kojih su utvrđene činjenice da tužiteljica može obavljati, primjerice, poslove prodavača gdje nema teškog fizičkog rada i nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta, kao što su prašina, toplina, hladnoća.

 

16. S obzirom na takva utvrđenja pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO kada je zaključeno da se tužiteljici ne dosudi naknada štete za izgubljenu zaradu nakon 1. kolovoza 2012., jer nema dokaza da je u tom periodu zbog posljedica prometne nezgode ona bila radno nesposobna, i da činjenica tadašnje njene nezaposlenosti se ne može dovesti u uzročnu posljedičnu vezu s štetnim događajem.  Tumačenje tužiteljice o uzročnoj vezi jer da je njoj bio potreban period adaptacije na novonastalo stanje te tumačenje da nije bilo štetnog događaja da bi ona nastavila kontinuirano raditi na ranijem radnom mjestu, predstavlja njenu ocjenu i shvaćanje uzročne veze kao pretpostavke odgovornosti za štetu, međutim, tim prigovorima pravilnost zaključka sudova o nedostatku uzročno posljedične veze nije dovedena u sumnju, jer je utvrđena njena radna sposobnost u spornom periodu.

 

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

18. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. svibnja 2023.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća

                                                                                                                dr.sc. Jadranko Jug, v.r.