REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Rev 5051/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc.
Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca
izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira
Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPTIMUM d.o.o., Pula, Ližnjan, Muntić,
Muntić 32a, OIB 98323778686, kojeg zastupa punomoćnik Željan Hrvatin, odvjetnik u
Poreču, protiv tuženika PODRAVKA d.d., Koprivnica, Ante Starčevića 32, OIB
18928523252 (kao pravni slijednik trgovačkog društva ITAL-ICE d.o.o., Poreč, Mate
Vlašića 47, OIB 76616687650), kojeg zastupa punomoćnik Marko Golubić, odvjetnik u
Koprivnici, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8186/2016-2 od 18. lipnja 2019., kojom je
djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj
P-1109/15-28 od 8. srpnja 2016., na sjednici održanoj 16. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od

1.851.935,00 kuna sa zatraženim kamatama i troškovima postupka (t. 1.), a
protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o ekskluzivnom trgovačkom zastupanju
od 5. travnja 1992. sklopljen između tužitelja OPTIMUM d.o.o., Pula, i pravnog
prednika tuženika ITAL - ICE d.o.o., Poreč, prestao 25. ožujka 1997., na temelju otkaza
tuženika od 24. ožujka 1994., je prihvaćen (t.2.), te je naloženo tužitelju kao
protutuženiku naknaditi tuženiku protutužitelju troškove postupka.

- 2 - Rev 5051/2019-2

2. Drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja –protutuženika odbija dijelom njegovu
žalbu i potvrđuje prvostupanjsku presudu u t.1. izreke (t. I. izreke drugostupanjske
presude), dok u odnosu na t. 2. izreke prvostupanjske odluke preinačuje tu odluku tako
da u tom dijelu presudu ukida i tužbu tuženika kao protutužitelja odbacuje (rješenjem
sadržanim u drugostupanjskoj presudi), a odluku o troškovima postupka pod t. 3.
izreke prvostupanjske odluke preinačuje na način da određuje da svaka strana snosi
svoje troškove (t. II. izreke drugostupanjske odluke), te odbija zahtjev tuženika za
naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu (t. III. izreke drugostupanjske
odluke).

3. Protiv navedene drugostupanjske presude u odnosu na dio kojom je odbijen tužbeni
zahtjev tužitelja on podnosi reviziju (navodi da pobija t. I., II. i III. izreke
drugostupanjske odluke). Kao revizijske razloge naznačuje bitnu povredu odredba
parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže preinačiti
pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti u dijelu
pod t. I. izreke i predmet vratit na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu
revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Zahtijeva
trošak tog odgovora.

5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog
suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s obzirom na to da je vrijednost pobijanog dijela
iznos od 1.851.935,00 kuna.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje naknade (provizije) na temelju ugovora
o trgovinskom zastupanju sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 5. travnja

1992. (dalje: Ugovor).

7. U provedenom postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je Ugovor prestao 25. ožujka 1997. na temelju otkaza prednika tuženika putem
protutužbe usmjerene na raskid ugovora. To jer da čl. 11. glasi: „Ovaj se ugovor
zaključuje na neodređeno vrijeme ali ga svaka ugovorna strana može otkazati zbog
bilo kojeg razloga uz poštivanje otkaznog roka koji iznosi 3 godina ako otkaz daje
nalogodvac odnosno 6 mjeseci ako otkaz daje zastupnik. Različito trajanja otkaznog
roka za ugovorne strane utvrđuje se radi valoriziranja obrade tržišta koju izvrši
zastupnik. Otkazni rok teče od dana dostave suprotnoj stanci pismene obavijesti o
raskidu ugovora.“ Isto tako da je u postupka poslovni broj P-3787/11, koji se prethodno
vodio pred tim sudom, i sam tužitelj tvrdio da je tuženik otkazao ugovor podnošenjem
protutužbe 24. ožujka 1994., te da je tužitelj osporavao navode prednika tuženika da
je ugovor otkazan nekog drugog datuma i na neki drugi način, te da u tom predmetu
nije bila sporna volja stranaka za prestanak ugovornog odnosa, već da je bio sporan
trenutak raskida. Stoga da podnošenjem protutužbe u navedenom predmetu, koju da
je tužitelj primio 24. ožujka 1994., je otkazan Ugovor, a kako otkazni rok u slučaju kada

- 3 - Rev 5051/2019-2

nalogodavac (tuženik) otkazuje ugovor traje 3 godine, da je ugovor raskinut sa 25.
ožujka 1997., do kada je tužitelj i tamo potraživao proviziju i do kada mu je ista priznata.
- da u navedenom predmetu poslovnog broja P-3787/11 tužitelj nije nikada ni
potraživao naknadu nakon 25. ožujka 1997. niti je tvrdio da bi mu ista pripadala, a s
obzirom kako da je ugovor raskinut sa 25. ožujkom 1997., to da tužitelj nema pravo
potraživati proviziju od tog dana, jer da Ugovor više ne proizvodi pravne učinke.
- da čl. 8. ugovora glasi: „Nalogodavac će plaćati zastupniku proviziju jedan put
mjesečno, na temelju obračuna i uredne fakture, koje će ispostavljati zastupnik, i to u
roku od 15 dana od dana primitka fakture.“, pa taj sud zaključuje da je nastupila zastara
prava potraživanja tužitelja, pozivom na odredbu čl. 373. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i
88/01, dalje: ZOO/91), s obzirom na to da je Ugovorom ugovoreno plaćanje provizije
jednom mjesečno na temelju fakture koju će tužitelj ispostavljati predniku tuženika, radi
čega taj sud cijeni da se u ovoj pravnom stvari radi o povremenom potraživanju.

8. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda kraj činjenica da tužitelj potražuje naknadu
za razdoblje od 26. ožujka 1997. do 12. listopada 2012., da do podnašanja tužbe u
ovom predmetu nije poduzeo niti jednu radnju usmjerenu na naplatu utuženog iznosa
u smislu čl. 387. ZOO/91, koje bi dovelo do prekida zastare, da je presudom tog suda
poslovni broj P-3787/11 od 29. studenog 2011. naloženo tuženiku tužitelju platiti
proviziju prema Ugovoru za razdoblje od potpisivanja ugovora do 25. ožujka 1997., a
da se predmet tog postupka ne odnosi na tražbine tužitelja dospjele nakon tog datuma,
da vođenje tog postupka nije moglo dovesti do prekida zastare u odnosu na tražbine
koje su predmet ovdje tužbenog zahtjeva, kako tvrdi tužitelj, već da je zastara prava
sukladno čl. 373. ZOO/91 nastupila 15. travnja 2002. S obzirom na to da je tužitelj
podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 12. listopada 2012., što je deset godina nakon što
je u odnosu na istoga nastupila zastara prava iz kojeg su proizašla njegova
potraživanja prema tuženiku, to taj sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan i iz tog
razloga.

9. Drugostupanjski sud prihvaća pravni pristup prvostupanjskog suda o nastupu
zastare samog prava. U bitnome obrazlaže da je zastarjelost samog prava vezana uz
dospjelost posljednjeg neispunjenog potraživanja, te da zastari li samo pravo iz kojeg
proističu povremena potraživanja da nestaje i pravni temelj zahtijevati njihovo
ispunjenje, pa da vjerovnik, ovdje tužitelj, gubi pravo zahtijevati buduća povremena
davanja te i ona koja su dospjela prije zastarjelog prava. Prihvaća i pravni pristup
prvostupanjskog suda da kako se ranije vođena parnica ne odnosi na tražbine dospjele
nakon 26. ožujka 1997. da vođenje te parnice nije moglo dovesti do prekida zastare u
odnosu na tražbine utužene u ovom predmetu. S obzirom na to da je prvo potraživanje
predmetom ovog postupka dospjelo 15. travnja 1997. zastara prava je nastupila 15.
travnja 2002., a tužba je podnesena 10 godina nakon zastare samog prava.

10. Podnositelj revizije je istakao revizijske razloge bitne povrede odredba postupka, i
to konkretno povredu pred drugostupanjskim sudom iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u
svezi 375. st. 1. ZPP, s obrazloženjem da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene
navode od odlučnog značaja već da je samo paušalno ponovio navode
prvostupanjskog suda. Istakao je i razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

- 4 - Rev 5051/2019-2

11. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u
onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno
navedenih u reviziji.

12. Nije ostvaren razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kojeg podnositelj
ističe, jer je drugostupanjski sud postupio u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP koja
određuje da će u obrazloženju presude drugostupanjski sud ocijeniti žalbene navode
koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj
dužnosti. Odlučno je je li došlo do zastare samog prava ili ne, i koja odredba
materijalnog prava se treba primijeniti s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tvrdnje
tužitelja i prigovor tuženika, te je u naznačenom smislu drugostupanjski sud i postupio,
dajući dostatne razloge u odnosu na žalbene navode.

13. Kada je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđen sadržaj materijalnog prava
kojeg treba primijeniti s obzirom na sadržaj iz Ugovora koji je sklopljen između
stranaka, te je utvrđeno činjenično stanje da u prethodno vođenom postupku nije
predmet zahtjeva tužitelja bilo ovdje utuženo razdoblje, zatim, sadržaj čl. 8. Ugovora
prema kojem je ugovoreno plaćanja naknade (provizije) od strane tuženika kao
nalogodavca jedanput mjesečno i to na temelju prethodno ispostavljene fakture po
zastupniku u roku od 15 dana od dana primitka fakture, pravilno je ocijenjeno da se
ovdje radi o povremenim potraživanjima.

14. Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu
materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno
primijenio.

14.1. Odredba čl. 372. ZOO/91 određuje:

„(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim
određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o
sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi
o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je
potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog
davanja.

(2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim
povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima
i druga djelomična ispunjenja.“.

14.2. Tom odredbom regulirana su povremena potraživanja kao potraživanja koja
dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (ne radi se o
otplati u obrocima ili djelomičnom ispunjenju).

14.3. Zastara samog prava regulirana je odredbom čl. 373. ZOO/91 koja glasi:

„(1) Samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet
godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg
dužnik nije vršio davanja.

- 5 - Rev 5051/2019-2

(2) Kada zastari pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja, vjerovnik
gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena
davanja koja su dospjela prije te zastare.

(3) …“.

15. Podnositelj revizije pobija zaključak da se ovdje radi o povremenom potraživanju,
sada tvrdeći i da se radi o naknadi štete tužitelju jer da je on u utuženom periodu
opravdano mogao očekivati navedeni iznos prema redovnom tijeku stvari, a čije
ostvarenje da je spriječeno tuženikovim postupanjem. Zatim u bitnome prigovara da
zahtijevanje isplate provizije je ovisno o prometu i izdanim fakturama, pa da je moguće
da se mjesečno ne zahtijeva isplata provizije, te da je došlo i do prekida zastare zbog
ranije vođenih parnica. Poziva se na analogiju sa radnopravnim sporovima.

16. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 372. st.1 ZOO/91 u ovoj pravnoj stvari se radi o
povremenim potraživanjima, koje dospijevaju po ispostavi faktura tužitelja, unutar 15
dana, od dostave faktura, mjesečno. To što eventualno zbog nedostavljanja fakture ili
kod neostvarenog prometa određeni mjesec nije dostavljena faktura, ne oduzima se
karakter tom potraživanju kao mjesečnom, kraj činjenice da je između stranaka
sklopljen ugovor o trgovinskom zastupanju gdje nije ugovoreno plaćanje provizije po
svakom sklopljenom ugovoru, dakle po izvršenju posla, već po dostavi faktura, i to
tako, kako i sam podnositelj u reviziji potvrđuje, prema čl. 6. ugovora st. 3. Ugovora,
da zastupniku pripada 4% provizije od fakturirane cijene za robu koju nalogodavac
proda njegovim (zastupnikovim) posredstvom odnosno na njegovom području. Dakle
plaćanje naknade (provizije) vezano je uz prodaju robe, odnosno, kako i sam
podnositelj tvrdi, uz ostvaren promet i izdane fakture, pa se zbog toga radi o
povremenim potraživanjima koje dospijevaju u određenim vremenskim razmacima. Da
je plaćanje naknade (provizije) bilo vezano uz izvršenje ugovora, u smislu čl. 805.
ZOO/91, onda bi se moglo govoriti o primjeni odredbe 374. ZOO/91.

17. I zaključak sudova da vođenje parnica radi naplate naknade za ranija razdoblja
prema Ugovoru stranaka nije dovelo do prekida zastare je pravilan i suprotni revizijski
navodi se ukazuju neosnovanima. Ovdje se ne radi ni o sukcesivnom utuživanju
naknade štete koja nastaje i ubuduće, pa da se može zahtijevati i za proteklo razdoblje
unutar rokova zastare računajući od vođenja prethodne parnice, niti ima mjesta
analognoj primjeni, na koju se podnositelj poziva, iz radnopravnih sporova vezano za
zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i prekidu zastare vezanom za podnošenje
deklaratorne tužbe o nedopuštenosti otkaza. Ovdje pravo tužitelja proizlazi iz
ugovornog odnosa stranaka i to pravo nije ni potrebno posebno deklarirati, a niti se
radi o naknadi štete, kako to u reviziji neodgovarajuće tumači podnositelj.

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka

393. ZPP, odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

- 6 - Rev 5051/2019-2

19. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer taj trošak nije potreban za
vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. st.1. ZPP. Odluka o troškovima postupka, iz
točke II. ove odluke, donesena je na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 1. ZPP.

Zagreb, 16. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30859-37746

Kontrolni broj: 0bcf5-b1c02-4e604

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.