Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4149/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka
Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja,
Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki
članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Željka Sabalića, OIB 05751482056, bivšeg
vlasnika odjavljenog proizvodno uslužnog obrta ZARA MONT, Čavle, Podrvanj
109/1, zastupanog po punomoćnici Jasminki Hodžić, odvjetnici u Rijeci, protiv
tuženika PLODINE d.d., OIB 92510683607, sa sjedištem u Rijeci, Ružićeva 29,
zastupanog po punomoćnici Ines Mandekić, odvjetnici u Rijeci, radi naknade štete,
odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Pž-5638/2016-2 od 31. srpnja 2019., kojom je djelomično
potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj
P-1047/2010-63 od 18. prosinca 2015., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
I Revizija tuženika u odnosu na troškove parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od
494.355,63 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2015. do isplate
(točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 953.731,62 kn sa
zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2015. do isplate (točka II. izreke).
Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od
104.828,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2015. do isplate
(točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog
postupka u iznosu od 1.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca
2015. do isplate (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalba tuženika i djelomično žalba
tužitelja kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I.
izreke za iznos glavnice od 494.355,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u
točki III. izreke, kao i u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za
isplatu iznosa od 289.617,45 kn s pripadajućim kamatama (točka I. izreke).
Preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II. izreke za iznos od
664.114,17 kn i u točki IV. izreke te je suđeno tako da je naloženo tuženiku isplatiti
tužitelju iznos od 664.114,17 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca
2015. do isplate (točka II.1. izreke), a odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zakonske
zatezne kamate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu preko tri postotna poena
(točka II.2. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnje troškove
parničnog postupka u iznosu od 43.553,00 kn (točka II.3. izreke). Tuženiku je
naloženo naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 20.562,60 kn
(točka III. izreke).
2.1. Drugostupanjskim rješenjem odbačena je žalba tužitelja izjavljena protiv presude
suda prvog stupnja pod točkom III. izreke kao nedopuštena.
3. Protiv točke I, II.1. i 3. i točke III. izreke drugostupanjske presude tuženik podnosi
reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni
tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem
tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st.
2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima
parničnog postupka. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni
zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu mu troškova parničnog postupka, podredno
ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbaciti reviziju, podredno odbiti reviziju kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok u odnosu na troškove
parničnog postupka nije dopuštena.
6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu
samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga
određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za izmaklu korist, za ugovoreni posao kojeg tužitelj nije izveo zbog jednostranog raskida ugovora od strane tuženika.
8. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 1. u vez čl. 365. st.2. ZPP. Protivno navodima revizije,
drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u granicama razloga
određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu
materijalnog prava.
8.1. Revident neosnovano ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana
presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom
čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.
8.2. Revident ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz
čl. 354. st. 2. ZPP međutim ne navodi i ne obrazlaže (osim što ukazuje na točku 11.)
koje su to bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene, stoga ti razlozi nisu
uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju sklopljenih osnovnih ugovora i
aneksa ugovora, i to:
- da su stranke 5. lipnja 2007. sklopile osnovni ugovor broj 65/07 za izvođenje radova
ventilirane fasade od lameliranih panela na 5 neimenovanih objekata po narudžbi
naručitelja, prema ponudi od 30. travnja 2007. koja je sastavni dio ugovora, te da je u
ugovoru navedeno da je izvoditelj dužan, na poziv naručitelja, prihvatiti se izvođenja
dodatnih 5 objekata po cijeni iz tog ugovora,
- da su stranke 5. lipnja 2007. sklopile osnovni ugovor broj 66/07 za izvođenje radova
fasade – trapezni lim na 5 neimenovanih objekata po narudžbi naručitelja, prema
ponudi od 30. travnja 2007. koja je sastavni dio ugovora, te da je u ugovoru
navedeno da je izvoditelj dužan, na poziv naručitelja, prihvatiti se izvođenja dodatnih
5 objekata po cijeni iz tog ugovora,
- da su stranke sklopile aneks I., II. i III. osnovnom ugovoru broj 65/07 za objekte Čepin, Benkovac i Pazin,
- da su stranke sklopile aneks I. i II. osnovnom ugovoru broj 66/07 za objekte Čepin i Benkovac,
- da je tuženik obavijestio tužitelja dopisom od 9. kolovoza 2007. da se raskidaju
aneksi ugovora: aneks I. broj 65-043/07 od 18. lipnja 2007. godine – izvođenje
ventilirane fasade na objektu supermarket Plodine – Čepin, aneks I. broj 66-043/07
od 18. lipnja 2007. godine – izvođenje trapeznog lima na objektu supermarket
Plodine – Čepin, aneks III. broj 65-035/07 od 27. srpnja 2007. godine – izvođenje
ventilirane fasade na objektu supermarket Plodine – Pazin te da se ne prihvaćaju
ponude za ventiliranu fasadu i trapezni lim od 6. kolovoza 2007. za supermarket
Plodine – Đakovo,
- da su Aneksi II. po osnovnim ugovorima 65-046/07 i 66-046/07 za objekt u
Benkovcu u cijelosti ispunjeni od obiju strana,
- da je tuženik u dopisu od 9. kolovoza 2007. naveo da su odluku o raskidu ugovora s
tužiteljem donijeli nakon spoznaje do koje su došli detaljnom analizom ponuda i
anexa ugovora tužitelja te ostalih ponuđača-izvođača, a da je analiza pokazala da su
sklopili ugovor štetan za tvrtku te da su spremni na razgovor ako je tužitelj spreman ponuditi 20% dodatnog popusta,
- da je tužitelj osnovao obrt 25. svibnja 2007., a predmetni ugovori sklopljeni su 5. lipnja 2007.,
- visina izmakle koristi utvrđena je financijskim vještačenjem, na način da je
ugovorena cijena za izvođenje radova umanjena za izdatke koji tužitelju nisu nastali,
tako da visina izmakle koristi za ventiliranu fasadu po objektu iznosi 194.563,45 kn,
dok za fasadu trapezni lim po objektu izmakla korist iznosi 105.228,73 kn.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je
tuženik jednostrano raskinuo ugovor isključivo zbog cijene koja mu je bila
neprihvatljiva, slijedom čega je primijenio odredbu čl. 619. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje u tekstu: ZOO).
Smatra da tuženik nije dokazao da bi odgovornost za raskid ugovora bila na strani
tužitelja te da su mane volje na koje se tuženik poziva (navodi da je jednostrano
raskinuo ugovor zbog mana volje, jer da ga je tužitelj prijevarnim postupanjem doveo
u zabludu, da tužitelj u vrijeme dostavljanja ponude tuženiku nije započeo s radom
obrta te da je izdao lažnu referentnu listu te da je tuženik kasnije zaključio da su
sklopljeni ugovori štetni jer je ugovorena cijena previsoka) razlog za poništaj
ugovora, a ne za jednostrani raskid. Pritom ocjenjuje da tužitelju ne pripada naknada
za izgubljenu zaradu za sve neimenovane objekte iz osnovnog ugovora broj 65/07 i
66/07 kao niti za one objekte za koje tuženik nije prihvatio ponudu tužitelja, a za koje
tužitelj potražuje naknadu izmakle koristi. Prema ocjeni suda tužitelju pripada
naknada za izgubljenu zaradu za one objekte za koje mu je tuženik raskinuo već
sklopljene anekse ugovora, jer da je u sklopljenim ugovorima naznačeno da su
parnične stranke ugovorile izvođenje radova na neimenovanim objektima, a da su se
objekti imenovali i konkretizirali tek sklapanjem aneksa, kada se definirala i cijena
pojedinog objekta, rok izvršenja i način plaćanja te da je tek sklapanjem aneksa
tužitelj mogao računati na korist, odnosno dobit koja mu zbog raskida nije nastala, a
da tužitelj nije osnovano mogao očekivati dobit prema svim neimenovanim objektima
iz osnovnih ugovora, za koji još nisu bili sklopljeni aneksi ugovora.
11. Drugostupanjski sud prihvaća u dijelu ocjenu suda prvog stupnja, da je u
konkretnom slučaju tuženik jednostrano raskinuo ugovore s tužiteljem iz razloga jer
mu je ugovorena cijena previsoka, da je odgovornost za to na tuženiku, kao i obveza
tužitelju isplatiti naknadu. Međutim ocjenjuje da je pogrešan zaključak
prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada naknada za izmaklu korist za sve
neimenovane objekte iz osnovnih ugovora (broj 65/07 i 66/07) jer da su osnovnim
ugovorima definirani radovi koji se trebaju izvesti (prema tužiteljevoj ponudi koja je
sastavni dio ugovora) na pet tuženikovih objekata i po kojoj cijeni, a da je u tim
ugovorima jedino naznačeno da će tužitelj dovršiti ugovorene radove prema
prethodno prihvaćenom terminskom planu koji će se definirati Aneksom za svaki
objekt (čl. 5.), dakle rok izvršenja radova je definiran aneksom. Stoga sud drugog
stupnja zaključuje da je osnovnim ugovorima bila ugovorena cijena koju je osnovano
tužitelj mogao očekivati izvršenjem ugovornog posla i za objekte za koje nisu sklopili
anekse, dakle i prema svim neimenovanim objektima iz osnovnih ugovora pa da je
tužitelj osnovano zatražio naknadu za četiri objekta (jedan je odrađen i plaćen, a za
preostalih pet nije tražio naknadu): Čepin, Pazin, Đakovo prema raskinutim
Aneksima i osnovnim ugovorima te za jedan objekt samo prema osnovnim
ugovorima (sukladno izračunu sudskog vještaka), slijedom čega je preinačio
prvostupanjsku odluku.
12. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik u
reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 346., 1089.
st. 3. i čl. 4. i 6. ZOO. Također navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno
pravo jer nije primijenio odredbu čl. 628. ZOO.
13. U konkretnom slučaju na odnos ugovornih strana valja primijeniti odredbe ZOO
koje se odnose na ugovor o djelu, pa su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 619.
ZOO kojom je propisano da sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može
raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu
naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da
ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je
namjerno propustio ostvariti.
13.1. Prema ocjeni revizijskog suda pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da
tužitelju pripada naknada za četiri (od pet) objekta za koje je prema osnovnim
ugovorima trebao izvoditi radove (na jednom objektu je radove izveo), te je
opravdano mogao očekivati dobit za izvedenih pet objekata, bez obzira što oni nisu
bili imenovani, jer je tako ugovoreno u čl. 1. st. 1. osnovnih ugovora, dok je u čl. 2.
navedena cijena po objektu. U ugovoru je navedeno da je izvoditelj dužan prihvatiti
se i izvođenja dodatnih pet objekata po istoj toj cijeni iz ugovora. Aneksima je bila
određena lokacija i rok izvođenja radova.
13.2. Tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe
čl. 346. ZOO, međutim drugostupanjski sud se u odluci ne poziva na navedenu
odredbu.
13.3. Odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO propisano je da se pri ocjeni visine izmakle
koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom
tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno
štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Po ocjeni revizijskog suda, prema redovitom
tijeku stvari tužitelj je osnovano mogao očekivati da će radove izvoditi na pet
objekata tuženika (stranke su potpisale ugovor za izvođenje radova na pet objekata),
a do izvođenja radova je došlo samo na jednom objektu, a ne i na ostala četiri
objekta, iz razloga što je tuženik jednostrano raskinuo ugovor jer je utvrdio da mu je
ugovorena cijena previsoka. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili
odredbu čl. 1089. st. 3. u vezi čl. 619. ZOO te je drugostupanjski sud pravilno
ocijenio da je tužitelj prema redovitom tijeku stvari osnovano mogao očekivati da će
radove izvoditi na pet objekata tuženika.
13.4. Po ocjeni revizijskog suda, nisu pogrešno primijenjene odredba čl. 4. ZOO
kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza
iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, niti odredba
čl. 6. ZOO kojom je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno
svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. U konkretnom slučaju
tužitelj je osnovnim ugovorima prihvatio obvezu izvođenja radova te je i izveo radove
na jednom objektu, dok mu je tuženik onemogućio daljnje izvođenje radova,
jednostranim raskidom ugovora, zbog toga što je smatrao da mu je ugovorena cijena
previsoka. Tuženiku također valja odgovoriti da su zabluda i prijevara mane volje
zbog kojih se može zahtijevati poništaj ugovora, a tuženik u konkretnom slučaju nije
dokazao da je zahtijevao poništaj predmetnih ugovora. Dakle, mane volje prema
odredbama ZOO nisu razlog za jednostrani raskid ugovora.
13.5. U konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba čl. 628. ZOO kako to predlaže
tuženik u reviziji. Naime, ta odredba govori o raskidu ugovora zbog povećane cijene
te je st. 1. tog članka propisano da naručitelj može raskinuti ugovor ako bi ugovorena
cijena morala biti znatno povećana te je u slučaju raskida ugovora naručitelj dužan
isplatiti izvođaču odgovarajući dio ugovorene cijene za do tada izvedene radove te
pravičnu naknadu za učinjene nužne troškove (st.2.). Međutim, u konkretnom slučaju
nije došlo do takve situacije jer tužitelj nije povećavao ugovorenu cijenu. Baš
suprotno, čl. 1. st. 2. osnovnih ugovora pristao je da je dužan, na poziv naručitelja
prihvatiti se izvođenja dodatnih 5 objekata po cijeni iz tih ugovora.
14. Prema tome, materijalno pravo u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno.
15. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci, na temelju odredbe članka 393. ZPP.
16. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16.
studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima
postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija. Prema navedenom
shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije
rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To zato jer se tim
rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova
spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora
određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija
tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se
samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim
aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima
parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.
16.1. Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392.b stavak 1. u vezi članka 400. stavak 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.
17. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužitelju nije
priznat trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za
vođenje ove parnice pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.
Zagreb, 16. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća: Branko Medančić
Kontrolni broj: 08cba-4b3f4-b45dc
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=BRANKO MEDANČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.