- 1 -              Rev 372/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 372/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz N., OIB ..., zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-93/2021-7 od 4. svibnja 2022. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-118/2020-12 od 13. siječnja 2021., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

 

I. Revizija se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-93/2021-7 od 4. svibnja 2022. osim u dijelu točke b. izreke u dijelu koji se odnosi na iznos zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima; preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-118/2020-12 od 13. siječnja 2021. osim u dijelu koji se odnosi na drugostupanjskom odlukom pravomoćno odbijeni iznos zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima i sudi se:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju P. S., OIB: ..., iznos od 39.000,00 kuna (tridesetidevettisuća kuna ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

- 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- 750,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

- 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 8.437,50 kuna (osamtisućačetiristotridesetisedam kuna i pedeset lipa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 13. siječnja 2021.god. do isplate.“.

 

II. Nalaže se tužiteljici da tuženoj nakadi trošak parničnog postupka u visini 962,24 eura /što iznosi 7.250,00 kuna/ u roku 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

 

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju P. S., OIB: ..., iznos od 39.000,00 kuna (tridesetidevettisuća kuna ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

- 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- 750,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

- 1.200,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 8.437,50 kuna (osamtisućačetiristotridesetisedam kuna i pedeset lipa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 13. siječnja 2021.god. do isplate.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je presuđeno:

 

              „Žalba tuženice odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-118/2020-12 od 13. siječnja 2021.:

 

a. potvrđuje u točki I. izreke kojom je naloženo tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 39.000,00 kuna i u točki II. izreke,

 

b. preinačuje u točki I. izreke tako da se isplata iznosa od 39.000,00 kuna određuje u bruto iznosu te u odluci o zateznoj kamati tako da se nalaže isplata zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim iznosa poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu.“.

 

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3616/2022 od 22. studenog 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

„1.) Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske vrše u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

 

2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

 

3.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine« br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19)?

 

4.) Da li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dato za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome odlučivanju temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/2022), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženice i predložila istu odbiti kao neosnovanu i obvezati tuženicu da joj nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet spora je potraživanje tužiteljice, policijske službenice Policijske uprave m., koja je raspoređena na rad u Policijsku postaju Š., koja PP pokriva granične prijelaze B. - G., B. - R., P. - S. o. D., T. - S. o. D. I, za isplatom terenskog dodatka, u razdoblju od siječnja 2014. do listopada 2015. prema čl. 56. KU/13.

 

9. Iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi:

- da je tužiteljica djelatnica Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave m., Policijske postaje Š., te da je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Š., a to su GP B. - G., B. - R., P. - S. o. D., T. - S. o. D., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije,

- da su predmetni granični prijelazi locirani na teritoriju Republike Slovenije,

- da prethodno važeći KU (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, „Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13), (kao i sada važeći, no ovdje neprimjenjivi („Narodne novine“, broj 112/17 - dalje: KU/17)) u članku 56., odnosno sada članku 50., istovjetno reguliraju pravo na terenski dodatak i to na način da uvjetuju pravo na isplatu terenskog dodatka radom dužim od 8 sati izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka,

- da tužiteljica kada radi na području Republike Slovenije, radi izvan mjesta svojeg stalnog boravka te stvarno obavlja poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, u konkretnom slučaju Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14),

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 22. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, u svezi članka 56. KU, prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju,

- da je Zajednička komisija 11. studenog 2016. dala tumačenje da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada,

- da tužiteljici u utuženom razdoblju dnevnica niti terenski dodatak nisu isplaćivani,

- da je kod tužiteljice za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje je tužiteljica upućena na rad,

- da za vrijeme pauze nije mogla prelaziti na teritorij RH jer joj nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij RH,

- da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužiteljica nije koristila dnevni odmor - pauzu u trajanju od jednog sata kada je na to imala pravo,

- da je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.

 

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13) kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.

 

11. Proizlazi da su nižestupanjski sudovi, u bitnom, shvaćanja da se pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56. stavak 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužiteljice na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

 

12. Nadalje, proizlazilo bi da ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase, a da Zakon o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima sadrži samo odredbe o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države, pa on nije relevantan jer ne regulira pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne na dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada.

 

U tom smislu drugostupanjski sud samo rezimira da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pozitivni propisi RH.

 

12.1. Proizlazilo bi dalje da nižestupanjski sudovi smatraju da u ovom slučaju ne dolazi u primjenu ni odredba čl. 25. st. 3. i čl. 37. stavka 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), jer je tužiteljica kao policijska službenica upućena na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlena i izvan mjesta njezina stalnog boravka.

 

13. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, a proizlazilo bi i da sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, te smatraju da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 1/50 od 4. veljače 2019., jer da se odnosi na razdoblje koje nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom.

 

14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

 

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužiteljice zato što su taj pojam u slučaju tužiteljice tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužiteljice kao policijske službenice za zaštitu granice konkretne policijske postaje (Š., koja pokriva granične prijelaze B. - G., B. - R., P. - S. o. D. I, T. - S. o. D.).

 

16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG-a propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

17. Između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

 

18. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

19. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. točki 2. izraz „domaća država“ označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz „susjedna država“ označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz „zona“ označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz „službena osoba“ označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma).

 

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim

mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i (stavak 1. točka 1. Dogovora):

- GP B. - G.,

- GP B. - R.,

- GP P. - S. o. D. I,

- GP T. - S. o. D.,

sve za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

22. Prema odredbi čl. 206. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, Policijska postaja Š. je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u Š., a obuhvaća općine Š. i G. M., dio Općine S. J. n. B., odnosno naselja P., L., D., D. B., V. i O. V. te dio Općine N., odnosno naselja Č. i M. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 38 km.

 

23. Pod pojmom „stalno mjesto rada“ prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se „mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela“.

 

24. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet iz toč. 21. ovoga obrazloženja.

 

25. Tužiteljica je tužbu utemeljila na tvrdnji da joj predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njezino mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u Š., jer je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Š., a to su granični prijelazi B. - G., B. - R., P. - S. o. D. I, T. - S. o. D., smatrajući da ta činjenica znači da je ona upućena na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlena. Pritom se tužiteljica pozvala na odredbe članka 56. KU/13 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

 

26. Ovaj sud, imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, pogrešnim smatra zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica u obavljanju službe na radnom mjestu policijske službenice za zaštitu granice u policijskoj postaji Š., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice B. - G., B. - R., P. - S. o. D. I, T. - S. o. D., odnosno nadležna za nadzor kontrolu i prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji radila izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlena. To stoga što njezino stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je ona ovlaštena obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njezine službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Š., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužiteljica ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njezina radnog mjesta zbog čega njezin rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

 

27. Slijedom iznesenog pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je tužiteljica u konkretnom slučaju bila upućena na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužiteljice kao policijske službenice za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije.

 

27.1. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. točke 9. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

 

28. Prema navedenom, kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz (a za koje susjedne općine u konkretnom slučaju nije sporno da se nalaze na područjima nadležnosti PP Š.), tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužiteljica zbog činjenice da stalno mjesto njezina rada obuhvaća i područje druge države nije upućena na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređena na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

 

29. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56. KU/13, zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

 

30. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju može primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

 

31. Osnovano tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Z. i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

 

32. U okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređena na rad na radno mjesto policijske službenice za zaštitu granice u Policijskoj upravi m., Postaja Š., a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnih prijelaza B. - G., B. - R., P. - S. o. D. I, T. - S. o. D., u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma, kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju (tako i Rev 1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev 1284/2022 od 31. siječnja 2023.).

 

33. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

 

Svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave m., Policijske postaje Š. obuhvaća područje graničnog prijelaza B. - G., B. - R., P. - S. o. D. I, T. - S. o. D. te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

34. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

 

35. S obzirom na prethodno obrazloženo, proizlazi da četvrto pravno pitanje ne može utjecati na odluku u sporu, pa se ovaj sud nije upuštao u izražavanje pravnog shvaćanja u pogledu tog pravnog pitanja.

 

36. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

37. Tužena je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužiteljica dužna po čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a naknaditi troškove postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22) i to troškove odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima 7. listopada 2019., 30. siječnja 2020. i 3. prosinca 2020. u iznosima od po 1000,00 kuna (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 9. st. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude u visini 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 3., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), sastav žalbe u visini 1.250,00 kuna (Tbr. 10. t. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) i revizije u visini 1.500,00 kuna (Tbr. 10. t. 6., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) što ukupno čini iznos od 7.250,00 kuna, što iznosi 962,24 eura (temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, kako u valuti eura, tako i kune, pri čemu je preračunavanje kunskog iznosa troška u eurski izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kn)).

 

37.1. Tuženoj nije priznat trošak sastava dopune odgovora na tužbu, jer je sve navode koje je u njemu navela mogla već navesti u odgovoru na tužbu i nije joj priznat trošak ostalih potraživanih podnesaka jer, ili u spisu nema dokaza da su učinjeni ili je navode iz tih podnesaka bila u mogućnosti podnijeti već u odgovoru na tužbu.

 

38. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer nije uspjela u sporu.

 

Zagreb, 16. svibnja 2023.

 

                                          Predsjednik vijeća:

                                          dr. sc. Jadranko Jug, v.r.