- 1 -              I Kž 104/2021-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 104/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele i izv. prof., Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017. i 118/2018. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. M., optuženog R. D. i optuženog J. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u V.u od 3. prosinca 2019. broj K-36/2014., u sjednici 16. svibnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog R. D., optuženog J. B., branitelja optuženog M. M., odvjetnika T. G., braniteljice optuženog R. D., odvjetnice R. Š., braniteljice optuženog J. B., odvjetnice A. H.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog J. B., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane u cijelosti žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. M. i optuženog R. D. te u ostalom dijelu žalba optuženog J. B. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu  potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom pod točkom 1) izreke optuženi M. M. proglašen je krivim za kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i člankom 52. stavkom 1. KZ/11. Pod točkom 2) izreke optuženi M. M. proglašen je krivim za kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i člankom 52. stavkom 1. KZ/11. Optuženi R. D. proglašen je krivim pod točkama 1a-b) izreke za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11 u vezi s člankom 52. stavkom 1. KZ/11. Optuženi R. D. proglašen je krivim i pod točkom 2a) izreke za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Optuženi J. B. proglašen je krivim pod točkama 1c-d) izreke za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11., a pod točkom 2b) izreke za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11.

 

1.1.           Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženom M. M. je za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. i 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. iz točke 1) izreke na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora tri godine. Za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. i 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. iz točke 2) izreke na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina i tri mjeseca. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi M. M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora tri godine i osam mjeseci.

 

1.2.           Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženom R. D. je za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. i 1. KZ/11. iz točke 1a-b) izreke na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora dvije godine. Za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11. iz točke 2a) izreke mu je na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora jedna godina. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi R. D. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine i šest mjeseci.

 

1.3.           Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženom J. B. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. i 1. KZ/11. iz točke 1c-d) izreke na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora jedna godina i dva mjeseca. Za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. iz točke 2b) izreke na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina. Na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi J. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženom J. B. izrečena je djelomično uvjetna osuda tako da će se izvršiti dio izrečene kazne šest mjeseci zatvora, a preostali dio kazne jedna godina i šest mjeseci zatvora neće se izvršiti, ako optuženi J. B. u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.4.           Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. – dalje: ZKP/08.) optuženi M. M. i optuženi R. D. dužni su stečajnoj masi iza G. d.o.o. u stečaju V., na ime naknade štete solidarno isplatiti 1.051.058,27 kuna sa zateznom kamatom u visini kamatne stope određene člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče na iznos od 923.746,63 kune od 19. travnja 2012. pa do isplate, na iznos od 127.311,64 kune od 23. svibnja 2012. pa do isplate.

 

1.5.           Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08. oštećena stečajna masa iza G. d.o.o. u stečaju V. upućena je u parnicu sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva 130.353,87 kuna upućenog solidarno prema optuženom M. M. i optuženom R. D..

 

1.6.           Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. optuženi M. M. i optuženi J. B., dužni su stečajnoj masi iza G. d.o.o. u stečaju V., na ime naknade štete solidarno isplatiti 138.573,66 kuna sa zateznom kamatom u visini kamatne stope određene člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče na iznos od 83.562,42 kuna od 5. lipnja 2012. pa do isplate, na iznos od 10.000,00 kuna od 25. svibnja 2012. pa do isplate te na iznos od 45.011,24 kune od 23. svibnja 2012. pa do isplate.

 

1.7.           Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. u cijelosti je odbijen  prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima.

 

1.8.           Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. ZKP/08. optuženi M. M., optuženi R. D. i optuženi J. B. dužni su opunomoćenici oštećenika solidarno isplatiti 21.875,00 kn na ime nagrade za zastupanje oštećenika.

 

1.9.           Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženom J. B. naloženo je da je povrh nagrade za opunomoćenicu oštećenika dužan nadoknaditi i daljnji trošak kaznenog postupaka 6.302,46 kn, koji obuhvaća troškove za svjedoke i vještake (4.302,46 kn) te paušalnu svotu (2.000,00 kn), kao i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, o čijoj visini će sud donijeti posebno rješenje.

 

1.10.      Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi M. M. i optuženi R. D. oslobođeni su obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08., a optuženi R. D. oslobođen je i plaćanja nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice. 

 

2.               Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi M. M. po branitelju, odvjetniku T. G., optuženi R. D. osobno i po braniteljici, odvjetnici R. Š. te optuženi J. B. po braniteljici, odvjetnici A. H..

 

2.1.           Državni se odvjetnik žali zbog odluke o kazni u odnosu na kazne koje su izrečene optuženom M. M. i R. D.. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženima M. M. i R. D. utvrdi strože pojedinačne kazne, a time i strože jedinstvene kazne zatvora.

 

2.2.           Optuženi M. M. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i oslobodi ga krivnje, a „podredno“ da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

2.3.           Optuženi R. D. u žalbama koje je podnio osobno i po braniteljici žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu te ga oslobodi krivnje, a „podredno“ da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

2.4.           Optuženi J. B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu te ga optuženika oslobodi krivnje, a „podredno“  da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

2.5.           Optuženi M. M. i R. D. podnijeli su odgovore na žalbu državnog odvjetnika u kojima predlažu da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

3.               Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

 

4.               Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog R. D., optuženog J. B., branitelja optuženog M. M., odvjetnika T. G. braniteljice optuženog R. D., odvjetnice R. Š., braniteljice optuženog J. B., odvjetnice A. H.. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i optuženi M. M. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak  475. stavka 4. ZKP/08.).

 

5.               Žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. M. i optuženog R. D. nisu osnovane, a žalba optuženog J. B. je djelomično osnovana.

 

6.               Optuženi M. M. i optuženi J. B. tvrde da je izreka presude nejasna i proturječna jer iz izreke presude proizlazi da je optuženi M. M. vratio 10.000 kuna u blagajnu društva G. d.o.o. pa da taj iznos nije za sebe protupravno zadržao niti je za taj iznos oštetio to trgovačko društvo.

 

6.1.           Suprotno žalbenim navodima, izreka presude nije nejasna i proturječna. Iznos protupravne imovinske koristi koji je pribavljen pod točkom 1) za optuženog M. M. odgovara zbroju iznosa inkriminiranih pod točkama 1 a-d) izreke umanjen za 10,000,00 kuna za koje je utvrđeno da je optuženi M. M. vratio u blagajnu društva. Stoga je iz izreke potpuno jasno da se optuženi M. M. ne tereti da je za sebe zadržao 10.000,00 kuna nego upravo suprotno, izričito se navodi da je taj iznos vratio. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju neosnovano upiru žalitelji.

 

6.2.           Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženi M. M. i J. B. nalaze u činjenici da je utvrđeno da je optuženi M. M. vratio 10.000,00 kuna, a tome je proturječan dio izreke kojim se nalaže optuženom M. M. i optuženom J. B. da nadoknade, između ostaloga, 10.000,00 kuna s kamatom koja teče od 25. svibnja 2012. do isplate.

 

6.3.           Suprotno stavu žalitelja, a prema nalazu i mišljenju vještaka, nije utvrđeno na što se odnosi 10.000,00 kuna koje je optuženi M. M. 27. srpnja 2012. vratio u blagajnu društva. S obzirom na to da je optuženi M. M. u trenutku vraćanja tog iznosa u blagajnu društva već imao od prije nepodmirene milijunske obveze prema trgovačkom društvu G. d.o.o, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se obveze namiruju redom kojim su nastale. Slijedom navedenog, za iznos od 10.000,00 kuna umanjio je ranije nastale obveze za koje se terete optuženi R. D. i M. M., jer se ni iz čega nije moglo zaključiti da se povrat 10.000,00 kuna odnosi upravo na pozajmicu iz točke 1d) za koju se tereti optuženi J. B..

 

6.4.           Optuženi R. D. tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ujedno i iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer dokazi koje je taj optuženik predao u spis "nisu u pobijanoj presudi praktički uopće obrazloženi, a svakako ne na provjerljiv način".

 

6.5.           Optuženik u žalbi ne precizira o kojim dokazima je riječ. Iz sadržaja žalbe može se zaključiti da se ti žalbeni navodi odnose na dokumentaciju za koju optuženik tvrdi da dokazuje da je poduzimao radnje s ciljem da zaštiti interese trgovačkog društva G. d.o.o. i osposobi ga za normalno poslovanje. Pravo na obrazloženu sudsku odluku ne podrazumijeva obvezu suda da detaljno odgovori na svaku tvrdnju stanaka. Ta se obveza odnosi na obrazlaganje onih dokaza i činjenica koje su odlučne za ishod predmeta. Okolnost da je optuženi R. D. poduzimao određene druge radnje koje bi bile u interesu trgovačkog društva G. d.o.o. ne isključuju njegovu kaznenu odgovornost za djelo koje mu se stavlja na teret u ovom postupku. Prvostupanjski je sud jasno i dostatno ocijenio dokaze na kojima je utemeljio svoj zaključak da je optuženi R. D. ostvario biće kaznenog djela inkriminiranim radnjama. S druge strane, mogućnost da je nekim drugim radnjama, koje ni na koji način nisu povezane s predmetom inkriminacije, djelovao u interesu oštećenog društva G. d.o.o. nije odlučna činjenica u ovom kaznenom postupku. Zbog toga okolnost da prvostupanjski sud nije detaljno raščlanjivao dokaze kojima se ta činjenica dokazuje ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, niti iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

6.6.           Neosnovani su i žalbeni navodi optuženog J. B. koji tvrdi da je izreka presude nerazumljiva jer se u pravnom dijelu točke 2b) izreke navodi da bi radnjama činjenično opisanima pod točkom 2b) izreke optuženi J. B. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., a da se dalje u pravnom dijelu točke 2b) izreke navodi da bi optuženi M. M. radnjama iz točke 2. izreke poticao na činjenje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., odnosno na kvalificirani oblik. Optuženi M. M. tereti se da je radnjama iz točke 2. a) i 2 b) počinio produljeno kazneno djelo poticanja na zlouporabu ovlasti iz članka 246. stavka 2. KZ/11. jer iznosi protupravne imovinske koristi koji su ostvareni radnjama iz točke 2. prelaze 60.000,00 kuna. Istovremeno, radnjama pod točkom 2a) optuženi R. D. tereti se da je počinio kvalificirani oblik djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11, a optuženi J. B. da je počinio osnovni oblik kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11. Budući da je u odnosu na M. M. riječ o produljenom kaznenom djelu koje obuhvaća ukupnost radnji iz točke 2., to ga je pravilno prvostupanjski sud proglasio krivim za kvalificirani oblik djela, neovisno o tomu što se pod točkom 2b) optuženi B. kao izvršitelj dijela radnji iz točke 2. tereti za osnovni oblik. Stoga je izreka presude i u tom dijelu jasna i razumljiva te nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

6.7.           Optuženi J. B. tvrdi da je prvostupanjski sud na raspravi pročitao nekonfrontirane iskaze svjedoka T. M.1, M. P., T. M.2, I. M. i M. K. s čime se obrane nisu suglasile te da je time došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

 

6.8.           Riječ je o svjedocima koji su nesporno ispitani na raspravi u prisutnosti optuženika i njihovih branitelja pri čemu u zapisnicima nije stavljen prigovor na način ispitivanja svjedoka. U žalbi se sugerira da je svjedocima iskaz pročitan prije nego što su konfrontirano ispitani na raspravi, iako je u zapisnicima (a ti su dijelovi zapisnika citirani i u samoj žalbi) navedeno da svjedoci "iskazuju kao na zapisniku" iz istrage. To ne upućuje na činjenicu da su iskazi pročitani, nego da sadržaj iskaza svjedoka dan na raspravi odgovara sadržaju njihovih iskaza iz istrage. Nesporno je također da su ovim svjedocima optuženici imali priliku postavljati pitanja i da su im ih postavljali. Kontradiktornost podrazumijeva pravo optuženika da ima mogućnost provjeriti istinitost i pouzdanost iskaza svjedoka tako što će ih moći usmeno ispitati, bilo u trenutku istrage, bilo u kasnijoj fazi postupka. Budući da su optuženici na raspravi imali mogućnost postavljati pitanja svjedocima, stavljati primjedbe na njihove iskaze i osporavati sadržaj njihovih iskaza, to su u potpunosti neosnovani žalbeni navodi da se presuda temelji na nekonfrontiranim iskazima svjedoka. Zato nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. na koju neosnovano upire žalitelj.

 

6.9.           Optuženi J. B. ističe i da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer nije jasno kojim se razlozima prvostupanjski sud vodio kad je produljeno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. koje se optuženiku stavlja na teret pod točkama 1 c-d) izreke tretirao prema KZ/11. jer smatra da je KZ/97. u odnosu na produljeno kazneno djelo blaži za optuženika.

 

6.10.      Suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio pravni kontinuitet za kaznena djela za koja su optuženici optuženi i obrazložio koji kazneni zakon smatra blažim. Naime, pravni kontinuitet ocjenjuje se s obzirom na činjenični opis postupanja za koje se optuženik tereti. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da se postupanje koje se optuženiku stavlja na teret pod točkama 1 c-d) izreke ima podvesti pod kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. (kako je to u optužnici naznačio i državni odvjetnik). Također je pravilno utvrdio da je taj zakon blaži za počinitelja uzimajući u obzir visinu neodređenih vrijednosti odnosno kriminalnu količinu koja treba biti ostvarena kako bi bio ostvaren kvalificirani oblik djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Institut produljenog kaznenog djela kao institut iz općeg dijela Kaznenog zakona u konkretnoj situaciji nije odlučan za postojanje pravnog kontinuiteta, a time niti za obvezu primjene blažeg zakona. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi o manjkavom obrazloženju pobijane presude u odnosu na pravni kontinuitet i utvrđivanje koji je kazneni zakon blaži za počinitelja.

 

6.11.      Optuženi J. B. nalazi proturječnom činjenicu da je prvostupanjski sud osudio optuženog M. M. da je kaznenim djelima sebi pribavio imovinsku korist 1.017.309,05 kuna, a potom zaključio da nema dovoljno sredstava da podmiri troškove kaznenog postupka od nekoliko tisuća kuna. Ove dvije okolnosti nisu proturječne. Činjenica da je optuženi M. M. 2011. odnosno 2012. stekao milijunsku protupravno imovinsku korist ne znači da tim iznosom i danas raspolaže. Prvostupanjski je sud na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. ZKP/08. oslobodio optuženog M. M. obveze da nadoknadi troškove kaznenog postupka nakon što je utvrdio njegove loše imovinske prilike u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (nezaposlen, bez stalnih izvora prihoda i bez vrijednije imovine). Zbog toga je i ovaj žalbeni navod trebalo odbiti.

 

7.               Ne navodeći žalbenu osnovu, optuženi J. B. ističe da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud postupanje ovog optuženika iz točki 1) c) i d) te i 2)  b) nije označio kao jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju jer postoji jedinstvo mjesta, vremena i namjere. Riječ je o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona. Ta povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pravnu oznaku djela koju je naznačio državni odvjetnik, imajući na umu da je kaznenim djelom pod točkom 1) c) i d) protupravna imovinska korist pribavljena optuženom M. M., a kaznenim djelom pod točkom 2) b) trgovačkom društvu H.B., p. a. d.o.o.

 

7.1.              Osim toga, načini počinjenja djela su različiti. U točki 1) c) optuženi J. B. je odobrio isplatu i višestruke kompenzacija, u točki 1) d) je sam putem Internet bankarstva prebacio novčani iznos na privatni račun, a u točki 2) d) je izdao nalog i izvršio plaćanje dospjelih obvezna. Prema tome, nije riječ o istovjetnim radnjama pa i zato nije riječ o „jedinstvenoj cjelini radnji“ koja je uvjet za postojanje produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11. 

 

8.               Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženi M. M. navodi da se prvostupanjski pogrešno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu broj P-68/2021 od 12. lipnja 2012. kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništaj ugovora o prijenosu poslovnog društva G. d.o.o. te Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zalogom na nekretninama od 24. studenog 2011. Ističe da je tužbeni zahtjev odbijen zbog isteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe bez da je ispitana osnovanost tužbenog zahtjeva. Poziva se na ukinutu presudu Općinskog suda u Zadru P-35/2014. koja je ukinuta zbog nenadležnosti, a kojom je njegovog tužbeni zahtjev bio usvojen. Jednako u svojoj žalbi tvrdi i optuženi J. B..

 

8.1.           Ne ulazeći u razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen, prvostupanjski je sud je iz sadržaja presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu broj P-68/2021 od 12. lipnja 2012., utvrdio da je založno pravo na nekretninama društva G. d.o.o. kojim je bio osiguran kredit u korist prethodnog vlasnika (trgovačkog društva Kutjevo d.d.) bilo upisano u zemljišne knjige. Pozivajući se na načelo javnosti zemljišnih knjiga, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su podaci o teretima na nekretninama u vlasništvu društva G. d.o.o. bili, odnosno trebali biti poznati optuženom M. M. u trenutku sklapanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela. Međutim, i bez obzira na to je li optuženi M. M. bio doveden u zabludu u pogledu postojanja tereta na nekretninama društva G. d.o.o., takva zabluda ne opravdava njegovo daljnje postupanje na štetu tog društva koje mu se stavlja na teret u ovom kaznenom postupku.

 

8.2.           Sva trojica optuženika u svojim žalbama ponavljaju navode iz obrane da riječ o transparentnim i legalnim pravnim poslovima koji su građanskopravno valjani i opravdani vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom. Točno je da su cesije i pozajmice dopuštene u gospodarskom poslovanju. Međutim, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka jasno utvrdio da pravni poslovi koji su predmet inkriminacije nisu imali nikakvog opravdanja i da su bili u izravnoj suprotnosti s imovinskim interesima društva G. d.o.o. jer su pogoršavali ionako nepovoljan financijski položaj društva i njegovu likvidnost. To je optuženom M. M. kao vlasniku, optuženom R. D. kao direktoru te optuženom J. B. kao predsjedniku uprave moralo biti poznato. Konačno, optuženi M. M. je od cjelokupnog iznosa vratio svega 10.000,00 kuna, pa je stoga neosnovano pozivanje na načelnu "legalnost" cesija i pozajmica, budući da u ovom slučaju i nakon više od 10 godina većina novca isplaćena inkriminiranim pravnim poslovima nije vraćena. Imajući na umu loše financijsko poslovanje društva G. d.o.o. u vrijeme poduzimanja inkriminiranih pravnih poslova, nije odlučan ni žalbeni navod koji ističe optuženi R. D. u vezi toga da u vrijeme davanja pozajmica društvo G. d.o.o. nije bilo u blokadi.

 

8.3.           Prvostupanjski je sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio obranu optuženog R. D. da je vjerovao optuženom M. M., niti obranu optuženog J. B. da je samo slijedio raniju praksu optuženog R. D.. Zato su neosnovani njihovi žalbeni navodi da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Treba dodati da su optuženi R. D. i optuženi J. B. kao osobe koje su imale dužnost zaštite imovinskih interesa društva G. d.o.o. trebale postupati s odgovarajućim stupnjem pažnje pri sklapanju inkriminiranih pravih poslova. Zato se ne mogu pozivati na puko povjerenje ili raniju praksu kao razlog zbog kojeg bi trebali biti oslobođeni kaznene odgovornosti, a bez poduzimanja odgovarajućih mjera osiguranja naplate potraživanja od optuženog M. M..

 

8.4.           Neosnovani su i žalbeni navodi optuženog R. D. da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da nije sudjelovao u sklapanju ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 25. studenog 2011. niti je imao utjecaj na sredstva osiguranja koja su njime bila ugovorena, a da je navedene pravne poslove morao poštovati jer bi u suprotnom trgovačko društvo K. d.d. aktiviralo zadužnicu koja bi onemogućila daljnje poslovanje društva. Naime, navedena činjenica ne predstavlja činjenicu koja je odlučna za predmet inkriminacije. Isto se odnosi i na radnje optuženog R. D. koje navodi u svojoj žalbi obrazlažući da su bile usmjerene na poboljšanje financijskog stanja i poslovanja društva G. d.o.o. i prema stavu žalbe dokazuju da je postupao s ciljem zaštite interesa društva G. d.o.o., a ne suprotnom tim interesima što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Naime, ovi žalbeni navode ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja koji se odnosi na subjektivni odnos optuženog R. D. u odnosu na konkretne radnje za koje se tereti u ovom kaznenom postupku.

 

8.5.           Nije u pravu optuženi R. D. kada ističe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nije procijenjena financijska situacija društva za 2012. godinu. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ne postoji nijedan vjerodostojan dokument o financijskom stanju društva za tu godinu. Osim toga, žalitelj ne objašnjava kako bi procjena financijske situacije utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno radnji za koje je on proglašen krivim.

 

8.6.           Suprotno žalbenim navodima optuženog R. D., prvostupanjski je sud osnovano odbio prijedlog da se dopunski ispita vještakinja na okolnosti identiteta imovinskopravnog zahtjeva i tražbine iza društva H. B., jer je iz podataka u spisu (dokumentacije koju je dostavio oštećenik) razvidno da nije riječ o istim zahtjevima.

 

8.7.           Optuženi R. D. žali se i da je osuđen bez dokaza o motivu jer osobno nije ostvario imovinsku korist ovim kaznenim djelom. Taj žalbeni navod nije odlučan, jer za počinjenje kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. nije odlučno da počinitelj pribavi sebi protupravnu imovinsku korist. Drugim riječima, navedeno kazneno djelo može biti motivirano pribavljanjem protupravne imovinske koristi i drugome, a ne samo sabi. Stoga je kazneno djelo ostvareno i tada kada je počinitelj inkriminiranim radnjama pribavio protupravno imovinsku korist drugoj osobi (ovdje optuženom M. M., odnosno trgovačkom društvu H. B. d.o.o.), a na štetu društva o čijim je interesima dužan brinuti.

 

8.8.           Prvostupanjski je sud sve dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela za koja ih se tereti kako je to opisano u izreci pobijane presude. Zato su neosnovane žalbe optuženika podnesene iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

9.               Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik tvrdi da su pojedinačne i jedinstvena kazna izrečene optuženima M. M. i R. D. preblage. U odnosu na optuženog M. M. tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu izuzetnu nekritičnost u odnosu na počinjenje kaznenih djela. S dovoljnom težinom smatra da nije cijenjena ni okolnost da je optuženi M. M. svojim postupanjem doveo do stečaja dva trgovačka društva i otpuštanja radnika, a prilikom počinjena kaznenog djela pod točkom 1) vodio se osobnim interesima. Riječ je o optuženiku koji je višestruko osuđivan, a dosadašnje kažnjavanje nije bilo od utjecaja na njega. U odnosu na optuženog R. D. državni odvjetnik tvrdi da je nije u dovoljnoj mjeri cijenjena činjenica da je taj optuženik višestruko kažnjavan za istovrsna kaznena djela i da kod njega postoji obrazac sličnog ponašanja koji je suprotan ponašanju uspješnog gospodarstvenika kakvim se optuženi R. D. prikazuje.

9.1.           Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi M. M. smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj otegotnih okolnosti te da je na štetu optuženika dvostruko vrednovao visinu štete i kako kvalifikatornu okolnost i kao otegotnu okolnost.

 

9.2.           Optuženi R. D. navodi da prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegovo teško zdravstveno stanje, činjenicu da je izgubio dom, da je u mirovini i da ima Spomenicu Domovinskog rata.

 

9.3.           Optuženi J. B. izrečenu kaznu smatra prestrogom s obzirom na činjenicu da je bio odgovorna osoba u društvu G. d.o.o. samo mjesec dana.

 

9.4.           Suprotno navodima žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud obrazlažući odluku o kazni dužnu pažnju posvetio činjenici da je optuženi M. M. višestruko osuđivan. Također je sagledao posljedice počinjenog kaznenog djela, uključujući visinu nastale štete i okolnost da optuženici nisu učinili ništa da obeštete oštećenika. Izostanak kritičnosti prema počinjenim djelima ne može se optuženiku uzeti kao otegotna okolnost koja bi zahtijevala strože kažnjavanje jer optuženik poriče počinjenje kaznenog djela kako mu je stavljeno na teret. Suprotno žalbenim navodima optuženog M. M., visina štete nije dvostruko vrednovana, nego je prvostupanjski sud jasno naznačio da je riječ o iznosu koji je višestruko iznad cenzusa određenog za kvalifikatorni oblik kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Takvo stupnjevanje obilježja djela nije pogrešno. Naprotiv, ono je nužno jer mijenja kvantitetu ili kvalitetu pojedinog obilježja djela (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III/6236/2011. od 12. travnja 2012.) Zato je tu okolnost prvostupanjski sud pravilno vrednovao kao otegotnu okolnost. Prvostupanjski je sud stoga pravilno cijenio otegotne (prijašnju osuđivanost i posljedice kaznenog djela) i olakotne (nezaposlenost, činjenicu da nema vrjedniju imovinu i sudjelovanje u Domovinskom ratu).

 

9.5.           Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženom R. D. trebalo izreći strožu kaznu zbog toga što iz podataka o njegovoj prijašnjoj osuđivanosti proizlazi da on nije uspješan gospodarstvenik kakvim se prikazuje. Naime, prvostupanjski sud je jasno naveo podatke o prijašnjoj osuđivanost optuženog R. D. iz kojih proizlazi da je prije osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela, pa čak i na štetu istog oštećenika, a u istom svojstvu (kao direktor). Te je okolnosti cijenio kao otegotne. Suprotno žalbenim navodima optuženog R. D., prvostupanjski je sud olakotnim cijenio njegovu životnu dob, činjenicu da je u mirovini i da se više ne bavi gospodarskom djelatnošću, kao i odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata. Točno je da njegovo zdravstveno stanje nije uzeto u obzir kao olakotna okolnost. Međutim, optuženi R. D. nije dostavio nikakve dokaze o svom teškom zdravstvenom stanju na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je ono toliko ozbiljno da opravdava izricanje blaže kazne.

 

9.6.           Nije osnovana niti žalba optuženog J. B. koji se žali da je kazna prestroga u odnosu na kratko razdoblje u kojem je bio odgovorna osoba u društvu G. d.d. Naime, unatoč kratkoći tog razdoblja, optuženik je počinio dva kaznena djela, od kojih jedno produljeno. To upućuje na zaključak da je to kratko razdoblje iskoristio za činjenje kaznenih djela, a to svakako nije okolnost koja bi utjecala na blaže kažnjavanje.

 

9.7.           Stoga su utvrđene pojedinačne kazne i jedinstvene kazne na koje su sva trojica optuženika osuđeni primjerene svim pravilno utvrđenim okolnostima te stupnju njihove krivnje i svrsi kažnjavanja. Pravilnom ocjenom svih olakotnih i otegotnih okolnosti prvostupanjski je sud za sva tri optuženika utvrdio primjerene pojedinačne kazne. Potom je, očito polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja optuženika osudio na primjerene jedinstvene kazne zatvora. Optuženom J. B., cijeneći težinu i okolnosti počinjenih djela kao i osobnost optuženika izrečena je djelomično uvjetna osuda, jer je prvostupanjski sud utvrdio da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela. Izrečene će kazne moći ostvariti svrhu kažnjavanja. One sadrže dostatnu količinu osude zbog zla koje su optuženici nanijeli počinjenjem kaznenih djela koja za koja su proglašeni krvima te  dostatnu moralnu i društvenu osudu zbog počinjenja djela pa će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

10.          U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu optuženi R. D. tvrdi da se solidarna odgovornost ne može temeljiti na članku 1107. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 20/2018. - dalje: ZOO) koji predviđa solidarnu odgovornost u slučaju kada više osoba zajedno prouzroči štetu. Tvrdi da je iz činjeničnog opisa djela vidljivo da on nije osuđen za radnje koje bi počinio zajedno s optuženim M. M.. I optuženi J. B. žali se i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu te smatra da nije trebalo obvezati sve optuženike na solidarnu isplatu iznosa imovinskopravnih zahtjeva jer je nesporno da je samo optuženi M. M. kaznenim djelima stekao imovinsku korist. Utvrđivanjem solidarne odgovornosti moglo bi doći do situacije u kojoj bi se oštećenik mogao naplatiti od optuženih R. D. i J. B. koji sebi nisu pribavili korist.

 

10.1.      Protivno žalbenim navodima, u odnosu na imovinskopravni zahtjev postoji solidarna odgovornost optuženika ustanovljena ZOO-om prema kojem za štetu koju je prouzročilo više osoba, svi sudionici odgovaraju solidarno (i poticatelj i počinitelj). Svaki od njih odgovara za cjelokupnu štetu, bez obzira na svoj udio u njezinom uzrokovanju i na korist koju je kaznenim djelom osobno stekao. Štoviše, u članku 1107. stavku 2. ZOO-a izričito je propisana solidarna odgovornost i za poticatelja. Nadalje, u slučaju da oštećenik naplati iznos samo od nekih od optuženika, oni svoje međusobne odnose mogu razriješiti u građanskom postupku. Slijednom navedenog, odluka kojom je optuženicima naložena da solidarno nadoknade iznos imovinskopravnog zahtjeva zakonita i pravilna, a žalbeni navodi neosnovani.

 

11.          Žalba optuženog J. B. u pogledu odluke o troškovima kaznenog postupka je osnovana. Naime, prvostupanjski je sud optuženog M. M. i optuženog R. D. na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. u cijelosti oslobodio obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. obrazlažući odluku njihovim lošim imovinskim prilikama. Međutim, prvostupanjski je sud propustio obrazložiti kojim se razlozima vodio kada je optuženom J. B. naložio da u cijelosti snosi troškove kaznenog postupka (6.302,46 kuna) koji se odnosi na putne troškove svjedoka, nagradu vještaka i paušalnu svotu, unatoč tome što odgovornost na naknadu troškova kaznenog postupka nije solidarna odgovornost.

 

11.1.      S obzirom na izostanak obrazloženja u tom dijelu, odluka o troškovima postupka se ne može ispitati. Zato je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu radi donošenja nove odluke.

 

12.          Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. Na temelju članka 482. i članka 483. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. svibnja 2023.