Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, sucu pojedincu, te
Ljiljani Lijić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja F. Č. iz S., 1… b.
.., OIB:………………., zastupanog po D. T., odvjetniku u S., 1...
b. ., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog
sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5,radi naplate
carinskog duga na motorno vozilo, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 05.
svibnja 2023. godine u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika,15.
svibnja 2023.,

p r e s u d i o j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva
financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni
postupak,KLASA: UP/II-415-05/20-01/35, URBROJ: 513-04-23-2 od 27. siječnja

2023.godine i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog
ureda S., Carinskog ureda D., KLASA:UP/I-415-02/16-17/87, URBROJ:
513-02-8005/16-20-23 od 12. veljače 2020. godine, te da se tužitelja oslobidi od
plaćanja carine i PDV-a na rabljeni automobil marke M., prema podacima kao
u spisu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-415-05/20-
01/35, URBROJ: 513-04-23-2 od 27. siječnja 2023.godine tužitelj je u bitnom naveo:
da odlučne činjenice nisu pravilno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o
pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na pravilno rješavanje stvari, slijedom čega
da je došlo do pogrešne primjene materijalnog propisa; da iz obrazloženja presude
Upravnog suda u S., broj: UsI…-25/18 od 12. srpnja 2019. godine ne proizlazi da

-2- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

je u ponovnom postupku tužitelj trebao dostaviti punomoć koju mu je dao M. Č.;
da je iz obrazloženja navedene presuda razvidno da je utvrđeno da je tužitelj isticao
da je imao punomoć i da je predmetni automobil koristio iznimno i po uputi vlasnika
vozila, strica M. Č. i da tužiteljevo kazivanje nije u suprotnosti sa sadržajem
izvedenih dokaza; da je navedeno potvrdio i M. Č. u svom iskazu danom pred
Upravnim sudom u S., koji iskaz je Sud prihvatio kao objektivan i vjerodostojan i da
je utvrdio da iskaz svjedoka u skladu sa iskazom tužitelja; da je u obrazloženju
navedene presude iznijet stav Suda da se prema članku 7. toč. b) glave III Aneksa C
Konvencije o privremenom uvozu ne zahtjeva posebna forma punomoći koja mora biti
dana od osobe kojoj je odobren privremeni uvoz, što bi značilo da nije potrebno da
punomoć bude u pisanom obliku; da je unatoč navedenom tuženik odbio tužiteljevu
žalbu kao neosnovanu, ne dajući obrazloženje u vezi žalbenih navoda, osim pukog
navođenja da nije ispunjen ni jedan od uvjeta za izuzetak plaćanja carine prema članku

7. toč. b) glave III Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu; da nije jasno temeljem
koje zakonske odredbe prvostupanjsko tijelo zaključuje da je „forma punomoći“
propisana izričitim odredbama Zakona o obveznim odnosima jer se u konkretnom
slučaju, u pravnom odnosu opunomoćitelja i punomoćenika radi de jure o ugovoru o
nalogu, za koji ugovor kao konstitutivni element je propisana pisana forma; da člancima
763-784 Zakona o obveznim odnosima, koje reguliraju pitanja ugovora o nalogu, kojeg
prvostupanjsko tijelo pogrešno poistovjećuje s punomoći, ne propisuju pisanu formu
punomoći; da u obveznim odnosima vrijedi načelo neformalnosti oblika, a koje je
potkrijepljeno člancima 286. i 314 Zakona o obveznim odnosima; da u Zakonu o
obveznim odnosima ne stoji da punomoć mora biti u pisanom obliku, jedino u slučaju
ako služi kao popratna isprava drugoj ispravi sklopljenoj u pisanom obliku. Poziva se
na presudu Visokog upravnog suda broj: Usž-4140/18 od 23. svibnja 2019. godine te
Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3890/19 od 09. lipnja 2022. godine.
Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika i
prvostupanjsko rješenje i da se tužitelja oslobodi od plaćanja carine i PDV-a za
predmetno vozilo, podredno da se poništi osporeno rješenje tuženika i predmet vrati
tuženiku na ponovni postupak.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenim rješenjima.

3.Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv
rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S.,
Carinskog ureda D., KLASA:UP/I-415-02/16-17/87, URBROJ: 513-02-
8005/16-20-23 od 12. veljače 2020. godine

Navedenim prvostupanjskim rješenjem donesenim po službenoj dužnosti,
tužitelj je obvezan na plaćanje carine (10%) u iznosu od 15.351,40 kn, za osobno vozilo
marke M., BiH reg. oznaka …-T-…. dizelski motor 125 kw, 2143 ccm,
godina proizvodnje 2014., te PDV-a (25%) u iznosu od 42.216,35 kn te pripadajuće
kamate u iznosu od 13.826,92 kn. Utvrđeno je da je dio carinskog duga u iznosu od

10.998,64 naplaćen po rješenju Područnog carinskog ureda S., KLASA:UP/415-
02/16-17/87, URBROJ:513-02-8005/51-17-11 od 20. ožujka 2017. godine, te je
određeno da je tužitelj dužan platiti nenaplaćeni iznos od 60.396,03 kn od čega na ime
carine 12.690,03 kn, PDV-a od 34.898,65 kn i kamata od 12.807,35 kn. Također je
određeno da će se na nepravovremeno plaćeni carinski dug u iznosu od 47.588,68 kn
obračunati daljnja kamata od dana donošenja ovog rješenja do dana plaćanja.

-3- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

4.Na raspravi od 05. svibnja 2023. godine nije pristupio tuženik iako je uredno
pozvan a nije opravdao izostanak pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je
održana bez tuženika. Opunomoćenik tužitelje je iskazao da u cijelosti ostaje kod
sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Predložio je da se sasluša tužitelja i svjedoka M.
Č. na okolnosti postojanja punomoći za upravljanje predmetnim motornim vozilom,
a u spis je predao presudu ovog suda broj: UsI-545/23 od 19. travnja 2023. godine.
Popisao je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, za svaku radnju u visini od
po 250 bodova, odnosno ukupno iznosi 995,42 eura (bez PDV-a).

5.Sud je odbio prijedlog za saslušanje ocijenivši da je isto nepotrebno i da se s
obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze može donijeti pravilna i zakonita odluka
bez saslušanja predloženih. Naknadno saslušanje vlasnika vozila i tužitelja na okolnost
da li je tužitelj navedene prigode upravljao predmetnim vozilo temeljem ovlaštenja i
naloga vlasnika vozila, sud ocjenjuje nepotrebnim naknadno saslušanje u situaciji kada
je nesporno da navedene prigode kada je tužitelj zatečen u upravljanju predmetnim
vozilom nije imao punomoć (pisanu) koju bi dao na uvid carinskom službeniku, a u
vozilu te prigode s njime nije bio vlasnik vozila.

6. U dokaznom postupku čitani su: tužba, odgovor na tužbu, te je pregledan
sudski spis i spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu, te je izvršen uvid u
ovosudni spis broj: 2 sI-25/18. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

7. Ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika
odnosno da li je zakonito prvostupanjskim rješenjem od 12. veljače 2020. godine
tužitelju za predmetno motorno vozilo utvrđena obveza carine i PDV-a te kamata u
iznosima navedenim u prvostupanjskom rješenju.

9. Prema stanju spisa proizlazi da su osporeno rješenje tuženika i
prvostupanjsko rješenje od 12. veljače 2020. godine donijeta u ponovljenom postupku,
nakon što je presudom Upravnog suda u S., broj:2 UsI…-25/2018-8 od 12. srpnja

2019. godine poništeno tada osporavano rješenje tuženika, KLASA:UP/II-415-05/17-
01/88, URBROJ:513-04/18-2 od 23. kolovoza 2018. godine i pripadajuće
prvostupanjsko rješenje-rješenje Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S.,
KLASA:UP/I-415-02/16-17/87, URBROJ:513-02-8005/51-17-11 od 20. ožujka 2017.
godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

10.Nadalje iz spisa proizlazi da je ovlašteni carinski djelatnik dana 27. lipnja

2016. godine u S. uočio vozilo marke M., inozemnih reg. oznaka …-T-…
(BiH) kojim je upravljao tužitelj čija je adresa i prebivalištem u S., a u vozilu nije bilo
drugih putnika (s tužiteljem u vozilu nije bio vlasnik vozila). Provjerom dokumentacije
utvrđeno je da je vlasnik vozila M. Č. iz M., Bosna i Hercegovina a da je
tužitelj isti automobil koristio da bi obavio neki posao za svog strica u marini.

11.Nesporno iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj ima prebivalište u
Republici Hrvatskoj, u S., na adresi …. b. .., počevši od svibnja 2005.
godine, te je nesporno da na istoj adresi i živi, budući da tužitelj isto niti ne spori, niti je

-4- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da u Bosni i Hercegovini ima prebivalište ili ostvaruje pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

12.Tužitelj iste prigode nije imao punomoć za upravljanje predmetnim vozilom
inozemnih registracijskih oznaka, koju je trebao predočiti ovlaštenom carinskom
službeniku.

13.Prvostupanjsko carinsko tijelo je dopisom, Klasa: UP/I-415-02/16-17/87,
Urbroj: 513-02-8005/16-19-21 od 17. listopada 2019. godine od tužitelja zatražilo
dostavu punomoći vlasnika predmetnog vozila M. Č. iz M. temeljem koje
punomoći je tužitelj mogao upravljati istim vozilom navedene prigode.

14.Tužitelj je po označenom opunomoćeniku na navedeni dopis
prvostupanjskog tijela odgovorio podneskom od 04. studenog 2019. godine na način
da se je u podnesku pozvao na presudu Upravnog suda u S.. broj: UsI…-25/2018
od 12. srpnja 2019. godine i stavove suda istaknuvši da prema obrazloženju iste
presude ne proizlazi da je u ponovnom postupku potrebno dostaviti punomoć izdanu
tužitelju od vlasnika vozila, kao i stav suda da ne treba posebna forma punomoći tj. da
punomoć ne treba biti u pisanom obliku.

15.U vezi predmetnog događaja kada je tužitelju u S. zatečen da upravlja
označenim vozilom BiH reg oznaka vođen je prekršajni postupak pod brojem: P-…/16
u kojem je dana 16. prosinca 2016. godine donijeto rješenje o prekršaju kojim je tužitelj
proglašen krivim za carinski prekršaj jer je navedene prigode upravljajući označenim
vozilom postupao kao da ispunjava uvjete za privremeni uvoz. Iz spisa proizlazi da je
rješenje pravomoćno, što ne negira ni tužitelj.

16.U spisu je priložena Službena bilješka od dana sačinjena povodom
zatjecanja tužitelja da upravlja predmetnim vozilom dana 27. lipnja 2016. godine koju
je sačinio ovlašteni carinski službenik, koju sud cijeni kao javnu ispravu, jer je sačinjena
od ovlaštene osobe koja je istu i potpisala i ovjerila štambiljem carinskog tijela, a koju
Sud cijeni kao vjerodostojnu.

Iz navedene Službene bilješke proizlazi da je tužitelj navedene prigode
carinskom službeniku dao na uvid potvrdu o registraciji za predmetno vozilo u kojoj je
kao vlasnik naveden M. Č., iz M., B. ž. .. i svoju vozačku
dozvolu.

Na okolnosti uporabe i uvoza u Republiku Hrvatsku predmetnog vozila tužitelj
je izjavio da studira u M., da je vozilo u vlasništvu njegovog strica koji redovito
prelazi državnu granicu RH sa BiH predmetnim vozilom, te da je vozilo od strica
posudio kako bi za strica obavio neki posao u marini.

17. Prema odredbi članka 2.(a) glave III Aneksa C Konvencije o privremenom
uvozu ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 16/98., 8/99. i 8/03., u daljnjem
tekstu: Konvencija) privremeni uvoz će biti prema ovoj Konvenciji odobren za
prijevozna sredstva za komercijalne ili privatne svrhe.

Prema članku 5. stavku 1. glave III Aneksa C Konvencije za primjenu povlastica
koje jamči ovaj Aneks: (a) prijevozna sredstva za komercijalnu uporabu moraju biti
registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osobe sa
sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza, a moraju ih
uvesti ili koristiti osobe koje rade na tom teritoriju; (b) prijevozna sredstva za privatnu

-5- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza,
na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog
uvoza, i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju.

18.Prema članku 7. b) Aneksa određeno je: Bez obzira na propise u članku 5.
ovog Aneksa prijevozna sredstva za privatnu uporabu mogu koristiti treće osobe
kojima je dana punomoć od strane osoba kojima je odobren privremeni uvoz. Svaka
ugovorna strana može dozvoliti korištenje osobi koja živi na njenom teritoriju, posebno
ako se prijevozno sredstvo koristi u ime i prema uputama osobe kojoj je odobren
privremeni uvoz.

19.Sporno je među strankama da li je tužitelj za upravljanje predmetnim vozilom
navedene prigode u S. trebao imati pisanu punomoć vlasnika predmetnog vozila
M. Č. (tužiteljevog strica).

20.U vezi sa navedenim istaći je da su carinska tijela M. Č., odobrila
privremeni uvoz utvrdivši da ispunjava uvjete za privremeni uvoz. Slijedom navedenog
vozilo je mogao koristiti vlasnik vozila M. Č., ali je sukladno članku 7. b) Aneksa
C Konvencije o privremenom uvozu, on mogao dati punomoć trećoj osobi da koristi
vozilo u njegovo ime i račun, s tim da ta treća osoba mora živjeti na području gdje živi
osoba kojoj je odobren privremeni uvoz, što konkretno znači da treća osoba kojoj je
odobreno korištenje vozila mora živjeti na području BiH a ne u Republici Hrvatskoj.
Navedeni uvjet nije ispunjen obzirom da vlasnik vozila živi u M. a tužitelj u S.,
slijedom čega tužitelj nije imao pravo upravljati predmetnim vozilom stranih reg.
oznaka.

21.Nesporno je Carinska tijela imaju pravo da vrše kontrolu korištenja vozila
koje je privremeno uvezeno pa u tom smislu imaju pravo da kod vozača zatečenih u
vožnji vrše provjeru da li zakonito upravljaju vozilom i imaju li punomoć osobe kojoj je
odobren privremeni uvoz da mogu i njihovo ime upravljati vozilom.

22.Stoga, prema ocijeni suda punomoć za upravljanje nije samo odnos između
vlasnika vozila (osobe kojoj je odobren privremeni uvoz) i treće osobe, već je punomoć
akt kojim treća osoba dokazuje da legalno, sukladno zakonu, voljom vlasnika koristi
vozilo tj. da ima pravo upravljati vozilom. Slijedom navedenog treća osoba cijelo
vrijeme korištenja vozila koje je u privremenom uvozu mora imati kod sebe pisanu
punomoć, kao dokaz da to vozilo zakonito koristi te punomoć dati na uvid carinskim ili
policijskim službenicima kada se od njih to traži. Iznimno treća osoba ne bi trebala imati
pisanu punomoć ako bi sa njom u vozilu bio vlasnik vozila koji bi mogao punomoć
usmeno dati tj. potvrditi zakonitost korištenja vozila.

23.Naprijed navedeno proizlazi iz samog smisla zakonskih odredbi i instituta
privremenog uvoza vozila, jer bi u protivnom ako se u prigodi svakog korištenja vozila
odmah bez odgode ne bi moglo utvrditi da li se zakonito koristi vozilo, moguće došlo
do zlouporabe privremenog uvoza vozila, time što vozila koja su privremeno uvezena
ne bi koristile osobe kojima je odobren privremeni uvoz već treće osobe. Naknadno
utvrđivanje da li postoji dozvola (punomoć) vlasnika vozila i je isti usmeno ovlastio
treću osobu za korištenje njegovog vozila je neučinkovito.

Stoga tužbeni navodi kojima se ustraje u navodu da nije bila potrebna pisana
punomoć po ocijeni suda nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke.

-6- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

24.Člankom 212. delegirane uredbe (EU) 2015/2226 (SL L343-15 od 28. 12.
2015) propisano je oslobođenje od uvoznih carina za prijevozna sredstva cestovnog
prometa ako su registrirana izvan carinskog područja Unije u ime osobe s poslovnim
nastanom izvan tog područja i ako ih upotrebljava osoba s poslovnim nastanom izvan
tog područja.

25.Pravo na privremeni uvoz vozila sa stranom registracijom za privatnu
uporabu imaju osobe sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravkom na teritoriju
druge države. Uobičajenim mjestom boravka smatra se mjesto u kojem osoba bez
obzira na državljanstvo uobičajeno živi dulje od 183 dana u svakoj kalendarskoj godini.
Sukladno navedenom, motornim vozilom stranih registarskih oznaka može u
Republici Hrvatskoj upravljati isključivo strani državljani s boravištem u zemlji
registracije, drugi strani državljanin, koji ima boravište u nekoj trećoj državi, kao i
hrvatski državljanin koji ima uobičajeno mjesto boravka u inozemstvu.

26.Kako tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a upravljao je vozilom
stranih registarskih oznaka nema pravo na oslobođenje od uvoznih davanja.

27.Upravljajući predmetnim vozilom tužitelj je postupao kao da ispunjava uvjete
za privremeni uvoz, što je protivno uvjetima za privremeni uvoz robe kako je propisano
Carinskim zakonikom Unije i Konvencije o privremenom uvozu, tako da je postupao
protivno odredbi članka 64. stavak 1. točka 34. Zakona o provedbi carinskog
zakonodavstva Europske unije.

28. U skladu s odredbom članka 79. stavka 1. CZU-a za robu koja podliježe
uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od
sljedećeg: (a) jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koja se odnosi
na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, njezino izuzimanje ispod
carinskog nadzora ili kretanje, preradu, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili
raspolaganje takvom robom unutar tog područja i b) jedne od obveza utvrđenih
carinskim zakonodavstvom i c) uvjeta koji uređuje stavljanje robe koja nije roba Unije
u carinski postupak ili odobravanje, na temelju uporabe robe u posebne svrhe, izuzeća
od carine ili smanjene stope uvozne carine koja se odnosi na uporabu robe u posebne
svrhe unutar carinskog područja Unije.

Sukladno odredbi članka 79. stavak 3. CZU-a dužnik je svaka osoba koja je
trebala ispuniti dotične obveze.

29. U izloženom, zakonito su postupila carinska tijela, kada su, na temelju
navedenog činjeničnog stanja, pravilnom primijenim mjerodavnih citiranih normi,
utvrdila tužitelju obvezu plaćanja carine i PDV-a za uvoz predmetnog motornog vozila
te su osporena rješenja zakonita.

30. Stoga, a budući da su osporena rješenja zakonita, valjalo je, na temelju
odredbi članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj:
20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti
tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

31.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. st. 4. ZUS-a, kojim je
propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom

-7- Poslovni broj 8 UsI-544/2023-7

nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz
razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci
pod točkom II. izreke.

U Splitu 15. svibnja 2023. godine

S U D A C

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina
pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za
sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona
odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5. i članak 66.a stavak 1.
ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, D. T., S., ….b. .,
- tuženiku, Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski
upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5,

- u spis.