REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-288/2023-9

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

  Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Petre Horvat, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. R. iz N., P. K. I. br. 35, vl. ugostiteljskog obrta A., kojeg zastupa opunomoćenik D. J., odvjetnik u Z., V. ulica 94, protiv tuženika Ministarstva financija,  Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dodanu vrijednost,  15. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.                    Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II471-02/22-01/294, URBROJ: 513-04-22-2 od 30. prosinca 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-471-

02/22-01/19, URBROJ: 513-07-09/22-1 od 17. lipnja 2022.,

II.                  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.                  Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, KLASA: UP/I-471-02/22-01/19, URBROJ: 513-07-09/22-1 od 17. lipnja 2022., tužitelju je utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 211.411,33 kuna, te kamata u iznosu od 21.566,76 kuna i obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 33.193,70 kuna, te kamata u iznosu od 2.402,13 kuna, te mu je ujedno naloženo uplaćivanje utvrđenih obveza i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, uz nalog za izvršenje rješenja u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti, sve pod prijetnjom ovrhom.

 

2.                  Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/22-01/294, URBROJ: 513-04-22-2 od 30. prosinca 2022., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

 

3.                 Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu  kojem osporava zakonitost rješenja tuženika,  te u bitnome navodi da je u sustav obveznika poreza na dohodak prijavljen od 6. prosinca 1996., a što da se odnosi na primjenu jednostavnog knjigovodstva samostalne djelatnosti obrta kako je propisano Zakonom o porezu na dohodak i Pravilnikom o porezu na dohodak, te navodi da je kao obrtnik obveznik plaćanja poreza na dohodak od samostalne djelatnosti te vodi poslovne knjige obrta primjenom jednostavnog knjigovodstva, a koju prijavu da je i prvostupanjsko porezno tijelo konstatiralo u tekstu Zapisnika od 16. svibnja 2022. (str.2) kao i obvezu vođenja jednostavnog knjigovodstva u Poreznom rješenju od dana 17. lipnja 2022. (str.2) : „ obveznici poreza na dohodak vode jednostavno knjigovodstvo, a obveznici poreza na dobit dvojno knjigovodstvo“. Navodi kako Porezno tijelo  pogrešno inzistira na poslovnoj dokumentaciji kao da porezni obveznik vodi dvojno knjigovodstvo kao da je obveznik plaćanja poreza na dobit, a što da je i samo Porezno tijelo u svom rješenju utvrdilo da Tužitelj nije, te navodi da poslovna evidencija  poreznog obveznika „konto 3018 Zaliha pića, hrane i dr. u ugo. i hoteljerstvu“ ne predstavlja propisanu poslovnu dokumentaciju obveznika primjene jednostavnog knjigovodstva prema Zakonu o porezu na dohodak pa da je kao takvu porezni obveznik nije dužan ni voditi niti usklađivati s svojom temeljnom poslovnom evidencijom koja je propisana za jednostavno knjigovodstvo. Prema odredbi članka 66. stavaka 12. Općeg poreznog, ako porezni obveznik vodi knjige i druge evidencije koje nisu zakonom propisane kao obvezne, a koristi ih za utvrđivanje porezne obveze, dužan ih je voditi u skladu s odredbama ovoga članka. Ističe kako je iz propisane norme vidljivo porezni da je obveznik dužan uredno voditi evidencije koje nisu propisan samo ako ih koristi za utvrđivanje porezne obveze, te da tužitelj taj konto nikad nije koristio za utvrđivanje porezne obveze, a Porezno tijelo da nije dokazalo da je ikad koristio taj konto za utvrđivanje porezne obveze, već da je tužitelj koristio druge evidencije i poslovne knjige koje su mu propisane zakonom, te je temeljem njih uredno vodio poslovanje svog obrta preko 30 godina. Porezno tijelo da bez razloga svu dokumentaciju koja je bila uredna odstrane tužitelja i temeljem koje je tužitelj utvrđivao svoju poreznu obvezu utvrđuje kao nevjerodostojnu i uzima kao vjerodostojnu evidenciju koja uopće nije propisana i koju tužitelj nije dužan voditi, a pri čemu da ničim ne dokazuje zašto sva druga dokumentacija koja je vođena od strane tužitelja i koja je istinita i točna uopće nije uzeta u obzir prilikom nadzora, već da se Porezno tijelo samo usmjerilo na konto kojeg tužitelj nije dužan voditi i temeljem njega mu procjenjuje poreznu osnovicu i utvrđuje poreznu obvezu. Cijelo porezno rješenje i porezna obveza tužitelja da se temelji na evidenciji koja nije propisana kao obvezna te time Porezno tijelo traži od tužitelja pogrešnu primjenu propisa, a utvrđenjem porezne obveze na temelju takve evidencije i samo pogrešno primjenjuje propis članka 66. stavka 12. Općeg poreznog zakona time čineći nezakonito porezno rješenje. Ističe da porezno tijelo nije nadležno utvrđivati činjenice je li dio repromaterijala lako kvarljiva roba, da je to izvan ovlasti poreznog tijela sukladno Zakonu o poreznoj upravi, te da porezno tijelo koristi opis…ima nerealno velike količine zaliha na dan 01.01.2019., na dan 01.01.2020. i na dan 31.12.2020. godine… bez da je dokazalo stanje zalihe suprotno evidentiranome. Ukoliko je Porezno tijelo smatralo da je roba prodana da je to moralo dokazati jer utvrđuje obvezu tužitelju, a u prigovoru na Zapisnik da je istaknuo da roba nije prodana. Navodi da se predmetni postupak poreznog nadzora vodi po odredbama Zakona o PDV-u s obzirom da je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost, te navodi da Porezno tijelo nije navelo iz kojeg razloga bi Porezna uprava mogla procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu sukladno navedenom članku. Naime isključivo kada porezi obveznik ne podnese prijavu ili nema propisanu dokumentaciju da Porezna uprava može procijeniti poreznu obvezu, a tužitelj da je predao porezne prijave i imao svu propisanu dokumentaciju stoga da se nisu stekli uvjeti za primjenu članka 85. stavak 8. Zakona o PDV-u da bi moglo procjenjivati poreznu obvezu. Ističe kako se Porezno tijelo u svom rješenju poziva na procjenu osnovice sukladno Općem poreznom zakonu (članku 92.), a ne sukladno odredbama PDV-a propisanih Zakonom o PDV-u, te da tuženik u svom rješenju nije otklonio pogrešnu primjenu materijalnog prava, te obrazložio zašto bi se primjenjivao Opći porezni zakon vezano za procjenu osnovice, a ne Zakon o porezu na dodanu vrijednost, te ističe kako je porezno rješenje u cijelosti nezakonito jer je utvrđena porezna obveza tužitelju na temelju nedokazanih činjenica i isprava i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

4.                 Tuženik u odgovoru na tužbu naveo kako ustraje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

 

5.                 U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 8. svibnja 2023. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

 

6.                 Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i predložio je da se kao svjedok sasluša službena osoba koja je vršila porezni nadzor na okolnost utvrđivanja porezne obveze.

 

7.                 U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem tužitelja, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

 

8.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9.                 Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjsko tijelo kod tužitelja izvršilo porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za 2019. i 2020., o čemu je sastavljen Zapisnik 16. svibnja 2022. i donijeto porezno rješenje od 17. lipnja 2022. Tijekom nadzora izvršen je uvid u računovodstvenu evidenciju, u knjigovodstvene isprave tužitelja, kojom prilikom je utvrđeno da tužitelj u svojem knjigovodstvu ne osigurava sve potrebne podatke koje omogućuje ispravno obračunavanje poreza na dodanu vrijednost.

 

10.             Odredbom članka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da s u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje. 

 

11.             Obzirom da je upravni postupak pokrenut u 2022. u primjeni je naprijed naveden OPZ, sukladno članku 197. stavak 1. OPZ-a koji propisuje da postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dovršit će se prema odredbama toga Zakona.

 

12.             Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Knjigovodstvene isprave koje su izrađene na papiru mogu se pretvoriti u elektronički zapis ako se osigura vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost od trenutka pretvorbe do kraja razdoblja propisanog za čuvanje knjigovodstvene isprave (stavak 3.).

 

13.             Odredbom članka 88. OPZ-a, propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

 

14.             Odredbom članka 89. OPZ-a, propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. ovoga Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.

 

15.             Odredbom članka 92. OPZ-a, propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti (stavak 1.). Porezno tijelo procijenit će poreznu osnovicu: 1. ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima, 2. ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno, 3. ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom, 4. ako porezni obveznik odbije sudjelovati u poreznom postupku ili onemogućava provedbu poreznog postupka, 5. ako porezni obveznik koji vodi podatke u elektroničkom obliku ne postupi u skladu s odredbama članka 67. ovoga Zakona (stavak 2.). Porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavka 3. i 4. ovoga članka koristiti za procjenu porezne osnovice (stavak 5.).

 

16.             Odredbom članka 6. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, dalje: ZPDV), propisano je da je »Porezni obveznik« u smislu ovoga Zakona svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

 

17.             Odredbom članka 33. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga.

 

18.             Odredbom članka 85. stavak 8. ZPDV-a, propisano je da ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese prijavu PDV-a ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu.

 

19.             Odredbom članka 66. stavak 14. ZPDV-a, propisano je da na početku poslovanja porezni obveznik mora popisati svu imovinu i obveze te navesti njihove pojedinačne vrijednosti. Takav se popis mora sastaviti i krajem svake poslovne godine kao godišnji popis.

 

20.             Odredbom članka 162. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, dalje: Pravilnik), propisano je da porezni obveznik mora u svome knjigovodstvu osigurati sve podatke potrebne za točno, pravilno i pravodobno obračunavanje i plaćanje PDV-a.

 

21.             Obzirom da tužitelj u svojim poslovnim knjigama nije sadržavao sve podatke kako bi  se utvrdila porezna osnovica, porezno tijelo je sukladno zakonskim propisima samo izvršilo procjenu porezne osnovice na način kako je to detaljno obrazloženo u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, kojim navodima se priklanja i ovaj Sud. 

 

22.             Općim poreznim zakonom se uređuju sve bitne značajke poreznopravnog odnosa, to jest prava i obveze sudionika u tom odnosu (poreznih tijela i poreznih obveznika), te postupovne odredbe za njihovu primjenu. S druge strane, posebnim poreznim propisima prepušteno je samo uređivanje pitanja koja nisu obuhvaćena Općim poreznim zakonom, odnosno koja nisu zajednička za sve vrste poreznih obveza. Stoga, obzirom da Opći porezni zakon jasno propisuje da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, neosnovani su navodi tužitelja koji tvrdi suprotno.

 

23.             Tužitelj navodi kako vodi jednostavno knjigovodstvo sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, te da nije dužan voditi i mati konto 3108. Tužitelj je za predmetno razdoblje dostavio konto 3108 – Zaliha pića, hrane i dr. u ugo. hoteljerstvu, te je stoga isti dužan voditi sukladno članku 66. stavak 12. OPZ-a koji propisuje da ako porezni obveznik vodi knjige i druge evidencije koje nisu zakonom propisane kao obvezne, a koristi ih za utvrđivanje porezne obveze, dužan ih je voditi u skladu s odredbama ovoga članka. 

 

24.             Izvršenim uvidom u trake iz kase pod nazivom Početno stanje na dan 1.siječnja 2019. i 1. siječnja 2020., kao i uvidom u trake iz kase pod nazivom Pregled materijala za 2019. i 2020., utvrđeno je da tužitelj u svojim evidencijama ima nerealno velike količine zaliha na dan 1. siječnja 2019., na dan 1. siječnja 2020. i na dan 31. prosinca 2020., budući se radi o robi koja je lako kvarljiva i kao takva postaje neupotrebljiva nakon isteka roka, zbog čega je zaključeno da veliko stanje zaliha robe predstavlja nabavnu vrijednost robe koju je tužitelj prodao, a nije istu evidentirao u svom knjigovodstvu, a tužitelj nije dostavio dokaz o otpisu robe.

 

25.             Obzirom na sve navedeno, stečeni su uvjeti za procjenu porezne osnovice sukladno članku 85. stavak 8. ZPDV-a i članku 92. stavak 1. OPZ-a, pa stoga nisu niti točni navodi tužitelja da je porezno tijelo izvršilo procjenu porezne osnovice isključivo prema Opće poreznom zakonu.

 

26.             Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a obrazloženja prvostupanjskog tijela navedena u prvostupanjskom rješenju, kao i obrazloženja tuženika dana u osporavanom rješenju, sud prihvaća u cijelosti, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučio kao u izreci.

 

27.             Odluka o troškovima spora iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS- a.

 

 

U Rijeci 15. svibnja 2023.

 

Sutkinja:

 

Danica Vučinić, dipl. iur.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike

Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu(tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.  Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).