1

Poslovni broj: Gž-972/2022-2

Poslovni broj: Gž-972/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. E. iz A., B., OIB: … i 2. S. L. iz A., B., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici M. T., odvjetnici u O., protiv tuženika S. G. iz N., … N., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. L. i M. R. u R., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj 76 Psp-57/2020-23 od 11. ožujka 2022., 15. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e

              I   Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj 76 Psp-57/2020-23 od 11. ožujka 2022. u točkama I i II izreke.

              II   Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja, u točki I izreke, je utvrđeno da je tuženik smetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnine u L., oznake grč. … k.o. L., na način da je u dio dvorišta sa zapadne, stražnje strane kuće tužitelja i na zapadnu fasadu te ulazna vrata kuće, uzduž fasade kuće u dužini od cca 4 metra, u visini od cca 1,5 metra te u širini od cca 2 metra, nasuo i nabacao otpadni građevinski materijal (ostatke crjepova, betona, armaturne mreže i slično) te mu je zabranjeno svako takvo ili slično smetanje posjeda. U točki II izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 3.272,80 kn, u roku od 15 dana, a u točki III izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, do iznosa od 3.422,80 kn.

2. Protiv rješenja je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je pogrešno zaključeno da su tužitelji saznali za počinjeno smetanje 28. srpnja 2020. pa da je tužba podnesena unutar zakonskog roka. Iz iskaza saslušanih svjedoka D. R. i V. R. da proizlazi da su tužitelji bili u L. u razdoblju u kojemu je otpadni materijal bio odložen na lice mjesta. Tvrdi da u postupku nije utvrđeno kada su tužitelji saznali za počinjeno smetanje, imajući u vidu činjenicu da to što su priložili odobrenje za boravak u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 28. srpnja do 20. rujna 2020. ne znači ujedno i da nisu mogli ranije saznati za počinjeno smetanje, niti znači da prije tog razdoblja nisu bili u Republici Hrvatskoj i uočili otpadni materijal. Smatra da je odlučna činjenica trenutka saznanja tužitelja za počinjeno smetanje te ukazuje na sadržaj odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), prema kojem propisu pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Smatra da je počinjena i bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da izreka rješenja proturiječi razlozima u odnosu na odluku o parničnom trošku.

              4. Predlaže preinačiti pobijano rješenje u skladu sa žalbenim navodima, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              5. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju izložene žalbene navode te ističu da je tužba podnesena unutar zakonom propisanog roka, dok ostale činjenice da između stranaka nisu sporne, s tim što tuženik nije dokazao da je posjedovno stanje uspostavio prije podnošenja tužbe.

6. Predlažu stoga žalbu odbiti i pobijano rješenje potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

              7. Žalba tuženika nije osnovana.

              8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primjenio mjerodavno materijalno pravo kada je tužiteljima pružio posjedovnu zaštitu. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi rješenja potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je rješenje moguće ispitati.

              9. Tužitelji u ovom postupku zahtijevaju posjedovnu zaštitu, tvrdeći da ih je tuženik smetao u posjedu njihove nekretnine grč. 526 k.o. L. tako što je ispred ulaza u objekt nabacao otpadni građevinski materijal pa je prvotno zatražena uspostava ranijeg posjedovnog stanja i zabrana takvog ili sličnog smetanja ubuduće, a nakon što je uspostavljeno ranije posjedovno stanje i uklonjen građevinski materijal, tužitelji su ostali kod zahtjeva za zabranom svakog daljnjeg takvog smetanja posjeda.

              10. Na temelju provedenih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik prilikom uređenja svoje nekretnine otpadni građevinski materijal odložio ispred ulaznih vratiju gornjeg ulaza u kuću tužitelja, da je materijal uklonio u drugoj polovini kolovoza 2020., a da su tužitelji saznali za smetanje 28. srpnja 2020. kada su došli u Republiku Hrvatsku. S obzirom na istaknuti prigovor prekluzije, sud prvog stupnja ocjenjuje takav prigovor tuženika neosnovanim, s obzirom na činjenicu da prihvaća kao istinitu tvrdnju tužitelja, koja je potkrijepljena odgovarajućom ispravom, da su tužitelji doputovali 28. srpnja 2020. i tada saznali za postavljeni građevinski materijal. Kako su tužitelji tužbu podnijeli 27. kolovoza 2020., sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužba podnesena unutar roka od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja, u skladu s odredbom čl. 21. st. 3. ZV-a.

              11. Stoga je pružio tužiteljima posjedovnu zaštitu utvrđujući čin smetanja posjeda uz zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće, primjenom odredbe čl. 22. ZV-a.

              12. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužiteljima priznat trošak zastupanja odvjetnika u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) u visini jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak od 2.000,00 kn, uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 500,00 kn te trošak uviđaja na licu mjesta i sudskih pristojbi, odnosno ukupan trošak od 3.272,80 kn.

              13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor prekluzije prava na posjedovnu zaštitu, što je u osnovi bilo jedino sporno pitanje u ovoj parnici, budući da je činjenica odlaganja otpadnog građevinskog materijala od strane tuženika utvrđena nespornom.

              14. Prema odredbi čl. 21. st. 3. ZV-a pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Tužitelji su, kako je već uvodno navedeno, u prilog tome da su za smetanje saznali 28. srpnja 2020., kada su doputovali u Republiku Hrvatsku, priložili odobrenje nadležnog tijela za boravak tužitelja u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 28. srpnja do 20. rujna 2020., uz obrazloženje da je odobrenje izdato upravo radi mogućnosti dolaska u Republiku Hrvatsku, s obzirom na ograničenja koja su u to vrijeme bila prisutna zbog opasnosti zaraze od Corona virusa. Iz iskaza tužitelja bi proizlazilo da prije dolaska na prijepornu nekretninu koja je u njihovom vlasništvu, nisu imali saznanja o tome da je neposredno uz njihovu kuću odložen građevinski materijal bez njihove suglasnosti, što su potvrdili i svjedoci koji su saslušani u ovom postupku pa kako tuženik nije uspio osporiti da relevantne činjenice tužitelji nisu saznali prije tog datuma, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio provedene dokaze kada je zaključio da je tužba podnesena unutar roka od 30 dana od saznanja za smetanje i počinitelja.

              15. Tuženik u žalbi ukazuje da samo odobrenje za boravak u Republici Hrvatskoj ne znači da tužitelji nisu saznali i ranije za čin smetanja posjeda, međutim, kako je već navedeno, u postupku nisu utvrđene činjenice koje bi dovele u pitanje tvrdnju tužitelja o vremenu saznanja za smetanje i počinitelja. Kako je tuženik nakon podnošenja tužbe uklonio narečeni građevinski materijal, tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev na način da su odustali od zahtjeva za uspostavom ranijeg posjedovnog stanja pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo i u dijelu u kojemu je naložio zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće, u skladu s odredbom čl. 22. st. 1. ZV-a.

              16. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelji su uspjeli u parnici pa im primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška, s tim što je trošak zastupanja pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife, a pored toga su osnovano priznati troškovi koje su tijekom postupka snosili tužitelji, kao što su trošak uviđaja na licu mjesta i sudskih pristojbi.

              17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i rješenje suda prvog stupnja u točkama I i II izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je rješenje u točki III izreke kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci 15. svibnja 2023.

                   Sutkinja

                       Milena Vukelić-Margan, v.r.