1

 

              U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz J., OIB ..., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod posl.br.Pr-97/2020-10 od 14. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu posl.br.Pr-97/2020-10 od 14. siječnja 2021. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti a koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju K. D., OIB: ..., iznos od 46.630,00 kuna (četrdesetišesttisućašestoitridesetkuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

 1.500,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate

 1.800,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate

 1.650,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

 600,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

 1.650,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

 1.650,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

 600,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

 750,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

 1.200,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

 2.400,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

 1.050,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

 1.350,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

 750,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

 1.350,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate

 2.100,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

 150,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

 1.350,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

 750,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate

 1.350,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate

 1.800,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate

 750,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate

 900,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate

 600,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate

 1.800,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate

 750,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate

 2.250,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate

 450,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate

 1.650,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate

 1.500,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate

 1.200,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate

 1.950,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate

 300,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate

 450,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate

 450,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate

 900,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate

 750,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate

 150,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate

 750,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate

 600,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate

 300,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate

 340,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

 510,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

 850,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

 170,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

 510,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 8.437,50 kuna (osamtisućačetiristotridesetisedam kuna i pedeset lipa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 14. siječnja 2021. do isplate .".

 

2. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženici parnični trošak od 796,34 eur[1]/6.000,00 kn dok se s viškom zatraženog troška tuženica odbija kao neosnovanim.

 

3. Odbija se tužitelj sa žalbenim troškom kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate 46.630,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne obroke počevši od siječnja 2014. do zaključno sa travnjem 2018. sve kako je to specificirano u točki 1. izreke. U točki 2. izreke naloženo je tuženici da nadoknadi tužitelju parnični trošak od 8.437,50 kn.

 

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se ista odbije i prvostupanjska presuda kao zakonita potvrdi.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Prije svega za odgovoriti je žaliteljici kako nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer protivno njezinim tvrdnjama presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa ju je kao jasnu i razumljivu moguće ispitati. Nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koju ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se u biti žalba svojim sadržajem poziva.

 

7. Predmet spora predstavlja zahtjev radi isplate terenskog dodatka uz tvrdnju da je tužitelj tijekom utuženog razdoblja bio upućen na rad na granični prijelaz sa Republikom Slovenijom tj. izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka.

 

8. Sud je prvog stupnja prihvatio pravnu argumentaciju tužitelja i od odlučnih je činjenica utvrdio:

 

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva, Policijska uprava M. od 21. svibnja 2013. raspoređen u Policijsku upravu M., Policijsku postaju M. S. na radno mjesto policijski službenik za graničnu kontrolu i da je radio na graničnom prijelazu M. S. – P. gdje je obavljao službu do 01. studenog 2018. kada je premješten u Policijsku postaju M. S.. Citirani granični prijelaz prema odredbi čl. 205. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" br. 117/11, 50/14 i 32/15) predstavlja granični sektor u nadležnosti PP M. S.,

 

- da je tužitelj poslove granične policije obavljao na državnom teritoriju Republike Slovenije sukladno Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" Međunarodni ugovor br. 2/2004) na način da je mjesto rada tužitelja od policijske postaje bilo udaljeno 500 metara a do granične crte 400 metara,

 

- da je tužitelj tužbeni zahtjev utemeljio na odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. i odredbi čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 1. studenog 2017. kojima je na istovjetan način bilo propisano da službenik i namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta stalnog boravka imaju pravo na dodatak za rad na terenu ukoliko je na terenu provedeno najmanje 8 sati,

 

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo prema ranijem Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 104/13) na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna koji je vrijedio do 31. listopada 2017., a od 1. studenoga 2017. po Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18), u visini od 170,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju,

 

- da tuženica tužitelju nesporno nije isplatila terenski dodatak za utuženo razdoblje rada u državnoj službi.

 

9. Primjenjujući odredbe čl. 56. KU/13 i čl. 50 KU/17 te citirano tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 sud je prvog stupnja zahtjev tužitelja našao osnovanim uz zaključak da se rad na teritoriju druge države i na mjestu koje je udaljeno od PP M. S. više stotina metara ima smatrati radom na terenu uslijed čega tužitelj ostvaruje pravo na terenski dodatak u prednje navedenim iznosima za razdoblje od siječnja 2014. do travnja 2018.

 

10. Ne osporavajući pravo državnom službeniku na terenski dodatak u smislu citiranih odredbi Kolektivnih ugovora, tuženica u žalbi prije svega osporava pravilnost primjene tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 na ovaj konkretan slučaj  i za cijelo utuženo razdoblje budući se isti odnosi na drugu činjeničnu situaciju. To mišljenje odnosi se na policijske službenike PU Z. koji su prema posebnom rasporedu rada i posebnom službenom ovlaštenju upućeni na obavljanje granične kontrole na Međunarodni željeznički prijelaz D. u Republici Sloveniji koji pak granični prijelaz ne ulazi u prijelaz u nadležnosti Ministarstva. Ovdje to nije slučaj jer je tužitelj radio unutar svog mjesta rada tj. svoje Policijske postaje pa nema pravo na  terenski dodatak koji prema svojoj namjeni služi za pokriće povećanih troškova na putu (terenu). Radeći na graničnom prijelazu u okviru nadležnosti Policijske postaje u kojoj je tužitelj obavljao svoju službu isti nije imao povećane troškove pa mu stoga ne pripada pravo na isplatu terenskog dodatka zbog čega je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

11. Ovo vijeće u svemu smatra pravilnim stajalište tuženice budući je isto podudarno sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u presudi pod posl.br. Rev-1206/22. Odgovarajući na pitanja zbog kojih je u pravno i činjenično istom predmetu, podudarnim s ovim, Vrhovni sud dopustio izjavljivanje revizije navedeni su slijedeći odgovori:

 

"Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave M., Policijske postaje M. S. obuhvaća područje graničnog prijelaza M. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza P. u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno
ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između
Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju
granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na
odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za
zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj
za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na
pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao
zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim
prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne
države."

 

12. Prema tome za zaključiti je kako tužitelj koji je radio na graničnom prijelazu u nadležnosti Policijske postaje u kojoj je obavljao svoju službu (radi se o cjelini sastava te Policijske postaje) i neovisno o tome što su pojedine točke u kojima je rad obavljan međusobno udaljene, nije obavljao rad na terenu da bi imao pravo na izdatke za hranu i smještaj tj. terenski dodatak kako je to predviđeno odredbama čl. 56. KU/13 i 50 KU/17. Drugim riječima, tužitelj je radeći unutar obuhvata svoje Policijske postaje radio unutar svog mjesta rada zbog čega tuženica s pravom tvrdi da nema pravo na isplatu utuženih iznosa pa je žalbu tuženice valjalo uvažiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan sve sukladno odredbi čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a kao u točki 1. izreke ove presude.

 

13. Budući je tuženica po završetku ovog žalbenog postupka u cijelosti uspjela u sporu valjalo joj je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. i 166. st. 2. ZPP-a odmjeriti parnični trošak. Za sastav odgovora na tužbu i pristup na ročišta od 30. siječnja 2020. i 3. prosinca 2020., za svaku radnju priznato je po 1.000,00 kn. Za pristup na ročište od 7. listopada 2019. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima i na ročište za objavu presude, za svako je priznato po 500,00 kn. Za sastav dopune odgovora na tužbu i dva podneska i to onog od 10. ožujka 2020. i 27. svibnja 2020., priznato je za svaki po 250,00 kn budući po svom sadržaju ulaze u kategoriju podnesaka iz Tbr. 8./3. Odvjetničke tarife. Za sastav preostala tri podneska za koje se traži naknada u punom iznosu trošak nije priznat jer se u istima ponavljaju već izloženi navodi ili dostavlja sudska praksa pa se utoliko ne radi o nužnim troškovima. Za sastav žalbe priznato je 1.250,00 kn što zbrojeno s troškovima prvostupanjskog postupka u iznosu od 4.750,00 kn daje ukupni trošak postupka od 6.000,00 kn.

 

14. Slijedom svega narečenog, valjalo je odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude sukladno čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a, dok je u točki 3. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu budući isti ne predstavlja nužni trošak.

 

U Rijeci, 26. travanj 2023.

                                                                                                                       

 

Predsjednica vijeća

 

Brankica Malnar, v.r.