1              Poslovni broj: Gž-812/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-812/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: ..., iz S., zastupanog po pun. iz Odvjetničkog društva L., V. & P. iz S. protiv tuženika Klinike L., OIB: ..., L., zastupanog po pun. iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-271/18 od 16. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-271/18 od 16. siječnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik Klinika, L., OIB: ..., u roku od 15 dana isplatiti tužitelju D. L., OIB: ..., iznos od 8.162,45 EUR/61.500,00 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. studenog 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 2.364,46 EUR/17.815,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 16. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.".

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj je drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbom članka 354. stavak 2. točka 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik u žalbi, suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, a presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a kako u postupku nisu počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a to nije osnovan taj žalbeni razlog.

 

7. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpunog i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravivši sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev kao i tvrdnje kojima ih tuženik pobija, na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu u žalbenim navodima dovedena u sumnju, prihvaća ih i ovaj sud.

 

8. Predmet spora, je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio kao posljedicu pogrešnog i neadekvatnog liječenja kod tuženika prilikom operativnog zahvata ugradnje bezcementne endoproteze kuka u razdoblju od 18. do 28. travnja 2016.

 

9. Među strankama je sporno je li liječenje tužitelja obavljeno u skladu s pravilima medicinske struke odnosno jesu li liječnici tuženika zbog neadekvatnog i nekvalitetnog liječenja svojim radom doveli do oštećenja zdravstvenog stanja tužitelja.

 

10. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sljedeće:

 

- da iz nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka dr. B. Š., specijalista opće kirurgije, subspecijalista traumatologije, specijalista ortopedije i traumatologije i dr. D. M., specijalista sudske medicine proizlazi:

-da je na kontroli kod operatera 20. lipnja 2016. navedeno da je desna noga dulja za oko 8 mm,

-da je u nalazu ortopeda dr. B. N. od 20. siječnja 2017. navedeno da tužitelj dolazi zbog bolova i šepanja na desnu nogu i da je desna noga dulja za 2 cm,

-da je na pregledu kod operatera u Specijalnoj bolnici M. 8. veljače 2017. navedeno da tužitelj ima bolove pri hodu i da je razlika u duljini nogu oko 2 cm te da je pred nekoliko mjeseci imao povišen CPR. Postavljena je sumnja na infekciju proteze i preporučeno vađenje proteze u prvom aktu te ugradnja nove proteze u drugom aktu,

-da je tužitelj pregledan od strane ortopeda u Klinici, Š. prof. dr. D. D. koji je naveo da je desna noga dulja za 2 cm, CPR je 2, a na RTG snimkama nema sigurnih znakova instabiliteta te je preporučio učiniti scintigrafiju koja nije pokazala znakove upale,

-da je tužitelj reoperiran 10. svibnja 2017. te mu je ugrađen novi stem proteze, a zbog intraoperativne nestabilnosti zgloba kuka nakon ugradnje novog stema da je promijenjen polietilenski umetak i ugrađen umetak s natkrovom.

-da u otpusnom pismu iz Klinike, Š. navodi da je desna noga bila dulja 2,5 cm i da je tužitelj bio nezadovoljan zbog zaostalih bolova, smanjenog opsega pokreta i zaostale razlika u dužini nogu., da je dijagnoza navedena u otpusnom pismu da je nestabilnost proteze., da u operacijskoj listi da se nigdje ne navodi nestabilnost stema ili čašice proteze već da se samo navodi nestabilnost zgloba kuka zbog čega je ugrađen novi polietilenski umetak s natkrovom.,da za vrijeme operacije da su uzeta tri brisa, a prema priloženim nalazima u brisu dna acetabuluma izoliran je Staphylococcus capitis, a u brisu femura Staphylococcus epidermis., da je tužitelj dobio preoperativnu i postoperativnu antibiotsku profilaksu te mu kod otpusta iz Klinike nisu bili preporučeni antibiotici,

-da u prilog tome da se kod tužitelja nije radilo o infekciji govori činjenica da nakon otpusta nije dobivao antibiotike, a rana da je uredno zarasla bez znakova infekcije.,

-da su vještaci suglasni da je kod operacije tužitelja učinjena liječnička greška jer je nakon ugradnje endoproteze desnog kuka zaostala dulja desna noga za 2,5 cm. Nakon ugradnje endoproteze kuka da je tolerantna razlika u duljini nogu do 2 cm, ako ne postoje neke posebne okolnosti koje kod tužitelja nisu bile prisutne. Zbog razlike u duljini nogu tužitelj da je značajno šepao, da je imao bolove u kuku i križima zbog čega mu je na Klinici, Š. postavljena indikacija za izmjenu stema endoproteze. Preoperativnom obradom da je isključena infekcija proteze jer na RTG slikama kuka nije bilo znakova nestabilnosti, CPR je bio normalan te scintigrafija nije ukazala na infekciju,

 

11. Temeljem odredbe članka 261. stavka 2. ZPP-a, proveden je dokaz obnovom vještačenja po istim vještacima koji su u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 17. studenog 2020., detaljno odgovorili na sva pitanja tuženika, i to na slijedeći način:

-da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je razlika u dužini nogu kod tužitelja nakon operacije utvrđena klinički i analizama RTG snimki,

- da je najpouzdanija metoda utvrđivanja razlike u dužini nogu u medicinskoj praksi analiza RTG snimke zdjelice u ležećem i stojećem položaj i to po mogućnosti na mreži ili RTG snimke cijele noge,

- da se najčešće mjerenje vrši u ležećem položaju te se mjeri dužina noge od koštane izbočine na zdjelici do kraja pete, da su obje metode (klinička i RTG metoda) dobre ali da je RTG metoda nešto pouzdanija,

- da u medicinskoj dokumentaciji iza reoperacije tužitelja u KBC Zagreb nigdje nije navedeno da postoji razlika u duljini nogu,

- da su vještaci kao relevantno mjerenje uzeli iz nalaza Specijalne bolnice B. iz 2016. jer je navedeno da je razlika utvrđena na temelju RTG slika zdjelice u stojećem i ležećem položaju i mjerenje iz KBC-a Z., Š. gdje je navedeno da je zbog razlika u duljini nogu od 2,5 cm, a zbog čega tužitelj imao bolove i smanjen opseg pokreta te bio izrazito nezadovoljan ishodom liječenja, indicirano operativno liječenje.,

-da se, prema stručnoj literaturi, nakon ugradnje totalne endoproteze kuka može javiti razlika u duljini nogu i to kod 5 do 30 % pacijenata, da razlika u duljini do 1 cm pacijentima ne predstavlja problem, da je dobro toleriraju i ne zahtijeva korekciju, da razlika od 1 do 2 cm u većini slučajeva uzrokuje tegobe u vidu bolova u križima i šepanja, ali da se velikom broju slučajeva tegobe mogu smanjiti nošenjem ortopedskih cipela, dok razlika u duljini nogu veća od 2 cm koja je uzrok značajnih bolova u križima i šepanju te čak može dovesti i do pareze peronealnog ili ishijadičnog živca, zahtijeva operativnu korekciju te se smatra da je riječ o grešci u liječenju, a o čemu su objavljeni brojni radovi,

-da su vještaci u drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 2. veljače 2022. dodatno pojasnili:

-da je točno da iz pregledane medicinske dokumentacije proizlaze različite duljine nogu tužitelja i to u rasponu od 8 mm do 2,5 cm, da je razlika u duljini nogu od 8 mm navedena u ustanovi gdje je tužitelj operiran, a veće razlike u ustanovama kojima nije bio cilj umanjiti razliku u duljini nogu.,

-da je u Specijalnoj bolnici dr. N. M. 8. veljače 2017. učinjena RTG slika obje noge ''na mreži'', što da je pouzdana metoda za utvrđivanje duljine nogu te je u nalazu navedeno da je noga dulja oko 2 cm., da su prihvatili i nalaz dr. D. koji je utvrdio produljenja noge od 2 cm i nalaz iz otpusnog pisma Specijalne bolnice B. gdje je navedeno da je noga dulja 2,5 cm, uzimajući da se radilo o produljenju noge od 2 do 2,5 cm,

-da nije točno da su kod tužitelja i nakon reoperacije zaostali bolovi u kuku: u otpusnom pismu iz Specijalne bolnice B. da je navedeno da je tužitelj bez bolova, a pri pregledu od strane vještaka da je zabilježeno da tužitelj ima samo povremeno bolove manjeg intenziteta u području kuka, što je uobičajeno nakon reoperacije. Tužitelj da nakon reoperacije samo minimalno šepa uslijed hipotrofije mišića noge. Ujedno, da nakon svake operacije dolazi do fibroze muskulature u području rezova, a ako se radi o reoperaciji da je fibroza i veća,

-da tužitelj tijekom operacije nije imao lokalnih znakova infekcije da proizlazi i iz operacijske liste u kojoj se ne navode lokalni i intraoperativni znaci infekcije (gnoj, zamućeni sadržaj, upalne granulacije) što znači da ih nije bilo,

-da je razlika u duljini nogu tužitelja nakon operacije kod tuženika utvrđena na ezgzaktan način i to baš pretragom za koju je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je jedino pouzdana i precizna: u Specijalnoj bolnici dr. N. M. 8. veljače 2017. učinjena je RTG slika obje noge ''na mreži'', te je u nalazu navedeno da je noga dulja oko 2 cm. Vještaci su u drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja naveli da se na toj RTG slici zdjelice i nogu jasno može očitati da je desna noga dulja za točno 21 mm.

-da je postoperativno nakon operacije u ustanovi tuženika od 19. travnja 2016. utvrđena nejednakost u duljini zdrave i operirane noge tužitelja koja je zahtijevala novi zahvat (reoperaciju) jer je tužitelj trpio značajne bolove i imao značajno ograničenje pokreta u operiranoj nozi te da se radi o posljedici liječničke pogreške prilikom obavljanja operacije,

-da je zbog nove operacije kod tužitelja  došlo do dodatne fibroze i slabosti pelvitrohanterne muskulature što je rezultiralo umanjenjem životnih aktivnosti tužitelja od 5%.,

-da je tužitelj trpio i dodatne fizičke bolove u periodu između dvije operacije i to: srednjeg intenziteta dva mjeseca i manjeg intenziteta šest mjeseci. Nakon nove operacije tužitelj da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta sedam dana i manjeg intenziteta tri mjeseca.

-sa je tužitelj trpio i dodatnu nelagodnost zbog šepanja nakon prve operacije, zbog nove hospitalizacije, zbog operacijskog zahvata, zbog primanja injekcija i infuzije tijekom nove hospitalizacije, zbog hodanja sa štakama te dolazaka na kontrole i fizikalnu terapiju.,

-da je tužitelj trpio i sekundarni strah odnosno zabrinutost zbog komplikacija nakon prve operacije, odnosno u periodu između dvije operacije u srednjem intenzitetu tri tjedna i manjem tri mjeseca. Neposredno prije i poslije druge operacije tužitelj je trpio sekundarni strah jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta pet dana i manjeg intenziteta četiri tjedna.,

-da je tužitelju između dvije operacije trebala i dodatna tuđa pomoć i to dva sata dnevno u periodu od tri mjeseca, jedan sat dnevno kroz šest mjeseci te nakon nove operacije tri sata na dan četiri tjedna odnosno kada je hodao s dvije štake, dva sata dnevno osam tjedana i jedan sat dnevno dva mjeseca i to u vidu pomoći kod obavljanja osobne higijene u prvoj fazi liječenja, a kasnije za obavljanje težih kućnih poslova i slično, u ukupnom trajanju od 616 sati.

 

12. Odredbom članak 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi članka 1061. stavka 1. ZOO-a, za štetu koju radnik u radu ili u svezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poslodavac odnosno pravna osoba u kojoj je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

 

13. Radi se o izvanugovornoj odgovornosti za štetu i to prema odredbi članka 1045. stavak 1. ZOO-a koja određuje da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, odgovara se po načelu presumirane krivnje, jer se ne radi o slučaju kada se odgovornost ocjenjuje prema načelu objektivne odgovornosti odnosno kauzaliteta. To znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja te uzročna veza, a liječnik odnosno osoba koja odgovara za štetu (liječnikov poslodavac) neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između liječnikova postupanja i nastale štete i ako tuženik dokaže da je šteta nastala bez liječnikove krivnje. Odgovornost tuženika temelji se na odredbi članka 1061. ZOO-a.

 

14. Na građanskopravnu odgovornost liječnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti propisana Zakonom o obveznim odnosima koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Liječnička odgovornost se prosuđuje prema pravilima subjektivne presumirane odgovornosti. O njoj se radi kad je za nastanak odgovornosti za štetu potrebna, osim općih pretpostavki odgovornosti za štetu, još i krivnja štetnika kao posebna pretpostavka. Tuženik, u ovim parnicama, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik. Predmnjeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac.

 

15. Liječnik je dužan postupati lege artis, prema pravilima struke, te primjenjivati stručna znanja i općepriznata medicinska dostignuća, postupajući protivno pravilima struke, contra legem artis, on čini liječničku grešku. U slučajevima nastanka štete zbog poduzimanja intervencije mora se jasno razdvojiti je li do štete došlo neželjenim ishodom pojedinog postupka ili je do štete došlo greškom pružatelja zdravstvenih usluga. Odgovornost postoji ako je pogreška prilikom liječenja nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja. Uzroci pogrešaka mogu biti neznanje, nemar i korist. Nepovoljni ili jatrogeni događaji su oni događaji u kojima dolazi do nenamjerne i nepoželjne štete za bolesnika (ozljede ili komplikacije liječenjem). Jednako tako sintagma "sudbinski tijek bolesti" označuje da do neželjene posljedice za bolesnika nije došlo zbog liječničke greške. Za ocjenu počinjenja

liječničke greške isključivo je mjerodavno stanje medicinske znanosti u vrijeme poduzimanja medicinskog zahvata, odnosno odgovornost liječnika uvijek se ocjenjuje ex ante, a kasnija znanstvena dostignuća medicine mogu imati utjecaja samo ako potvrđuju ispravnost poduzetog zahvata, odnosno ako idu liječniku u prilog. Taj pravni standard pravila i metoda rada, kao medicinski standard rada, znači da postupke liječnika valja prosuđivati onako kako bi ih u vrijeme kad je liječnik djelovao, prosudila medicinska struka, pri čemu valja imati na umu sve okolnosti slučaja (složenost i rizičnost medicinskog zahvata, vrijeme liječnika koje mu je na raspolaganju, vrijeme i mogućnost za određivanje dijagnoze i davanja odnosno primjenu terapije, uvjete rada, potporu stručnog tima te stručna i znanstvena saznanja koja su mu mogla i morala biti poznata). U okolnostima hitnosti liječnik bi trebao uživati privilegiju smanjenog stupnja pažnje, odnosno ne smije se od njega zahtijevati isti stupanj pažnje kao u normalnim okolnostima, ali radi se o pažnji dobrog stručnjaka te se odgovornost prosuđuje cijeneći je li zdravstveni radnik ili liječnik u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupao s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običaja.

 

16. Medicinske greške se mogu dogoditi u dijagnostici, terapiji, njezi, rehabilitaciji, operativnom zahvatu i slično. Tužitelj sadržajno tvrdi da je došlo do greške prilikom operativnog zahvata, pa je prema pravnom shvaćanju ovog suda upravo u ovom slučaju riječ o liječničkoj grešci prilikom operativnog zahvata odnosno ugradnje bezcementne endoproteze kuka.

 

17. Prema nalazu i mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Z. dr. B. Š. i dr. D. M., kao i njihovoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 17. studenog 2020. odnosno druge dopune nalaza i mišljenja 2. veljače 2022., a koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer je logičan, razumljiv i dat po pravilima struke, razvidno je da je kod operacije tužitelja od 19. travnja 2016. učinjena liječnička greška jer je nakon ugradnje endoproteze desnog kuka zaostala dulja desna noga za 2,1 cm, zbog koje razlike u duljini nogu je tužitelj značajno šepao te je imao bolove u kuku i križima zbog čega mu je u Klinici, Š. postavljena indikacija za izmjenu sistema endoproteze.

 

18. Tako vještaci navode da je postoperativno nakon operacije u ustanovi tuženik od 19. travnja 2016. utvrđena nejednakost u duljini zdrave i operirane noge tužitelja u rasponu od 2,5cm, što je utvrđeno na egzaktan način i to baš pretragom u specijalnoj bolnici dr. B. N., M. 8. veljače 2017. učinjena ERG slika obje noge "na mreži" što je zahtijevalo novi zahvat (reoperaciju) jer je tužitelj trpio značajne bolove i imao značajno ograničenje pokreta u operiranoj nozi zbog čega da se radi o posljedici liječničke pogreške. Zbog toga je tužitelj reoperiran 10. svibnja 2017. u Klinici, Š. te mu je ugrađen novi sistem proteze, a u svakom slučaju, vještaci su otklonili prigovor tuženika kako je reoperacija bila indicirana zbog postojećeg upalnog procesa, gdje su vještaci naveli da kod tužitelja nije došlo do nikakvog upalnog procesa odnosno infekcije što je dokazano učinjenom pretragom scinitgrafije kostiju (radioizotopna metoda kojom se dokazuju upala kostiju), koja je pokazala da je upala isključena.

 

19. Suprotno prigovoru tuženika sud je dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utemeljio na provedenim dokazima, naročito u nalazu i  mišljenju liječnika vještaka koji su u potpunosti otklonile sve prigovore tuženika vezano za utvrđene propuste medicinskog osoblja tuženika prilikom operativnog zahvata a koji su rezultirali nepovoljnim ishodom.

 

20. Navodi žalbe svode se na ponavljanje tuženikova prigovora na nalaz i mišljenje liječnika vještaka iz kojeg bi proizlazilo da je i dalje neprihvaćen nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ih pogrešnim. Iznesenim, međutim nije dovedeno u sumnju ispravnost nalaza i mišljenja medicinskih vještaka odnosno vještva koje je dano sukladno pravilima struke kako ga ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud.

 

21. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 1061. ZOO-a prema kojem za štetu koju je na radu djelatnik tuženika počinio trećim odgovara poslodavac koji, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je postupano onako kako je trebalo i to po principu pretpostavljene krivnje, koji su u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO-a i prema kojoj za štetu koju zaposlenik uradio ili u vezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

 

22. Prema odredbi članka 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravično novčanu naknadu, nezavisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačanju i trajanju povredom izazvanih fizičke boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

23. U postupku su saslušani liječnici  vještaci medicinske struke, kako iz naprijed izloženog proizlazi, taksativno su naveli važne događaje, detalje i kronologiju liječenja tužitelja, točno i argumentirano se osvrnuli na bitne činjenice pružajući u vidu osnov za praćenje provedenog tijeka liječenja, pri čemu su suvremenim medicinskim znanjem i metodama dali objektivna mjerila za kvantitativno određenje svih vrsta neimovinske i imovinske štete, temeljem kojih je sud mogao s dovoljno objektivnih podataka obrazložiti i dati svoju ocjenu pretrpljene štete radi čega je njihovo mišljenje u cijelosti prihvatio.

 

24. Naime, kod određivanja naknade neimovinske štete sud nema neki egzaktni, precizni, materijalno vrijednosni kriterij po kojem bi mogao odrediti visinu te naknade, nego odluke o tome mora donijeti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pritom računa o tome da naknada treba biti pravična, dakle da treba predstavljati adekvatan odgovor za učinjenu povredu. Novčana naknada za neimovinsku štetu osim funkcije novčane satisfakcije koja se daje oštećeniku za subjektivno zadovoljenje s ciljem da mu omogući pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time ublažile posljedice štetnog događaja, odnosno što prije uspostavila njegova narušena duševna ravnoteža, ima za funkciju poravnanje prouzročene neimovinske štete (kompenzacijsku funkciju), te funkciju odvraćanja štetnika o počinjenih takvih povreda (preventivnu funkciju).

 

25. Imajući u vidu duljinu, intenzitet fizičkih bolova koje je pretrpio tužitelj, doživljeni strah, lokaciju i težinu ozljeda, popratne neugodnosti pri liječenju, životnu dob tužitelja (rođ. ...), imajući u vidu načela individualizacije naknade i primjene pravnog standarda pravične naknade kao i pravno shvaćanje zauzeto sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 ovaj sud ocjenjuje da je tužitelju valjalo u cijelosti zatraženu naknadu po osnovi pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu u visini od 50.000,00 kuna kako je to tužitelj zatražio preciziranim tužbenim zahtjevom od 30. svibnja 2019.

 

26. Prema odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO-a tko drugom nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove liječenja i sve druge potrebne troškove koje je s tim u vezi, a za izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

27. Tužitelju je zbog pretrpljenih ozljeda bila potrebna pomoć druge osobe u ukupnom trajanju od 616 sati, i to uz cijenu sata od 35 kuna a prema podacima Doma za starije i nemoćne osobe L. o cijeni pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući u spornom razdoblju što bi ukupno iznosilo 21.560,00 kuna. Međutim, kako je tužitelj tužbeni zahtjevom zatražio na ime tuđe pomoći i njege iznos od 11.500,00 kuna, to mu je navedeni iznos u cijelosti dosuđen s pripadajućom zakonskom kamatom. Na ovako dosuđeni iznos naknade štete tužitelju primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a pripada zakonska kamata od dana podnošenja pisanog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju podnošenja tužbe (22. studenog 2017.).

 

28. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a i  Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika pa se žalba tuženika u tom pravcu odvija kao neosnovana.

 

27. Slijedom navedenog, kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a to je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 11. svibnja 2023.