1              Poslovni broj: Gž-240/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-240/2023-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz V., OIB ..., zastupanog po punomoćniku S. D. K., odvjetnici iz V., protiv tuženika S. P. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-667/2018-23 od 30. studenog 2022., 11. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-667/2018-23 od 30. studenog 2022.

a) potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 95.978,50/12.738,54 Eura sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 28. ožujka 2018. godine pa do konačne isplate i naknadi parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kuna/ 953,95 Eura, u roku od 15 dana.

b) preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da dosuđeni iznos glavnice i kamata tužitelju isplati na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice S. D. K. iz V., IBAN: HR ..., kod C. B., Z. i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 95.978,50 kuna/12.738,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 28. ožujka 2018. godine pa do konačne isplate i to na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice S. D. K. iz V., IBAN: HR ..., kod C. B., Z., kao i da tužitelju na račun punomoćnika naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kuna/ 953,95 EUR- u roku od 15 dana.

2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 95.978,50 kuna/EUR 12.738,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2018. s osnova ugovora o zajmu. Tužbom se traži da se isplata tužitelju izvrši na račun punomoćnice.

6. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, s obzirom na to da je pobijana presuda jasna, razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ispravama u spisu.

7. Temeljem čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 121/11) ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

8. Niti u prvostupanjskom postupku nije bilo sporno

- da je tuženik potpisao "Potvrdu" od 15. srpnja 2015. iz koje je vidljivo da potvrđuje da je tužitelju dužan iznos od 95.978,50 kuna, te da će prema obostranom dogovoru vraćati prema mogućnostima i prema prihodima u gotovini na tekući račun ili ako postoji interes u robi,

- da su parnične stranke poslovno surađivali, da ih je u vezu doveo P. B., da su bili u dobrim odnosima,

- da je tužitelj tuženika pozvao na plaćanje dopisom koji je tuženik zaprimio 12. ožujka 2018., i u kojem pozivu je tuženiku ostavio rok od 15 dana da plati iznos sukladan potpisanoj Potvrdi,

- da je tužitelj bio odgovorna osoba tvrtke B. I. d.o.o., a tuženik tvrtke K. d.o.o. , a obje tvrtke su likvidirane 2017.

9. Na temelju stranačkih iskaza, Potvrde od 15. srpnja 2015.  i spisu priležeće dokumentacije o statusu navedenih tvrtki, prvostupanjski je sud odbio prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te nije prihvatio tvrdnje tuženika da se radilo o međusobnim dugovanjima i potraživanjima između pravnih osoba B. I. d.o.o. i K. d.o.o. Svoje uvjerenje je stekao i obrazložio na temelju pravilno i zakonito provedenog dokaznog postupka te za isto dao uvjerljivo i logično obrazloženje.

10. U svojoj žalbi tuženik prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i ističe da zaključak prvostupanjskog suda nema svoj osnov u sadržaju dokaza provedenih u postupku, da pobijana presuda ne sadrži valjane i jasne razloge.

11. Žalbeni se navodi u bitnom svode na osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza i, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ne sadrže uvjerljive tvrdnje i razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda.

12. Suprotno žalbenim navodima, i ovaj drugostupanjski sud, na temelju provedenog postupka prihvaća zaključak kako je među strankama na opisani način sklopljen ugovor o zajmu temeljem kojeg je tuženik dužan tužitelju vratiti pozajmljeni iznos s pripadajućim kamatama.

13. Odredbom članka 499. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje: ZOO-a) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste kakvoće.

14. Ukazuju se kao neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je svoje utvrđenje odlučnih činjenica sud utemeljio isključivo na Potvrdi od 15. srpnja 2015. i iskazu tužitelja kojeg je prihvatio bez imalo kritičnosti. Nadalje, tuženik smatra da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto je odustao od izvođenja dokaza uvida u stečajni spis tvrtke B. I. d.o.o. i pribave podataka od Porezne uprave kao i zašto nije naložio terensku provjeru adrese ključnog svjedoka Petra Brdara koji bi svjedočio o odlučnim činjenicama.

15. Naime, iz obrazloženja pobijane presude, suprotno navodima žalbe, proizlazi da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju takve ocjene poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer tuženik za svoje tvrdnje nije pružio nijedan dokaz temeljem kojeg bi se moglo prihvatiti osnovanost ovih njegovih navoda, a što je bio dužan u smislu odredbe članka 219. ZPP-a. U tom je smislu zaključak prvostupanjskog suda, u pogledu činjenica da je tužitelj tuženiku pozajmio navedeni iznos, a kojeg tuženik nije vratio, pravilan i proizlazi iz izvedenih dokaza.

16. Prvostupanjski je sud zatražio od registra pri Trgovačkom sudu u Zagrebu povijesni izvadak za navedene tvrtke te od Porezne uprave dobio odgovor da ne raspolažu s podacima za tvrtku K. d.o.o. Također, sud nije bio dužan prihvatiti prijedlog tuženika da se terenskom provjerom od strane djelatnika MUP-a utvrdi adresa svjedoka. To stoga što je u situaciji međusobno suprotstavljenih i različitih navoda stranaka o zajmu, sud prvog stupnja došao je u priliku da vrednuje i da mora vrednovati koji od njih je uvjerljiviji i logičniji, odnosno tko govori istinu. To je vrednovanje izvršeno u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 8. ZPP-a, ocjenom dokazne snage onoga čime je sud jedino i raspolagao - i  tu ocjenu, do koje je sud prvog stupnja došao koristeći mogućnosti neposrednog ocjenjivanja provedenih dokaza, primjenom dominantnog raspravnog načela (članak 7. stavak 1. ZPP i članak  219. stavak 1. ZPP-a) u potpunosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. To znači da su stranke te koji moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

17. Žalbeni se navodi tuženika u bitnom svode na osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza, ali ne sadrže argumentirane i vjerodostojne tvrdnje koje bi činjeničnu podlogu na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer se domaći procesni sustav temelji na načelu slobodne ocjene dokaza koja znači da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava.

18. Nije sporno da je, temeljem punomoći koja prileži spisu, tužitelj ovlastio punomoćnicu odvjetnicu S. D. K. da prima novac i novčane vrijednosti, naplaćuje troškove parničnog i kaznenog postupka koje vodi u ime tužitelja i to na račun odvjetnice koji je preciziran u samoj punomoći te da može, u ime i za račun tužitelja, od protivne strane naplatiti glavnicu, kamate i troškove.

19. Sukladno odredbi čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a, ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenje u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove.

20. Prema shvaćanju ovog suda, navedenu odredbu valja tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove (samo) ako mu ih protivna stranka dobrovoljno namiri (plati). Drugim riječima, protivna stranka može, umjesto svom protivniku, njegovom punomoćniku (koji je ujedno i odvjetnik) isplatiti dosuđene troškove, a odvjetnik je ovlašten te troškove primiti u njezino ime. Smisao te odredbe, internog odnosa između opunomoćitelja i punomoćnika koji se temelji na ugovoru o punovlašću, ali i samog zastupanja, jest da punomoćnik (ugovorni zastupnik) poduzima sve radnje, pa tako i prima dosuđene troškove, u ime i za račun opunomoćitelja (zastupanog).

21. U konkretnom slučaju, citirana punomoć bila bi posebna punomoć kojom je tužitelj izričito ovlastio punomoćnicu da, u njegovo ime i za njegov račun, primi glavnicu, kamate i troškove, ali samo u slučaju dobrovoljne isplate. Takva punomoć, ni u kojem slučaju, nije uporište da se predmetna tražbina utuži kao u petitu tužbe od 29. lipnja 2018.  niti dosudi na način kao u izreci prvostupanjske presude. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da tužitelju dosuđeni iznos,  glavnicu od 95.978,50 kuna i zakonske kamate, isplati na račun punomoćnice odvjetnice S. D. K.

22. Dodatno se navodi da bi takva punomoć, u smislu odredbe čl. 204. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje OZ ), davala punomoćniku ovlaštenje da već u prijedlogu za ovrhu predloži donošenje rješenja o ovrsi kojim će se naložit da se iznos troškova postupka za koji je određena ovrha prenese na račun odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja kao punomoćnik.

23. Odluka o trošku temelji se na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

24. Zbog navedenog, temeljem odredbe članka 368. st. 1. i čl. 373. st. 3.  ZPP-a, valjalo je presuditi kao u ovoj drugostupanjskoj presudi.

 

U Splitu 11. svibnja 2023.