1                        Poslovni broj: 11 Gž-197/2022-3

 

Poslovni broj: 11 Gž-197/2022-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. b. d.d. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. B.., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & P. iz Z., protiv tuženice M. J. iz P.-P.. OIB: ..., zastupane po punomoćniku V. P., odvjetniku iz P.-P., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-779/2019-46 od 13. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-779/2019-46 od 13. prosinca 2021.,

 

- djelomično potvrđuje u točki I izreke u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu tuženica isplati iznos od 225,46 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tužitelja za EUR na dan plaćanja,

 

- djelomično preinačuje u preostalom dijelu u točki I izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženici M. J. isplatiti tužitelju E. & S. b. d.d. R. iznos od 5.045,37 EUR*/38.014,34 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.799,39 EUR / 28.626,50 kn od 19. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o    j e

 

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II izreke i u dijelu točke III izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 663,61 EUR/5.000,00 kn i rješava:

 

Nalaže se tuženici M. J. naknaditi tužitelju E. & S. b. d.d. R. trošak postupka u iznosu od 2.333,80 EUR/17.584,25 kn, u roku od 15 dana.

 

II. Nepobijani dio točke III izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova iznad dosuđenih, ostaje neizmijenjen.

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženici isplatiti mu iznos od 5.270,83 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tužitelja za EUR na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 4.024,85 EUR od 19. veljače 2016. do isplate. 

 

2. Istom presudom u točki II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, dok je točkom III izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn, a tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova iznad dosuđenog iznosa.

 

3. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu u odbijajućem dijelu i u odluci o troškovima zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica kao univerzalna nasljednica iza pokojnog N. H. isplati utuženi iznos temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404666-5107488439 od 8. lipnja 2012. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a koji Ugovor je s tužiteljem kao davateljem kredita sklopio prednik tuženice N. H. kao korisnik kredita.

 

7. Prvostupanjski sud navodi da su među strankama bile sporne sve okolnosti bitne za presuđenje, a nakon ocjene svih provedenih dokaza utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da su tužitelj kao banka i N. H. kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelj N. H. isplatio novčani iznos od 4.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužitelja na dan puštanja kredita u tečaj, a koji kredit se N. H. obvezao vratiti u 48 mjesečnih anuiteta, time da je ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 112,73 EUR u protuvrijednosti kuna i da dospijeva svakog prvog u mjesecu,

 

- da je zadnja uplata anuiteta temeljem gore navedenog ugovora o kreditu izvršena 5. siječnja 2013., a do tada je uplaćen iznos od 699,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

 

- da je korisnik kredita N. H. umro 10. prosinca 2012., a temeljem rješenja o nasljeđivanju tuženica je utvrđena njegovom jedinom nasljednicom,

 

- da je visina vrijednosti imovine koju je tuženica naslijedila iza pokojnog N. H. viša od utuženog iznosa,

 

- da je tužitelj tuženici kao nasljednici korisnika kredita otkazao Ugovor o kreditu 18. lipnja 2016.,

 

- da je dug na dan otkaza Ugovora o kreditu (18. lipnja 2016.) prema izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja iznosio 5.270,83 EUR u protuvrijednosti kuna, od čega se 4.024,85 EUR u protuvrijednosti kuna odnosi na glavnicu, dok se preostali iznos odnosi na kamatu,

 

- da je prvi neplaćeni anuitet dospio na naplatu 1. veljače 2013., te da je zastara u odnosu na taj anuitet nastupila 2. veljače 2016., dok je ugovor o kreditu tužitelj otkazao 18. veljače 2016., odnosno nakon nastupa zastare prvog neplaćenog anuiteta

 

na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije mogao otkazati Ugovor o kreditu zbog neispunjenja tim ugovorom preuzete obveze jer je 2. veljače 2016.  istekao zastarni rok za prvi neplaćeni anuitet, pa tužitelj nije mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze nakon isteka tog zastarnog roka, posljedično čemu tužitelj nije mogao otkazati Ugovor o kreditu niti učiniti dospjelom cjelokupnu tražbinu, čije ispunjenje zahtijeva u ovom postupku, zbog čega je prvostupanjski sud odlučio kao u toč. I izreke prvostupanjske presude.

 

8. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud donio je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

 

9. Pobijajući prvostupanjsku presudu tužitelj u žalbi navodi da su otkazom ugovora o kreditu 18. veljače 2016. dospjeli svi do tada nedospjeli anuiteti, zbog čega se na iste sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) primjenjuje petogodišnji zastarni rok, dok za anuitete koji su dospjeli do otkaza ugovora o kreditu vrijedi trogodišnji zastarni rok koji je prekinut podnošenjem tužbe. Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da u slučaju da ugovor o kreditu nije bio otkazan, da bi u zastari bila svega dva neplaćena anuiteta koji su dospjeli 1. veljače 2013. i 1. ožujka 2013., dok bi za sve ostale neplaćene anuitete zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe, odnosno 31. ožujka 2016. Stoga smatra da nije nastupila zastara njegove cjelokupne tražbine niti pojedinih anuiteta koji su dospjeli unutar tri godine od podnošenja tužbe. Obzirom da prvostupanjski sud nije dao uvjerljive razloge za svoju odluku, tužitelj smatra da se pobijana presuda ne može ispitati, pa da je time ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9.1. Prije svega, valja navesti da tužitelj pobija prvostupanjsku presudu ne navodeći u kojem dijelu, pa je ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 1. ZPP ispitao istu u dijelu u kojem tužitelj nije uspio u sporu, pa kako tužitelj nema pravni interes pobijati dio  točke III izreke kojom je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa, to je ovaj sud uzeo da taj dio izreke nije pobijan žalbom tužitelja, posljedično čemu je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

 

10. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

11. Međutim, zbog potpuno pogrešnog pravnog pristupa institutu zastare potraživanja, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

11.1. Naime, prvostupanjski sud, kada ocjenjuje prigovor zastare, pogrešno zaključuje da tužitelj nije mogao osnovano otkazati ugovor o kreditu nakon što je nastupila zastara za prvi neotplaćeni (najstariji) anuitet, te da posljedično tome nije mogao učiniti dospjelom cjelokupnu tražbinu čije ispunjenje zahtijeva u ovom postupku.

 

11.2. Ugovorom o kreditu između prednika tuženice i tužitelja ugovorena je otplata kredita u anuitetima. Obzirom na to, tražbina tužitelja prema predniku tuženice, a sada prema tuženici, po osnovi plaćanja anuiteta imala je svojstvo povremenih potraživanja koje zastarijeva u roku od 3 godine temeljem odredbe čl. 226. st. 1. i 2. ZOO. Međutim, kako tuženica nije uredno, u ugovorenim rokovima otplaćivala anuitete, došlo je do raskida Ugovora o kreditu i dospijeća cjelokupne tražbine po osnovi tog Ugovora. S tim u vezi, valja navesti da se potraživanje tužitelja sastoji od duga po Ugovoru o kreditu koji je dospio prije raskida ugovora o kreditu 18. lipnja 2016. (svi anuiteti osim zadnjeg anuiteta od 1. srpnja 2016.) i duga koji je dospio raskidom Ugovora (anuitet od 1. srpnja 2016.), time da se na potraživanje koje je dospjelo prije dana raskida Ugovora o kreditu primjenjuje rok zastare iz čl. 226. ZOO, jer je ugovorena otplata kredita u anuitetima (čl. 7. ugovora o kreditu), i za to potraživanje zastara počinje teći od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta do podnošenja tužbe, a na potraživanje koje je dospjelo samim raskidom ugovora o kreditu (anuitet od 1. srpnja 2016.)  primjenjuje se opći rok zastare propisan čl. 225. ZOO.

11.3. Obzirom na izneseno, u konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, do podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu (30. ožujka 2016.) temeljem odredbe čl. 226. ZOO u zastari su dva anuiteta u iznosima od po 112,73 EUR, a koji su dospjeli na naplatu 1. veljače i 1. ožujka 2013. Međutim, protivno stajalištu suda prvog stupnja, preostala tražbina tužitelja nije u zastari jer je prvi slijedeći anuitet dospio na naplatu 1. travnja 2013., pa kako je tužba podnesena 30. ožujka 2016., to nije protekao rok od 3 godine za taj anuitet, a niti za preostale anuitete dospjele prije otkaza Ugovora o kreditu, niti pak je protekao rok od 5 godina za anuitet s rokom dospijeća 1. srpnja 2017., koji je dospio na naplatu danom raskida Ugovora o kreditu.

 

12. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP žalbu tužitelja djelomično prihvatiti i djelomično odbiti, te odlučiti kao što je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

 

13. Zbog (djelomičnog) preinačenja prvostupanjske presude valjalo je preinačiti i odluku o troškovima. Obzirom da tužitelj u ovom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, to je valjalo odluku o troškovima donijeti temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP.  Tužitelju je stoga valjalo priznati trošak sastava tužbe temeljem odredbe Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 1.250,00 kn), trošak sastava podnesaka od 7. lipnja 2016., 8. rujna 2016. i 31. kolovoza 2020. temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife za svaki od tih podnesaka 1.000,00 kn uz pripadajući PDV, odnosno ukupni iznos od 3.750,00 kn, trošak zastupanja na ročištima 14. lipnja 2016., 24. svibnja 2017., 30. srpnja 2020., 4. veljače 2021., 28. listopada 2021., za svako ročište iznos od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV, odnosno ukupno 6.250,00 kn. Tužitelj ima pravo i na trošak sastava žalbe od 7. lipnja 2017. u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 1.250,00 kn), te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 757,00 kn, sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 752,00 kn i na sudsku pristojbu na žalbu protiv pobijane presude u iznosu od 1.504,00 kn. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troškova iz ovog stadija postupka u iznosu od 15.513,00 kn.

 

13.1. Konačno, kako je tužitelj u pretežitom dijelu uspio u ovom žalbenom postupku, to je istom valjalo temeljem odredbe Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife priznati na ime troška sastava žalbe zatraženi iznos od 1.250,00 kn i sudsku pristojbu na žalbu temeljem Tbr. 3. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj: 118/18. i 92/21.) u iznosu od 821,25 kn, odnosno, u ukupnom iznosu od 2.071,25 kn. Stoga je tužitelju obzirom na njegov uspjeh u pretežitom dijelu temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP ovaj sud priznao ukupni parnični trošak u iznosu od 17.584,25 kn, posljedično čemu je o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao u točki I izreke rješenja kao sastavnog dijela ove drugostupanjske presude.

 

14. Nepobijani dio točke III izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova iznad dosuđenih, ostao je neizmijenjen.

 

U Varaždinu 11. svibnja 2023.