1

Poslovni broj: 27 Gž-512/2023-2

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-512/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. u. z. o., Z., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u R., protiv tuženice K. M., G., i tuženice A. J., G.,  zastupanih po punomoćnici D. C., odvjetnici u G., radi regresa, odlučujući o žalbi tuženica izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Povrv-238/2015-36 od 17. veljače 2023. dopunjene pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-238/2015-42 od 10. ožujka 2023., na sjednici vijeća 11. svibnja 2023.

 

p r e s u d  i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženica kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Povrv-238/2015-36 od 17. veljače 2023., dopunjena pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-238/2015-42 od 10. ožujka 2023., u cijelosti.

 

II. Tuženicama se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. F. poslovni broj Ovrv-280/2015 od 22. rujna 2015. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženicama naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.737,84 EUR/13.093,72 kn.

 

1.1. Pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-238/2015-42 od 10. ožujka 2023. dopunjena je citirana presuda na način da je pod točkom I. izreke rješenja naloženo tuženicama solidarno tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 343,73 EUR/2.589,87 kn (trošak ovršnog postupka – napomena ovog suda), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbijen (točka II. izreke rješenja). Točkom III. izreke rješenja naloženo je tuženicama trošak postupka dosuđen točkom II. izreke presude poslovni broj Povrv-238/2015-36 od 17. veljače 2023. naknaditi solidarno.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobijaju tuženice u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu te ukinuti platni nalog i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženica.

 

4. Žalba tuženica nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu regresnog potraživanja u iznosu od 22.189,98 kn, koji iznos je platila C. o. d.d. kao član tužitelja oštećenici A. M. s osnova naknade štete iz prometne nesreće prouzročene dana 15. kolovoza 2010. od strane prednika tuženica I. M., kao vozača neosiguranog  motocikla koji se sudario sa osobnim automobilom kojim je iz suprotnog smjera upravljala A. M., temeljem odredbe čl. 29. tada važećeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine", broj 151/2005, 36/2009 i 75/2009, dalje: ZOOP).

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

 

- da je nesporno otac tuženica pok. I. M. skrivio prometnu nesreću vozeći neosigurani motocikl marke „Honda“ u svom vlasništvu, u kojoj je nastala šteta na automobilu marke „Peugeot“, na način da se I. M. nije kretao blizu desnog ruba kolnika na cesti na kojoj nije bila označena središnja crta, a što je bio dužan u skladu s čl. 47. st. 2. tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine", br. 67/08 i 48/10), a što proizlazi iz zapisnika o očevidu od 15. kolovoza 2010., iskaza saslušanih svjedoka A. M. (ranije J.) i Z. M. te nalaza i mišljenja prometnog vještaka,

 

- da iz dopisa (zahtjeva za refundaciju iznosa) C. o. d.d. tužitelju proizlazi da je dana 24. rujna 2010. oštećenici A. J. (sada M.) isplaćena šteta nastala od neosiguranog vozila u iznosu od 20.172,71 kn, te naplaćena obrađivačka pristojba u iznosu od 2.017,27 kn,

 

- da je dana 6. listopada 2010. tužitelj platio C. o. d.d. iznos od 22.189,98 kuna,

 

- da iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika M. F. broj O-671/12, UPP-OS-292/12 od 11. srpnja 2012. proizlazi da su nasljednice pok. I. M. njegove kćeri A. J. i K. M., ovdje tuženice,

 

- da je prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka na osobnom vozilu oštećenice A. M. nastala šteta u visini troška popravka u ovlaštenom servisu u iznosu od 20.172,71 kn,

 

te ocjenjujući neosnovanim:

 

- prigovor promašene pasivne legitimacije, jer odgovornost tuženica za dug ostavitelja proizlazi iz odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013 i 33/2015, dalje: ZN), pri čemu nije odlučno što su u vrijeme nesreće bile maloljetne, jer su prava i obveze sukladno čl. 4. st. 2. ZN-a stekle nasljeđivanjem kao univerzalni sukcesori,

 

- prigovor da izvod iz otvorenih stavki tužitelja nije vjerodostojna isprava, jer isti sadrži sve podatke propisane odredbom čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj: 112/2012, 25/2013 i 93/2014),

 

- prigovor da tužitelj mora imati ovršnu ispravu kojom je utvrđena obveza njihovog prednika, da bi mogao zahtijevati ispunjenje prednikove obveze od njih kao zakonskih nasljednica, jer su tuženice naslijedile obveze svog oca, a ne njegovu procesnu ulogu, njihova obveza je izvorna i vezana isključivo uz njih kao dužnice u obveznom odnosu, te proizlazi iz samog zakona,

 

- prigovor zastare, jer je tužitelj regresno pravo stekao danom plaćanja štete 6. listopada 2010., pa imajući u vidu da je prijedlog za ovrhu, a čijim je podnošenjem sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO) prekinuta zastara, podnesen javnom bilježniku dana 18. rujna 2015., to je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a),

 

zaključuje da tužitelj sukladno odredbama čl. 1069. st. 1. ZOO- a te čl. 29. st. 1. i 5. ZOOP-a ima pravo potraživati iznos štete koju je platila C. o. d.o.o. oštećenici A. M., slijedom čega je u cijelosti održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

7. Tuženice u žalbi prvenstveno ističu bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a, koju povredu obrazlažu tvrdnjom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su nejasni i nepotpuni. Tuženice i u žalbenom stadiju postupka osporavaju izvodu iz otvorenih stavki svojstvo vjerodostojne isprave, radi čega nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o ovrsi. Smatraju da tužitelj, da bi mogao tražiti ispunjenje tražbine od njih, treba imati ovršnu ispravu kojom je utvrđena takva obveza, pri čemu ističu da tužitelj za života njihovog prednika nije pokrenuo nikakav ovršni ili parnični postupak protiv njihovog prednika. Mišljenja su da nasljednici odgovaraju za postojeće novčane tražbine, a ne za tražbine proizašle iz odgovornosti prednika tuženica za nastalu štetu, a čija odgovornost još uvijek nije utvrđena. 

 

8. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženica, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), te nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlažu tuženice u svojoj žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Suprotno žalbenim navodima tuženica, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, a što navodima žalbe nije dovedeno u sumnju. Neosnovano tvrde tuženice da je za primjenu pravila o regresu potrebno postojanje pravomoćne odluke nadležnog suda kojom je utvrđena obveza štetnika za naknadu štete.

10. Naime, kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je oštećenici šteta plaćena 24. rujna 2010.,  to je regresna obveza dospjela za života prednika tuženica I. M. (isti je umro 2012. – napomena ovog suda) te je prednik tuženica odgovoran za štetu koju je isplatio tužitelj, a kako je to i utvrđeno u prvostupanjskom postupku (prvostupanjski sud je u ovom postupku utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze, štetnika, štete i protupravnosti, pri čemu valja istaknuti da tuženice nisu osporavale činjenicu da je njihov prednik I. M. uzrokovao predmetnu prometnu nesreću niti su osporavale nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena visina štete). Odgovornost tuženica kao zakonskih nasljednica pok. I. M. temelji se na odredbi čl. 139. st. 1. ZN-a, te su iste kao univerzalni sukcesori (čl. 4. i 5. ZN-a) odgovorne za obvezu pokojnog prednika, a koja regresna obveza je nastala i dospjela isplatom naknade štete oštećenici 24. rujna 2010. Stoga su i prema stavu ovog suda ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 29. st. 5. ZOOP-a.

 

11. Tuženice i u žalbenom postupku ističu da izvadak iz otvorenih stavki tužitelja, na temelju kojeg je predloženo određivanje ovrhe, nije vjerodostojna isprava iz čl. 31. Ovršnog zakona, radi čega nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o ovrsi. Međutim, bez obzira na to jesu li isprave na temelju kojih je predloženo određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave to i bile u smislu odredbe čl. 31. Ovršnog zakona, kada je javni bilježnik donio rješenje na temelju vjerodostojne isprave u kome je sadržan platni nalog kojim je naložena isplata utuženog iznosa, a povodom prigovora tuženica zahtjev iz platnog naloga prešao u parnicu, u kojoj se odlučuje o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja prema tuženicama, tada je pitanje vjerodostojnosti tog izvatka postalo irelevantno, jer je u postupku nastavljenom kao parničnom (kao povodom prigovora protiv platnog naloga) zadatak suda odgovoriti na pitanje je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije, a ne više utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženica neosnovani.

 

12. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a ocijenio prigovor zastare neosnovanim, ali je početak roka zastare pogrešno računao od dana 6. listopada 2010. (kao dana kada je tužitelj platio Croatia osiguranju d.d. utuženi iznos po njezinom zahtjevu za refundaciju), no međutim isto nije od utjecaja na pravilnost zaključka suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, u ovom konkretnom slučaju potraživanje tužitelja temelji se na zakonskoj subrogaciji iz odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a, a kojom je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, te prema shvaćanju ovog suda regresni zahtjev tužitelja prema tuženicama kao pravnim sljednicama štetnika (vlasnika neosiguranog vozila – motocikla) za iznos isplaćen oštećenici zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a, time da se početak roka računa od dana isplate novčane naknade oštećenici A. M. (24. rujna 2010.). Navedeno shvaćanje sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju odluka, primjerice Rev-1409/2017 od 14. lipnja 2017., Rev-1763/2012 od 11. svibnja 2016., Rev x-899/2011 od 6. lipnja 2012. i dr., kao i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. lipnja 2009.

 

13. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, za koju tuženice sadržajno ne iznose žalbene razloge, po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je pravilno utvrdio visinu sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 i 126/2022), utvrdivši tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.737,84 EUR-a/13.093,72 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, trošak predujma za provedeno vještačenje, te trošak izrade fotoelaborata i trošak svjedoka.

 

14. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženica kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

15. Tuženicama nije priznat trošak žalbenog postupka jer nisu uspjele sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

16. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu, 11. svibnja 2023.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                                     Sanja Bađun v.r.