Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj 6 Gž-923/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj 6 Gž-923/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. O. iz S., OIB …, zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici iz S., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB …, zastupanog po Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-55/2021-25 od 1. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika P. b. Z. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-55/2021-25 od 1. lipnja 2022.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika P. b. Z. d.d. za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 232,26 eur/ 1.750,00 kn[1].
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj … kojeg su 18. rujna 2006. sklopili tužiteljica i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 12.198,40 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka II. izreke) te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.687,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2022. do isplate (točka III izreke).
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 1.750,00 kn.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i za isplatu iznosa od 12.198,40 kn na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužiteljice i tuženika 18. rujna 2006., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 13.544,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba čl. 7. tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u kolektivnom sporu.
5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.
6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 13.544,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanjima, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Nadalje je utvrđeno da je zbog valutne klauzule tužiteljica platila više 12.198,40 kn.
8. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.
9. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.
10. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.a i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio i dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 12.198,40 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.
11. Na žalbene navode tuženika koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
12. Neosnovano navodi tuženik da je prvostupanjski sud nije uzeo u obzir iskaz svjedokinje M. M.. Naime, ta svjedokinja nema neposrednih saznanja o kreditu tužiteljice pa je osnovano njen iskaz cijenjen u skladu s svim drugim izvedenim dokazima.
13. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 121/21 – dalje: ZOO), i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., pa da je tužba podnesena (19. veljače 2021.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka.
14. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.
15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 12.198,40 kn prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.
16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.
17. Na žalbene navode tuženika glede tzv. „negativnih“ vrijednosti valja reći da sud prvog stupnja pri obračunu osnovano nije uzeo u obzir tzv. „negativne“ vrijednosti, jer te iznose tužiteljica nije stekla.
18. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica je uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.
19. Neosnovano tuženik pobija dosuđeni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 625,00 kn, a odvjetnička vježbenica kod njene punomoćnice je pristupila na ročište na kojemu je presuda objavljena.
19.1. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosuđen zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.
20. Na žalbene navode glede dosuđenih iznosa sudskih pristojbi je za reći da su isti neosnovani. Naime, tužiteljica je sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 250,00 kn platila 19. veljače 2021. (uplatnica list 27 spisa), dok obveza plaćanja pristojbe na presudu nastaje, sukladno odredbi čl. 4. t. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 – dalje: ZSP) tek kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke. Ukoliko tužiteljica ne bi podmirila sudsku pristojbu na presudu sud prvog stupnja će postupiti sukladno ovlasti iz čl. 28. ZSP.
21. Zbog svega navedenog je kao neosnovana odbijena žalba tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.
22. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i čl.154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer žalba tuženika nije osnovana.
23. Valjalo je stoga odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 16.817,93 kn.
U Velikoj Gorici 11. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor, v.r.
[1] fiksni tečaj konverzije 7,53450
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.