- 1 -              Rev 1765/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1765/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., po generalnoj punomoći Su-3762/08, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4972/18-2 od 4. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5719/17-36 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I              Revizija tuženika se u odnosu na prvo pitanje prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1317/2016-2 od 4. prosinca 2018. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II              Revizija tuženika se u odnosu na drugo i treće pitanje odbacuje kao nedopuštena.

 

III              O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica stana pobliže opisanog izrekom presude, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnica tog stana (stavak I. izreke). Tuženiku je ujedno naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 32.697,50 kn (stavak II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke), a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (stavak II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je pobijanu presudu preinačiti, a podredno obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, sve uz obvezu tužiteljice da mu nadoknadi troškove revizijskog postupka.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, dok ista djelomično nije dopuštena.

 

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva stana u Z., površine 26 m2.

 

7. Polazeći od utvrđenja:

 

- da su tužiteljica i B. S. predmetnu nekretninu kupile 7. srpnja 1981.,

 

- da je B. S. suvlasnički dio predmetne nekretnine tužiteljici darovala 12. prosinca 1983.,

 

- da je prednik tužiteljice tu nekretninu kupio od M. L. 5. studenoga 1980., a M. L. da je istu kupila od F. P. 18. listopada 1974.,

- da je F. P., kao kupac, prijepornu nekretninu stekao na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 29. travnja 1968. s građevinskim poduzećem G., koje poduzeće je u tom pravnom poslu zastupalo poduzeće S. iz Z.,

 

- da je u vrijeme sklapanja potonjeg pravnog posla ta nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom upravljanja Općine R.,

 

- da je danas predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao kčbr. 32937/2 gradilište površine 2500 m2, kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine N. Z.,

 

drugostupanjski sud, utvrdivši dokazanom činjenicu da se tužiteljica još od 1981. godine nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, bez obzira na to što se u vrijeme posjedovanja ne računa vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. (jer je odredbom članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 93/91 – dalje: ZOVO) bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću, što je propisano i izmijenjenom odredbom članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP), smatra da su u svakom slučaju u trenutku donošenja prvostupanjske presude bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću u smislu odredbe članka 159. stavak 2. i 4. ZVDSP, jer je do tada protekao dvadesetogodišnji rok neprekidnog samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine.

 

7.1. Pritom je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika otklonjen pozivom na predmnijevu iz članka 362. stavak 1. ZVDSP, budući da tuženik suprotno nije dokazao. Tim više što je utvrđeno da je prvi ugovor u nizu stjecanja predmetne nekretnine za prodavatelja sklopilo poduzeće S., koje poduzeće je od 1. siječnja 1966. do 31. prosinca 1975. gospodarilo (stambenim) fondom u društvenom vlasništvu i imalo ovlaštenje prodavati zgrade u društvenom vlasništvu.

 

7.2. Prigovor tuženika da tužiteljica raspolaže dokumentacijom iz koje je razvidan neprekinuti slijed izvanknjižnih stjecanja prijeporne nekretnine, pa da nema pravni interes za tužbu za utvrđenje, sud u pobijanoj odluci otklanja uz obrazloženje da tužiteljica, koja tužbeni zahtjev temelji na činjenici izvornog stjecanja prava vlasništva, koje nije uspjela upisati u zemljišnoj knjizi, u svakom slučaju ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje u smislu odredbe članka 187. stavak 1. i 2. ZPP.

 

11. Tuženik u reviziji naznačuje sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Da li poštenje posjednika koji tvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine temeljem odredbe članka 159. ZVDSP prestaje onog trenutka kada mu je u parnici radi utvrđenja prava vlasništva te nekretnine tuženik uručenjem odgovora na tužbu osporio tužbeni zahtjev, te da li do upuštanja tuženika u parnici radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću mora proteći rok iz članka 159. stavak 4. ZVDSP?

 

2. Da li je dopušteno u slučajevima kada tužitelj raspolaže dokumentacijom koja nije dostatna za uknjižbu, ali je dostatna za pokretanje zemljišnoknjižnog ispravnog postupka, provoditi parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva te iste nekretnine imajući u vidu da je člankom 19. stavkom 1. ZPP propisano da će se parnični postupak obustaviti ako sud utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka i da je temeljem odredbe članka 187. ZPP kod parnica radi utvrđenja posebna procesna pretpostavka dokazivanje pravnog interesa za vođenje takvog postupka, dok je odredbom članka 288. stavak 2. ZPP istog Zakona predviđeno kako će sud odbaciti tužbu ukoliko utvrdi da takav pravni interes ne postoji?

 

3. Da li je nositelj prava korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem zemljištu je izgrađena zgrada prije 01.01.1997.g. koja nije upisana u zemljišne knjige pasivno legitimiran u parnicama radi utvrđenja prava vlasništva na pojedinim stanovima u takvoj zgradi, osobito u situaciji kada nositelj prava korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu nije bio sudionik niti jednog od pravnih poslova na kojem navodni stjecatelj, odnosno tužitelj temelji zakonitost svog posjeda, a imajuću u vidu odredbu članka 368. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o pravnom sjedinjenju zemljišta u društvenom vlasništvu i neupisane zgrade na takvom zemljištu, prema kojoj vlasnik takve zgrade postaje vlasnik zemljišta na način opisano u istoj odredbi?“

 

12. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja, tuženik u odnosu na prvo pitanje navodi da je riječ o pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda (prema kojoj je sud poštenje tužiteljice računao sve do donošenja prvostupanjske presude) utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Tako je primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005. i Revx-1188/11-2 od 7. veljače 2012. zauzeo shvaćanje da poštenje onog koji tvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću samostalnim posjedovanjem sporne stvari kroz zakonom propisano vrijeme prestaje onog trenutka kada je istome osporen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, odnosno onoga trenutka kada je uručen odgovor na tužbu od strane tuženika u takvoj parnici.

 

12.1. U odnosu na drugo pitanje tuženik se pozvao na pravomoćnu prvostupanjsku presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-455/2004-53 od 11. svibnja 2015., u kojoj je parnični postupak po tužbi za utvrđenje prava vlasništva obustavljen, uz obrazloženje da je postupak potrebno nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka.

 

12.2. Zaključno, u odnosu na treće pitanje, tuženik ističe kako je odluka drugostupanjskog suda i u odnosu na navedeno pitanje utemeljena na shvaćanju koje odstupa od shvaćanja koje je o istom pitanju zauzeo revizijski sud. Tako je u odluci broj Rev-450/10-2 od 4. prosinca 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske, ukidajući obje nižestupanjske presude u tom predmetu, sudovima dao jasnu uputu da je sporni pravni odnos, kada je riječ o zgradi koja je postojala 1. siječnja 1997. (na dan stupanja na snagu ZVDSP) i koja je bila izgrađena na zemljištu u društvenom vlasništvu, ali nije bila upisana u zemljišnim knjigama, potrebno raspraviti u smislu odredbe članka 368. stavak 1. ZVDSP, prema kojoj vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljišnoknjižnoj čestici na kojoj je izgrađena zgrada upisom zgrade uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu.

 

13. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je u pobijanoj odluci, ne računajući u rok stjecanja predmetne nekretnine dosjelošću vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. (članak 388. stavak 4. ZVDSP), trajanje posjeda tužiteljice ograničio na vrijeme donošenja prvostupanjske presude, pa je tako, imajući na umu kvalitetu posjeda tužiteljice (zakonit, istinit i pošten posjed), zaključio da su prije donošenja prvostupanjske presude bile ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe članka 159. stavak 2. i 4. ZVDSP.

 

13.1. Imajući na umu da je ovaj sud, na prvoj sjednici Građanskog odjela (1/19) održanoj 14. veljače 2019., pod brojem Su-IV-56/19-2, zauzeo shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, pobijana odluka u odnosu na pitanje trenutka mjerodavnog za ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću odstupa od shvaćanja revizijskog suda, pa je to pitanje važno ne samo za odluku u sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

13.2. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. listopada 2008., računajući trajanje posjeda na način na koji ga je računao drugostupanjski sud, ne bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe nije protekao dvadesetogodišnji rok iz članka 159. stavka 2. i 4. ZVDSP.

 

13.3. Naime, sud je računajući rok na taj način pošao od toga da je u konkretnom slučaju riječ o nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, slijedom čega se u rok za njezino stjecanje dosjelošću ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana (članak 388. stavak 4. ZVDSP).

 

13.4. Međutim, imajući na umu da je izvornom odredbom članka 388. stavak 4. ZVDSP, kada je taj Zakon stupio na snagu (1. siječnja 1997.), bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću tih nekretnina računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, da je ta odredba bila na snazi sve dok je Ustavni sud Republike Hrvatske nije ukinuo svojom odlukom od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99), ovaj je sud već zauzeo shvaćanje o tome da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba. U odnosu na prava stranaka koja su stečena na temelju te (ukinute) zakonske odredbe izjasnio se na isti način i Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda (primjerice Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 i dr.), a ono što je za taj sud bitno jest to da je do izvornog stjecanja prava vlasništva (dosjelošću) došlo u vrijeme kada je izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP bila na snazi te pod uvjetom da u odnosu na prijepor ne postoje drugi suprotstavljeni pravni interesi.

 

13.5. Kako je sud u pobijanoj odluci pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja da se već zbog toga što je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja ne računa i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., činjenično stanje potrebno za pravilnu odluku o tome jesu li na dan 6. listopada 2008. (dan podnošenja tužbe), bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću – postoje li u odnosu na spornu nekretninu pretenzije trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama tužiteljice i je li do izvornog stjecanja prava vlasništva došlo u vrijeme kada je izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP bila na snazi – ostalo je nepotpuno utvrđeno.

 

14. S obzirom na navedeno nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP istu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako je to navedeno pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

14.1. U nastavku postupka sud će, cijeneći pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, voditi računa o pravnim shvaćanjima izraženim u ovoj odluci, ali i o odredbi članka 160. stavak 2. ZVDSP prema kojoj se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

 

15. U odnosu na drugo pitanje, kojim tuženik i dalje preispituje postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje ove tužbe, ocjena je ovog suda da isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer drugačija odluka prvostupanjskog suda, neovisno o tome je li stekla svojstvo pravomoćnosti, nije razlog zbog kojeg bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao dopustiti reviziju.

 

16. Zaključno, ocjena je ovog suda da ni treće pitanje, kojim tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

16.1. Osim što tuženik, postavljajući navedeno pitanje, polazi od činjenica na kojima pobijana odluka nije utemeljena (da on nije bio sudionik niti jednog od pravnih poslova u izvanknjižnom nizu stjecanja predmetne nekretnine, te da bi netko drugi bio vlasnik zgrade u kojoj se sporni stan nalazi i koja je izgrađena do stupanja na snagu ZVDSP), pa time i od pretpostavke da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije primijenio odredbe o pravnom sjedinjenju zemljišta i neupisane zgrade iz članka 368. ZVDSP, ni odluka revizijskog suda broj Rev-450/2010-2 od 4. prosinca 2013. nije donesena u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, tužba u toj pravnoj stvari bila je utemeljena na pravnom poslu kao osnovi stjecanja prava vlasništva cijele nekretnine (trajnog građevinskog objekta), tužitelj u tom predmetu bio je posljednji kupac (stjecatelj), a unatoč prigovoru da je tu zgradu izgradila društveno pravna osoba prije stupanja na snagu ZVDSP, sudovi taj prigovor nisu raspravili, pa s tim u vezi niti prigovor je li sporna nekretnina procijenjena u društveni kapital u postupku pretvorbe. S druge strane, tužiteljica u ovom sporu tvrdi da je izvorno (dosjelošću) stekla pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade (stanu), koja zgrada nije upisana u zemljišnim knjigama, koja je izgrađena na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem tuženik ima upisano pravo korištenja, ali za koju nije utvrđeno da bi na dan 1. siječnja 1997. bila u vlasništvu neke druge osobe.

 

17. Slijedom navedenoga, u odnosu na drugo i treće pitanje, odlučeno je kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja te je revizija tuženika u odnosu na ta pitanja, primjenom odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP, odbačena.

 

18. Odluka sadržana podstavkom III. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. svibnja 2023.

 

              Predsjednica vijeća:

              Renata Šantek, v. r.