Poslovni broj: I Kž-Us-16/2022-4

 

Poslovni broj: I Kž-Us-16/2022-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća, Tomislava Juriše i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. F. zbog kaznenog djela iz članka 295. stavak 1. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2021. broj K-Us-41/2021., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog V. F. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi V. F. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti trgovanje utjecajem iz članka 295. stavak 1. u vezi s člankom 52. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude pa je na temelju članka 295. stavak 1. u vezi s člankom 52. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset). koja je na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje za 2 (dva) sata rada. Na temelju članka 55. stavak 5. KZ/11. rad za opće dobro izvršiti će se samo uz pristanak osuđenika a na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. određeno je da će osuđenik, nakon što nadležnom tijelu za probaciju dade pristanak, rad za opće dobro izvršiti u roku koji to tijelo odredi, vodeći računa o njegovim mogućnostima s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje time da rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11., određeno je da ako se osuđenik u roku od 8 (osam) dana od dana za koji je pozvan, ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja te na temelju članka 55. stavka 8. KZ/11., ako osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti, a ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje nadležno tijelo za probaciju produžit će rok iz članka 55. stavka 6. KZ/11.

 

1.1.              Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje u tekstu: ZKP/08.) naloženo je optuženom V. F. naknaditi trošak kaznenog postupka, na ime podvoznih troškova svjedoka L. V. u iznosu 1.126,02 kn, na ime grafološkog vještačenja u iznosu 1.428,00 kuna te paušalne svote u iznosu 5.000,00 kuna, dakle sveukupno 7.554,02 kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žali se optuženik po branitelju Z. K., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi od  optužbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Optuženik u žalbi ističe da je došlo je do „grubih povreda odredaba materijalnog i procesnog prava“ na štetu optuženika očito upućujući na bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povrede kaznenog zakona. U nastavku će se razmotriti žalbeni navodi koji se odnose na bitne povrede odredaba kaznenog postupka dok će se dio žalbenih navoda koji se sadržajno odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona razmotriti će se u okviru tih žalbenih osnova.

 

6.1. Naime, optuženik ukazuje da su predmet vještačenja (očito grafološkog sačinjenog po samostalnom vještaku za rukopise i dokumente N. M. H., dipl.inž. - list 240-247 i 321) fotokopije „post – it“ papirića pribavljene na nezakonit i nepoznat način od nepoznatih osoba jer u spisu ne postoji isprava ili trag koji ukazuju da su pribavljeni na jedan od načina propisanih Zakonom o kaznenom postupku, dok su po saznanjima obrane nepoznati počinitelj neovlašteno i protupravno za vrijeme odsustva rukovoditelja D. D. ušli njegove prostorije te po vlastitom nahođenju selektivno fotokopirali i manipulirali s dokumentacijom na način da su u dokumentaciju umetnuli sporne „Post – it“ papiriće. Time optuženik ustvari upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/8. ali i na nevjerodostojnost provedenog grafološkog vještačenja o čemu će biti riječi u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.2. Međutim, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je dokumentacija koja je bila predmet grafološkog vještačenja i koja se odnosi na optuženog V. F. oduzeta od prometnog redara T. G. i to na temelju članka 261. stavak 2. ZKP/08. o čemu je sastavljena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj … (list 214 spisa) broj …. (list 198 spisa), dakle sukladno odredbama ZKP/08. pa se u smislu članka 10. stavak 2. točka 3. u vezi s člankom 262. stavak i 5. i 7. ZKP/08. ne radi o nezakonitim dokazima koji se ne mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku.

 

7. Nadalje, optuženik u žalbi ukazuje na povredu odredbe članka 311. stavak 2. ZKP/08. po kojem razlog za izuzeće vještaka postoji i u vezi s osobom koja je zajedno s okrivljenikom zaposlena u istom državnom tijelu ili kod istog poslodavca,  jer je okrivljenik zaposlen u istom državnom tijelu kao i vještakinja i to u MUP-u RH. Optuženik ustvari ponavlja navode iz prijedloga za izdvajanje kao nezakonitog dokaza i to nalaza i mišljenje Centra za kriminalistička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ (dalje u tekstu „Centar“) sačinjenog po vještakinji N. M. H. koji je odbijen rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 8. rujna 2020. broj Kov-Us- 68/19 i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. listopada 2020. broj I Kž-Us-92/2020. (list 260 spisa). Smatra da sud ne smije u svojim odlukama preispitivati volju zakonodavca te proširivati ili ograničavati uvjete okolnosti primjene neke zakonske odredbe. Međutim, osim razloga rješenja Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja ukazati i da termin naveden u članku 311. stavak 2. ZKP/08. „državna tijela“ je širi pojam, koji obuhvaća tijela državne uprave i druga državna tijela a tijela državne uprave normativno su definirana člankom 4. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 66/19.). To su ministarstva i državne upravne organizacije. Nesporno je da je vještakinja N. M. H. zaposlenica C. koji je samostalna ustrojstvena jedinica Ministarstva … Republike Hrvatske, dok je optuženik osuđen u svojstvu načelnika Odjela za sigurnost cestovnog prometa policijske uprave zagrebačke. Radi se o, formalno i po definicija poslova, različitim jedinicama organizacijske strukture Ministarstvo … kao tijela državne uprave, udaljenim u toj mjeri da se u smislu članka 311. stavak 2. ZKP/08. ne može tumačiti na način da su vještakinja i optuženik zaposlenici istog državnog tijela. Stoga, osim utvrđenja Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom dokazu pa tako niti o u primjeni članka 10. stavak 2. točka 3. ZKP/08. valja ukazati da u konkretnom slučaju nije bilo razloga za izuzeće vještaka pa tako nije došlo niti do tzv. relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468 stavak 3. ZKP/08., a na što također suštinski u žalbi upire optuženik.

 

8. Optuženik nadalje u žalbi smatra da je obrazloženje proturječno s izrekom presude te da je samo obrazloženje proturječno i parcijalno u dijelu koji se odnosi na  prekvalifikaciju kaznenog djela iz članka 343. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) u kazneno djelo iz članka 295. stavak 1. KZ/11. Dakle, radi se o žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468 stavak 1. točka 11. ZKP/08. i o povredi kaznenog zakona. Međutim prvostupanjski sud (točka 26.3.) iznosi detaljne, precizne i dostatne razloge zbog kojih smatra da je in concreto KZ/11. blaži za optuženika od KZ/97. i te razloge kao i u odnosu na pravni kontinuitet u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati, što znači da u konkretnom slučaju nije došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka i do povrede kaznenog zakona, na koje upire optuženik u žalbi.

 

9. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi problematizira vjerodostojnost provedenog grafološkog vještačenja i smatra da je predmet vještačenja trebao biti kompletni sadržaj „post – it“ papirića, a ne samo potpis, te da zaključak vještaka da je optuženik vrlo vjerojatno skriptor  četiri sporna potpisa se ne može smatrati pouzdanim i vjerodostojnim.

 

9.1. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju presude (točka 7.5.) pravilno prenosi nalaz i mišljenje vještaka grafologa N. M. H. (list 240-247 spisa te na raspravi 15.listopada 2021.) akceptirajući, prilikom iznošenja razloga, sve okolnosti na koje ukazuje i optuženik u žalbi (točka 17.), a koji se odnose na stupanj vjerojatnosti da je optuženik skriptor potpisa. Pritom valja ukazati da je stupanj vjerojatnosti (prema mišljenju vještaka relativno visok stupanj u pozitivnom dijelu skale mišljenja) između ostalog, prema nalazu i mišljenju vještaka ovisio upravo o činjenici da je vještak imao je na raspolaganju fotokopiju spornih potpisa dok bi se jedino decidirano mišljenje moglo dati na temelju originala spornih potpisa. Vještak je također ukazao da su nesporni potpisi bili relativno zadovoljavajući za potrebe traženog vještačenja dok je optuženik odbio dati nesporni rukopis. Dakle, prvostupanjski sud je nalazu i mišljenju vještaka grafologa dao odgovarajući  dokazni značaj te dovodeći u vezu ostalim izvedenim dokazima i to iskazima svjedoka K. H., L. V. i J. D. osnovano zaključio da je upravo optuženi V. F. potpisnik poruka (točka 17.). U odnosu na žalbene navode da je državni odvjetnik još u istrazi trebao vještaku dati u zadatak vještačenje kompletnog sadržaja poruke, a ne samo potpisa, valja uputiti da nakon iznošenja nalaza i mišljenja vještaka na raspravi 15. listopada 2021. optuženik nije imao primjedbe na provedeni dokaz (list 321) a niti je u tijeku postupka u tom smislu isticao dokazne prijedloge. Isto se odnosi na žalbene navode u pogledu eventualne manipulacije dokumentacijom pri čemu valja ukazati da je vještak naveo da eventualno umetanje potpisa ili manipulacije na papirićima nije moguće utvrditi na fotokopiji što ne utječe na, prethodno navedene, pravilne zaključke prvostupanjskog suda.

 

10. Optuženik u žalbi upućuje da iz iskaza svjedoka J. D. i K. H. proizlazi kako nisu tražili niti poticali optuženog da utječe da se prekršajni postupci u odnosu na njih obustave te da se eventualna osobna poznanstva ne mogu tumačiti kao okolnost koja bi upućivala na počinjenje kaznenog djela od strane optuženika. U odnosu na J. D. (označeno u presudi kao al. 3) optuženik ukazuje da se s istim ne poznaje niti su na bilo koji način neposredno ili posredno komunicirali te smatra da  prvostupanjski sud u obrazloženju presude izvodi pravnu vratolomiju kada povezuje J. D. i policajca H. R.. Također upućuje na kontradiktornost tvrdnji svjedoka K. H. (označeno u presudi kao al. 5) u pogledu zajedničkog rada s optuženikom te zaključuje da se na temelju provedenih dokaza ne može dovesti u neposrednu ili posrednu vezu svjedoke s optuženikom ili njihov utjecaj na optuženika. Međutim, prvostupanjski sud, ispravno prenosi iskaze saslušanih svjedoka J. D. (točka 7.1.), i svjedoka K. H. (točka 7.2.), te dovodeći te iskaze u vezu s iskazom svjedoka D. D. (točka 7.4.), suprotno žalbenim navodima, u pogledu međusobnih veza i poznanstva, ispravno zaključuje, a taj zaključak u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, da je do obustave postupaka došlo upravo zbog traženja optuženika, a ne zbog toga što je D. D. posao obavlja „šlampavo“ ili zato što nije bilo dovoljno podataka za vođenje postupka. Pritom prvostupanjski sud pravilno i logično obrazlaže kojim dijelovima iskaza svjedoka K. H. (točka 23.3) i  D. D. (točka 23.4.) ne poklanja vjeru i zbog kojih razloga.

 

11. Nadalje, optuženik ukazuje da je prema al. 5) izreke presude prekršaj počinjen 17. travnja 2012. godine dok je postupak obustavljen 25. travnja 2012. godine pa je netočno da bi u tom vremenu optuženi autoritetom svoje funkcije počinio predmetno kazneno djelo jer iz priloženih rješenja proizlazi da je optuženik 16. travnja 2012. godine bio raspoređen na niže rangirano radno mjesto policijskog službenika za prevenciju cestovnog prometa u Odjelu za sigurnost cestovnog prometa MUP-a RH. Međutim, prvostupanjski sud (točka 6.) pravilno prenosi sadržaj rješenja MUP-a RH kojim se je regulirao radnopravni status optuženika (list 32, 33 i 34 spisa) te doista (točka 11.) navodi da status optuženika u inkriminiranom vremenu nije bio sporan pritom ponovo ispravno citira sadržaj prethodno navedenih rješenja. Ovdje valja ukazati da je sukladno, al. 5) kao vrijeme počinjenja kaznenog djela naveden travanj 2012. te kao radnja optuženika 17. travnja 2012. Iz navedenog proizlazi da činjenica da je optuženik rješenjem MUP-a RH (list 34 spisa) s danom 16. travnja 2012.  vraćen na niže rangirano radno mjesto nije od relevantnog značaja jer optuženik, a to proizlazi iz dokaza provedenih u spisu, sasvim sigurno zadržao autoritet pozicije radnog mjesta koji je formalno imao dan ranije i kojeg je kao takvog upotrijebio prilikom intervencije.

 

12. U odnosu na subjektivno obilježje kaznenog djela optuženik smatra da isto nije dokazano a niti je sud valjano obrazložio na koji se način kod optuženika manifestirala izravna namjera. Međutim, prvostupanjski sud (točka 20.) obrazlaže, iznoseći dostatne razloge, subjektivno obilježje kaznenog djela u svim relevantnim elementima zaključujući da optuženik postupao s oblikom krivnje koje se naziva izravna namjera i taj zaključak i razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrete ovdje ponavljati.

 

13. Optuženik smatra da je izrečena kazna zatvora od deset mjeseci nerazmjerna vrsti i težini djela, nastalim posljedicama, navodnim postupcima optuženika, njegovim osobnim svojstvima, držanju pred sudom tijekom postupka te dosadašnjoj sudskoj praksi u sličnim ili težim predmetima kao i u razlozima koje utječu na vrstu visinu kazne. Posebno upire na činjenicu da prvostupanjski sud nije cijenio okolnost da je optuženik hrvatski branitelj – dragovoljac Domovinskog rata, obiteljski čovjek, otac maloljetnog djeteta, usklađenog društvenog ponašanja te da je uzoran član društvene zajednice.

 

13.1. Prvostupanjski sud (točka 26.1.) je primjenjujući opće pravilo o izboru vrste i visine kazne kao olakotnu okolnost izrijekom cijenio neosuđivanost u odnosu na dob optuženika (57 godina), protek vremena odnosno činjenicu da je kazneno djelo počinjeno prije gotovo deset godina te da u međuvremenu optuženik nije imao drugih kažnjivih ponašanja. Podatak o obiteljskom statusu optuženika sadržan je u osobnim podacima pa je sudu bio poznat. Također je optuženik V. F. na sjednici optužnog vijeća 16. prosinca 2020. (list 266) naveo da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata. Otegotnih okolnosti sud nije našao (točka 26.2.). Stoga, budući da su sve okolnosti koje optuženik u žalbi navodi sudu bile poznate, bez obzira na to što nisu izričito akcentirane kao olakotne, očito je da su uzete u obzir. Naime, optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, dakle blizu minimuma zapriječene kazne (šest mjeseci kako po članku 343. stavak 2. KZ/97. tako i po članku 295. stavak 1. KZ/11.) i ta je kaznu zatvora na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro. Stoga će i po stavu ovog drugostupanjskog suda upravo izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i zamjena te kazne radom za opće dobro ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. Također će se tom kaznom dostatno izraziti društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i utjecati na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

 

14. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u točki I izreke.

 

U Zagrebu 10. svibnja 2023.