- 1 -              Rev 1202/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1202/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. t. d.o.o. za proizvodnju i distribuciju toplinske energije, K., OIB …, kojega zastupaju punomoćnici J. J., M. B., D. B. i T. H., odvjetnici u K., protiv tuženika A. M., K., OIB …, kojega zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-827/2020-2 od 30. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1031/18 od 15. lipnja 2020., u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-827/2020-2 od 30. listopada 2020. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Povrv-1031/18 od 15. lipnja 2020. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnoga bilježnika, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 3.725,87 HRK i naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.075,00 HRK.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1486/2021-2 od 31. ožujka 2021., zbog pravnoga pitanja: „Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava dužni, sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ br. 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15), plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije?“. Predložio je ovome sudu da nižestupanjske presude preinači.

 

3. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora u ovome postupku za isplatu zahtjev je tužitelja da mu tuženik plati tražbinu na ime fiksnih troškova toplinske energije.

 

7. Drugostupanjski je sud prihvatio ocjenu prvostupanjskoga suda o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva nakon utvrđenja da se tuženik izdvojio iz zajedničkoga toplinskog sustava zgrade te više ne koristi tužiteljevu uslugu isporuke toplinske energije. U obrazloženju presude naveo je da je čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije propisano da je krajnji kupac koji se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, pa zaključuje da bi tuženik bio dužan platiti fiksnu naknadu za utuženo razdoblje samo kada ona ne bi činila sastavni dio ukupnih troškova toplinske energije.

 

8. Ovaj sud je reviziju zbog pravnoga pitanja zbog kojega ju je tužitelj i podnio dopustio s obrazloženjem da se radi o pravnome pitanju koje je „važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanju u odnosu na koje je potrebno preispitati sudsku praksu (pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci ovog suda broj Rev-x 670/11 od 10. studenoga 2011., kao i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o istom pitanju, izneseno u odluci toga suda broj U-III-2774/2003 od 9. veljače 2006.).“

 

9. Tužitelj se, upirući na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, u reviziji pozvao na praksu iz odluke Suda Europske unije od 5. prosinca 2019. broj C-708/17 i C-725/17 (spojeni predmeti).

 

10. Ovaj je sud u rješenju poslovni broj Rev 285/2021-3 od 23. kolovoza 2022.,  već odlučivao o reviziji podnesenoj radi pravnoga pitanja u suštini istoga sadržaja kao što je predmetno, naime, radi pitanja: „Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije kako je to propisano navedenim zakonom ili oni to nisu dužni plaćati?“.

 

11. U obrazloženju navedenoga rješenja navedeno je:

 

„8.1. U stvaranju odgovora na spomenuto pitanje valja poći, prije svega, od shvaćanja prihvaćenog za sličnu situaciju po Sudu Europske unije (četvrtom vijeću) u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD protiv Nikoline Stefanove Dimitrove (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Rajonen sad Asenovgrad, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i „Toplofikacia Sofia” EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova, uz sudjelovanje „Termokomplekt” OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sad, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), u vezi s odbijanjem tih pojedinaca da podmire svoje račune za grijanje. Oni su osporavali primljene račune tvrdeći da, iako se njihova zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, „nisu pristali primati grijanje i ne koriste ga u svojim stanovima“: sporili su (uz ostalo, a za ovaj postupak relevantno) je li u njihovoj situaciji plaćanje isporuke nenaručenog centraliziranog grijanja protivno članku 27. Direktive 2011/83. (koji, naslovljen „Prodaja po inerciji”, određuje: „Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koja se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. /Direktivi 2005/29/EZ(55)/. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.”). To obzirom da bugarski propisi predviđaju da su suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni doprinositi troškovima grijanja iako ga ne koriste u svojem stanu. Odluke u tim predmetima (prema razlozima kojima su obrazložene) donesene su obzirom da pojedinac, potrošač, korisnik u tome sporu prijepornog stana, nije plaćao račune koji su se odnosili na potrošnju energije koju otpuštaju unutarnje instalacije zgrade, odnosno svi vodovi i instalacije za distribuciju i isporuku toplinske energije unutar zgrade (pa i za potrebe grijanja zajedničkih prostora ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima), uključujući vertikalne cijevi za grijanje koje prolaze kroz svaki stan - račune sačinjene prema obračunu potrošnje utvrđene razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom zgrade, a da pritom (u sačinjenju tog obračuna) nije u obzir uzeta količina stvarno otpuštene topline u tom stanu.

 

8.2. Odgovarajući na pitanja (u uvjetima kada je u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, propisom omogućeno prekinuti opskrbu toplom vodom i zabrtviti radijatore u danom stanu):

 

- ostvaruje li potrošač na temelju članka 27. Direktive 2011/83 pravo da ne plaća troškove koji se odnose na isporučenu toplinsku energiju koju nije zatražio?,

 

- dopušta li se člankom 13. stavkom 2. /Direktive 2006/32/ da poduzeće za područno grijanje zahtijeva troškove potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu u zgradama u suvlasništvu, razmjerno grijanom obujmu stanova u skladu s građevinskim projektom, a da pri tome ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u stanu?,

 

- dopušta li se člankom 27. Direktive [2011/83] da nacionalni propis potrošače, vlasnike stanova u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, obvezuje na plaćanje troškova potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu, koju oni nisu naručili, ali koja je isporučena, ako su prestali koristiti toplinsku energiju na način da su uklonili toplinske uređaje iz svojeg stana ili da su na njihov zahtjev zaposlenici poduzeća za područno grijanje tehnički onemogućili toplinski uređaj da otpušta toplinu?,

 

- dovodi li takav nacionalni propis do nepoštene poslovne prakse u smislu /Direktive 2005/29/?,

 

Sud Europske unije je pošao od utvrđenja da u zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, „teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati“ („kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova“): „što se tiče osobito unutarnjih instalacija.(...).proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju“ (stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju),

 

te odlučio, postupajući u granicama svoje ovlasti:

 

- da članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije

 

zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

 

- da članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. Stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

 

9. U Republici Hrvatskoj pitanje plaćanja naknade za toplinsku energiju u slučaju kakav je ovdje, kod izdvajanja krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava, u ovdje spornom razdoblju bilo je uređeno:

 

9.1. Zakonom o tržištu toplinske energije ("Narodne novine", broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15 - dalje: ZTTE-om), i to odredbama čl. 45., prema kojima:

 

- stavak 1., „Iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava...“,

 

- stavak 9., „Krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu“,

 

u svezi sa odredbama čl. 3., kojima su dana značenja izrazima koji se koriste tim Zakonom, pa i značenje: izrazu: (27.) „priključne snage“ koja je „najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću“; izrazu (32.) „toplinske energije“, koja je „proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora“; izrazu (35.) „toplinskog sustava“, koji je „tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije, unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom, a može biti samostalni, zatvoreni ili centralni toplinski sastav“,

 

9.2. odredbom čl. 2. stavka 2. točka 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine", broj 99/14, 27/15 i 124/15), kojom je dano značenje izrazu „ukupni troškovi toplinske energije„ i rečeno da se ovi „sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti

 

distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije“.

 

10. U odredbama iz prethodnog stavka 9., i to prvenstveno u odredbi čl. 45. stavak 9. ZTTE-a, koja je jasna - pa je u svezi sa ostalim navedenim odredbama (glede značenja pojedinih izraza) za primjenu ne treba posebno još i tumačiti, sadržan je jasan odgovor na u reviziji revidenta postavljeno pitanje:

 

Krajnji kupci dužni su nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE-a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije - koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

 

11. Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) - ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja - a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija): to stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

 

12. Takav se odgovor temelji:

 

- na shvaćanju Suda Europske unije, jasno izraženom u navedenim odlukama iz stavka 8., iz smisla kojeg je nedvosmislenim za zaključiti da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se, kao ovdje tuženik, izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

 

- na propisima navedenim u stavku 9., koji se po svome jasnom (pa i pisanom) sadržaju i svojoj intenciji iscrpljuju upravo u smislu prethodno navedenog shvaćanja Suda Europske unije - i odgovaraju tome shvaćanju, a kojima je isto tako nedvosmisleno uređeno (propisano) da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

 

13. Valja pritom primijetiti da tuženik ne može sa uspjehom tvrditi da od plaćanja opisane fiksne naknade koja se odnosi na troškove snage - u onome što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi: u svakome slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova (primjerice: stubišta, kotlovnice, podrumskih ili tavanskih prostora) ili instalacija zgrade (onih ugrađenih u zidove ili podove) topliji je i njegov stan (kao što je topliji i grijanjem drugih stanova u zgradi, ne nužno samo onih sa kojima graniči zajedničkim zidovima) - s time da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, pridonosi (što se ne može relativizirati ili u vrijednosti umanjivati u onome što i tuženik dobiva) očuvanju i zgrade kao cjeline - a time i stana sa njegovom vrijednošću u vlasništvu (pa i kao stana koji bi imao ili sačuvao bar mogućnost ponovno pristupiti grijanju - ako se postrojenje za grijanje sačuva, makar se izdvojio iz toplinskog sustava), pa je time i razumnim (logičnim) odlučiti da taj izdvojeni vlasnik mora (pa i u postizanju načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom, dvostranom odnosu) sudjelovati i u pokrivanju s time u svezi (zbog stjecanja, očuvanja ili zaštite i njegove koristi ili vrijednosti) prouzrokovanih troškova.“

 

12. Dakle, na predmetno pitanje odgovor je da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja, a u skladu s čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije (koju energiju, uostalom, za grijanje stana ili vode niti ne koriste, kako je to prethodno navedeno (supra t. 11. obrazloženja ovoga rješenja). Zato je tuženik dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu.

 

13. Shvaćanje nižestupanjskih sudova iz predmetnih presuda nije u skladu s navedenim shvaćanjem ovoga suda, s tim da je obrazloženje drugostupanjskoga suda zapravo kontradiktorno glede zauzimanja pravnoga shvaćanja o obvezi plaćanja fiksne naknade, jer taj sud najprije ustvrđuje kako bi „tuženik bio dužan plaćati fiksnu naknadu“, ali potom zaključuje da bi ta njegova obveza postojala „samo u slučaju kada ona ne bi činila sastavni dio ukupnih troškova toplinske energije“. Kako je pak u uvodnome dijelu obrazloženja drugostupanjske presude navedeno da je „predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati tražbinu u iznosu od 3.725,28 kn s osnova nepodmirenih dospjelih iznosa za fiksne troškove toplinske energije“, nije jasno zašto je značajno to što su fiksni troškovi sastavni dio nekih drugih troškova, kada je očito u parnici konkretno kvantificirano koliko iznose sami fiksni troškovi te tužitelj potražuje samo te troškove.

 

14. Drugostupanjski sud obrazlaže i da iz isprava na koje se tužitelj pozvao „nije vidljiv obračun tražbine“ pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, te je je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude (t. I. izreke).

 

15. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku ponovno odlučiti o predmetnome tužbenome zahtjevu.

 

16. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 10. svibnja 2023.