- 1 -              Rev 261/2023-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 261/2023-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. H., Z., kojega zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice L. K., Z., koju zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-966/2022-2 od 5. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-725/20 od 25. siječnja 2022., u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

 

„I Utvrđuje se da je pravno nevaljana oporuka koju su dana 01.07.1983. godine sačinili P. i M. T., proglašena 24.10.1994. godine u ostavinskom predmetu O-5737/94, a kojom se za slučaj obostrane smrti ostavitelja sva njihova imovina ostavlja tuženoj L. (T.) K.

 

II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 9.062,50 kuna u roku 15 dana.“.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), dopuštenu joj rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 80/2020-2 od 25. veljače 2020., zbog pravnoga pitanja: „Ako stranci na temelju Zakona o nasljeđivanju pripada pravo na postavljanje konstitutivnog tužbenog zahtjeva radi poništenja oporuke, može li ona pravnu zaštitu ishoditi na način da umjesto takvog tužbenog zahtjeva postavi deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja nevaljanosti (ništetnosti) oporuke, iako iz Zakona o nasljeđivanju ne proizlazi da oporuka može biti ništetna, već samo da se može zahtijevati njezino poništenje?“.

 

3. Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je pravno nevaljana oporuka pobliže opisana u t. I. obrazloženja ove presude. Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev smatraju osnovanim na temelju čl. 69. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 48/78 i 56/00 - dalje: ZN/71), obrazloživši da je za valjanost pisane oporuke pred svjedocima, kakva je predmetna, jedna od pretpostavki i to da oporučitelj oporuku potpiše u prisustvu dva svjedoka, a u postupku je utvrđeno da su oporučitelji oporuku potpisali u prisustvu jednoga svjedoka, a drugi svjedok da se na oporuci potpisao drugom prilikom, nakon smrti jednoga od oporučitelja. S obzirom na žalbene razloge i navode, drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da to što je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev nije važno za odluku o osnovanosti tužbenoga zahtjeva jer je na takav zahtjev u ostavinskome postupku i upućen.

 

7. Bitne tvrdnje kojima tuženica, u okviru dopuštenoga joj revizijskog pitanja, revizijom pobija drugostupanjsku presudu su:

 

- tužitelj je u ostavinskome postupku prigovorio nedostatku u obliku oporuke te je rješenjem taj postupak prekinut i tužitelj je upućen na ovu parnicu;

- tužitelj je zbog prigovora nedostatku u obliku oporuke tražio od suda deklaratornu pravnu zaštitu i sud mu je pružio takvu zaštitu;

- čl. 29. Zakona o nasljeđivanju propisano je da kad izostane pretpostavka valjanosti oporuke koja se odnosi na njen oblik, zainteresiranoj osobi pripada pravo tražiti poništenje oporuke i takav je tužbeni zahtjev konstitutivne naravi, a pravna zaštita koja se ostvaruje podnošenjem takvog tužbenog zahtjeva je konstitutivna pravna zaštita;

- za razliku od toga, deklaratorna pravna zaštita je u Zakonu o nasljeđivanju posve drukčije uređena i vezana je isključivo za čl. 26. toga Zakona, naime, za slučaj izostanka pretpostavki sposobnosti za oporučivanje;

- te su odredbe kogentne naravi te između konstitutivne i deklaratorne pravne zaštite postoje supstancijalne razlike u zakonskome uređenju, a te razlike potječu od različitih razloga nevaljanosti oporuke;

- osim što u konkretnome slučaju tužitelju ne pripada pravo na deklaratornu zaštitu na temelju Zakona o nasljeđivanju, ono mu ne pripada ni prema općim pravilima o deklaratornoj zaštiti, jer za njeno je traženje pretpostavka ili to da je pravo na tu zaštitu propisano posebnim zakonom ili to da tužitelj za nju ima pravni interes.

 

8. Tuženica stoga zaključuje: „Drugim riječima, odgovarajući na dopušteno revizijsko pitanje, trebalo bi zaključiti da onoj stranci kojoj na temelju Zakona o nasljeđivanju pripada pravo na postavljanje konstitutivnog tužbenog zahtjeva radi poništenja oporuke, a ne proizlazi da ta oporuka može biti ništetna, već samo da se može zahtijevati njezino poništenje, ne pripada pravo da pravnu zaštitu ishodi na način da umjesto takvog tužbenog zahtjeva postavi deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja nevaljanosti (ništetnosti) oporuke te da bi tužbu koja sadrži takav zahtjev trebalo odbaciti u skladu s čl. 288. st. 2. ZPP-a.“

 

9. S obzirom na revizijsko pitanje koje je tuženica postavila i navode predmetne revizije, prije svega se ističe da se tuženica, pozivajući se na propise, a što se vidi iz numeracijskih oznaka zakonskih članaka na koje se poziva, pogrešno poziva na konkretne odredbe Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN/03). Naime, s obzirom na to da se radi o oporuci sastavljenoj 1. srpnja 1983. i proglašenoj u ostavinskome postupku 24. listopada 1994., u ovome se postupku, na temelju čl. 253. st. 1. i čl. 254. st. 1. toga Zakona, primjenjuje ZN/71. Ovo je, što se tiče razmatranja postavljenoga pitanja prema razlozima njegove prethodne dopuštenosti i obrazloženju revizijskih razloga, ipak neodlučno, s obzirom na to da je sadržaj relevantnih zakonskih odredbi jednak u oba navedena zakona.

 

10. Osnovano tuženica u reviziji ukazuje na to da su različite posljedice propisane za slučaj nepostojanja sposobnosti oporučivanja i za slučaj nedostatka oblika oporuke kao pretpostavke njene valjanosti. Naime, čl. 64. st. 2. ZN/71 (istovjetnome čl. 26. st. 2. ZN/03) propisano je da je oporuka ništava ako u vrijeme njezinoga sastavljanja oporučitelj nije imao šesnaest godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje, dok je čl. 82. ZN/71 (istovjetnome čl. 29. st. 3. ZN/03) propisano da se zbog nedostatka u obliku oporuke može tražiti njeno poništenje. Iz toga proizlazi da je oporuka koju je sastavio oporučitelj koji nije bio sposoban za rasuđivanje (apsolutno) ništetna, dok je oporuka kojoj nije sastavljena u nekome od propisanih oblika pobojna. Ništetni pravni poslovi, pa tako i ništetna oporuka, ne proizvode pravne učinke koje bi trebali proizvesti da su valjani, a pobojni (čije se poništenje može tražiti, oni relativno ništetni), pa tako i pobojna oporuka, proizvode pravne učinke dok se u sudskom odlukom ne ponište ili dok ne konvalidiraju.

 

11. Međutim, s obzirom na sadržaj revizijskoga pitanja, konkretno onoga njegova dijela u kojem tuženica dovodi u pitanje pravo stranke da „postavi deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja nevaljanosti (ništetnosti) oporuke“, za zaključiti je da tuženica samo ništetnost oporuke izjednačava s njenom „nevaljanošću“. Međutim, i ništetne oporuke, kao i one čije se poništenje može tražiti, pravno su nevaljane. Tako je, uostalom, i s ostalim pravnim poslovima, odnosno, i ništetni i pobojni pravni poslovi pravno su nevaljani. To ZN/71 potvrđuje izrijekom u čl. 67., iznad kojega je naslov „Oblik oporuke kao uvjet za njenu pravovaljanost“, a koji propisuje: „Pravovaljana je ona oporuka koja je sastavljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.“ Isto propisuje i čl. 29. ZN/03. Dakle, oporuka koja nije sastavljena u zakonom propisanome obliku je pravno nevaljana. Zato, kada je prethodno utvrdio da predmetna oporuka ima nedostatak u obliku, prvostupanjski sud ni u čemu nije pogriješio kada je utvrdio da je ona „pravno nevaljana“.

 

12. U ostalome dijelu tuženica pitanjem problematizira tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje oporuke pravno nevaljanom zbog nedostatka u njenu obliku.

 

13. Iz čl. 82. st. 1. ZN/71 doista proizlazi da se zbog nedostatka oblika može tražiti poništenje oporuke. To upućuje na to, kako to obrazlaže i tuženica u reviziji, da osoba koja se poziva na nedostatak oblika oporuke, može od suda tužbom tražiti da se takva oporuka poništi. Stoga se doista može, kako to čini i tuženica u reviziji, s obzirom na opće postupovnopravne odredbe, problematizirati pravo stranke kojoj pripada pravo na konstitutivnu pravnu zaštitu da traži onu deklaratornu. U odgovoru na to pitanje treba poći, što čini i tuženica, od čl. 187. st. 2. ZPP. Njime je propisano da se deklaratorna tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Stoga na revizijsko pitanje valja odgovoriti da svaku deklaratornu tužbu, pa i onu u vezi s nedostatkom oblika oporuke, tužitelj može podići pod pretpostavkama iz čl. 187. st. 2. ZPP, a kako za tužbu u vezi s nedostatkom oblika nije posebno propisano da se podnosi (deklaratorna) tužba za utvrđenje njene nevaljanosti (dapače, propisano je da se „može tražiti poništenje oporuke“) ta se tužba može podnijeti uz sljedeću pretpostavku iz čl. 187. st. 2. ZPP, naime, uz pretpostavku postojanja pravnoga interesa. Zato, općenito govoreći, ako za to ima pravni interes, nije nedopušteno da tužitelj i u vezi s nedostatkom oblika oporuke, podnese tužbu s deklaratornim tužbenim zahtjevom, onim da se utvrdi da zbog toga razloga oporuka nije pravno valjana. Tako je ovaj sud u više odluka nije isključio mogućnost meritornoga odlučivanja o tužbenim zahtjevima za utvrđenje pravne nevaljanosti oporuke zbog nedostatka njena oblika (Rev 2816/1999-2 od 27. svibnja 2003., Rev 161/2000-2 od 3. lipnja 2003., Rev 482/2000-2 od 28. svibnja 2003.).

 

14. S obzirom na navedeni odgovor na revizijsko pitanje, ostaje za ocijeniti kako se on odnosi na pitanje osnovanosti revizije u konkretnome slučaju.

 

15. S tim u vezi odlučno je to što je pravomoćnim rješenjem ostavinskoga suda tužitelj upućen upravo na parnicu s tužbenim zahtjevom kakav je predmetnom tužbom postavio. Zato se tužitelju u konkretnome slučaju ne može odreći pravni interes na podnošenje predmetne tužbe.

 

16. U preostalome sadržaju revizije tuženica osnovanost revizije obrazlaže time što će, ostane li prvostupanjska presuda pravomoćnom, nastati problem zato što je već ranije ista oporuka proglašena nakon smrti jednoga od oporučitelja, P. T., i tako bila pravni temelj za donošenje već pravomoćnoga rješenja o nasljeđivanju prema kojemu je njega naslijedila druga oporučiteljica, M. T., pa proizlazi da je jedna te ista oporuka već jednom konzumirana, a potom (predmetnom prvostupanjskom presudom) utvrđena pravno nevaljanom. Ovom revizijskim navodima i razlozima tuženica, međutim, izlazi iz okvira dopuštenoga joj revizijskoga pitanja, pa u tome dijelu, jer bi to bilo protivno 391. st. 1. ZPP, ovaj sud reviziju nije ispitivao.

 

17. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojega je dopuštena, odlučeno je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP kao u izreci.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.