2 UsI-895/2023-5

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Milki
Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Z. V. iz S.,
R. B. .., protiv tuženika Državnog sudbenog vijeća (OIB: 66951444283;
skraćeno DSV), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi davanja odobrenja za
pokretanje kaznenog postupka protiv suca, 10. svibnja 2023.,

r i j e š i o j e

Odbacuje se tužba u ovom upravnom sporu kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. travnja 2023. podnio tužbu, kojom je osporio zakonitost odluke
tuženika, kojim je odbijen njegov zahtjev za davanje odobrenja za pokretanje
kaznenog postupka protiv sutkinja ovoga suda S. Ć. G. i M. V.
H. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti.

2. Tužba nije dopuštena.

3. U skladu s međunarodnom pravnom stečevinom i regulacijom članka 6.
stavka 1. Konvencije (Europske) za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11,
12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni
ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05.,
1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija), pravo na pravično suđenje, koje u sebi
obuhvaća i pravo na pristup sudu, najvažnije je procesno ljudsko pravo, koje je u
hrvatskom pravnom sustavu sadržano na ustavnoj i zakonskoj razini.

2

2 UsI-895/2023-5

4. Tako, Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98,
113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14, u daljnjem
tekstu: Ustav), u članku 29. stavku 1., a Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj:
28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. i 16/23., u
daljnjem tekstu: ZS), u članku 4. stavku 1., određuje da svatko ima pravo da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim
pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Dakle, navedene
odredbe osiguravaju svakome da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u
vezi sa svojim pravima i/ili obvezama.

5. Ustavotvorac, u članku 19. stavku 2. Ustava, jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

6. Navedena jamstava prava na pravično suđenje primjenjuje se i na sudski
postupak koji se vodi pred upravnim sudom, a koji je, na ustavnoj razini, reguliran
navedenom odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, a na zakonskoj razini, odredbama
Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16).
Izloženo pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske
poslovni broj U-III-1001/07 od 7. srpnja 2010. („Narodne novine“, broj: 90/10.).

7. U nekolicini odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda
Republike Hrvatske, izraženo je pravno shvaćanje prema kojem pravo na pristup sudu,
kao važan aspekt prava na sud koje je jedno od imanentnih pravu na pravično suđenje,
nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o
pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po
samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu
procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do
takve mjere da s time bude narušena sama bit "prava na sud". Takva se ograničenja
također neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi
ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava
koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići (vidi odluku Ustavnog suda broj:
U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010., objavljenu u "Narodnim novinama" broj 126/10.).
Drugačije izneseno, takva ograničenja ne smiju ugroziti ili ograničiti pravo na pristup
sudu na način koji ne bi bio u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, osim kada
takva ograničenja služe da bi se ostvario legitiman cilj te kada postoji proporcionalan
odnos između cilja koji se želi ostvariti i nametnutih ograničenja. Ustavni sud je
istaknuo i da je obveza sudova, i u situaciji vlastite nenadležnosti, pa i u situaciji
zakonske podnormiranosti, pitanje sudske nadležnosti ili dopuštenosti pojedinog
pravnog sredstva, metodom teleološkog tumačenja osigurati ostvarivanje prava na sud
za svaku stranku, barem usmjeravanjem na drugi raspoloživi put učinkovite pravne
zaštite utvrđenjem koji bi to pravni put bio, a ako ga nema onda utvrđenjem zašto
sudska zaštita nije potrebna. Tako i u odluci poslovni broj U-III-2042/2013 od 19.
svibnja 2020. (dostupno na: www.usud.hr).

8. Može se zaključiti da je obveza suda u upravnom sporu u situaciji kada
posebnim zakonom, kojima se specijalno uređuje određena pravna materija, nije
uređena ikakva daljnja upravno sudska zaštita, prilikom odlučivanja o tužbi podnesenoj
protiv odluka državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima (javnopravnih tijela),
kao prvi korak kod ispitivanja tužbe, procijeniti je li riječ o pojedinačnoj odluci u smislu
članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12.,

3

2 UsI-895/2023-5

152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) koju je donijelo javnopravno tijelo kako je ono definirano člankom 2. stavkom 2. ZUS-a.

9. Prema odredi članka 2. stavka 1. ZUS-a cilj toga zakona je osigurati
zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih
stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela, dok
prema stavku 2. toga članka javnopravnim tijelom u smislu toga zakona smatra se tijelo
državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu
službu (pružatelj javnih usluga).

10. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. do 4. ZUS-a je propisano da je predmet
upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela (upravnog
akta), ocjena zakonitosti postupanja i propuštanja javnopravnog tijela iz područja
upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom
interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisi te
ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora, s time da je
točkom 1. toga stavka upravni akt određen kao pojedinačna odluka kojom je
javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj
stvari. U tom smislu, elementi pojma pojedinačne odluke pretpostavljaju određenog
nosioca, autoritativnost, pravno djelovanje, konkretnost i da se takva odluka donosi u
nekoj upravnoj stvari.

11. Shodno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne
novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), upravnom stvari smatra se
svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima,
obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem
tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se
uređuje odgovarajuće upravno područje.

12. Iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a valja zaključiti da kumulativne
pretpostavke da bi se pojedini predmet smatrao upravnom stvari koja bi bila
podvrgnuta upravno-sudskoj kontroli podrazumijevaju: a) odlučivanje od javnopravnog
tijela, b) odlučivanje u upravnom postupku, c) odlučivanje o pravima, obvezama ili
pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka i, krajnje, d) neposredna
primjena zakona, drugih propisa ili općih akata, kojima je uređeno pojedino upravno
područje.

13. Može se i zaključiti da su razlozi za donošenjem ZUS-a očituju u većoj
pravnoj sigurnosti i kvalitetnijoj zaštiti prava stranaka od odluka i postupanja
javnopravnih tijela, pri čemu su, kao polazna osnova za njegovu izradu, uzeti u obzir
europski standardi funkcioniranja pravne države, osobito članak 6. Konvencije. To je
razvidno i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o upravnim sporovima. Naime,
primarni cilj ZUS-a je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa
fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili
postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. ZUS-a). Tom cilju je podređena
cjelokupna regulacija, od legitimacije za pokretanje upravnog spora, položaja tužitelja
i zainteresiranih osoba, tijek postupka, poglavito osiguranje usmene rasprave, ovlasti
suda da sam utvrđuje činjenično stanje, da odlučuje o meritumu, odnosno pravu,
obvezi ili pravnom interesu tužitelja (tzv. spor pune jurisdikcije) i konačno osiguranje

4

2 UsI-895/2023-5

izvršenja sudske odluke. U drugom je planu osiguranje objektivnog prava. Ono se, u
pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, budući da se štiteći ta
prava koja su povrijeđena odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela, štiti i objektivni
pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti
općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog prava, a ne subjektivnog prava, iako se
i u tim situacijama kroz zaštitu objektivnog prava štite subjektivna prava fizičkih i
pravnih osoba. Stoga se može zaključiti i da je zakonodavac, uređujući novo pravno
uređenje upravnog spora, naglasak stavio na zaštiti prava fizičkih i pravnih osoba,
uglavnom tužitelja od odluka i/ili postupanja javnopravnih tijela, najčešće tuženika u
upravnom sporu.

14. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike
Hrvatske te izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za definiranje upravne stvari
i cilja uspostavljanja novoga pravnog uređenja upravno-sudske zaštite te primijenivši
ta načelna pravna shvaćanja na konkretan predmet, ocjenjujući pretpostavke za
vođenje upravnog spora, valja istaknuti sljedeće.

15. Nije sporno da je tužitelj zatražio upravno-sudsku zaštitu, tražeći ocjenu
zakonitosti odluke DSV-a, kojom je odbijen njegov zahtjev za davanje odobrenja za
pokretanje kaznenog postupka protiv sutkinja ovoga suda S. Ć. G. i M.
V. H. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporaba položaja i ovlasti iz
članka 291. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 125/11., 144/12., 56/15.,
61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., u daljnjem tekstu: KZ), a koje je
svrstano u glavu XXVIII. Kaznena djela protiv službene dužnosti. Djela svrstana u tu
glavu KZ-a zaštićuju ponajprije interes cjelokupnog društva i svakog pojedinca za
čistoćom, ispravnošću i zakonitošću u djelovanju državnih i drugih službi od javnog
interesa, jer samo tako one ispunjavaju svoju društvenu funkciju, ali i interes svakog
građana da te službe pravilno i zakonito funkcioniraju, a da se pritom ne dovodi u
pitanje povjerenje javnosti u javni sektor. Dakle, objekt zaštite je zakonito i pravilno
obavljanje službene dužnosti. Ili, jednostavnije izneseno, zaštićeno pravno dobro je
službena dužnost.

16. Djelokrug poslova DSV-a je propisan ponajprije člankom 42. Zakona o
Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", broj 116/10., 57/11., 130/11., 13/13.,
28/13., 82/15., 67/18., 126/19., 80/22. i 16/23., u daljnjem tekstu: ZDSV).

17. Člankom 8. stavkom 3. ZS-a je propisano da sudac ne može u postupku
pokrenutom zbog kaznenog djela učinjenog u obavljanju sudačke dužnosti biti
pritvoren niti mu može biti određen istražni zatvor bez odobrenja Državnog sudbenog
vijeća, a, iznimno, sudac može biti pritvoren ili mu može biti određen istražni zatvor
bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća ako je zatečen u činjenju kaznenog djela
počinjenog u obavljanju sudačke dužnosti za koje je propisana kazna zatvora u trajanju
duljem od pet godina, a o čemu se izvješćuje predsjednik Državnog sudbenog vijeća.

18. Prema odredbi članka 8. stavku 4. ZS-a za kaznena djela za koja se
postupak pokreće po privatnoj tužbi, prijedlogu ili se radi o preuzimanju kaznenog
progona od strane oštećenika, kazneni postupak protiv suca ne može se pokrenuti niti
voditi bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća.

5

2 UsI-895/2023-5

19. Teleološki tumačeći i iščitavajući citirane norme ZUS-a, ZUP-a, ZDSV-a,
ZS-a i KZ-a pojedinačno i u njihovim združenim učincima te povezujući ih s normama
kojim je, u biti, tužitelju kao eventualnom oštećeniku osigurana druga učinkovita pravna
zaštita, a polazeći od položaja, cilja osnivanja i zadaća DSV-a kao samostalnog i
neovisnog pravosudnog tijela ali polazeći i od pravnog dobra koje se zaštićuje
inkorporiranjem u tekst KZ-a kaznenih djela protiv službene dužnosti, sud smatra da u
konkretnom predmetu nije riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela kojom se
odlučuje o ikakvim pravima i pravnim interesima tužitelja na području upravnog prava
i da nije riječ o odluci čiju se zakonitost razmatra unutar upravno-sudske kontrole. Nije
riječ o odluci koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu i o situaciji u kojoj bi tužitelju
bila osigurana upravno-sudska zaštita. Naime, zahtjev tužitelja za davanjem
navedenoga odobrenja se ponajprije odnosi na ovlast (ne)pokretanja kaznenog
postupka (progona), što je primarno u javnom interesu.

20. Sud smatra i da u konkretnom predmetu tužitelju upravno-sudska zaštita
nije osigurana ni primjenom odredbi članka 121. u vezi s člankom 42. ZUP-a. Naime,
tim normama ZUP-a uređena je upravno-pravna i upravno-sudska zaštita zbog ne
pokretanja postupka po službenoj dužnosti od nadležnog javnopravnog tijela radi
zaštite javnog interesa. No, ta je pravna zaštita u cilju očuvanja javnog interesa (i bez
povrede osobnih prava) osigurana samo ako je riječ o upravnom postupku i području
upravnog prava.

21. U izloženom sud smatra da osporena odluka ne predstavlja pojedinačnu
odluku i/ili postupanje javnopravnog tijela koja bi bila predmet ocjene u upravnom
sporu. Pogotovo nije riječ o pojedinačnoj odluci kojom se dira, odnosno odlučuje o
ikakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja neposredno primjenjujući propise
kojima je uređeno neko upravno područje u smislu odredbi članka 3. ZUS-a i članka 2.
stavka 1. ZUP-a.

22. Najzad, valja navesti da je tužitelju, ako smatra da su mu kao oštećeniku
povrijeđena neka prava i/ili uzrokovana šteta i/ili ako smatra da je netko zlouporabio
položaj i ovlast, osigurana (učinkovita) pravna zaštita prema pravilima kojima je uređen
kazneni postupak (progon) i/ili građanski postupak pred redovnim tijelima.

23. Izložena pravna shvaćanja su u suglasju i s pravnih stajalištima koje je
Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo u odlukama poslovni broj Usž-753/17-
2 od 11. svibnja 2017. i broj Usž-4316/18-2 od 4. travnja 2019.

24. Stoga, a budući da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora,
valjalo je, na temelju odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. i 7. ZUS-a, odbaciti tužbu
kao nedopuštenu, odnosno riješiti kao u izreci.

UPRAVNI SUD U SPLITU,
u Splitu 10. svibnja 2023.

S U D A C

Silvio Čović

6

2 UsI-895/2023-5

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka
pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu,
putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 67. stavak

1. u vezi s člankom 30. stavkom 2. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju Z. V. iz S., R. B. ..,
- u spis.